Jaroslav Pecnik: (S)MISAO NOVE TEOLOGIJE

U predgovoru svoje knjige „Domovina slikana tamjanom“ (Ex libris, Rijeka, 2023.), podnaslovljene „Teologija nacionalnog identiteta“, dr. Zoran Grozdanov, koji se svojim radovima (sve više) nameće kao jedan od vodećih hrvatskih teologa, ne samo tzv. protestantske provenijencije, naglašava kako je ovom zbirkom tekstova želio odgovoriti prvenstveno na pitanje: kako misliti et(n)ičke, kulturne i nacionalne identitete iz teološke perspektive? Ali, istodobno je i „želio dati nacrt budućeg, konstruktivnijeg doprinosa ovoj raspravi“; dakle prihvatio se više nego zahtjevne zadaće kritičkog artikuliranja nesumnjivo provokativnih tema, jer vjerski/vjernički se identiteti u nas, posebice i prije svega u nas, ne mogu ni (po)misliti, bez etničkog utemeljenja što se više nego tragično i iznimno krvavo potvrdilo kroz našu novodobnu povijest, a naročito dramatično i tegobno odrazilo na politička i društvena zbivanja tijekom rata 1991.-1995. na prostorima bivše nam zajedničke države Jugoslavije, što je, kako kaže autor, teologe i episkopat spriječavalo da u žrtvi vide osobu lišene etničke pripadnosti, već su u njoj primarno vidjeli „onog drugog“/pripadnika neprijateljskog naroda i tako mu uskratili pravo na svaki empatijski odnos ili solidarnost sa žrtvom.

Dok su se vlastite žrtve sakralizirale, žrtve „onih drugih, tuđih identiteta“ su se demonizirale, oduzimalo im se pravo da se uopće osjećaju kao žrtve i u tom i takvom nacionalistički impregriranom narativu snosili kolektivnu krivnju pripadnosti „tuđoj vjeri i naciji“ i to se smatra(lo) pravednom kaznom za (zlo)čine koje su vladajuće nomenklature napravile/naredile, navodno i u njihovo ime. Naravno, bez da ih je, mislim na ogromnu većinu tih ratom unesrećenih ljudi, ikada išta uopće i pitao.

Uvod u političku teologiju

Grozdanov je napomenuo kako je prve poticaje za sustavnije istraživanje „povezanosti vjerskog i nacionalnog“ u RH “dobio tijekom studijskog boravka na Sveučilištu u Münsteru (2019.), a svi (ukupno šest) tekstovi sabrani u ovoj, po mnogo čemu iznimno interesantnoj i vrijednoj knjizi, već su ranije bili objavljeni u domaćoj i inozemnoj znanstvenoj periodici ili zbornicima. Međutim, nisu ni u čemu (moram reći na žalost) izgubili na aktualnosti ili važnosti; dapače, ovako (više problematski, manje kronološki) poredani/prezentirani, s jedne strane ukazuju na razvoj i kontinuitet autorovih promišljanja, a s druge daju nam uistinu impresivnu sliku njegovog širokog i dubokog uvida u teme koje je (ob)radio, odnosno u kritičku elaboraciju (su)odnosa teologije i politike, tj. teološko propitivanje (be)smisla politike, instrumentalizirane isključivo za stjecanje moći i (p)održavanje (na) vlasti. Teme poput „Križ kao političko sredstvo“, „InkarNacija“, „Kristovo etnonacionalističko raspeće“, ili „Novo ruho političkog katolicizma“, uz instruktivan pogovor dr. Branka Sekulića (Sveučilište Ludwig Maximillian u Münchenu) definitivno propituju sve ono što je lucidno primjetio dr. Stipe Odak (Katoličko sveučilište u Leuvenu): “Ova knjiga predstavlja ne samo inovativni, već i dugo očekivani uvod u političku teologiju na hrvatskom prostoru“.

