Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Romano Guardini: PRAVEDNOST
Samo će od Boga doći stvarna i puna pravda, samo po njegovu sudu. Trebali bismo dopustiti da nam se posve približi objava da će se taj sud dogoditi svemu ljudskome. Prvo na što svatko treba misliti kada pomisli na sud jest: To će biti sud o meni! A zatim i o oblicima i veličinama ljudskoga o kojima tako olako možemo pomisliti da su suverene i nikakvoj prosudbi podložne moći: država, kultura, povijest
Sada treba progovoriti o pravednosti.
Riječ zvuči uzvišeno, ali i tragično. Razbuktavala je pristalu strast, radi nje se ostvarivala najplemenitija velikodušnost – ali ona također podsjeća na toliku nepravdu, na tolika razaranja i patnje! Čitava povijest čovječanstva mogla bi se pripovjediti pod naslovom: «Borba za pravdu»…
U Govoru na gori, u Blaženstvima, nalaze se Isusove riječi koje izražavaju veličinu ali i svu tragičnost onoga o čemu se ovdje radi. One glase: «Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!» (Mt 5,6). Onaj koji izgovara tu riječ nije od svijeta otuđeni idealist, već onaj o kome Evanđelje kaže da «je znao što je u čovjeku» (Iv 2,25). On je ovdje pravednost slikovito povezao s onim nagonom u kojem se radi o biti ili ne biti tjelesnog života, s nagonom gladi i žeđi. Tako u srcu čovjeka, pravedna čovjeka, onoga kojeg Isus naziva «blaženim» postoji elementarna čežnja za pravdom kao što su elementarni glad i žeđ u njegovu tjelesnom životu. Kako dakle je strašan nedostatak ako ta čežnja nije ispunjena. Jednom će ipak biti «utažena», glasi Isusovo obećanje.
Pod riječju «pravednost» Isus doduše misli na nešto što svoj puni smisao zadobiva tek iz objave: biti pravedan pred Bogom, zadobiti milost opraštanja i posvećenja. No, da bi pojasnio o čemu se radi, povezuje on spasenje u Božjoj milosti s pravednošću kao temeljnom vrednotom sveg moralnog postajanja, i s glađu i žeđu za tjelesnim utaženjem. Na taj način stvara dojam nečega elementarnog što se tiče čitava čovjeka. O toj izvornoj zbilji nakana nam je ovdje razmišljati.
O pravdi se može govoriti samo kod čovjeka. U životinjskom svijetu ona ne postoji. Gdje se čini da postoji kao nešto od njoj slično – kao kod plemenitih konja ili uzgojenih pasa – odraz je čovjekova bića u životinji koja s njime živi. Po svojoj vlastitoj naravi životinja ne zna ništa o pravednosti, jer joj nedostaje ono što je u središtu pravednosti, a to je osoba. Što je, međutim, «osoba»?
Ona je način na koji čovjek jest čovjek. Ono beživotno u prirodi postoji kao stvar, kao nešto što postoji bez osjećaja, i kojemu prirodni zakon određuje formu, vlastitost i energiju. Ono živo postoji kao individuum, kao biće koje živi, koje se iz unutarnjeg središta oblikuje, potvrđuje, razvija, razmnožava i umire – ali i ono je određeno unutarnjim i vanjskim nužnostima. Čovjek, naprotiv, postoji kao osoba. To znači da čovjek ne samo postoji, nego je svjestan sebe. On zna za sebe, sobom raspolaže, djeluje iz uvida i u slobodi, s drugim čovjekom nije u pukom fizičkom ili biološkom odnosu, nego u razgovoru i duhovnom zajedništvu. Činjenica da je čovjek osoba daje njegovom postojanju onu zapanjujuću ozbiljnost smisla koja se izražava riječima «savjest» i «odgovornost». Čovjek ne samo postoji, nego mu je njegovo postojanje povjereno, i biva mu uračunato ono što s njime čine. On ne postaje samo aktivan, nego djeluje, i za to djelovanje mora odgovarati.
Pravda je dakle onaj poredak u kojem čovjek može postojati kao osoba. U kojem može stvoriti sud o sebi i svijetu, u kojem smije imati nepovredivo uvjerenje, biti gospodar svoje odluke i djelovati po vlastitoj prosudbi. Pravda je onaj poredak postojanja u kojem čovjek može sudjelovati u svijetu i vršiti svoje djelo; u kojem može stupiti s drugim ljudima u odnos prijateljstva, u radno zajedništvo, u odnos ljubavi i plodnosti onako kako to zahtijeva sud njegove savjesti
Zbog toga mu pripada dostojanstvo i čast. Stoga on zahtijeva mogućnost i poredak – mora ih zahtijevati s neminovnošću duhovnog samoodržanja, za sebe i za druge: za čovjeka kao takvog. To je prije svega čežnja za pravdom.
