Savlovo obraćenje

U vjerničkoj zajednici vrlo su štetni lažni i polovični obraćenici. Njih pak nikada ne manjka. Neki od njih podsjećaju na Šimuna čarobnjaka iz Djela apostolskih koji je vradžbinama i prodajom svetinja zavodio narod. Iz njegova imena dolazi pojam za perverznu praksu u Crkvi, simoniju – trgovinu svetinjama, crkvenim službama i privilegijima. Svetotržje se gnijezdi baš ondje gdje se najmanje očekuje, među biskupe, franjevce, svećenike, duhovne osobe, u crkvu, jer se tu operira oholom bezgrešnošću i onim najsvetijim: Božjom voljom, Duhom Svetim i Isusovim križem.

Nije malen broj novinara, političara, generala, sportaša i raznih mračnjaka koji se zadnjih tridesetak godina sveudilj samopredstavljaju kao novoobraćenici, vrsni katolici. Neki od njih jedva su uskočili u zadnji vagon koji je napuštao komunističko blaćenje vjere i još se s njega nisu iskrcali. Možda su krajičkom osjetili izazov slobode vjere, ali se nikada nisu istinski obratili. Na simonijskoj matrici, oni Crkvu doživljavaju trgovačkim društvom ili političkom strankom ili borbenom sektom protiv bivših ili novih drugova, svih mogućih liberala i ljevičara, svih onih koji ih pozivaju da budu autentični u vjeri.

Što više bježe od osobna susreta s Božjom riječi u «vlastitoj sobi», to više zavode druge na javne molitve i buku u jezicima. Trgovce svetinjama voli svaka vlast, i crkvena i politička. Uzima proviziju od njihove simonije.

Nije malen broj ni estradnih duhovnjačkih gurua, naročito među mlađim svećenicima, s etiketom tobožnjih obraćenika. Oni se bave sumnjivim ali unosnim pobožnjačkim tehnikama ili lakim duhovnim aktivizmom. Slično Šimunu magu nedostaje im apostolstvo, a ono se ne može kupiti. Zato su sve nemirniji u polovičnosti i samoobmani, pa se sve grozničavije bore za tuđe duše i protiv apostola. Što više bježe od osobna susreta s Božjom riječi u «vlastitoj sobi», to više zavode druge na javne molitve i buku u jezicima. Trgovce svetinjama voli svaka vlast, i crkvena i politička. Uzima proviziju od njihove simonije.

Obraćenja su doista rijetka i ne događaju se ljudskim htijenjem. Promjene da! Iz promjene, iz traženja – strpljiva i ustrajna, može otpočeti obraćenje, ali samo otpočeti. Obraćenja su Božji milosni zahvati, obasjanje odozgor, naravno nikada bez čovjekova «dolaska k sebi» i bez pristanka; bez svijesti da se nešto bitno treba mijenjati. I obraćenje nije jedamputni događaj ili jednom dosegnuta definitivna mjera ljudskosti i vjere. Obraćenje je proces koji ima svojih presudnih početnih događaja i traje čitava života.

U kršćanstvu, treba to ponavljati, nema puno obraćenika. Na njegovu početku jedinstveno je obraćenje Židova Savla. Onako kako ga opisuju Djela apostolska, Savlovo se obraćenje nije dogodilo njegovim traženjem ili žarkom molitvom da mu Bog promjeni život. Njegovo se obraćenje nije dogodilo ni zbog nekog neprebolna gubitka, nečije smrti, nečije nevjernosti ili iz poraza na ljubavnom planu ili zbog neuspjeha na političkom ili sportskom području ili da je teško obolio ili da je upao u kakav teški manjak ili nemoć. Savao nije došao do zida, do egzistencijalnoga ruba.

Sve suprotno!

Na vrhuncu svoje moći, svoga revnovanja za vjeru, dok je «pustošio» Crkvu, «zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim» (Dj 9,1), dok ih je okovane slao u zatvor, dakle na vrhu svoga svetoga terora kad je želio izvršiti najveću raciju svojih neprijatelja, na putu za Damask, taj nacionalističko-religijski zelot biva «obasjan iznenadnom svjetlošću s neba». Do temelja njegovu biografiju potresa pitanje: «Savle, Savle, zašto me progoniš?» Piše da je od silne svjetlosti oslijepio, da mu se javio Isus i predstavio kao onaj koga on progoni.

I u najcrnjem mraku postoje milosna obasjanja za odustajanjem od zla, početak mogućeg obraćenja. Nažalost, najopakiji ljudi su oni koji pozive na obraćenje guše ili simonijom nastavljaju još gorim uvećavanjem zla.

Nema totalnoga zla koje bi tako zaslijepilo čovjeka da mu kroz neku pukotinu svijesti ne bi stiglo neumoljivo pitanje: Zašto me progoniš? Zašto činiš zlo? I u najcrnjem mraku postoje milosna obasjanja za odustajanjem od zla, početak mogućeg obraćenja. Nažalost, najopakiji ljudi su oni koji pozive na obraćenje guše ili simonijom nastavljaju još gorim uvećavanjem zla.

Kod Savlova obraćenja važna je također ona razlika koje nema u pomodnih novoobraćenika. Naime, i Ananiji, kršćaninu, Isusovu učeniku, koji se bojao poći zločincu Savlu da položi na nj ruke i ozdravi ga od «sljepila», glas odozgor kaže: «Ja ću mu [Savlu] uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti.» Ananija je poslušao. Ali još više od toga posluha očito je da Pavao obraćenjem počinje istinski trpjeti, dok lažni i polovični obraćenici sve više postaju povlaštena crkvena kasta, obasuti i financijskim blagoslovom i blagoslovom vlasti.

Ivan Šarčević, polis.ba /Tekst je objavljen u Jajačkom vjesniku, travanj 2023./