Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Romano Guardini: VJERNOST
Vjernost nadvladava promjene, gubitke i opasnosti. Ne iz neke urođene snage za ustrajnošću. Takva može postojati, i blago onomu tko je posjeduje. Vjernost je međutim više od toga, drukčije, naime, ona je postojanost koja izrasta iz čovjekova preuzimanja odgovornosti za nešto i da ustrajava u njoj. Ona nadvladava promjenjivosti i gubitke života snagom savjesti
Ako na sljedećim stranicama trebamo govoriti o vjernosti, onda na naše razmišljanje odmah spada da si posvijestimo kako ta riječ zvuči danas. Naime, mi se ustežemo koristiti je. Kao i neke druge riječi za moralne vrednote, ni ova nam danas ne zvuči više posve autentično: previše je velika, previše patetična i previše jednostavna naspram zamršene stvarnosti našega života.
Tome su pridonijele mnoge stvari: pjesnička kićenost, službena retorika, nepoštenost političara i novinara. Također činjenica da se za vrijeme strašnih godina [Drugi svjetski rat, prim. prev.] zahtijevalo bezuvjetno pripadanje, spremnost na svaku žrtvu, što nijedna zemaljska stvar ne smije zahtijevati, i da su ujedno istodobno isti ljudi koji su to činili, počinili takvu izdaju pred kojom se čovjek može užasavati. Usprkos tome, istina je da naš život počiva na vjernosti. Stoga dobro činimo ako pomnjivo razmislimo o tome što ta istrošena riječ znači.
Prije svega želimo si pojasniti da postoje dva načina ponašanja na koja se ona primjenjuje. Prvo je psihološka obdarenost. U njoj se ostvaruju duševni procesi polagano, ali zato imaju unutarnju dubinu. Osjećaji su snažni. Oni ne buknu naglo i žestoko da bi uskoro ponovno zgasnuli, nego traju i stvaraju trajna raspoloženja. Treba vremena da se stvore odluke, ali one traju kao unutarnje usmjerenje i pouzdano zahvaćaju u djelovanje. Kada tako obdareni čovjek pokazuje naklonost nekom drugom čovjeku ili se odlučuje za njegovu stvar, tada nastaje čvrsta veza koja preživljava mnogovrsne promjene. Takve su osobine lijepe, premda naravno imaju svoje tamne strane: opasnost krutosti, uskoće i nepravednosti. Ali one su, kako rekosmo, stvar naravne obdarenosti koju čovjek ne može dati sam sebi niti je etički zahtijevati od nekog drugoga.
Druge su naravi drukčijih sklonosti, ali su i one obvezane na vjernost. Kod njih vjernost ne može nositi neka posebna duševna struktura, ali mora počivati na temelju koji se u svakome može pretpostaviti. To je ljudska osoba, njezin uvid u istinito i lažno, ispravno i neispravno, pošteno i nepošteno; sloboda njezine odluke i čvrstina kojom podržava tu odluku zbog drugoga čovjeka i njegova povjerenja, zbog odabrane stvari, odnosno neprestance obnavlja tu odluku kad god je ta odluka ugrožena.
Koji je smisao ove kreposti? Može ju se opisati kao snagu koja nadvladava vrijeme, a to znači promjene i nestajanje – ali ne poput tvrdoće kamena, u krutoj fiksiranosti, nego rastući i stvaralački životno. Pokušajmo si predočiti njezinu sliku.
Dvoje ljudi su se susreli, zavoljeli se i odlučili za brak. Ono što na početku nosi tu vezu jest životna želja jednoga za drugim; jesu osjećaji simpatije, uzajamni doživljaji, slaganje u odnosu prema prirodi i ljudima, iste naklonosti i nagnuća, i tako dalje.