Pravda je dakle onaj poredak u kojem čovjek može postojati kao osoba. U kojem može stvoriti sud o sebi i svijetu, u kojem smije imati nepovredivo uvjerenje, biti gospodar svoje odluke i djelovati po vlastitoj prosudbi. Pravda je onaj poredak postojanja u kojem čovjek može sudjelovati u svijetu i vršiti svoje djelo; u kojem može stupiti s drugim ljudima u odnos prijateljstva, u radno zajedništvo, u odnos ljubavi i plodnosti onako kako to zahtijeva sud njegove savjesti. I to može, opet naglašavamo, ne samo ovaj ili onaj čovjek, ne samo moćni i sretni i nadareni, nego svaki čovjek – jer je čovjek.
Poredak koji bi to jamčio bila bi pravda. No, postoji li on? Nije li povijest ustvari njegova tragedija? Nije li povijest niz djelâ po kojima su sebičnost, nasilje i laž uvijek iznova ugrožavali i razarali taj poredak? U svakom slučaju takav bi poredak bila pravda. I pravednim nazivamo onog čovjeka koji želi taj poredak i trudi se oko njegova ostvarenja.
Dublje bi sezala pravednost ako bi ona određivala i sudbinu. Ako bi, naime, čovjek, koji je dobar, upravo time postao i sretan; ako bi k pravdi usmjerenom čovjeku uspjelo njegovo djelo; ako bi onaj čista srca bio uvijek lijep; ako bi se dobrome čovjeku život uvećavao i obogaćivao – isto onako kako bi u obratnom smislu podlost učinila svog vlasnika odvratnim, nepravda donosila i nesreću, svaka krivnja se osvećivala onomu tko bi je počinio – i to samo njemu, nikada nekomu nedužnome.
To bi bila pravda ne samo djelovanja, nego sudbine. Ali postoji li ona? Nije li ona sadržaj bajke? I nije li to razlog zbog kojega se – i kao odrasli i sa životnim iskustvom – nikada ne umaramo slušati njezine priče, dok se u stvarnosti događa sve drukčije? U takvom dubljem značenju pravedan bi bio onaj čovjek koji bi težio tom stanju stvari i za njega se zalagao onoliko koliko može – dakako bio bi Don Quijote, sanjar koji juri za nemogućim i izvrgava se podsmjehu…
Dapače moglo bi se ići još dublje, i ondje čini se nazrijeti obrise onoga što bismo morali nazvati pravdom postojanja. Ona je tako nevjerojatna da se čovjek o njoj gotovo straši govoriti. Što ona znači, naslućujemo kada slušamo pritužbu ljudskoga srca o tome kako nema pravde: Zašto nisam rođen zdrav i snažan već bolestan? Zašto moram imati ove a ne one osobine? Zašto mi nije dana ona mogućnost zbog koje zavidim svome prijatelju? I tako dalje…
U svim ljudskim jezicima javljaju se pitanja na koja ne može odgovoriti nijedna mudrost. To su ona pitanja u kojima istupaju riječ «zašto» i riječ «ja»: Zašto sam ja ovakav? Zašto nisam takav? Pravda postojanja bila bi ako bi svaki čovjek od prvog osjećaja mogao biti suglasan s onim kakav jest i što jest. Ovim, međutim, dotičemo temeljnu tajnu konačnog postojanja. Odgovor na gornja pitanja daje jedino sam Bog. Njegov odgovor, koji ne samo misaono rješava pitanje, nego ga dokida u živom susretu.
Ali zadržimo se u svakodnevnoj stvarnosti. Kako bi to izgledalo ako bi se čovjek zauzimao za pravdu?
Za pravdu svakodnevnoga poretka. Tada bi čovjek radio ono što na njega spada tako da zakoni zemlje svakome dadnu njegovo pravo. Tereti bi se tako raspodijelili kako to odgovara stvarnim mogućnostima. Na primjeren bi se način uklonile nevolje, i tako dalje. Velike stvari – ali ostavimo ih na miru. Često nam se čini da velike stvari služe za to da odvrate čovjeka od ozbiljnih stvari. Gdje se dakle pravednost poretka uzima doista ozbiljno? Odgovor bi mogao glasiti manje veličanstven, ali zato mnogo konkretniji. Odjenuo bi se u pitanja koja bi ušla u vlastiti život.
