Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Romano Guardini: Uljudnost
Uljudnost stvara slobodan prostor oko drugoga; čuva ga od nasilne blizine, daje mu da slobodno diše
U dvanaestom poglavlju Poslanice Rimljanima Pavao piše o zajedništvu otkupljenih i izriče o njemu velike stvari. Govori o otajstvenim snagama, karizmama, koje prožimaju prve kršćanske zajednice i navodi riječi poput ovih: «Budite gorljivi u duhu» – izričaj je to koji čitatelju posvješćuje na koju veličinu je pozvan i kako u stvarnosti s time kukavno stoji. Usred tih velikih riječi nalaze se i ove jednostavne: «Pretječite jedni druge u poštovanju!» Ne tek: Poštujte jedni druge, nego: U poštovanju pretječite jedni druge. Smijemo možda ove riječi izreći još uobičajenijim riječima: Budite uljudni jedni prema drugima.
Mogli bismo se sad zapitati kako se to Pavao, koji se morao baviti uzvišenim stvarima, mogao brinuti i o ovima? On je, naime, znao da je u životu sve povezano, izvanredno i svakodnevno, gorljivost duha i forma ophođenja koja proizlazi iz poštovanja pred drugim čovjekom. Zar nije na primjer on, koji je naviještao otajstvo «Kristova mističnoga tijela», pisao zajednici u Filipe da se Evodia i Sintiha trebaju prestati svađati? Bile su to dvije žene, zauzete u istoj službi zajednici, a koje se ipak – onako kako se to događa i danas – očito uopće nisu slagale.
Ovakvih se primjera nalazi mnogo u Pavlovim pismima. Ako je on nalazio vremena da pored velikih tema govori i o svakodnevnim stvarima, uzmimo vremena također i mi.
U našim meditacijama bilo je govora o velikim krepostima: pravednosti, istinoljubivosti, nesebičnosti i sličnima, ali i uljudnost je krepost i zavrjeđuje da se o njoj razmišlja. Neka mi se dopusti jedno osobno prisjećanje. Kada sam, ima tome mnogo vremena, još pohađao školu, jedna mi je ugledna gospođa kazala: «Nikad ne zaboravi da osim velike ljubavi prema bližnjemu postoji i ona neznatna! Za veliku dolazi njezino vrijeme kad je potrebno pomoći u velikoj nevolji ili ostati vjeran u opasnosti. Za neznatnu ljubav uvijek je vrijeme jer ona pripada svakodnevici. To je uljudnost.» Tu riječ nikad više nisam zaboravio.
Kada sam, ima tome mnogo vremena, još pohađao školu, jedna mi je ugledna gospođa kazala: «Nikad ne zaboravi da osim velike ljubavi prema bližnjemu postoji i ona neznatna! Za veliku dolazi njezino vrijeme kad je potrebno pomoći u velikoj nevolji ili ostati vjeran u opasnosti. Za neznatnu ljubav uvijek je vrijeme jer ona pripada svakodnevici. To je uljudnost.»
Što je to, dakle, uljudnost?
Njemačka riječ za uljudnost, Höflichkeit, izvorno znači ispravno ponašanje na dvoru [Hof] kneza, u viskom okruženju [franc. kurtoazija, prim. prev.]. To posebno značenje ta riječ je potom izgubila i poprimila uopćeno značenje: ispravno ophođenje uopće, koje dolazi iz dobroga odgoja, i ovdje ga treba tako shvatiti.
Ljudi žive jedni s drugima na uskom prostoru, unutar kuće, u uredu, tvornici, javnim ustanovama, u vrevi ulica i prometa, u prenapučenim krajevima. Njihove se životne sfere stalno dotiču. Njihove se namjere ukrštaju baš kao i putovi kojima idu. Stoga uvijek postoji opasnost trvenja, uzrujavanja, i svaki razuman čovjek želi naići na uljudnost. Tražit će načine u kojima se izražava briga za ispravan zajednički život različitih; ublažuje žestina suprotstavljenih osjećaja i namjera; svatko drugom izlazi ususret i iskusuje susretljivost drugoga.
To je uljudnost – svakodnevna stvar, ali itekako važna za cjelinu.
Sad bi netko mogao pomisliti da uljudnost mora postojati sama od sebe. To bi tako i bilo kad bi čovjek bio životinja! Svatko je zacijelo zastao pred mravinjakom i gledao kako vrvi životom. U njemu svaki majušni stvor nalazi svoj put i ne smeta drugome. Ponekad je teret pretežak, tada ga drugi prihvaća i pomaže. A ako bi promatrač možda pao u djetinjastu napast pa nešto u mravinjaku poremetio, u prvi bi mah nastala velika strka, ali bi se svaki zauzeo i uskoro bi sve bilo usklađeno. Moglo bi se zato pomisliti, ako to mogu životinje, koliko više bi to morali biti u stanju ljudi. No, obratno je: Upravo jer je čovjek, on to ne može učiniti tako jednostavno.