Ovi osjećaji najprije se čine da će trajati čitava života. Ali oni polako slabe. Razlike koje uvijek postoje među ljudima stupaju u prvi plan – i tad je vrijeme za stvarnu vjernost koje su naime svako od njih postali svjesni: Drugi ima povjerenja u mene. Pouzdaje se u mene. Stupili smo u savez koji određuje naš život. Ono što taj savez održava mora biti ono naše najbolje, jezgra naše ljudskosti, osoba i njezina pouzdanost. I tada počinju nadvladavanjâ: stajati uz drugoga i čuvati ga za sebe, ali ne da bi ga posjedovali ili njime vladali, nego održali i učinili plodnim život koji počiva na tom savezu. Spoznati svoju odgovornost za drugoga; ne propisivati mu kakav bi morao biti, nego mu darovati slobodu da bude onakav kakav od sebe jest; pomoći mu da postane onaj koji po svom bitnom poslanju treba biti; uvijek ga iznova prihvaćati i zauzimati se za njega.
Vjernost znači ostati postojan u odgovornosti usprkos gubitku i opasnosti. Netko je recimo preuzeo određene obveze. Dobro je razmislio o nekoj stvari, spoznao je kao ispravnu, i drugi se pouzdaje u to. Ali promijene se okolnosti, i zaprijete gubici. Vjernost znači da on ostaje pri svojoj riječi i da preuzima na sebe štetu što bi u obrnutom slučaju također od drugoga očekivao
I o ovome treba promisliti: kada se sastaju dvije osobe, svaka od njih dolazi s određenom obdarenošću. No «živjeti» znači da čovjek raste i pritom se mijenja. Neke se osobine ističu dok je čovjek dijete, neke dok sazrijeva, neke tek u poznim godinama. Može se jednog dana dogoditi da jedno drugome potreseno kaže: Uopće te više ne poznajem! Nisi takav bio kad sam te zavolio! Može se dogoditi da se jedno od njih osjeti ostavljenim na cjedilu, prevarenim, kao da se druga osoba izmijenila, dok se ustvari radi samo o životnom razvoju koji je na vidjelo iznio nove strane druge osobe. Iznova je vrijeme za vjernost da nadvlada promjene i da potraje. I to ne kruto i prisilno, nego tako da jedno drugo uvijek iznova prihvaća i uvijek se iznova jedno drugom predaje. To sve može postati teško, u određenim okolnostima vrlo teško; tome se može suprotstaviti osjećaj prevarenosti. U mjeri, međutim, u kojoj se ta vjernost očituje, ona raste u dubinu i stvara ono što uistinu sačinjava brak.
Razmislimo dalje: Vjernost znači ostati postojan u odgovornosti usprkos gubitku i opasnosti.
Netko je recimo preuzeo određene obveze. Dobro je razmislio o nekoj stvari, spoznao je kao ispravnu, i drugi se pouzdaje u to. Ali promijene se okolnosti, i zaprijete gubici. Vjernost znači da on ostaje pri svojoj riječi i da preuzima na sebe štetu što bi u obrnutom slučaju također od drugoga očekivao… Ili netko je obuzet nekom idejom, smatra da je neka akcija nužna i za to se založio. Kako to redovito biva, nastaju poteškoće: Vjernost znači da on izdrži i dalje se bori… Može se raditi i o opasnostima zvanja: liječnik osjeća da mu posao troši snage, možda mu ugrožava život. Socijalni radnik ima tešku službu, možda naročito tešku, jer se drugi ne trude. Vjernost kaže: Nemoj odustati!
A što je zapravo ono što nazivamo «uvjerenjem»? Ponajprije to je uvid: uvidjelo se da je to tako i tako, i onda je to utvrđeno; nema potrebu ni za kakvom daljnjom potporom, da se možda uskladi s javnim mišljenjem, donosi li korist ili nešto slično. No, posvuda gdje su u pitanju ljudi, nisu dovoljni puki racionalni razlozi, već zauzimanje stajališta mora biti nošeno samoobvezom. Vjernost je snaga kojom se održava ono što je potvrđeno kroz vrijeme i situacije u kojima se «razlozi» čine blijedima i nesigurnima.
