Sjećanjem do vlastitih slika svijeta

Sjećamo se ljudi, događaja, mjestā, priča, okusa, mirisa, prizora, predmeta, životinja – i tako u nedogled. Nekih sjećanja bismo se najradije riješili, dok neka sjećanja nastojimo što duže zadržati u svijesti. Isti doživljaji nekima ostanu u sjećanju, dok ih drugi izbrišu iz sjećanja. Nekada iste doživljaje njeni učesnici drugačije iskuse pa onda drugačije i pamte, a nekada su njihova sjećanja čak i proturječna. U svakom slučaju, sjećanjima se ne može upravljati. Čija su sjećanja ispravna? Ja ne znam odgovor na ovo pitanje. Možda na neki način sjećanja svih?!

Krajem prošloga stoljeća sam prvi puta doživio da me se jedan školski kolega – mlađi godinu dana, s kojim sam živio šest godina pod istim krovom i ponekad drugovao – nije mogao sjetiti. A tek je bilo prošlo osam godina od našeg posljednjeg susreta. U trenutku sam se osjećao povrijeđenim. Zar se mene ne sjećaš?, ponavljao sam u sebi. Počeo sam mu spominjati upečatljivije likove iz svoje generacije, ali se ni njih nije mogao sjetiti. Pao mi je kamen sa srca, nije do mene, do njega je, zaključio sam.

Prošle godine (2022.) imao sam priliku čuti kako se neki bivši đaci Franjevačke klasične gimnazije u Visokom ne mogu ama baš ničega sjetiti iz vremena provedenog u gimnaziji. Ne preostaje mi ništa drugo nego da im vjerujem. Neki me opet pitaju: „Zar se ti svega toga možeš sjetiti?“ I njima ne preostaje ništa drugo nego da mi vjeruju. Pitam se: Je li moguće razumjeti sebe i svoj svijet bez razumijevanja svoje prošlosti?! Jedini put prema vlastitoj prošlosti je sjećanje. A da bismo se sjećali, nije potrebno mnogo, potrebno je samo zatvoriti oči i otisnuti se, kako kaže Ivan Lovrenović u svojoj knjizi Ex tenebris.

Upoznao sam osobe koje su višestruko darovite, ali još nisam upoznao osobu koja nema nijednu darovitost. Imam prijatelja koji je jako dobar nogometaš (bio), pjevač, šahist, matematičar, pisac, govornik, mislilac, odvažan … Negdje skoro sam mu rekao da i Bog nekada nepravedno dijeli nadarenosti. Vjerujemo i u to da će se od ovih super-nadarenih osoba više i tražiti kada dođe trenutak svođenja računa. Isto tako upoznao sam osobe koje svojom smirenošću plijene, koje su strpljive, koje znaju čekati, koje znaju oprostiti, koje su sretne u malome, koje su altruistične, koje su iskrene, koje su od povjerenja, koje su vrijedne, koje su poštene … , i one koje se dobro sjećaju prošlih vremenā. Nisam siguran da posjedujem mnoge od ovih darovitosti, ali sam siguran da posjedujem sposobnost sjećanja.

Skoro sam jednom prijatelju rekao da sam ja nadležan za pamćenje „nevažnih“ stvari. Brat mi je neki dan rekao nakon što je pročitao jednu moju priču: „To što ti pišeš nikoga ne zanima, ljudi su zaokupljeni drugim stvarima.“ Očito da drugi nemaju bratovu hrabrost.

Kada se pokušavam sjetiti vremenski najudaljenijih doživljaja, svakako onih za javnost, onda je to doživljaj iz 1969. Imao sam samo tri godine. Kako mogu biti siguran da je bila upravo 1969. godina? Moja baba Anka umrla je u ljeto 1970., a nje se tiče ovaj doživljaj, pa stoga ne vjerujem da je to bilo 1970. godine, nego godinu prije.