Ako sad na sebe potrošiš deset maraka i zatim to trebaš učiniti za drugoga, ima li taj iznos po tvom osjećaju oba puta jednaku važnost? Ili kažeš, misliš, osjećaš u prvom slučaju: «Samo» deset maraka, dok u drugom kažeš: «Svih deset.» Odakle ta različita važnost? Pravednost bi bila da iznos jednako vrijedi u oba slučaja, to jest da ti je do potrebe drugoga stalo onako kako ti je stalo do vlastite. I makar bi bila različita u nehotičnom osjećaju, ipak bi bila ista u uvjerenju i djelovanju
Na primjer: Ako sad na sebe potrošiš deset maraka i zatim to trebaš učiniti za drugoga, ima li taj iznos po tvom osjećaju oba puta jednaku važnost? Ili kažeš, misliš, osjećaš u prvom slučaju: «Samo» deset maraka, dok u drugom kažeš: «Svih deset.» Odakle ta različita važnost? Pravednost bi bila da iznos jednako vrijedi u oba slučaja, to jest da ti je do potrebe drugoga stalo onako kako ti je stalo do vlastite. I makar bi bila različita u nehotičnom osjećaju, ipak bi bila ista u uvjerenju i djelovanju.
Kako ove stvari stoje kod tvoje kuće, u tvojoj obitelji: Držiš li različite osobe u kući jednako vrijednima? Jesi li jednako osjetljiv na neku lošu riječ o jednima kao i o onim drugima? Ili stvari stoje tako da ove voliš pa te srdi nepravda njima nanesena, dok u slučaju drugih smatraš da stvar ipak nije tako loša? Ne mora li barem tvoje praktično ponašanje u oba slučaja biti jednako?
Ovdje, a ne pri odmjeravanju poreznih nameta, započinje pravednost poretka: u kući, u ophođenju s prijateljima, u uredu – ondje upravo gdje si zajedno s ljudima; u onome da svakome, koliko je u tvojoj mogućnosti, kažeš i dadneš i učiniš ono na što on ima pravo.
A pravednost sudbine, u kojoj bi se čovjekov život trebao oblikovati onako kako to zaslužuje njegovo moralno uvjerenje – kako bi, ako se o njoj uopće može govoriti, izgledala ta pravednost u svakodnevnici? Što bi mogao učiniti onaj koji za njom «gladuje i žeđa»? Na samom postojanju ne bi mogao mnogo promijeniti, jer tu djeluju više moći. Ali bi se on na primjer mogao potruditi da ne prosuđuje drugoga prema vanjskom izgledu, nego prema onome kako to on misli. Kako stoji s tim u svakodnevnici? Dajemo li onima koji oko nas žive početak sudbinske pravde, tako što nastojimo sebi pojasniti što oni o tome misle? Razmišljamo li kod kuće o svojim bližnjima, ili u poduzeću o svojim radnim kolegama, ukratko, razmišljamo li o ljudima koji nas se neposredno tiču, što je dotični mislio s riječju koja nas je povrijedila? Zašto se u tom i tom slučaju tako uznemirio ili iz kojega je razloga tako loše postupio?
Tek time bismo stupili u ozbiljnost svakodnevice. Ne tako što ćemo nastojati stvoriti neku opću kulturu pravde u kojoj bi se unutarnje i vanjsko poklapalo, nego da ljudima s kojima smo u odnosu pružimo nešto od takve pravednosti.
Vidjeli smo da se prema najdubljem sloju pravde postavlja pitanje o razlikama postojanja: Zašto je ovaj ovakav a onaj onakav? Zašto je ovaj zdrav a drugi bolestan? Zašto ovaj dolazi iz sređene a onaj iz razorene obitelji? I tako dalje kroz sve nejednakosti koje se posvuda nameću. Njihove korijene mi ne dosižemo. Razmislimo radije što bi bilo moguće u svakodnevnici.
Tu je na primjer ono tako elementarno pitanje: Dopuštamo li drugome pravo da bude onakav kakav jest? Ako o tome promislimo, uočit ćemo da redovito to uopće ne činimo, nego mu naprotiv nenaklonošću, neljubaznošću, pristranošću predbacujemo zbog njegove naravi. On, međutim, svojom egzistencijom ima pravo biti onakav kakav jest; stoga mi to trebamo priznati. I ne samo teoretski, nego svojim uvjerenjem i svojim mišljenjem, u svakodnevnom ponašanju i djelovanju. I to prije svega u svom najbližem okruženju: u obitelji, u prijateljstvu, u zvanju. To bi bila pravednost koja shvaća drugoga iz njega samoga i sukladno tome se i ponaša. Umjesto toga naglašavamo nepravednost postojanja ukoliko svojim sudovima i ponašanjem zaoštravamo i trujemo razlike.
