Šarine oči

Nekada su na selu svi konji, krave, svinje, psi i mačke imali svoja imena. Nitko nije hodao okolo a da mu se nije znalo ime, što se danas događa kod ljudi koji stanuju u istom kvartu, ulici ili zgradi. Osobine i imena nekih životinja ostala su zapamćena poput osobina i imena ljudi. Bila su nam prenošena imena i karakteristike nekih životinja koje nismo nikada ni vidjeli. Otac mi je pričao o dvoje konja koje je imao, zvali su se Etlaz i Eva. Još imamo fotografiju na kojoj to dvoje konja suvereno vozi ljude u gvozdenim kolima na svadbu. Bili su paradni i ponosni.

Moj ujak Ilija jako voli pse. Još uvijek ne može prežaliti psa Pulina kojega je imao prije šezdesetak godina. Pulin je bio pas križanac. Bio je pametniji od čojeka, kaže ujak. Samo se spomene rijetkih ljudi koji su živjeli prije šezdesetak godina. Malo koja kuća nije imala psa, svaki pas je imao svoje ime. Njihova imena i ćudi bili su svima poznati. Ulazeći u nečiju avliju i pse se pozdravljalo. Kada smo gonili stotine krava na ispašu, svaka krava je imala svoje ime i svoju posebnost koja ju je razlikovala od svih ostali krava. Vidljive razlike im nisu smetale da zajedno pasu na istom polju. Ponekad je dolazilo do manjih sukoba, ali nikada nisam vidio i čuo da je jedna krava istjerala drugu s cijelog polja. Ako bih morao izdvojiti jednu od životinja koja je bila posebnija od svih ostalih, a koju sam upoznao, onda je to definitivno bila krava Šara. Imala je crvene i bijele šare. Glava, stomak, noge i rep su bili bijele boje. Dlaka joj je bila izuzetno mekana. Ono što ju je posebno krasilo, bile su velike oči u koje je mogao stati cijeli svijet. Pretpostavljam da je imala oko 500 kilograma.

Poput ljudi i životinje iste vrste razlikovale su se jedne od drugih izgledom i karakterom. Čak i one krave koje su bile oteljene u istoj štali i od istih roditelja, jele istu hranu i imale iste životne uvjete, razlikovale su se izgledom, karakterom i drugim osobinama. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća na Grebničkim poljima su pasle križane krave buše, slavonsko-srijemskog podolca, i simentalke. U našoj štali je Cifra otelila Šaru i bika Malog, a Šara je otelila Jagodu. Cifru nisam upoznao ali sam o njoj čuo mnoge priče. Bila je među prvim kupljenim simentalkama u selu. Dakle, nešto  veća od ostalih krava u to vrijeme. Davala je dosta mlijeka, telila je veliku i lijepu telad i htjela je ubosti. Ubola je babu Markenicu. Cifrina kćerka Šara je bila mirna kao janje. Davala je malo manje mlijeka od matere, ali je zato kao i mater telila veliku telad, bila je dobra kao najbolja osoba u selu. Jagoda je bila izgledom slična Šari ali ipak dosta drukčija karakterom i ponašanjem od nje. Naslijedila je nešto od babe Cifre. Bola se s drugim kravama.

Nerijetko se nekada za snahu znalo reći da je „kako ne treba“ – loša, malo kada se govorilo da je sin „kako ne treba“. Kad je neka snaha „kako ne treba“, onda se govori: „I kravu kad se kupuje treba provjeriti od kakve je matere.“ Bilo je svima jasno da se snahu nije provjeravalo prije braka ili se nije raspitivalo za priju „koja je htjela ubosti“. Dakle, ova narodna mudrost nije baš uvijek održiva. Cifra je htjela ubosti a Šaru se moglo privijati na rane. Doduše, trebalo je provjeravati i babu. Možda je Cifrina mater bila dobre naravi!?

Oni koji su čuvali krave, znaju da je bilo mirnih i nemirnih. Mirne krave su mirno pasle, upravo tamo gdje ih je čoban odvodio, dok su nemirne uvijek išle tamo gdje čoban nije želio da idu. Na neke je trebalo neprestano vikati i trčati za njima, dok su neke povremeno gledale da se čoban nije negdje udaljio od njih, kao da su od njega očekivale potvrđivanje i pohvalu za njihovo ispravno goveđe ponašanje. Nemirne krave su ostajale vječno u pubertetu, sve su radile suprotno od čobanovih želja, dok su mirne krave ostajale u prepubertetskoj životnoj fazi, u kojoj gazda uvijek ima pravo.