O čemu se radilo? Sjećanja na davne događaje su poput samo nekih slika jednog velikog kolaža. Ne vidimo cijeli kolaž. Ostaju nam samo najsvjetliji dijelovi koji su se nesamovoljno i zauvijek utisnuli u sadržaje svijesti. Kata i ja smo sjedili na klupčicama za sinijom u sobici štaglja. Nas dvoje smo rođeni u dva dana, susjedi i familija. Baba Anka nam je nasula graha u metalne, lakirane, bijele pijatove (tanjure) čiji je rub bio obojen crnim lakom. Mama još uvijek ima jedan od tih pijata. To je dio mojega miraza, rekla mi je skoro. Sada razumijem zašto ga ne želi baciti. Dok je Kata jela grah, ja sam vadio crve iz tanjura. Šta to radiš dijete drago, pitala me baba Anka. Vadim crve iz tanjura, odgovorio sam babi. Govorila mi je da to nisu crvi nego srce graha i pomagala mi izvaditi crve. Ali babino nastojanje bilo je uzalud, i dalje sam se jogunio te sam odbijao jesti grah. Što se prije i nakon toga dogodilo, ostala je samo crna rupa u sjećanju. Uz ovaj događaj povezujem veliku babinu brižnost za nas djecu.

Jedno od najudaljenijih sjećanja svakako je i padanje s ograde Dadinog trijema. Našeg komšiju Iliju Evića su njegova djeca zvala Dada. Tako smo ga i mi zvali Dada. Poštivanje između naših obitelji je posebna priča. Traje još uvijek. Jednom prilikom smo brat i ja otišli do Dadinih sinova, blizanaca Ilije i Mate. Četiri godine starijih od mene a dvije godine od moga brata Jose. Nečega smo se igrali. Zavlačili smo se ispod njihove kuće koja je bila napravljena na kûćama od cigle. Avlija im je bila dosta niža pa je često kod njih bilo vode ispred kuće. Podovi kuće su bili drveni, što se dobro vidjelo ispod kuće. Preko drvenih stepenica ulazilo se u trijem koji je bio natkriven. Sve je bilo od drveta. Trijem je imao drvenu ogradu. Ja sam sjeo na ogradu trijema i zamišljao sam kao da jašem na konju. Jašući tako na ogradi trijema, pao sam na avliju. Na avliji je bilo i šljunka. Razbio sam glavu. Kad sam vidio krv, počeo sam plakati. Dada mi je priskočio u pomoć. Zagalamio je na Iliju, Matu i Josu, što na mene nisu pazili, uzeo me u ruke i odnio kući.

Svaki pripovjedač retrospektivno, naknadnim uvidom u minula iskustva, subjektivno verbalizira ono što je doživio. Imao sam privilegij upoznati osobe koje nisu znale čitati i pisati. Čini mi se da je njihova želja za prepričavanjem minulih vremena bila veća od želje osoba koje su bile opismenjene. Kao da su nastojale da prošlost ne bude potpuno zaboravljena i izbrisana iz sjećanja ljudi. Iza našeg šljivika baba Mara Kobašuša (Ivare Mijića mama) imala je njivu. Kada je kopala na njivi, mama joj je na kraj našeg šljivika donosila kavu da zajedno popiju i da baba Mara otpočine. Nije se moglo naslušati njezinih priča. Imala je urođenu nadarenost za strukturiranje misli koje je onda bogatim vokabularom drugima i prenosila. Njezinu priču su pratili savršeni izrazi lica i skladni pokreti tijela. Mislim da je njena unuka Nevenka naslijedila babinu nadarenost.

Moj dječji svijet nisu odredile priče svjetski poznatih pripovjedača, nego priče meni poznatih i „neukih“ osoba. Strine moga oca, baba Kata i baba Luca, koje su meni bile babe, bile su također nadarene pripovjedačice. One su bile sestre, udale su se za dva brata, Matu i Peju. Kada se njih i njihovih priča sjetim, teško mi je danas povjerovati da te dvije osobe nisu nikada pročitale niti jednu rečenicu u životu a toliku mudrost su imale. Njih dvije mama i danas citira i potvrđuje ispravnost njihovih razmišljanja. Za stare treba svaki dan moliti očenaše, kako su se patili!, često ponavlja mama.

