Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Romano Guardini: ODSUTNOST NAMJERE
Kako dakle živi čovjek kojim vladaju namjere? U ophođenju s drugim čovjekom ne obraća mu se čistom raspoloživošću, nego uvijek nešto želi: ostaviti dojam, izazvati zavist, okoristiti se, napredovati. Hvali da bi bio hvaljen. Čini uslugu da bi takvu uslugu mogao kasnije tražiti. Stoga u drugome doista ne vidi čovjeka, nego bogatstvo ili društveni položaj – uvijek pak životnu konkurenciju
Možda ovaj naslov iznenađuje čitatelja, jer tko je danas uopće sklon u odsutnosti namjere vidjeti neku krepost, dakle sliku moralne vrednote.
Postoji jedna mudra izreka stare Kine koja kaže da što netko ima manje namjera, to je moćniji. Najveća bi moć bila potpuna sloboda od namjera. Nama je, međutim, ta ideja strana. Slika čovjeka koja je u nas od sredine 19. stoljeća postala mjerodavnom druge je vrste. Riječ je o aktivnom čovjeku koji odlučno prilazi svijetu i u njemu ostvaruje svoje ciljeve. Taj je čovjek pun namjera i vjeruje da je savršen ako sve ono što čini jest podređeno ciljevima koje si postavlja.
Da on mnogo postiže, ne bi osporili ni učitelji te stare mudrosti. Oni bi vjerojatno rekli da se većina toga nalazi na površini; da se mimoilazi ono što je važno. Dakako, Azija našega vremena počinje i sama drukčije misliti.
Kako dakle živi čovjek kojim vladaju namjere?
U ophođenju s drugim čovjekom ne obraća mu se čistom raspoloživošću, nego uvijek nešto želi: ostaviti dojam, izazvati zavist, okoristiti se, napredovati. Hvali da bi bio hvaljen. Čini uslugu da bi takvu uslugu mogao kasnije tražiti. Stoga u drugome doista ne vidi čovjeka, nego bogatstvo ili društveni položaj – uvijek pak životnu konkurenciju.
Pred njim se čovjek osjeća u opasnosti. Mora biti oprezan. Osjeća se ta volja i povlači se. Slobodna uzajamnost u kojoj se ostvaruje autentičnost ljudskih odnosa ne dolazi do izražaja. Naravno, ljudski život s mnogim svojim potrebama ima svoja prava. Velik broj ljudskih odnosa izgrađeni su na ovisnostima i određenim ciljevima. Stoga nije tek ispravno nego jednostavno nužno da u odnosima tražimo ono što trebamo i toga smo svjesni. No, postoje i drugi odnosi i to ne malobrojni koji se zasnivaju na otvorenom susretu čovjeka s čovjekom. Ako pak tu cilj i namjera određuju držanje, onda se sve zatvara i izopačuje.
Svugdje gdje se između dva čovjeka trebaju ostvariti bitni odnosi, namjere moraju odstupiti. Jedan drugoga mora vidjeti u njemu samome, jednostavno s njime biti i s njime živjeti. Mora stupiti u situaciju kako to ona zahtijeva iz svoga smisla: u razgovor, u suradnju, u radost, u svladavanje sudbine, opasnosti, žalosti…
Svugdje gdje se između dva čovjeka trebaju ostvariti bitni odnosi, namjere moraju odstupiti. Jedan drugoga mora vidjeti u njemu samome, jednostavno s njime biti i s njime živjeti. Mora stupiti u situaciju kako to ona zahtijeva iz svoga smisla: u razgovor, u suradnju, u radost, u svladavanje sudbine, opasnosti, žalosti…
Samo se na taj način može ostvariti ono što je ljudski veliko: istinsko prijateljstvo, prava ljubav, jasno drugarstvo u poslu, čista pomoć u nevolji. Ako pak u tome prevladavaju namjere, sve propada.
Čovjek koji ostavlja namjere gdje pripadaju, stječe moć nad drugima; dakako moć posebne vrste. Približavamo se staroj mudrosti o kojoj je bilo riječi na početku. Što se više nastoji postići, to se drugi jače zatvara i brani. Što međutim ima jasniji osjećaj da ga se ni na što ne nagoni, nego da se s njime postoji i živi; da se od njega ne želi ništa postići, nego samo služiti stvari o kojoj se radi, to će brže nestati njegov otpor i otvorit će se onomu što djeluje iz osobnosti.
Snaga same osobnosti postaje tim jača što je manje namjerâ na djelu. Ona je nešto posve drugo od one pri svoj «dinamici» posve izvanjske energije kojom neki čovjek drugome podlaže svoju volju. Ona dolazi iz čestitosti samog života, iz istine mišljenja, iz čistoće djelatne volje, iz iskrenosti uvjerenja.
Sve ovo na odgovarajući način vrijedi također za odnos čovjeka prema radu.