Jer dok životinje žive po nagonu, koji je izraz organske nužnosti, dotle u čovjeku djeluje duh. A «duh» znači moći spoznati istinu, ali moći i griješiti. Životinja ne griješi u stvarima kako voditi svoj život. Ako to čini, bolesna je i ugiba. Čovjek može griješiti i stoji pred zadaćom da uči. Čovjek dakle može i pogriješiti. Ako to učini životinja, onda se našla neka prepreka na putu, izvana ili iznutra; s druge strane čovjek može obratno djelovati jer njegova prosudba može biti kriva ili ga strast može odvesti na krivi put. Mora dakle paziti na zajednički život s drugima da se on ne pretvori u borbu svih protiv svih.
Čini to kroz etiku i moralni odgoj, kroz zakon i poštivanje prava; to su velike stvari. No, to čovjek čini u svakodnevnom ophođenju, dakle kroz uljudnost – i odmah želimo reći da te male stvari mnogo više znače nego što se misli. Dobar dio ćudorednoga života ostvaruje se u njima – isto kao što se moralna podivljalost neposredno izražava u pomanjkanju uljudnog ophođenja.
U čemu se sastoji uljudno ponašanje?
Tko želi odgovoriti na to pitanje i osvrće se na stvarnost, naći će najprije veliku raznolikost oblika. Takvih koji su odmah razumljivi, ali i onih stranih, neobičnih. Neki su prirodni i svrhoviti, drugi umjetni, štoviše budalasti. Mogu li se izdvojiti temeljni oblici uljudnoga ponašanja na kojima se zasniva njihova mnogostrukost? Možda i mogu.
Najprije je tu volja da se stvori distanca. Kultura ne počinje nasrtanjem i grabljenjem, nego odmicanjem ruku i odstupanjem. Uljudnost stvara slobodan prostor oko drugoga; čuva ga od nasilne blizine, daje mu da slobodno diše.
Priznaje u drugome dobro i daje mu da osjeti da je to dobro cijenjeno. Šuti o vlastitim odlikama, stavlja ih u pozadinu da ga njima ne obeshrabri.
Uljudnost se trudi podalje držati ili premostiti ono neugodno, izbjeći neprilike, osloboditi otrova teške situacije, umanjiti muku. Uljudnošću mlađi je potaknut da poštuje starijega, muž ženu, jači slabijega.
Samo su motivi oni koji obuzdavaju osjećaje oholosti i nasilnosti i drugome olakšavaju život.
Ti motivi potiču čovjeka, koji se na dobar način želi ophoditi s drugima, na ponašanje kojim će preduhitriti moguće napetosti, sukobe, obostrano vrijeđanje i nanošenje štete, da ne nastane ikakva nesreća. Jer u čovjeku leže sve te mogućnosti.
Nerijetko se moralne opasnosti izbjegavaju onim što se naziva «dobrim odgojem», i zamršenosti koje bi mogle dovesti do zla razrješuju se bez velikog napora.
Naturalizam smatra da se u čovjeku još skriva životinja iz koje se razvio. Doduše ona je ukroćena gorkim iskustvom i uvijek novim naporima ali uvijek spremna da se odveže. Ali to je vrlo bezazlen pogled, istina je gora. Ona posjeduje tragičnu težinu. U čovjeku živi predak koji se jednoć otrgnuo od posluha Bogu, u njemu žive svi predšasnici od pamtivijeka koji su to uvijek iznova činili. U njemu nije samo ono divlje nego i zlo. Sa zlom se mora suočiti ozbiljnom i tako često tvrdom borbom moralnoga samoodgoja, pri čemu je uljudnost njezin lagan oblik. Ona obuhvaća njezinu težinu, pomaže joj, štoviše može je ponekada upravo zamijeniti. Nerijetko se moralne opasnosti izbjegavaju onim što se naziva «dobrim odgojem», i zamršenosti koje bi mogle dovesti do zla razrješuju se bez velikog napora.
Uljudnost je važna pomoć za život. Nije od onih «velikih» pomoći da primjerice netko u teškoj opasnosti stane uz nekoga ili ga izvuče iz teške nevolje; ali zacijelo je od onih «malih» koje olakšavaju sve osjetnije teškoće života: obzir na raspoloženje bližnjega, na situaciju i tako dalje. Stalno olakšavanje života koji mnoge i često neobične prijetnje dovode u pitanje – to je uljudnost.
