Početak svakog razumijevanja nalazi se u tome da svatko dopusti drugome da bude ono što jest. Da ga ne gleda pogledom egoizma koji mu iz vlastitog interesa propisuju kakav mora biti, nego pogledom slobode koji mu najprije kaže: Budi onaj koji jesi – i tek nakon toga: Htio bih sad znati kakav si i zašto
Ljudsko društvo nije nikakav stroj čiji bi se dijelovi uklapali jedan u drugi kako bi tvorili jedinstvenu pokretnu cjelinu, nego se sastoji od pojedinaca od kojih svaki, uza svu sličnost po narodnosti i vremenu, ima svoju zasebnu narav. Svaki ima svoj put razvoja, svoje ciljeve i sudbine. Svaki oblikuje u sebi ukorijenjeni svijet. Dakako, ti su pojedinci međusobno raznoliko povezani: rođenjem, odgojem, prijateljstvom, profesionalnim ovisnostima, itd. Ali svaki čovjek ima svoje vlastito središte koje na se svodi iskustva i djelovanja i tako istupa iz općih struktura. U svakom također djeluju za tuđi život neprijateljske snage koje otežavaju, dapače razaraju zajednički život.
Što se dakle traži da zajednički život ne bude tek moguć nego i plodonosan? Na to pitanje moglo bi se različito odgovoriti. Jedan od odgovora je razumijevanje. To, međutim, nije malo.
Što je razumijevanje? Kada ja razumijem? Kada zamjećujem što s druge strane drugi, s kojim moram imati posla, misli? Kada mi postaje jasno zašto se tako ponaša, zašto tako živi kako živi; zašto je postao takav kakav sada stoji naspram mene?
Da bismo bolje vidjeli o čemu se ovdje radi, želimo se osvrnuti na druga bića koja također žive u zajedništvu – na životinje. Razumiju li se životinje međusobno? One su povezane različitim odnosima; na razne načine ovisne su jedne o drugima. Zamislimo primjerice ptice koje se u dato vrijeme pare, prehranjuju i štite mlade; pomažu im da postanu samostalni. Razumiju li se one međusobno? Moglo bi se pomisliti da se razumiju, jer se svaka vlada onako kako je dobro za drugu odnosno za porod i gnijezdo. Budući da se uzajamno pomažu živjeti, tako se misli, morale bi se i razumjeti. Ali o tome nema ni govora! Obična činjenica to pokazuje: čim mladi porastu, ptice postaju jedna drugoj strane. Tu dakle nema nikakvog razumijevanja, nego dva bića koja žive u paru, i iznova par i mladi koji se izliježu iz njihova života, tvore životni krug, jednu cjelinu za čije održanje su zaduženi nagoni, djelotvorni uostalom samo za pojedince i koji gasnu nakon zadovoljenja biološke svrhe. Upravo jer se međusobno ne «razumiju», jer u njihovom odnosu nema ni sumnje ni kušnje, sve se obavlja tako svrhovito i sigurno.
Kada, dakle, možemo govoriti o razumijevanju? Kad dotični životni odnos tvore bića u kojima u svakoga od njih postoji unutarnjost koja se skriva u vanjskom, a koja se upravo u tom vanjskom izražava i po čemu ga istovrsno biće može prepoznati.Romano Guardini (1885-1968) i naslovnica njegove knjige o krepostima
Ili zamislimo životinje koje žive u trajnim udrugama i na čije se ponašanje rado primjenjuju sociološki pojmovi, kao što su mravi ili pčele. Jedna takva udruga sastoji se od bezbroj jedinki od kojih svaka obavlja neku funkciju unutar cjeline. Prolaze jedna mimo druge a da se ne ometaju; štoviše, uzajamno si pomažu, međusobno brane, u čudesnom suglasju izgrađuju kompliciran oblik života, no, razumiju li se? Njihova se udruga naziva «država», ali je li ona to doista? To bi pretpostavljalo da u njoj, barem u određenim situacijama, postoji svjesno samoprilagođavanje pojedinaca a time i uzajamno razumijevanje. To se, međutim, ne događa te čitava usporedba s «državom» u osnovi je kriva. Ako se taj životni odnos želi ispravno izraziti, onda je bolje usporediti ga s odnosom koji vlada među stanicama jednog organizma. Mravinjak je kao jedno jedincato živo biće, čije stanice-životinje ne reagiraju nekom dogovorenom usklađenošću, nego – tako slabo riječ to stvarno objašnjava – po nagonski općem djelatnom planu.