Svinje koje su kod nas prije uzgajane, bile su puno manje i otpornije od današnjih. Uglavnom su to bile ukrižane svinje triju autohtonih domaćih pasmina: crne slavonske svinje ili fajferice, banijske šare i turopoljske svinje. Od 1992., nažalost, imamo samo čiste rase svinja i ostale marve, nekako se to ljudima svidjelo. Krmače su imale između 10 i 12 sisa. Prasile su između 6 i 12 praščića. Kada bi se zimi krmače prasile u poljima, njihovi praščići su mogli preživjeti, dok iznad praščića rasnih krmača i ljeti mora gorjeti sijalica. Ponekad se događalo da krmača oprasi više praščića nego što je imala sisa. Baš kao što se često događa i kod „najsavršenijeg živog bića u prirodi“ – homo sapiensa, tako i kod svinja, oni najjači i „najsposobniji“ ugrabe za sebe najbolju sisu i najbolji položaj. Oni koji se par puta ne proguraju do izvora hrane, oslabe, i onda ih svi preskaču i gaze. Ako gazda ne bi intervenirao, takvi praščići bi ugibali. A jedina učinkovita intervencija je bila: hraniti prase na bocu. Roditelji nisu imali vremena glumiti dadilju oko praseta, pa se takvo prase prepuštalo djeci. Jednom je krmača Mrka oprasila jedno prase „viška“. Brat i ja smo odmah odlučili hraniti ga na bocu. Donijeli smo ga u sobu i stavili ga ispod šporeta u kupac. Ispod njega smo stavili stari džak i papir od vreće za brašno. Papir smo morali više puta dnevno mijenjati poput pelena. Hranili smo ga više nego što je trebalo. Brzo je ojačalo i postalo jako živahno.

Prase je napredovalo bolje od sve svoje braće i sestara. Dali smo mu ime Sandokan. Trčao za nama kao pas. Kad bi tetka muzla krave, brat i ja smo čekali da nam odmah odvoji mlijeka za Sandokana. Dok je tetka muzla Šaru, smjeli smo se naslanjati na njezin veliki stomak. Mogli smo osjetiti njezino disanje. Ona bi nas samo blago pogledala. Nekim kravama se nije smjelo ni primaknuti a kamoli naslanjati se na njih. Sandokan je čekao zajedno s nama na mlijeko. Odmah smo mu davali da iz posude pije toplo kravlje mlijeko. Svaki put je htio malo više mlijeka. Uživali smo gledajući kako Sandokan pije mlijeko i kako napreduje.

Nekada smo imali i po pet krava u štali. Čim bi se vrijeme izljepšalo, krave se puštalo vani, iza štale. Kad bi se gonile na ispašu i kad bi se vraćale uvečer kući, odmah ih se zatvaralo iza štale. Sandokan je imao privilegij da ne bude s drugim svinjama, nego je smio biti s kravama, kokošima, guskama i s psom Retkom. Imao je priliku isprobati svakovrsnu hranu. Bio je gotovo duplo teži od svojih vršnjaka. Jednom nam je tetka rekla da je Šara vjerojatno steona, jer daje sve manje mlijeka. Svi smo to mislili dok tetka nije primijetila kako Sandokan sisa Šaru dok je ona ležala. Šara je vidjela da je Sandokan bio uvijek s nama i da smo mu davali njezino mlijeko, pa mu je stoga i materinski-instiktivno dozvoljavala da je sisa. Mislila je da to tako treba biti. Tako je Sandokan izgubio privilegij koji je do tada imao. Pio je s izvora koji je bio predviđen za drugu vrstu marve. Morao je među svoju braću i sestre: zajedno se s njima kaljužati i otimati za hranu. Nakon što je on promijenio mjesto boravka, Šara je nastavila davati mlijeko.