Ali ako je već tako u malom krugu, na koji možemo utjecati, zar bi moglo biti drukčije u velikom krugu ovoga svijeta? Svatko bi si trebao reći: Povijest narodâ odvija se onako kako se događaju stvari u mojoj kući. Država je onakva kako uređujem svoje malo područje djelovanja. Svaka kritika treba početi kod nas u kući, i to s nakanom da se stvari poboljšaju. Tada bismo uskoro vidjeli kako mnogo toga tu ide ukrivo, jer drugome ne dopuštamo da bude ono što jest i za to mu ne dajemo nužno potrebni prostor.
Stoga je netko onoliko dostojan zvati se čovjekom koliko se u svom području trudi oko pravde. Međutim, pravda u cjelini, ono što bi ona trebala biti, kao stanje postojanja i stav čovještva, očito nikada neće biti dosegnuta. I u tome nas ne smije zavarati danas dogmatizirana ideja «napretka», to jest da se čovjek razvija povrh sebe samoga na sve viši stupanj. Osobno iskustvo kao i povijest govore drukčije. U temelju čovjeka djeluje poremećaj koji se sa svakim novorođenim iznova potvrđuje
Pa zar stvari nikada ne prispijevaju u red? Ako odbacimo puste želje, moramo odgovoriti: U tijeku povijesti očito ne. Ta što to postižu svi pokušaji da se na zemlji uspostavi pravda, ako pred očima imamo ne samo ideologije i partijske programe, nego stvarnost i to čitavu stvarnost? Pogledajmo ipak u sadašnjost. Pretpostavimo da je ljudima koji danas žive i bore se stvarno stalo da uspostave pravdu. Ispravni poredak zajedničkog života, odnosno dobra ishrana za svakoga, primjerena radna mjesta za sve, mogućnosti obrazovanja za sve bez privilegija i tako dalje. Već bi se time postiglo mnogo. No, koliko je sve to doista prožeto težnjom za moći i osobnim pravdanjem! Koliko nepravde ide uz to, koliko laži, dapače koliko zločina! Koliko će milijuna ljudi biti satrto da bi nastao tobože pravi oblik gospodarstva, društvenoga poretka, režima – dakle bude pravda! Ako čak pretpostavimo da se u svemu tome stvarno ostvaruje korak naprijed, biva li time uklonjen ili poništen užas kojim je postignut taj korak? Ili je to užasno još sastavnica života i truje dosegnuto?
Stoga je netko onoliko dostojan zvati se čovjekom koliko se u svom području trudi oko pravde. Međutim, pravda u cjelini, ono što bi ona trebala biti, kao stanje postojanja i stav čovještva, očito nikada neće biti dosegnuta. I u tome nas ne smije zavarati danas dogmatizirana ideja «napretka», to jest da se čovjek razvija povrh sebe samoga na sve viši stupanj. Osobno iskustvo kao i povijest govore drukčije. U temelju čovjeka djeluje poremećaj koji se sa svakim novorođenim iznova potvrđuje.
Samo će od Boga doći stvarna i puna pravda, samo po njegovu sudu. Trebali bismo dopustiti da nam se posve približi objava da će se taj sud dogoditi svemu ljudskome. Prvo na što svatko treba misliti kada pomisli na sud jest: To će biti sud o meni! A zatim i o oblicima i veličinama ljudskoga o kojima tako olako možemo pomisliti da su suverene i nikakvoj prosudbi podložne moći: država, kultura, povijest.
Sud se odnosi na svaki život i djelo. To je Božji sud nad svakom konačnom stvarnošću. Bez njega sve visi s polovičnim smislom u praznini. Bog ga tek određuje – on koji sve proniče, ne bojeći se ničega, ničim uvjetovan, pravedan u vječnoj istini. Tko ne vjeruje u njega, nikada neće utažiti onu «glad» i «žeđ».
Iz knjige: Romano Guardini, «Gerechtigkeit», u: Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, 62004., 49-56. S njemačkog preveo Ivan Šarčević.
Povezano: O biti kreposti, Istinoljubivost, Prihvaćanje, Strpljivost