Tko radi ovladan namjerama, u njegovu mu radu nedostaje upravo ono što ga zapravo čini vrijednim: čisto služenje stvari. Prvo i dominantno pitanje za njega je kako kroz to napredovati i ostvariti karijeru. O slobodi čina i radosti stvaranja on ne zna puno.
Ako je student, studira samo zbog zvanja. I često ne u smislu što zapravo znači pojam zvanje, naime da čovjek osjeća na što je «pozvan», što je njegova zadaća u kontekstu ljudskoga društva, nego misli na to što mu otvara najbolje izglede za novac i ugled. Zapravo, on samo radi za ispite; uči samo ono što se na ispitu traži, ono što dotični profesor posebno zahtijeva. Ni u čemu se ne smije pregoniti, i ove stvari imaju svoje pravo. No ako one postanu dominantne, onda se gubi ono autentično. Student s takvom «namjerom» nikada ne doživljava što znači služiti znanosti; nikada u tome ne osjeća prisutnu slobodu i veličinu. Nikada ga ne dodiruje veliko iskustvo spoznaje; namjere ga u tom sprečavaju. Ono što smo kazali o studentu, na jednak način vrijedi za sve druge oblike koje ljude spremaju za kasniji život.
Izgleda da su rijetke osobe koje svoj posao obavljaju čistim predanjem, zato što je vrijedan i lijep. Sve češće se djelovanje ravna mimo stvari, namjerama koje donose korist i uspjeh. Ali pritom je odsutnost namjere ipak jedini stav iz kojeg dolazi istinsko djelo i čisti čin, jer se jedino u njemu oslobađa ono stvaralačko. Samo iz njega proizlazi ono veliko, oslobađajuće, i samo čovjek koji tako radi, bit će unutarnje bogat
Naravno, ponovimo da je sve to točno. Čovjek mora znati što želi, inače mu izmiče vlastito djelovanje. Mora imati cilj i svoj život prema njemu uređivati. Ali cilj se prije svega treba nalaziti u stvari kojoj se čovjek posvećuje. Morat će paziti na korist i napredak; njegov mu rad treba osigurati sredstva potrebna njemu i njegovoj obitelji, za blagostanje i ugled. Ali ono autentično i bitno mora uvijek postojati, ono što traži samo djelo: da bude učinjeno potpuno i čisto. Tko tako misli, ne dopušta svoje djelovanje određivati obzirima koji se nalaze pored stvari. U tom smislu on je bez namjera: on služi, u pravom smislu te riječi. Bavi se poslom koji je uvijek važan i suvremen. Ako mu je nutarnje posvećen, obavlja ga tako kako ga i treba obavljati. On živi u njemu i s njime, bez obzira na obzire i poglede sa strane. To je stav koji je, čini se, prilično iščeznuo. Izgleda da su rijetke osobe koje svoj posao obavljaju čistim predanjem, zato što je vrijedan i lijep. Sve češće se djelovanje ravna mimo stvari, namjerama koje donose korist i uspjeh. Ali pritom je odsutnost namjere ipak jedini stav iz kojeg dolazi istinsko djelo i čisti čin, jer se jedino u njemu oslobađa ono stvaralačko. Samo iz njega proizlazi ono veliko, oslobađajuće, i samo čovjek koji tako radi, bit će unutarnje bogat.
Iz rečenoga otvara se također put posljednjoj čovjekov autentičnosti, naime nesebičnosti. Najdublji paradoks života sastoji se u tome da čovjek potpunije postaje on sam time što manje misli na sebe. Kažimo točnije: u nama postoji lažno i pravo ja. Lažno je ono koje stalno ističe «ja», «meni», «mene», koje sve navlači na vlastito važenje i napredovanje, koje želi uživati, nametnuti se i vladati. To ja prekriva ono autentično, istinu osobe. U mjeri u kojoj nestaje prvoga, oslobađa se ono drugo ja. U mjeri koliko se čovjek u svojoj nesebičnosti odvaja od sebe, on sazrijeva u svojoj suštinskoj osobnosti. Ona ne gleda na sebe, ali je tu. Ona se također doživljava, ali iznutra, u svijesti slobode, otvorenosti i neuništivosti. Put na kojem čovjek odbacuje svoju lažnu osobnost i urasta u onu autentičnu put je koji učitelji duhovnoga života nazivaju odvajanje. Svetac je onaj u kom je prvo ja posve nadvladano i u kom je drugo ja postalo slobodno. Tada je čovjek naprosto prisutan, a da sebe ne ističe. Moćan je, a da se ne napreže to biti. On nema više ni prohtjeva ni tjeskobe. On zrači. Oko njega stvari stupaju u svojoj istini i po svome redu.
