Samo nas psihoanaliza može naučiti moliti se na novi način

Čvrsta je tradicija u znanosti koja bez mogućnosti dijaloga suprotstavlja psihoanalizu i religiju. Takvo držanje svoj korijen pronalazi u strogom sudu o religiji Sigmunda Freuda, koji je ovu povezivao s delirijem i neurozom. Stoga ova tradicija ne vidi nikakvu potrebu preispitivanja odnosa psihoanalize i molitve jer u njoj, smatra, neće pronaći ništa doli infantilne regresije molitelja prema bespomoćnom djetetu koje, uplašeno zbog svoje krhkosti, zaziva vlastitog oca, sada idealiziranog preko figure svemogućeg Boga iz Biblije.

Rijetki psihoanalitičari su se odlučivali istraživati iskustvo molitve koje bi bilo nepomirljivo sa sudom Sigmunda Freuda. Jedan od tih rijetkih je Nicolò Terminio. Uradio je to hrabro i intelektualno pošteno u maloj ali izvrsnoj knjižici Kreativna baština. Molitva i svjedočenje između kršćanstva i psihoanalize. Zbog čega je riječ o izvrsnom djelu? Zato što mu je argumentacija jasna i uspravna, nalik nekome čija su leđa prava i u hodu je usmjeren na cilj kojeg ne mogu odvratiti nikakva zastranjenja. Ići uspravno u etičkom i metodološkom smislu, odlika je Terminijeve osobnosti i znanstvenosti. Hoditi pravo vlastitim putom ovdje ne znači dogmatizam ili moralnu ukočenost, nego čvrst karakter želje koji prema Jacquesu Lacanu definira etički subjekt na kraju analize. Vrijednost knjige, međutim, nije samo u karakteru autora i početnim postavkama, nego prvenstveno u argumentaciji.

Prva se odnosi na iskustvo molitve: različito od freudovske redukcije koja ovu praksu pripisuje infantilnoj regresiji subjekta, a što kroz iskustvo psihoanalize treba biti zaustavljeno. Prema Terminiju, pak, tek posredstvom psihoanalitičkog iskustva možemo naučiti moliti se na novi način. To je jedna posve nova i na određeni način subverzivna teza: radi se o novom pristupu molitvi, drukčijem od onoga na kojem se Freud zaustavio. Postoji doista neurotski oblik molitve u kojem se moli da bi se postigla nekakva naknada od Drugog (Boga). U tom slučaju je u prvom planu potreba subjekta da se osjeća opravdanim zbog postojanja Drugog koji odgovara na njegove zazive. Kazano još preciznije, Drugog se zaziva kao nešto što bi trebalo sankcionirati ili kazniti naše ponašanje ukoliko je ono pakosno ili kreposno. Rizik ovakve molitve je njezino izručenje žrtvenoj logici koja uzvisuje umrtvljenje želje kao izraza krajnje predanosti Zakonu (strogom i kažnjivom) Drugoga. To je postavljanje Boga na mjesto „Drugog servisera“ koji ima odgovornost da nas spasi ili kazni. Ovakav oblik molitve svodi u biti samu molitvu na pitanje oprosta.

Subverzivna Terminijeva teza je da zahvaljujući psihoanalizi možemo naučiti moliti na nov način. U toj novoj formi molitve ne radi se o zazivanju nekog Drugog koji raspolaže zaštitničkom magijom, nego prije svega o „pouzdanju u tišinu“.  Terminio se pita, komu se obraćamo kada molimo te vjeruju li psihoanalitičari u nepostojanje Drugog?  U molitvi, u prvom koraku nije – suprotno od onoga kako je mislio Freud – izvođenje Drugog vjere kao produžetka idealizirane očinske figure, nego izazivanje svojeg radikalnog ispražnjenja ; „umjesto ispuniti nedostatak Drugog, radi se o pristanku da nam Drugi pred oči stavi vlastiti nedostatak“. Radi se o velikom obratu: ne moli se da bi nam bilo oprošteno ili da bi nas svemogući Drugi ljubio, nego se moli, ako se želi moliti, da bi se susreo vlastiti nedostatak, da bi se uvidjelo kako se taj nedostatak može preobraziti u čin darivanja Drugom. Riječ je, dakle, o dubokoj subverzivnosti u odnosu na freudovsku paradigmu: ne moli se zbog toga da bi Drugi uslišio naše zahtjeve, nego da bi se ljubilo Drugoga. Samoća i tišina molitelja, i svakoga tko voli, nužno je u sljedećem: ne moli da bi se osjećao da je ljubljen, nego moli da bi ljubio; u molitvi nije „traženje“ nego „davanje“; susretanje sa životnim viškovima i manjkovima; „otvaranje iskustvu da postanemo ono što živimo“.

Ovdje se otvara prostor u koji Terminio može uvesti svoju drugu smjelu tezu: „Nijedan baštinik ne baštini ništa drugo doli samog čina baštinjenja.“  U prvom planu ovdje se pojavljuje tama svjedočenja. Kao i u slučaju molitve, potrebno je razlikovati dvije forme svjedočenja: prva je simbolički ograničena na ideju „ja“ i na figuru oca kao onoga koji podržava ovaj ideal doprinoseći da dadne formu životu subjekta. U ovom se slučaju svjedočenje temelji na opstojnosti jednog modela i subjektivnoj identifikaciji s njim koja nudi „kompas“ sinu takav da mu dopušta mogućnost orijentacije unutar tog modela. Drugo svjedočenje ne implicira idealnu identifikaciju nego susret s utjelovljenom singularnošću želje. Njezin učinak nije orijentiranje života nego prouzrokovanje u njemu „učinka realnog“, odnosno uspostavljanje etičkog karaktera želje. Ovaj učinak ne implicira egzistenciju jednog modela nego njegovo radikalno raspadanje. U ovom slučaju Terminio može pisati da „stvarni baštinik ne baštini ništa doli samoga čina baštinjenja“.

Precizan i zanimljiv primjer kojega Terminio predlaže je iz Scorseseova filma Hugo Cabret iz 2011. godine: otac popravlja neki stroj i „sin vidi da su očeve oči pune sjaja dok mu pokazuje stroj kojeg treba popraviti. Kada otac umre ono što će sinu omogućiti da slijedi svoj vlastiti put bit će sjaj u očima njegovog oca.“ Ovdje, kao što vidimo, središte ostaje prazno; nema propovijedi, edukativnog poticaja, disciplinskog upozorenja, idealnog modela, ne postoji nikakav posebni čin kojim bi se baština prenijela. U prvom je planu mali očev „ostatak“: njegove blistave oči. Svjedočenje se tako svodi na jedan mali znak, na jedan mali trag.

Autor: Massimo Recalcati; izvor: La Stampa, lipanj 2022; prijevod: Jozo Š., polis.ba