Spomenut ću samo dvije njihove priče koje više nikada nisam zaboravio i koje mi se povremeno vraćaju u sjećanje. Nekada se kava pila s komšilukom. Vrijeme je sporije teklo. Kod nas su često dolazile baba Luca i baba Kata piti kavu. Njihove priče bile su mi interesantnije od priča mlađih žena. Bile su vremenski udaljenije pa time i tajanstvenije. Upravo ono što djeci odgovara. Jednom prilikom je baba Kata, koja je bila starija od babe Luce, ispričala kako joj je bilo kada se udala. Ona se udala za djeda Matu početkom tridesetih godina prošloga stoljeća. Te godine je čiča djeda Mate, moj pradjed Josa, kupio njive zvane Perin Jelas. Njive je podijelio između sebe i svoga mlađeg polubrata Pave, djeda Mate oca. U jednom komadu je bilo 175 duluma. Da bismo se odužili i sve isplatili, te godine smo jeli samo luk i provu, kazala je baba Kata. Sve je to pričala s apsolutnom ozbiljnošću i respektom, bez prigovaranja. Slušao sam je otvorenih usta. U to vrijeme nisam volio jesti tvrdu provu a pogotovo ne luk. Ne znam da je bilo dana da kao dijete nisam vidio babu Katu. Uvijek kada sam je sretao pomišljao sam na luk i provu koje je morala jesti. I danas kada otiđem u Perin Jelas sjetim se babe Kate, luka i prove. Zbog toga od svih naših njiva posebno cijenim Perin Jelas.

Djeca su oduvijek bila važna roditeljima. Nekada su djeca roditeljima bila sigurnost i radna snaga, sada roditelji žive za djecu. Doskora je s roditeljima ostajalo barem jedno dijete. Dok danas djeca, za koje su roditelji živjeli, obično žive daleko od roditelja. Velika problematika za mnoge roditelje koji su ostali sami. A u našim krajevima sada ih ima mnogo.

Odnos generacije mojih roditelja prema vlastitoj djeci bio je drugačiji od odnosa njihovih roditelja prema njima. Na jednoj kavi kod nas, mlađe žene su se jedna drugoj žalile na svoju djecu. Baba Luca se samo blago smijala. Ispričala je priču koja mi je tada otvorila jedan nepoznati i daleki svijet. Nekada su naši živjeli u zajednici, u jednoj kući. Živjelo je osam udatih žena pod jednim krovom. Danas nezamislivo. I komšiluk je postao tijesan. Ja sam se porađala sa svojim Josom a u isto vrijeme se telila i krava. Žene su malo išle u štalu, malo se vraćale meni. Više se plašilo za tele nego za dijete. Od teleta se živjelo. Pejo i ja smo bili još mladi pa se naša šteta mogla nadoknaditi, ispričala je baba Luca. Mlađe žene su se smijale. Meni je to tada bilo nezamislivo. Bilo mi je drago što se nisam prije rodio. Tad smo imali pet krava. Svake godine se njih više telilo. Često sam gledao teljenje krava i bio sam ponosan što sam roditeljima važniji od teleta.

Kako je lijep dječji svijet. Njegovi roditelji su najbolji, roditelji sve znaju, tata je najjači, roditeljska kuća je najsigurnije mjesto na svijetu. U taj svijet spada šira i uža familija, komšiluk, mjesto rođenja. Dugo sam mislio da su Grebnice najljepše selo na svijetu. Gdjegod sam išao u susjedna sela, poredio sam ih sa svojim selom. Grebnice i Grebničani su bili daleko iznad drugih, tako sam mislio. Čak i kad se vremenom bolje upoznaju druga mjesta i drugi ljudi, rodno mjesto ostaje rodno mjesto. Prva razočaranja su nastajala kad se nekome, koji i nije toliko daleko živio od Grebnica, moralo objašnjavati kako se u njih može doći.