Kada, dakle, možemo govoriti o razumijevanju? Kad dotični životni odnos tvore bića u kojima u svakoga od njih postoji unutarnjost koja se skriva u vanjskom, a koja se upravo u tom vanjskom izražava i po čemu ga istovrsno biće može prepoznati.
Na ulici mi netko prilazi, svraća pogled na me, skida šešir – iz svega toga vidim da je na mene upravljena njegova pozornost, da «misli» na mene… U izrazu njegova lica čitam da čovjek s kojim sad imam posla prema meni je dobrohotan ili osjeća odbojnost ili se osjeća zbunjenim… Netko mi objašnjava svoje vladanje s određenim povodom koji me je iznenadio. Slušam riječi; njihov smisao mi je jasan, sad znam ono što prije nisam mogao znati. Sve ovo, i nebrojeni drugi postupci koji se uvijek iznova ostvaruju u životu znače da čovjek u sebi nosi neki unutarnji svijet – neke akte, stanja, namjere koji su najprije skriveni, zatim prispijevaju u riječ, izražavaju se u riječi, u izrazima lica, pokretima, držanju te tako mogu postati očiti. Razumijevanje tada znači kroz vanjska uočavanja iščitati i saslušati ono što je unutarnje mišljeno.
Razumijevanje je nešto autentično ljudsko, i počinje kad iskoračim iz odnosa simpatije-antipatije i kad nastojim dopustiti da drugi vrijedi onakav kakav on jest. Ako ga odmah ne svrstam u svoje naklonosti i nenaklonosti, u svoje ciljeve i strahove, nego kažem: Ti imaš pravo biti! Budi kakav jesi!
No, isto to vanjsko može prekriti unutarnje. Kad je netko uznemiren, ali to ne želi pokazati, već «vlada sobom»; zaprječuje igru sredstvima izražavanja, «namješta miran izraz lica». Unutarnji postupci, stanja i čini tad stoje «iza» vidljivoga ili «ispod» ili «unutar» njega, ovisno o tome s kojeg posebnog gledišta želi izraziti taj odnos.
Što bi tada značilo razumijevanje? O jednom takvom moglo bi se govoriti ako bi partner bio tako tankoćutan da bi u izrazu očiju ili u malim i ne posve kontroliranim pokretima ili u pojedinostima držanja tijela mogao razaznati što se događa iza toga, i k tome još da se to skriva… Razumijevanje bi moglo ići još dalje: primijetiti da drugi ne samo skriva svoj osjećaj, nego pokazuje nešto što uopće ne osjeća. On želi zavarati, hini prijateljstvo; izražava interes, a ravnodušan je. Tada razumijevanje znači prozreti sav taj ustroj držanja; primijetiti o čemu se tu uistinu radi, i neiskrenost k tomu.
Višeslojne su to, dakle, stvari. Razumjeti znači vidjeti, čuti, osjetiti da se nešto drugo skriva iza pokazana osjećaja, iza izražene namjere – i možda još nešto drugo iza toga.
Ispravno razumijevanje ide, međutim, još i dalje. Ako na primjer netko u određenom trenutku postane osoran, razumijevanje tada znači vidjeti kako se taj osjećaj uklapa u cjelinu njegova bića. Određeni način ponašanja kod nekoga izražava nešto drugo nego kod nekoga drugog. Kad strašljiv čovjek postane osoran, jer želi sakriti svoju nutrinu, nešto je posve drugo, nego kad bezobraznik postane nasilan da bi sproveo svoju volju. Tko stvarno razumije, vidi također kontekst u kojem pokret ili držanje ili riječ istom nalaze svoje puno značenje.