Preko ljeta, pa sve do kasne jeseni, čuvali smo krave po seoskim poljima koja u to vrijeme nisu bila obrađivana. Razlog neobrađivanja bile su stajaće vode koje su na njima ostajale do samoga ljeta, pa se stoga nije moglo ništa sijati. Situacija se izmijenila prokopavanjem velikog kanala od Hrvatske i Srpske Tišine, preko Novog Sela, Grebnica, Domaljevca i Tolise, pa sve do Save. Krave su se čuvale svaki dan u tjednu, osim nedjeljama i svecima. Tada smo svi svetkovali, krave i ljudi. Oni koji su imali zatvorene travníke (travnjake), zatvarali su u njih krave nedjeljom i svecima. Budući da smo i mi imali travnìk, moja zadaća je bila nedjeljom ujutro otjerati krave u travnìk, u podne ih napojiti, te ih uvečer dotjerati kući. Ne mogu se sjetiti da kao dijete nisam nedjeljom otišao u crkvu. Ići u crkvu nam je bilo razumljivo kao što se išlo u školu. Misa je počinjala u 10 sati a završavala oko 11 sati. Poslije mise smo svi zajedno ručali. To je bio nepisani zakon. Poslije ručka su djeca mogla ići na Savu. Kupali smo se sve do mraka. Radnim danima to nije bilo moguće.

Jedne nedjelje, poslije mise i zajedničkog ručka, sjeo sam na bicikl i kao vjetar krenuo prema travníku kako bih napojio krave. Usput sam sreo nekoliko prijatelja koji su krenuli na Savu. Sad ću i ja!, doviknuo sam im. Tada sam imao devet godina, dakle završeni drugi razred osnovne škole. Biciklom se nije moglo doći skroz do travníka. Zadnji kilometar se, zbog lošeg i provaljenog puta, brže išlo pješke. Bicikl sam ostavljao iza malog mostića kojeg smo zvali Brana. Ispod je tekao stari kanal. Dok sam pedalirao, razmišljao sam: „Ako se sada vratim i odmah otiđem na kupanje, nitko neće znati jesam li napojio krave ili nisam?“ Tako razmišljajući, okrenem se ispred Brane i nastavim pedalirati prema kući. Bilo je jako toplo. Bio sam znojan. Počele su mi navirati druge misli: „Kako će krave izdržati po ovakvoj žegi bez vode?“ Posebno sam mislio na Šaru. Nakon razgovora sa samim sobom okrenuo sam se na putu, ne silazeći s bicikla, i počeo još brže voziti prema Brani. Bacio sam bicikl na zemlju i doslovno bos poletio prema travníku. Putem me je pratio zaglušujući pjev cvrčaka i miris svakojake livadske trave.

U travníku se moralo krave sputavati, kako ne bi provalile živiku i gusto zaraslu među te otišle u zijan. Šaru se nije sputavalo. Ona je znala što je dopušteno a što nije. Držala se toga. Kad sam se približavao travníku, na kapiji je čekala Šara i već me izdaleka pozdravljala svojim mukanjem. Kao da mi je htjela reći: „Gdje si bio do sada!?“ Došavši do kapije i pogledavši njene velike i lijepe oči, gotovo su mi suze krenule. Oslikavao sam se cijeli u njenim očima. Otvorio sam kapiju, pomilovao je po glavi i mekim ušima. Ostale krave su ležale i preživale u hladovini velikog i starog jasena. Iako je kapija bila otvorena, Šara je čekala dok nisam otputao sputane krave, kako bismo zajedno krenuli prema kanalu. Bile su jako žedne i žurno su krenule livadom, koja se zvala Veliki Jelas, prema vodi. Kad smo stigli do kanala, sve su ušle do koljena u vodu i nisu prestajale piti. Zbog podzemnih voda, na tom dijelu kanala voda je bila svježija. Dok su pile vodu, ponavljao sam u sebi: „Hvala Bogu što sam promijenio odluku i nisam se vratio kući!“ Bio sam ponosan na sebe. Ako netko želi znati što je to sreća, onda bi trebao otjerati krave na vodu. Ne znam tko je bio sretniji, krave ili ja. Kad su se napile još su ostale stajati u vodi. Iz usta su im kapale krupne kapi. Branile su se glavom i repom od muha i obadova. Prva je Šara izašla iz vode. To je drugim kravama bio znak da je vrijeme krenuti. Okrijepljeni, krave svježom vodom a ja gledanjem u njih, polako smo krenuli prema travníku. Zatvorio sam ih, sputao one koje je trebalo sputati te krenuo trčeći prema Brani. Sjeo sam na bicikl i s osmijehom na licu ponosno pedalirao.