A, da je dr. Grozdanov spreman i sposoban uhvatiti se u koštac s ovim izazovima, svjedoči nam, koliko znanje koje posjeduje, toliko i splet okolnosti da je odgojen u protestantskoj tradiciji, tzv. slobodnoj crkvenoj zajednici u kojoj se o žrtvama za ratnih zbivanja u Jugoslaviji nikada nije razmišljalo o bilo čijoj etničkoj/vjerskoj pripadnosti, već je jedino (bilo) važno (što je imanentno protestantizmu) „bratstvo svih u Kristu“. I u tom kontekstu nepregledne kolone hrvatskih, srpskih i(li) bošnjačkih izbjeglica/prognanika, masovni egzodusi nevinih civila, (po)budile su kod Grozdanova, uz silnu empatiju  i logično pitanje: zašto svaka „strana“ ratne pobjede religijski komemorira, a tamne strane „svoje“ pobjede „galantno“ prepušta muci tih očajnih i od svih napuštenih ljudi koji se u tim kolonama kreću.

Sve je to Grozdanova natjeralo da pokuša, u čemu je u velikoj mjeri i uspio, razraditi „novu teološku platfornu“, iako i sam priznaje kako je još uvijek nije doradio do kraja. Ali, ova knjiga svjedoči kako po svemu sudeći nećemo dugo čekati na radove kojima će je do kraja form(ul)irati.

Katoličko iskustvo

Ako teologija želi biti znanost, treba se kao i svaka znanost (u)temeljiti na činjenicama, a one u kršćanskom nauku primarno proizlaze iz života Isusa Krista; međutim danas je njegova smrt, u kulturi koju živimo „ispražnjena od sadržaja“ i povijesnog značenja, danas su, piše Grozdanov, religijski stavovi unutar katoličanstva i pravoslavlja (zanemarimo u ovom slučaju islam koji ima sličnih problema) usklađeni s etnonacionalističkim agendama i svakoga tko se usudi dirnuti u to „osinje gnijezdo“, u startu se etiketira „izdajnikom svoga naroda, vjere, tradicije, običaja“ ili proziva da vrijeđa „naše“ vjerske osjećaje i slično.

Ali, zar to što se stvarno zanemaruje Isusov nauk, njegov usud, pobuna (na koncu i muka/raspeće), protiv tada dominirajućeg ideološkog obrazca i vladajuće elite nije nikakav grijeh? Grozdanov se pretežito bavi(o) „katoličkim iskustvom“, počevši od 70-ih godina minulog stoljeća, pa sve do naših dana i zaključuje kako je ono iz niza razloga bilo predodređeno/usmjereno afirmaciji nacionalne pripadnosti. Kada govori o Hrvatskoj, ali i katoličinastvu u ostatku SFRJ, on je suglasan s tezama dr. Špire Marasovića da se Crkva u Hrvata tako drastično okrenula etničkim temama, budući su to u socijalističkom razdoblju bila jedino „ispražnjena“ područje, slobodna za djelovanje (tadašnji su vlastodržci bili uvjereni, naravno posvema krivo, kako su riješili većinu, ako ne i sve nacionalne probleme tadašnje multietničke federativne zajednice), jer je vladajući komunistički sustav, na čelu sa SKJ, uz ideološke, „okupirao“ i socijalne teme, zapravo se gotovo isključivo i angažirao upravo po tim pitanjima. Naravno, to je samo jedan, ali možda (uz povijesne i kulturalne) najvažniji od uzroka i razloga okretanja Crkve u Hrvata etnonacionalizmu, a sve se to „poklopilo“ sa sve izraženijom krizom socijalizma kao svjetskog procesa, slične probleme imali su i katolici Poljske, Čehoslovačke, Mađarske… i inicijativama i stavovima novog pape Ivana Pavla II (Poljaka  Wojtyle) koji je svoje učenje (iz)gradio upravo na temelju iskustava totalitarnih režima (nacizam/komunizam) u kojima je živio i poučen njima smatrao (i u svojim enciklikama pisao) da je suština čovjeka i njegove opstojnosti trajno povezana s okvirima nacije kojoj pripada. I upravo je to za dr. Grozdanova „početna točka odkliznuća katoličke teologije u nacionalizam“.