Kao i svako mjesto na svijetu i Grebnice su imale posebne ljude i posebna mjesta. Jedno takvo mjesto je bila i vodenica. Iako je vodenica bila u pravcu susjednoga sela Bazika, pored polja zvano Bazičko polje, znam da je vodenica bila i u vlasništvu obitelji iz Grebnica. Djed Brko iz Bazika je bio jedan od poznatijih vodeničara. Budući da je vodenica imala više suvlasnika, zato su suvlasnici imali svoj red, tako se to zvalo. Jednom smo djed Tado i ja otišli izmljeti kukuruze za provu. Puta od kuće do vodenice se ne mogu sjetiti. Došli smo do vodenice platonom (zaprežna kola). Djed je zaustavio konja. Bio sam jako malen. Primakao sam se uz djeda. To je ujedno bio i prvi moj svjesni pogled na veliku Savu. Izgledala mi je ogromno. Djed je bio iskusan čovjek: velikog stasa, služio vojsku u Beču – bivši austrougarski vojnik, zarobljenik u Veneciji, došao pješice kući nakon oslobađanja iz Venecije, naučio je u Austriji kastrirati konje, posadio je 365 jasenova kresanaca – za svaki dan u godini jedan jasen, posadio je najveći voćnjak u selu, imao je najveću kašiku koju sam ikada vidio, samouk, jednom riječju – živa legenda. Sjedeći pored takvog čovjeka na dasci u platonu osjećao sam se sigurnim kao u Noinoj lađi za vrijeme općeg potopa.

U vodenici je radio djedov bratić Ivo Mijić zvani Švigra, znači da je bio red na našu obitelj. I njega sam zvao djed Švigra. Kako on nije primijetio da smo mi došli platonom do vodenice, djed ga je glasno viknuo. Morao ga je nekoliko puta viknuti, jer je vito (vodeničko kolo) proizvodilo zaglušujuće zvukove. Konačno je djed Švigra izašao i pozdravio nas. Bio je sav bijel od brašna. Otresao je sa sebe brašno kao prašinu. Po kosi i trepavicama mu se također nakupilo brašna. Djed Tado je ostao sjediti na dasci platona i rekao je djedu Švigri da iznese vreću iz platona i samelje kukuruze. Djed Švigra je bio jako vitak i žilav. Naprtio je sam sebi vreću na ramena i brzo prešao preko daske koja je povezivala vodenicu s obalom. Ponovno se hitro vratio. Djed Tado mu je rekao da me uvede u vodenicu i da mi pokaže kako vodenica izgleda. Bilo mi se teško odvojiti od sigurnosti koju mi je davao djed Tado. Djed Švigra me je uzeo kao vreću i preletio sa mnom preko daske do vodenice. To je bio prvi moj ulazak u vodenicu. Dvojica ljudi koji su davno umrli poklonili su mi ovaj doživljaj.

U vodenici je bilo jako bučno i sve je bilo prekriveno tankim slojem brašna. Dva velika kamena diska, koja je voda preko vita i osovine vrtjela ukrug, mljela su i usitnjavala kukuruz koji je padao iz drvenog koša koji je stajao iznad dva kamena diska. Brzinu padanja kukuruza iz koša među kamene diskove regulirao je djed Švigra. Samljeveno brašno je padalo u sanduk. Nisam mogao odvojiti oči od ovog za mene tada neshvatljivog procesa. Gledao sam svuda naokolo. Vodenički prostor mi je izgledao kao vanzemaljski prostor. Sve se to brzo završilo. Djed Švigra je prvo mene izveo iz vodenice. Sada me držao samo za ruku. Već sam bio postao iskusni vodeničar. Djed Tado se samo smiješio ispod brkova kad me je vidio. Vjerojatno je primijetio moju sreću, a sigurno sam sada i ja bio bijel od brašna. Djed Švigra se još jednom vratio u vodenicu i donio samljeveno brašno. Povratka od vodenice do kuće ne mogu se sjetiti. Vodeničko iskustvo je potpuno ispunilo moj mali dječji svijet.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---

Naslovna fotografija: slijeva: baba Kata, tetka Mara, baba Luca (početkom 1980-ih). Fotografirao: Tado Mijić

---