Većina Grebničana živjela je od korparstva, zemljoradnje i stočarstva. Oni koji su imali malo zemlje, bavili su se gotovo isključivo korparstvom. Tko je imao malo više zemlje, mogao je uzgajati žitarice i stoku. Prodavalo se uz korpe: svinje, telad, ždrebad, kukuruz, pšenicu, duhan, soju, itd. Svijet se snalazio kako je znao i umio. Život je bio težak i mukotrpan, ali ni u čemu se nije oskudijevalo. Kad bi se nešto gradilo ili kupovalo, da bi se došlo do novca, prodavalo se konje ili krave. Od njih se dobivalo više novca. Tako je jedne zime otac odlučio prodati Šaru. Ne mogu se sjetiti što su roditelji te godine htjeli kupiti ili graditi. Zašto Šaru?, pitao sam se. Ona nije bila prestara, ali nije bila više ni mlada. Problem srednje dobi?! U toj dobi krave nisu uvijek ostajale steone, pa su onda izostajala telad, čija je prodaja bila važna za godišnji prihod. No, onda mi taj razlog nije bio dovoljan za prodaju Šare.

Bio sam četvrti razred osnovne škole a bio je zimski raspust. Otac mi je rekao da ćemo sutra rano nas dvojica otjerati Šaru na pijacu. Noć sam proveo u mislima na Šaru i njezine velike i tužne oči. Kad smo ustali i jeli, spremili smo se i krenuli sa Šarom nasipom uza Savu prema Bosanskom Šamcu – na marvenu pijacu. Snijeg je bio dubok. Otac je išao ispred i štrangom vodio Šaru. U slučaju da bi krava zastajala, moja zadaća je bila ići iza nje i udarati je povremeno šibom. To je bio uobičajeni protokol za gonjenje normalnih krava na pijacu. Šara nije spadala u tu grupu. Nju nije trebalo vući štrangom a kamoli udarati šibom. Ja sam tužno išao za njima i molio se Bogu da je ne prodamo. Snijeg je bio dubok pa smo hodali polako. Šara se povremeno okretala i svojim brižnim očima provjeravala da li sam iza njih. Putem nismo pričali. Okolo je bilo tiho. Mogla se čuti samo škripa snijega ispod naših nogu i povremeni Šarini glasni izdisaji. Okolo sam gledao snježnu ravnicu sve do nabujale Save.

Marvena pijaca je bila na lijevoj strani prije pruge pri samom ulazu u Bosanski Šamac iz smjera Orašja. Osamdesetih godina je na mjestu marvene pijace napravljena tvornica automobilskog stakla i metalnih proizvoda – Uniglas, koja je do 1992. zapošljavala veliki broj radnika. Kad smo stigli na pijacu, već je bilo ljudi koji su dotjerali svoju stoku na prodaju. Uspoređivao sam Šaru s drugim kravama. Bila je najljepša. Kupci su se približavali Šari, hodali oko nje, zaglêdali se u nju i nudili ocu određenu sumu novca. Otac je sve ponude odbijao. Budući da krava nije bila više mlada, nitko je nije htio kupiti da mu teli telad, nego su to bile mušterije koje su kupovale krave zbog mesa. Izgleda da je Šara, ne samo meni, nego i ocu značila više od petstotinjak kilograma mesa za mesnicu. Nakon što je otac odbio sve ponude, odlučio je da se istim putem vratimo kući. Kući smo išli nešto brže. Svi smo bili gladni. Jednim dijelom puta se moglo vidjeti samo naše tragove kojima smo došli. Jesi li sretan što nismo prodali Šaru?, upitao je otac. Da, odgovorio sam. Pošto mi je bilo hladno, stavljao sam ruke na Šarin stomak da ih ugrijem. Kad smo s nasipa pokrivenog snijegom izašli na asfaltiranu i očišćenu crnu cestu, zaboljele su me oči od njezine crnine.

Godine 1981., otišao sam u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visoko. Te godine su moji prodali Šaru. Pretpostavljam da nije više mogla ostati steona. Drago mi je što nisam bio kod kuće i nisam morao gledati njezine predivne i tužne kravlje oči, dok je zadnji puta izlazila ispred avlije u kojoj bila oteljena i u kojoj je otelila mnogu telad. Šara se držala svih goveđih i ljudskih propisa.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---