Ovdje pripada i ono omogućavanje života na koje Pavao misli kada kaže: «Pretječite jedni druge u iskazivanju poštovanja!» Ali zašto ta velika riječ – iskazivanje poštovanja. Zato što u čovjeku postoji ono što se naziva «dostojanstvo». Stvar nema dostojanstva; s njome će se postupati prikladno toj stvari [sachgemäß], osim, dakako, ako se time ne misli na onu vrlo duboku otajstvenu vlastitost koju stvar posjeduje kao slika neke biti i koja se u plemenitoj stvari tako snažno osjeća. Dostojanstvo u pravom smislu ima samo osoba. Stvar se može kupiti i prodati, može je se pokloniti i primiti, iskoristiti i uništiti. Sve je to uredu dok se odnosimo ispravno sa stvari [«sach-gerecht»]. S čovjekom tako ne ide. Tim što čovjek to osjeća, započinje kultura, već smo govorili o tome – i to znači veliku, posvuda prevladavajuću opasnost da čovjek danas sve više bude pritisnut da igra ulogu stvari. A on je osoba, što znači da svaki čovjek postoji samo jednom. Nijedan čovjek nije nadomjestiv. Zamjenjivo može biti njegovo djelovanje, njegov rad, njegov posjed – on sam ne. Svaki je čovjek jedamputan: u odnosu prema Bogu i Božjem odnosu prema njemu.
Ta jedincatost zahtijeva posebno ponašanje, i to je «poštovanje». Ono se pokazuje u svakodnevnom ophođenju, ovisno o situaciji, kroz različite oblike uljudnosti i neka čitatelj još jednom razmisli o onome što smo naprijed rekli o temeljnim činima uljudnosti i kako se u njima ostvaruje poštovanje.
Naposljetku treba na još nešto upozoriti: uljudnost je, naime, lijepa i čini život lijepim. Ona je «forma»: držanje, pokret, djelovanje koji ne ispunjavaju samo ciljeve, nego izražavaju smisao koji je po sebi vrijedan, upravo smisao ljudskog dostojanstva. Na njezinu vrhuncu sve postaje igrom koja predstavlja uzvišeni način postojanja; zamislimo na primjer ceremonije državnih događaja ili ritual liturgijskih slavlja. Naravno, ona je također u opasnosti koja ugrožava sve figure smisla, naime, da postane umjetna, neprirodna a time i neistinita.
Činjenica je međutim da uljudnosti danas posvuda nestaje. To ne treba biti nikakva «kritika kulture», nego da se svrati pozornost na ono što nas se svih tiče.
Naš je život, znanstveno-tehnički gledano, naveliko određen karakterom «postvarenosti» [Sachlichkeit]. Tom se riječju misli prije svega na ono na što se sabire pozornost, na ono što zahtijeva stvar – na odgovarajući rad, na cilj koji treba postići; i upravo zbog toga misli se na sklonost da se u formi i postupku odbaci suvišno, da se izravno i bez okolišanja usmjeruje na ono o čemu se radi.
Uljudnost je lijepa i čini život lijepim. Ona je «forma»: držanje, pokret, djelovanje koji ne ispunjavaju samo ciljeve, nego izražavaju smisao koji je po sebi vrijedan, upravo smisao ljudskog dostojanstva. Na njezinu vrhuncu sve postaje igrom koja predstavlja uzvišeni način postojanja.
Ovo je nužno posvuda gdje se prije gubilo vrijeme i gdje su se nepotrebno trošila sredstva i radna snaga; sve to rađa jasan i čist stil djelovanja i oblikovanja koji se pod povoljnim okolnostima može usavršiti do hladne ljepote. Iz toga onda lako nastaje i atmosfera u kojoj postvarenost [činjeničnost] postaje grubost. Sve ono što smo spoznali kao predmet za iskazivanje poštovanja: čovjekovu osobu, njegovo dostojanstvo, srce i osjećaje, sve duboke i nježne stvari koje «život» znače, ta grubost smatra nebitnim – ukoliko kao «stvar» nisu ubrojeni u neki račun. I suosjećanje i razmišljanje o tuđem životu, o njegovim stanjima i raspoloženjima, o trenutačnoj situaciji u njezinoj posebnosti, sve što pripada uljudnosti, postaje tada «suvišnim». A učinak je loš: život se osiromašuje i postaje surov.