I ne samo trenutni kontekst naklonosti, temperamenta, nego i kontekst vremena. Zašto je ovaj čovjek tako strašljiv? Jer mu je prije učinjeno nasilje… Zašto je nepovjerljiv? Jer je često bio prevaren… Odakle dolazi taj njegov tako neobičan pogled, da istodobno odaje nedostatak i očekivanje? U svome životu našao je malo razumijevanja pa za njime čezne… Razumjeti stoga znači prepoznati kako sadašnji čas proizlazi iz svoje povijesti.
Sve to nije lagano – a pritom se još radi o jednostavnim stvarima. Kako je tek kad se ima posla s neuobičajenim nagnućima, bolesnim stanjima, posebnim sudbinama pred kojima snaga gledanja, slušanja i osjećanja mora biti stvaralačka da bi se to neobično shvatilo i proniknulo?
Što se, dakle, traži da naučim stvarno razumijevati? Mnogo toga! I odmah na početku želimo naglasiti da za to postoji nadarenost; oštrina pogleda, finoća osjećaja, sposobnost suživljavanja koja premošćuje nepoznatost među ljudima. Važne sposobnosti iz kojih može nastati zajedništvo mnogih pojedinaca. Te sposobnosti mogu doseći visoke stupnjeve te, ovisno o njima, od onoga tko ih posjeduje učiniti umjetnika, vođu, mudraca – dakako i izrabljivača tuđih slabosti i zlog preziratelja ljudi.
K tomu onda pridolazi iskustvo. Ono međutim ne znači samo da mi se nešto prije dogodilo, onda još jednom ili možda često, nego da sam također sposoban iz toga učiti; da iz različitih doživljaja zadobijem jasniji pogled, istančaniju osjetljivost, bržu prilagodbu. «Iskustvo», također, naspram nepoznatog ponašanja podsjeća na prije doživljeno koje sliči onome što se sada doživljava i, tako reći, nudi se kao ključ rješenja.
Što još pripada razumijevanju? Zapitajmo se sad drukčije: Zašto je tako malo razumijevanja? Zašto se mnogi ljudi uvijek iznova susreću, a ipak se ne razumiju? Očito je to tako, inače bi se ljudi drukčije ponašali i zrak bi oko njih bio bolji za disanje.
Henri Matisse, ‘Radost življenja’ 1905.
Postoje zato razni razlozi. Istaknimo jedan: u istom trenutku dijelimo ljude na one koje volimo i na one koje ne volimo. Razvrstani tako našim egoizmom, ljudi završavaju u dvjema velikim kutijama i unaprijed su označeni. Događa se to nehotično pa je izgrađena čitava sociologija na prijatelj-neprijatelj odnosu.
Razumijevanje je nešto autentično ljudsko, i počinje kad iskoračim iz odnosa simpatije-antipatije i kad nastojim dopustiti da drugi vrijedi onakav kakav on jest. Ako ga odmah ne svrstam u svoje naklonosti i nenaklonosti, u svoje ciljeve i strahove, nego kažem: Ti imaš pravo biti! Budi kakav jesi! Ti si isto tako ti sam, kao što sam to ja! Tada će pogled biti slobodan i razumijevanje može početi.
Kako je to na primjer u prijateljstvu? Ono se razvija samo ako prijatelj jedan drugog ne prosuđuje po onome koliko mu drugi može trebati, nego mu dopušta da jednostavno bude onakav kakav jest. Ako dakle odnos prijatelj-neprijatelj, kako smo ga gore pojasnili, uopće više ne vrijedi, nego osoba stoji naspram osobe u poštovanju i slobodi. Tada se tek otvara pogled i razumijevanje… Ili u braku: ako netko zahtijeva od drugoga da treba biti onakvim kakvim ga ovaj hoće, tada oboje mogu živjeti i trideset godina u braku, a da se međusobno još ne razumiju – možda još gore, pogrešno se razumijevaju s takvom tvrdoglavošću da je to trećoj osobi posve nepojmljivo, i svatko predbacuje drugom ono što sam čini…
Početak svakog razumijevanja nalazi se u tome da svatko dopusti drugome da bude ono što jest. Da ga ne gleda pogledom egoizma koji mu iz vlastitog interesa propisuju kakav mora biti, nego pogledom slobode koji mu najprije kaže: Budi onaj koji jesi – i tek nakon toga: Htio bih sad znati kakav si i zašto.