To je u pogovoru istakao i dr. Sekulić: „Grozdanov za svoje prioritetno polazište uzima vrlo specifičnu točku – katoličku argumentaciju…koja stimulira uvjerenje kako je kršćanski nauk po sebi predodređen za afirmaciju nacinalne pripadnosti.“

Blud nacionalizma 

Autor je analizirao i stavove uglednih katoličkih teologa (Tomislav Šagi-Bunić, Drago Šimundža, grkokatolika Živka Kustića…) koji su razmišljali upravo na tom tragu; istina neki su više, drugi manje argumentirao i umješno osuđivali „blud nacionalizma“, ali su ga i opravdavali, smatrajući ga obrambenim oruđem u zaštiti vjere od komunističke, ateističke ideološke indoktrinacije hrvatskog katoličkog puka. Naravno, Grozdanov afirmira i stavove onih katoličkih teologa (Špiro Marasović, Ivan Šarčević, a prije i iznad svih laika Željka Mardešića, alias Jakova Jukića čija je uistinu impresivna misao bila i još uvijek jest daleko ispred vremena postojeće katoličke stvarnosti) koji su svojim učenjima „bitno iskakali“ iz te dominantne etnonacionalističke matrice, što je za autora „Domovine slikane tamjanom“ jasan znak da i u tom naizgled homogenom katoličkom korpusu Crkve u Hrvata, usprkos svemu postoji živost. Širi se različitost koja demostrira nadu da se i u hrvatskim okvirima rađa neka nova, drukčija teologija oslobođenja (da se poslužim ovom već pomalo izlizanom, ali slikovitom latinoameričkom sintagmom) promišljanja naše društvene stvarnosti, da i u RH danas ima svoje zagovornike, te da istina teško, ali uporno trasira put kojim, na svoj način ide i dr. Zoran Grozdanov.

Već spomenuti Željko Mardešić, autor nekoliko za naše (ne)prilike epohalnih knjiga („Lice i maske svetog“, 1997. i „Rascjep u svetom“, 2007.), za Grozdanova je neprijeporna intelektualna veličina, ali i inspiracija koja je u hrvatsku teološku misao unijela jednu, do tada zanemarivanu, ali kod katoličkih teologa i izbjegavanu dimenziju, jer je na osebujan način tumačio i iznosio probleme i fenomene „političkog katolicizma“ u Hrvatskoj/Jugoslaviji, pa i šire. Kritički je artikulirao i ukazivao na pogubnost puke apologije kršćanskog identiteta u sekularnom društvu isključivanjem nužnih demokratskih korelacija između različitih svjetonazora. Ekumenizam jest otvaranje prostora za dijalog između različitih crkava, ali u širem smislu trebao bi biti shvaćen i mnogo kompleksnije; kao poziv i unutarcrkvenog dijaloga, kao i dijaloga kršćana i nekršćana, uključujući i ateiste, jer i oni su vjernici specifične vrste; naime oni, za razliku od kršćana vjeruju da Boga nema. Dakle, radi se o vjeri „drukčijeg (pred)znaka“ i kao što se postojeći svijet ne može graditi mimo vjernika, jednako tako nije ga moguće (iz)graditi mimo nevjernika. Jer , svi oni zajedno, samo svaki na svoj način, traže „bolji život unutar jedne zajednice“, ali i društva u cjelini. U tom kontekstu Grozdanov tvrdi kako nema ambiciju „preuzetno“ iznova tumačiti politički katolicizam u Mardešićevom djelu, jer samo po sebi i više nego jasno govori o čemu se tu radi, već želi načiniti „korak dalje“ (ne „iznad“ Mardešića) i na njegovom tragu „protumačiti pojavu novog oblika političkog katolicizma u RH, kakav se dogodio i događa nakon Mardešićeve smrti 2006. godine“.

Originalni pečat

I tu se Grozdanov nadovezuje na svoju drugu veliku intelektualnu inspiraciju, dr. Miroslava Volfa (profesor teologije na glasovitom američkom sveučilištu Yale), čovjeka naših korijena (rođen u Osijeku) i jednog od danas vodećih teologa, ne samo protestantske provenijencije u svijetu, koji je jasno naznačio smjer i ulogu (ne)dopuštenih religijskih argumenata u političkoj zajednici, a čiju misao autor „Domovine slikane tamjanom“ izvrsno poznaje, jer je uredio nekoliko njegovih knjiga i za hrvatsko izdanje. Po Volfu, kršćani ne bi trebali dvojiti mogu li javno iznositi svoje identitete, ali pri tomu moraju otvoreno i jasno „podržavati politički pluralizam i liberalnu demokraciju kao okvir koji omogućava temeljna načela pravednosti“. Dakle, Mardešić i Volf razmišljaju u sličnim tonovima, a Grozdanov ih u svom rukopisu povezuje u nakani da njihovu misao „ugradi“ u svoju novu, buduću teološku platformu, dajući joj pri tomu osebujni, originalni pečat.