Iz rečenoga još se nešto naročito mora istaknuti, što neposredno djeluje na to kako se ljudi ophode jedni s drugima – to je nedostatak vremena. Uljudnost treba vremena. Da budemo uljudni, moramo se zaustaviti, čekati, ići zaobilaznim putovima; moramo imati obzira i stoga u pozadinu staviti ono vlastito. Sve to znači trošenje vremena, što je u naše doba – strogo proračunatih termina, preciznih aparata, visokih troškova proizvodnje i žestoke konkurencije, nešto nekorisno, neracionalno, krivo, čak nepravedno.
Pritom, naravno, uljudnost umire. Nekada to može biti dobitak: otpada gubljenje u detaljima, iščezava puka izvanjskost, dakle ono neprirodno i neistinito, što se olako povezivalo sa starom uljudnošću. Ali i sama uljudnost iščezava, i na njezino mjesto, u dobrom slučaju, stupa nedovoljna korektnost. Zacijelo, iz nje može nastati nešto ugodno: iskrenost koja neće ništa patvoreno; sporazumijevanje u obostranom pogledu na zahtjeve rada i prijateljstvo koje ne treba puno riječi da drugoga uvjeri. No, k tomu je potrebna iskrenost karaktera i kultura odgoja, koje uopće nije lako naći i ostvariti. I ono što označava «život», trpi oskudicu. Jer ovaj se život ne ostvaruje prema stajalištima uštede materijala i snage; to su tehnička mjerila. Život se kreće zaobilaznim putovima. Život se trati, kažimo bolje, troši vrijeme. Život želi zastati, želi «stvarati okolnosti». Život iz kojega se uzmu «okolnosti» i rasipnosti, postat će protokom mehaničkih funkcija.
Čovjek je osoba, što znači da svaki čovjek postoji samo jednom. Nijedan čovjek nije nadomjestiv. Zamjenjivo može biti njegovo djelovanje, njegov rad, njegov posjed – on sam ne. Svaki je čovjek jedamputan: u odnosu prema Bogu i Božjem odnosu prema njemu. Ta jedincatost zahtijeva posebno ponašanje, i to je «poštovanje». Ono se pokazuje u svakodnevnom ophođenju.
Moramo stoga biti oprezni da nam vremenski pritisak ne razori život. Čovjek koji pred pukom postvarenosti izgubi uljudnost, osiromašuje. Želimo također biti iskreni i ne zavaravati se koliko se tromosti, ravnodušnosti, nasilnosti često skriva iza veličane «stvarnosti» [realizma], kao što se isto tako od mnogo veličane iskrenosti ponovno čini još daleko neugodnija laž, nego što je to «umjetno» nazvana uljudnost.
Ova misao ide još dalje i može nam možda poslužiti da stignemo do novoga uvida.
Kako je zapravo nastala stara uljudnost – ona koju su stariji među nama još učili? Razvijala se kroz duga vremena; i to među ljudima na visokim položajima, konačno prema kralju. To pokazuje povijest kulture, točnije povijest religije. Već nas pozornima čini naznaka koju daje sam riječ. «Uljudnost» [njem. Höflichkeit] izvorno je bilo nešto što je pripadalo dovru [Hof], ono ponašanje koje je zahtijevalo da se u obzir uzme kraljeva prisutnost. On je prema prijašnjim predodžbama bio blizak božanstvu, sam je bio netko božanski. Stoga je zahtijevao posebno strahopoštovanje prema sebi kao objava Višnjega; kao i prema djelovanju koje je od njega išlo na cijelo zemaljsko postojanje. To se protezalo prema dolje; na različite niže stupnjeve, visočanstvo se, tako reći, spuštalo i svaki put zahtijevalo primjereno ponašanje. Kad god je neki čovjek susretao drugoga s uljudnošću, pojavljivalo se nešto kao odbljesak kralja i odražavalo se na dotičnu situaciju.
To je sada prošlost. Nema više kralja; a gdje ga ima, onda upravo samo «još». Naš život nije više hijerarhijski oblikovan, odozgor prema dolje i odozdo prema gore, nego u odnosu jednih pored drugih, demokratski je građen i to sve više. Taj posvuda primjetni i traženi poredak jednakosti čini da dosadašnja forma uljudnosti iščezava. No, puko bivanje jednih pored drugih je kaos; pa uskoro na mjesto poretka prema gore stupa diktatura i za vrhovnu vlast postavlja nasilje. A u stvarnosti to nije nikakav poredak, nego upravo nasilje, odnosno prikriveni kaos; što opet uvijek iznova izbije u pobuni, sve dok u tom odnosu jednih pored drugih ne nastane poštovanje, a time i jedna nova uljudnost. Ali na koji način?