Takvim držanjem počinje svako razumijevanje. Ono pretpostavlja da se drugome dadne njegovo pravo na sebe. Da ga ne smatram predmetom vlastitog svijeta za upotrebu, nego bićem koje ima svoje izvorno središte, životni poredak, svoje vlastito dostojanstvo i pravo. Tada tek može, s izgledom uspjeha, upitati: Zašto on to čini? Kakvo mu je iskustvo? Koja povijest stoji iza njegova ponašanja? Kako se međusobno uvjetuju njegova različita životna očitovanja? Je li osornost koju pokazuje stvarno nasilje ili vrsta stida kojim skriva što mu je u nutrini? Je li njegova nestrpljivost doista nestrpljivost ili baš neka ranjenost iz prethodnog iskustva? I tako dalje s pitanjima koja traže pravi odgovor, odgovor razumijevanja.
Što bi zapravo bilo najčišće ispunjenje onoga što nazivamo prijateljstvo? Kad bi prijatelj o drugome imao ovaj osjećaj: U njegovim sam očima posve onaj koji jesam. Njegov me pogled ne ograničava; ne predbacuje mi ono što jesam, nego sam u njegovu pogledu posve ja sam
Sve je ovo neophodno da se možemo odvažiti na paradoks po kojem čovjek tek tada uči ispravno upoznati se kad se promatra distanciran od samoga sebe. Zar neki liječnik, na primjer, ne bi otvorio posve novi pogled na svoje vladanje ako bi se neočekivano upitao: Kako me vide moji pacijenti? Ne dakle: Kako bih želio da me oni vide, nego: Kako me doista oni vide i to svojim očima? I ne pacijenti poštovaoci, nego nezainteresirani, siromašni, teški patnici? Tada bi stekao vrlo trijezan pogled o sebi, koji bi mu mnogo koristio i kao liječniku.
Ili kad bi se učitelj nekada zapitao: Kako me zapravo vide moji učenici? Oni učenici koji nipošto nisu glupa, prkosna stvorenja, kako ih često doživljava, nego koji mnogo puta imaju izoštrene oči i dobru prosudbu. Sasvim konkretno morao bi se upitati: Kako me vide kad ulazim u razred? Kad ih prozivam? Kad je netko loše uradio zadaću? Kad nastane nered? Možda u tome iznenada shvati oponiranje koje se širi protiv njega…
U braku se muž može pitati: Kako me vidi moja žena? U ovoj ili onoj ili nekoj drugoj prilici? A također i obratno: Kako me vidi moj muž? Ne kako bih htjela da me vidi, nego kako me on doista vidi? Kako doživljava moje držanje, moj glas, moje traženje? Pritom svakome od njih odjedanput postaje jasno kad je njihova ljubav prava; kad se uvlači neiskrenost, kad je brutalnost na djelu…
Tako činiti, nije lagano. To se mora često pokušavati, upravo uvježbavati vidjeti se očima drugoga. Uspije li se čovjek tako vidjeti, a da se ne skriva u pogledu i da sliku ne uljepšava, može mu ono što je uvidio biti vrlo neugodno, ali mu pomaže doći do istine.
Polazeći od toga ostvaruje se još nešto, naime bolje prosuđivanje drugoga – što je pak nužno da bismo vodili ispravan život.