Odlika je svih umnih ljudi da da uče od najboljih, a tu svoju odliku je Grozdanov na primjeru Mardešića i Volfa ( ne samo  zarad „ekumenske“ tolerancije, uz rimokatolika i protestanta, dodao bih i sjajnog Mirka Đorđevića, koji je srpsku, pravoslavnu misao tako suvereno „uveo u europske tokove“) maestralno demonstrirao. I sve to s ambicijom da pokaže i dokaže na koji način „možemo teologiju promatrati kao alat poštovanja pluralizma, što za sobom nosi i poštovanje drugačijih načina življenja koja možda smatramo i duboko grešnim, a da ne zahtjevamo zakonodavno sankcioniranje takvih načina življenja. U našem je društvu teologija marginalizirana disciplina u suvremenim prijeporima oko kršćanskog identiteta i njegove uloge u javnom prostoru. Krivnja, čak veliki dio krivne (s)pada na same teologe… (jer) nažalost teologija je prečesto više služila kao generator društvenih sukoba…Stoga je promjenu paradigme kršćanskog identiteta u suvremenom hrvatskom društvu…potrebno načiniti u dijalogu s političkom filozofijom, sociologijom i drugim disciplinama, kao i s pluralističkom tradicijom kršćanske vjere i teologije, potrebno je domisliti kako bi teologija ravnopravno sudjelovala u osmišljavanju dobrog života pripadnika političke zajednice, napose onih čija uvjerenja i načine života držimo gotovo grešnim… U svoje je vrijeme Mardešićev napor otvaranja vrata kršćanske vjere svim postignućima suvremenih sekularnih i pluralnih društava služio kao putokaz. Danas je potreban posve nov napor, na Mardešićevom tragu.“ I Grozdanov to na najbolji mogući način i čini.

Nacionalizacija kršćanstva

U početnom tekstu „Domovine slikane tamjanom“, Grozdanov se bavio mišlju velikana novodobne teologije Jürgenom Moltmannom, kako bi slijedeći njegove duhovne staze preispitao „političku relevantnost kršćanskog identiteta“, da bi na koncu zaključio: “Prema Moltmannu, smrt Boga predstavlja radikalni zahtjev za potpunom demokratizacijom političke zajednice, gdje religijski identiteti prestaju biti kohezivnim čimbenikom određenog društva, te ulaze u prostor ikonoklazma  naspram prisilnih društava- nacije religije i tržišta.“

I time Grozdanov tumači da sama srž kršćanske (o)poruke, kako to ističe i Moltmann, nije križ kao još jedno političko sredstvo prisile identiteta u pluralnom društvu, već radikalna kritika svih identiteta. To je ujedno i polazna točka s koje se Grozdanov upušta u svoju veliku „avanturu“ pokušaja osmišljavanja jedne nove kontekstualne teologije, prilagođene našim balkanskim nacionalnim/nacionalističkim (ne)prilikama. Autor knjige „Domovina slikana tamjanom“ tvrdi: “Borba za nacionalno postala je borba protiv moralno i svjetonazorski drugačijih, no pozadina je ostala ista – naš čisti identitet neiskvaren onim drugim.“ On ujedno upozorava kako se radi o krajnje osjetljivim temama i pitanjima, „te da nije dovoljno sveprisutnu društvenu zbilju (zapadnog) Balkana promisliti samo kroz pojmove nove političke teologije, kako su se razvijali na Zapadu Europe, već je potrebito odnos teologije prema društvu i politici promatrati „u procesima specifičnim za to podneblje“.