Mislim da je to jedino moguće ako pođemo od dostojanstva čovjeka kojeg se mora poštovati, jer postoje moći koje čovjeka hoće obeščastiti, nanijeti mu nasilje – sjetimo se samo različitih oblika totalitarizma. To se, međutim, treba dogoditi u odnosu na onoga koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i traži da se ta njegova slika treba poštovati. To je odnos prema gore, koji u svakom poretku jednakosti ostaje potvrđen, štoviše koji ove uopće omogućuje.
Jedno drugo polazište za nastanak nove uljudnosti je čovjekova ranjivost koja zahtijeva da budemo odgovorni jedni za druge. Ono što psihologija, sociologija, biologija kažu o čovjeku, ukazuje na nužnost takva stava. I ne samo to; one nam pokazuju na stalno sve veću opasnost u kojoj se čovjek nalazi zbog racionalizacije i tehnicizacije svoga života. To na što je on toliko ponosan označava rastuću izvještačenost a time i prijetnju za život. Da i ne govorimo o moći koju čovjek dobiva nad prirodom i ljudskim životom i o kojoj nitko ne zna kako će je on, koji uopće nije ni tako mudar ni stabilan, nego štoviše gonjen svim vrstama strasti, upotrijebiti.
Morala bi se stoga, nadat je se, u današnjem čovjeku roditi svijest o zajedništvu u opasnosti, koje bi se trebalo ostvarivati u uzajamnoj odgovornosti i obzirnosti, dakle u uljudnosti.
Postoji uljudnost i u odnosu na Boga.
Možemo primjerice zamisliti da se iz respekta prema Bogu ne ulazi u crkvu u svakakvoj odjeći. Da postoji doličan stav u molitvi, vanjski i unutarnji. Da se svaka misao i govor koji se odnose na Boga trebaju odvijati na ispravan način. Ovdje nas liturgija može poučiti: kako je ona sva prožeta «iskazivanjem poštovanja»; kako je sav govor, slušanje, čini, svaki postupak obavijen iskazivanjem poštovanja tako da svijest o otajstvenosti koja se u njoj očituje čitavo vrijeme ostane budnom.
Bog koji sve može hoće da čovjek bude slobodna osoba, samostalna u svom postojanju, da raspolaže sam sobom i da djeluje iz unutarnjega poticaja. Bog ne dira tu slobodu. On ne prisiljava, ne plaši, ne zavodi – ni onda kada se čovjek okreće protiv njega, a time i protiv samoga sebe.
Ako se dosljedno ide dalje, misao dospijeva na vrhunac koji je istodobno krajnja tajna: Jesmo li ikada pomislili na to kako Bog drži svoje stvorenje u poštovanju? Kako sav njegov odnos prema čovjeku počiva na nikada dokraja zamislivoj činjenici da ga je stvorio slobodna?
On koji sve može hoće da čovjek bude slobodna osoba, samostalna u svom postojanju, da raspolaže sam sobom i da djeluje iz unutarnjega poticaja. Bog ne dira tu slobodu. On ne prisiljava, ne plaši, ne zavodi – ni onda kada se čovjek okreće protiv njega, a time i protiv samoga sebe. Ustežemo se reći o Bogu da je uljudan; riječ mora biti podignuta na vrh svoga značenja, prije nego je možemo primijeniti na njega. Činjenica da je stvorio slobodu i uvijek je čuva, gospodska je pažnja koju je ukazao svome stvorenju a koja nadilazi svaku zamisao.
Oni, međutim, koji su se s njime udomaćili uz to nam još kažu da on pokazuje nježnost koja je potresnija od same svemoći – štoviše, ona je zacijelo samo druga strana savršene moći.
Slike otkrivaju često mnogo više od pojmova, treba ih samo ispravno čitati. Kako je dakle puna značenja Kristova opomena iz Novoga zavjetu da se čovjek otvori njegovoj poruci izraženoj u slici: «Evo, na vratima stojim i kucam» (Otk 3,20). Onaj koji tako govori onaj je kojemu je «dana sva vlast na nebu i na zemlji» (Mt 28,18), i koji s «palicom gvozdenom» može «razbiti» svaku prepreku «kao što se razbija (beskorisna) glinena posuda» (Otk 2,27s).
Iz knjige: Romano Guardini, «Höflichkeit», u: Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, 62004., 118-128. S njemačkog preveo Ivan Šarčević
Povezano: ISTINOLJUBIVOST; PRIHVAĆANJE; STRPLJIVOST; PRAVEDNOST; STRAHOPOŠTOVANJE; VJERNOST; ODSUTNOST NAMJERE; ASKEZA; JAKOST; RAZUMIJEVANJE.