Vjernost nadvladava promjene, gubitke i opasnosti. Ne iz neke urođene snage za ustrajnošću. Takva može postojati, i blago onomu tko je posjeduje. Vjernost je međutim više od toga, drukčije, naime, ona je postojanost koja izrasta iz čovjekova preuzimanja odgovornosti za nešto i da ustrajava u njoj. Ona nadvladava promjenjivosti i gubitke života snagom savjesti.
U takvog se čovjeka može imati povjerenje. Osjeća se da u njemu ima točka koja je s onu stranu straha i slabosti, i odakle on ustrajno obnavlja svoj stav.
Ne smijemo međutim zaboraviti na još jednu drugu vjernost: onu prema Bogu.
Što se to događa kad se čovjek zrelo odlučuje za vjeru? Ponajprije tu je na djelu sve ono što je u sebe preuzeo od roditelja, iz kućne atmosfere, od učiteljâ, iz crkvenoga života i od onog uobičajenoga. Također je i sam imao religiozna iskustva. Vjerojatno je u trenucima iskrene molitve osjetio nešto sveto i prijateljsko i što ga je nosilo. Ili je u određenim prilikama iskusio što znači providnost. Odgovori kršćanske vjere na pitanja postojanja uvjerili su ga u to. Primijetio je da ako je slijedio njezine upute, postajao je boljim, čvršćim, unutarnje bogatijim – i tome slično. Na osnovi toga se odlučio i Bogu je poklonio svoju vjeru. Ta prva religioznost je lijepa, velikodušna i ispunjena sviješću dubokoga smisla. S vremenom se ti osjećaji međutim mogu promijeniti ili posve iščeznuti.
Vjera tako poprima jedno novo značenje: ona je onaj čin u kojem čovjek ustrajava u vremenu Božje daljine i šutnje. Kad Bog daje osjetiti svoju blizinu, kad je njegova riječ živa, tada nije teško biti siguran u njegovu realnost: tada je radost vjerovati. No, kada se on skriva, kad ga se ne osjeća, kad se ne čuje sveta riječ, tada je teško vjerovati. Tada je međutim vrijeme za pravu vjeru
Pokatkad ishlapi osjećaj Božje blizine i oko vjernika nastane religiozna praznina. Ili mora doživljavati koliko se religioznom svijetu nalijepilo svega ljudskoga. Ili nadolaze događaji koje on nije u stanju uskladiti s idejom providnosti. Ili se nazori vremena udaljuju od vjere tako da se ona čini nečim prevladanim. Tad vjera gubi potporu koju je imala u osjećaju, u ljudima svoje okoline, u poretku događaja, blijede i pouke objave koje su se na početku činile tako čudesnima. Tad čovjeka može obuzeti pitanje da se nije prevario. Da nije podlegao kakvom idealizmu. U takvim trenucima može mu se činiti posve budalastim to što vjeruje – tada je vrijeme za vjernost. Ona kaže: Ustrajavam. Kad sam vjerovao, bilo je to djelotvorno, nikakvo puko emocionalno nagnuće, niti privlačna snaga neke lijepe teorije, nego čin središta, čin osobe i njezine ozbiljnosti. Riječ «vjerovati» [glauben] znači «zavjetovati se» [geloben], zavjetovati se na vjernost – Bog se oslanja na taj zavjet; dakle ostajem uz njega.
Vjera tako poprima jedno novo značenje: ona je onaj čin u kojem čovjek ustrajava u vremenu Božje daljine i šutnje. Kad Bog daje osjetiti svoju blizinu, kad je njegova riječ živa, tada nije teško biti siguran u njegovu realnost: tada je radost vjerovati. No, kada se on skriva, kad ga se ne osjeća, kad se ne čuje sveta riječ, tada je teško vjerovati. Tada je međutim vrijeme za pravu vjeru.
Vjernost je ono što nadživljava prolazno vrijeme. Ona u sebi ima nešto od vječnosti. No budući da govorimo o vječnosti, pitamo se: Kako je to sa samim Bogom? Ima li ta riječ za njega smisla? Pitanje nas vodi dubokim stvarnostima; želimo ih pomno uzeti k srcu.