Johann Baptist Metz, nesumnjivo značajno ime teološke misli, u svojoj je političkoj teologiji upozorio na „predkritičnu identifikaciju vjere i društva i time, a da pri tomu naravno uopće nije imao u vidu balkansku zbilju, otvorio vrata prepoznavanju „specifičnih oblika političke teologije“ i na ovim našim prostorima, u kojima je javnost vjere postala i javost nacionalnog identiteta. Upravo je u tekstu naslovljenom „InkarNacija“, pišući o „nacionalizaciji“ kršćanstva na primjeru Hrvatske, Grozdanov pokazao sav svoj raskošni intelektualni talent uočavajući i ukazajući na suštinu problema političke teologije. Koristeći se rječnikom don Živka Kustića, dugogodišnjeg urednika „Glasa koncila“ i nedvojbeno jednog od najprepoznatljivijih reprenzenata „nacionalizacije kršćanstva“ (Grozdanov ga citira kako kršćanin ne može biti kozmopolit, jer je kršćanstvo po samoj definiciji utjelovljenje, dok je kozmopolitizam samo ideja, a „Krist mora postati čovjekom u meni, tebi, cijelom našem narodu i kada sam kršten, Isus je u meni postao Hrvat“) za ishodište svoje analize, zaključio je kako je na ovim prostorima nacionalizam trajno obilježje religijskih identiteta. Ali, nije dovoljno to samo uočiti, već treba ići i korak dalje, tvrdi Grozdanov i (u)vidjeti u čemu se krije „grijeh struktura“. Zar ne bi u kršćanstvu, upitao se autor rasprave, nacionalna pripadnost trebala biti inherentna religijskom? Tu i treba tražiti razloge zašto na „našim prostorima“ nema i još dugo neće biti istinskog i iskrenog ekumenizma; čak i teolozi takvog vrsnog i velikog kalibra, poput Tomislava Šagi Bunića, iako su kritizirali „pretjerani nacionalizam“, usprkos tomu „nacionalno su pretvarali u teološku kategoriju“. Sličnu, samo daleko oštriju pojavu imali smo za vrijeme i poslije Domovinskog rata u Hrvatskoj, kada su se upravo po toj „špranci“ opravdavali „naši“ zločin(c)i i svodili na tzv. obrambeni nacionalizam, da bi na koncu tako iskrivljenom, u biti nekršćanskom logikom došli do apsurdnih, tragikomičnih teza/opravdanja kako se u obrambenom ratu ne mogu (po)činiti zločini.

Kristovo etnonacionalističko raspeće

Interesantno je i kako po pitanju razumijevanja nacionalnog identiteta dr. Grozdanov vodi/vidi imaginarno sučeljavanje stavova papa Wojtyle i velikog protestantsklog teologa Karla Bartha, koji je imao „krajnje distanciran odnos prema nacionalnom identitetu“. Ali, svakako je najaktualniji tekst dr. Grozdanova „Kristovo etnonacionalističko raspeće“, u kojem je utemeljeno i argumentirano ukazao na „teološku potporu dominantnih kršćanskih zajednica (Crkva u Hrvata i Srpska Pravoslavna Crkva) pri stvaranju država – nacija na ovim nekada zajedničkim prostorima, kao i na pogubne posljedice koje su „takvom politikom posijane“. Podjednako i u Hrvatskoj i Srbiji. Analiza slučaja tzv. hrvatskog katoličanstva, odnosno srpskog pravoslavlja, poglavlja su knjige koja gotovo da imaju antologijsku vrijednost. Na to se potom logično nadovezalo propitivanje uloge religije u „održavanju i podržavanju vrednota nacionalističkih i populističkih oblikovanja identiteta na Zapadnom Balkanu“, u kojem je autor prepoznao „nevjerovatno suglasje“. U završnom tekstu („Novo ruho političkog katolicizma u Hrvatskoj“), Grozdanov je iznova demonstrirao zavidno umijeće „razbijajući“ (s)misao religije kao političkog nadahnuća i tu se u cijelosti mogu složiti s mišlju fra Drage Bojića: “Teologija ne može biti sluškinja nacije i države, nego slobodno i kritičko promišljanje o svim čovjekovim identitetima. Ukazajući na zablude teologa nacionalnog, Grozdanov istodobno daje smjernice za novu teološku misao.“

---

Jaroslav Pecnik, Novi list, 25/6/2023.

---