S tom riječju ne misli se na ono na što je Isus upozoravao: «Ne sudite!» Tko tako čini, uzima sebi za pravo da izjavljuje: Ovaj smije ostati kakav jest, onaj se mora promijeniti; ovaj ima pravo ovdje biti, onaj mora otići, i tako dalje. Takvima je Isus kazao: «Ne sudite da ne budete suđeni!» (Mt 7,1). Ovdje se više misli na procjenjivanje drugoga što pomaže da se ocijeni njegova vrijednost i vide manjkavosti, dakle oboje, da bi se stupilo s njim u pravi odnos u povjerenju kao i s oprezom. Većina ljudskih prosudbi jednih o drugima u osnovi ne znači ništa drugo nego: Ovaj mi se sviđa, onaj ne sviđa; ovaj mi može zatrebati, onoga ne mogu upotrijebiti. Prava prosudba izgleda ovako: Ovaj je prikladan za zadaću koju treba obaviti, onaj bi stvar pokvario, itd.
Razmotrimo stvaranje ispravno! Ono ne znači: Nešto načiniti i upregnuti k cilju, nego svemoću, bez muke, pozvati ga u postojanje i učiniti ga slobodnim. Božje stvaranje je na taj način majstorski i velikodušno slobodno što čovjeka nije samo stavio u stvarno postojanje, nego u pravu slobodu
Ali sve ovo je tek moguće ako sam drugoga najprije razumio u njegovoj biti.
Svaka prava krepost uzdiže se od zemlje k nebu – točnije kazano: od neba k zemlji. «Razumije» li Bog? Zacijelo da razumije i to razumijevanje nadilazi svaku ljudsku mjeru razumijevanja!
Bog poznaje svako biće u njegovoj najdubljoj nutrini. I ne zato što je uranjao pogled tako duboko i što je tako precizno ispitivao svako biće, nego jer ga je On zamislio i stvorio. Razmotrimo stvaranje ispravno! Ono ne znači: Nešto načiniti i upregnuti k cilju, nego svemoću, bez muke, pozvati ga u postojanje i učiniti ga slobodnim. Božje stvaranje je na taj način majstorski i velikodušno slobodno što čovjeka nije samo stavio u stvarno postojanje, nego u pravu slobodu.
Jedno staro pitanje htjelo bi znati kako čovjek može biti slobodan ako je Bog svemoguć. Ne bi li njegova beskonačna moć morala nadvladati malu ljudsku slobodu onako kako riječna struja tjera list? Dragi prijatelju, odgovor glasi, kako je jadan tvoj pojam Božje svemoći! Njegova snaga je jedno s njegovom velikodušnošću i strahopoštovanjem; ona te čini slobodnim. Samo u Božjem pogledu i ruci možeš vladati sobom. I ako kažeš da je to paradoks, ne, to je čudo, jer kako bi Beskonačni mogao «također» biti nešto konačno. Preuzetnost je, međutim, kad svojim malim umom tražiš da to možeš misliti.
Sad se možemo iznova osvrnuti na prijeđeno: Od radosti koju Bog ima zbog svakog čovjeka, od velikodušnosti kojom ga stavlja u slobodu, od čistoga razumijevanja koje ne ide istraživati stvari, nego ih utemeljuje, trebamo učiti, jer Bog nam je dao da budemo njegova slika.
Što bi zapravo bilo najčišće ispunjenje onoga što nazivamo prijateljstvo? Kad bi prijatelj o drugome imao ovaj osjećaj: U njegovim sam očima posve onaj koji jesam. Njegov me pogled ne ograničava; ne predbacuje mi ono što jesam, nego sam u njegovu pogledu posve ja sam.
Savršeni brak bio bi onaj u kojem bi žena smjela osjećati da u pogledu svoga muža dolazi do punine svoga života – i obratno, da muž u znanju svoje žene iznova nalazi sebe sama! Još više, kad bi se svatko u pogledu drugoga mogao vidjeti kakav bi trebao postati. Jer u braku taština se ne zadovoljava izmaštavanjem partnera koji nikada ne može postojati, nego je ljubav ona koja vidi mogućnosti koje još spavaju u drugom.
Iz knjige: Romano Guardini, «Verstehen», u: Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, 62004., 109-117. S njemačkog preveo Ivan Šarčević