Kad je Bog stvarao svijet, doista ga je stvorio velikim – znanstvene spoznaje posljednjih desetljeća to su nam snažno posvijestile. Veličina u velikom, i, ako se tako može kazati, veličina u malenom. Misao se gubi u onome što se ovdje otvorilo. Svijet je veći od našeg mišljenja; malen je naspram Boga koji je apsolutan. Riječ «je» ne može se koristiti za svijet u istom značenju kao za Boga. Ne možemo reći: Bog i svijet «jesu». Bog naprosto jest, postoji po sebi i dovoljan je sebi. Svijet je po njemu, od njega i upućen je na njega… Kad ga je stvarao, nije to učinio u igri, nego božanskom ozbiljnošću. Položio je u njega svoju čast. Obećao mu je – smije se zacijelo tako reći – svoju vjernost kad je kazao da je svijet «dobar». Šest puta se to kaže u prvom izvještaju o stvaranju, i na koncu, po sedmi put: «I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro» (Post 1). Time se Bog uvezao sa svijetom.
Isusov život je jedna jedincata vjernost. Pokazuje se u načinu kako on ustrajava u skučenoj i neprijateljskoj Palestini, jer zna da je poslan za partnera Sinajskog saveza premda bi ga širina poganskog svijeta sa spremnošću prihvatila. Ustrajava do smrti – i to kakve smrti!
Ranije smo već govorili o indijskom mitu prema kojemu je bog Šiva u navali stvaralačke radosti proizveo svijet, ali ga se zatim zasitio i razorio te načinio novi, a onda nakon toga ponovno novi i tako uvijek iznova. Tako bi izgledao bog koji nema povjerenja u svoj svijet. On ne bi mogao izići na kraj sa svojim zahtjevom o konačnosti svijeta; nakon nekog vremena svijet bi mu postao premalen i on bi ga odbacio. Bilo bi strašno naći se u rukama takvog boga! Ali takav nije onaj Bog koji nam se objavio, nego uzdržava svoje djelo. Uzdržava svijet u postojanju. Svakoga trenutka postoji iz njegove vjernosti.
To je bila, ako se tako smije kazati, ona «provjera» Božje vjernosti svijetu koja leži u nedokidivoj konačnosti stvorenih stvari. Njoj pridolazi jedna druga «provjera» koja se nije smjela nikada dogoditi. Ona nije stigla iz naravi stvari, nego iz povijesti; iz slobode čovjeka, iz zloupotrebe te slobode, iz njegove pobune, i uvijek iznova proizlazi iz čovjekova protivljenja. Time Božja vjernost postaje osnovnim pojmom objave.
Sveto pismo govori o tome kako je Bog, da bi ostvario spasenje, pozvao jedan narod, kako je s njime sklopio savez koji počiva posve na njegovoj vjernosti, i kako iz nje – koja se uvijek iznova «pokazuje» naspram čovjekove nevjernosti – izrasta povijest Staroga zavjeta. Kako naposljetku Božja vjernost izvršava ono neshvatljivo – da na sebe uzima odgovornost za čovjekovu krivnju, kroz postajanje čovjekom stupa u povijest i iz nje prima svoju sudbinu.
Isusov život je jedna jedincata vjernost. Pokazuje se u načinu kako on ustrajava u skučenoj i neprijateljskoj Palestini, jer zna da je poslan za partnera Sinajskog saveza premda bi ga širina poganskog svijeta sa spremnošću prihvatila. Ustrajava do smrti – i to kakve smrti!
Vjernost dolazi na svijet od Boga. Mi možemo biti vjerni samo jer Bog je vjeran i jer je on nas, svoje slike, uključio u svoju vjernost.
Iz knjige: Romano Guardini, «Treue», u: Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, 62004., 67-74. S njemačkog preveo Ivan Šarčević.
Povezano: O BITI KREPOSTI; ISTINOLJUBIVOST; PRIHVAĆANJE; STRPLJIVOST; PRAVEDNOST; STRAHOPOŠTOVANJE