Svedimo rečeno na bitno: čovjek je postao otvoren za Boga. I, ako se tako može reći: propustan za Boga. On je «vrata» kroz koja Božja moć struji u svijet i može stvarati istinu, red i mir. Postoji događaj u kojem sve to dolazi na vidjelo. Kad je sveti Franjo proživio dugu osamu na brdu La Verna, primio je rane Kristove patnje na rukama, nogama i boku i kad se vratio među svoje, prilazili bi ljudi da mu poljube rane na rukama. Taj je čovjek, krajnje ponizan, ranije užasnut odbijao te znakove čašćenja. Sada je dopuštao da mu iskazuju tu čast, jer više nije osjećao da vide «Bernardoneova sina iz Asiza», nego Kristovu ljubav u njemu. Izvanjska osobnost je zgasnula. Svijetlio je međutim stvarni Franjo – onaj koji više nije gledao na sebe, nego je bio posve otvoren za Boga.
Svaka prava krepost – vidimo uvijek iznova – ne prožima samo čitava čovjeka, nego seže prema Bogu. Ispravnije kazano: ona dolazi u čovjeka od Boga, jer je njezino pravo i iskonsko «mjesto» Božji život. Kako je onda stalo s odsutnošću namjere? Zar Bog nema namjera, on čijom voljom ipak sve opstoji i čijom je mudrošću sve uređeno?
Kada Bog stvara svijet, tada to nije kao kad čovjek proizvodi neku stvar da bi učinio nešto veliko ili da bi zadovoljio vlastite potrebe, nego ih stvara iz čiste – odvažimo se za riječ koja sada dobiva svoj najuzvišeniji misao – božanske radosti u stvorenom [Sach-Freude]. On stvara stvari da bi one bile; da bi bile pune istine, dobre i lijepe. Nikada si dovoljno slobodno i radosno ne možemo predočiti Božje djelo stvaranja svijeta
Moramo pripaziti na to da se ne pobrkaju značenja. «Imati namjere», u smislu kako se ovdje koristila ta riječ, znači nešto drugo od djelovanja. Svako djelovanje ima cilj koji treba postići, inače bi nastao kaos. U tom smislu Bog gleda na cilj koji si je postavio i prema kojemu usmjeruje svoje djelovanje. Nešto je međutim drukčije kad se onaj koji djeluje uopće ne obazire na drugoga čovjeka ili na stvar, nego misli samo na sebe, želi doći do izražaja, traži korist. Kako bi Bog pred očima mogao imati nešto slično? Ta on je Gospodin, Gospodin nad svijetom, Gospodin nad božanskim postojanjem i nad samim životom – čega bi još bio potreban? On ima – štoviše, On je sve!
Kada Bog stvara svijet, tada to nije kao kad čovjek proizvodi neku stvar da bi učinio nešto veliko ili da bi zadovoljio vlastite potrebe, nego ih stvara iz čiste – odvažimo se za riječ koja sada dobiva svoj najuzvišeniji misao – božanske radosti u stvorenom [Sach-Freude]. On stvara stvari da bi one bile; da bi bile pune istine, dobre i lijepe. Nikada si dovoljno slobodno i radosno ne možemo predočiti Božje djelo stvaranja svijeta.
Ali kako je s upravljanjem svijetom? S onim što se naziva «providnost»? Nema li Bog i tu stalno namjere? Ne vodi li čovjeka, svakoga čovjeka i svu njegovu sudbinu prema cilju koji je zamislio? Nije li život toga čovjeka tako uređen kao što je to već slučaj, jer se život onoga drugoga uklapa s njim na taj određeni način? Nisu li svi ljudski životi određeni jedni drugima i nije li tako sve stvorenje uspostavljeno od božanski planirajuće mudrosti? Opet moramo razlučiti značenja. Ono što tu želi najuzvišenija volja, nisu «namjere» koje prolaze pored bitnoga, nego smisao onoga koga se željelo, njegova istina, ispunjenje njegove egzistencije.
To htijenje je moć koja povezuje jednu stvar s drugom, usmjeruje jedan događaj na drugi, ovoga čovjeka u zajedništvo s onim drugim i svakoga čovjeka u vezu sa svima drugima. To nije «namjera», nego «mudrost», suverena mudrost savršenoga majstora koji ljudsko postojanje stvara kao tkaninu u kojoj svaka nit nosi sve druge, kao što je i ta nit nošena od svih drugih. Sad još ne vidimo uzorak. Vidimo tepih samo sa stražnje strane. Na kratke staze možemo slijediti pojedine linije, a onda nam one opet iščezavaju. Jednom će se on okrenuti, na koncu vremena, na sudu. Tada će svijetleći istupiti velike figure. I pitanje na koje se za vrijeme života nikada nije potpuno odgovorilo ili se često na njega uopće nije odgovaralo, pitanje «zašto» – zašto ova patnja? zašto ovo odricanje? zašto ovaj može a onaj ne može? – sva pitanja životnih nevolja dobivaju svoj odgovor od Božje mudrosti koja tako djeluje da stvari nisu gomila trica i kučina ni događaji zbrka slučajnosti, nego da «svijet» jest.
Iz knjige: Romano Guardini, «Absichlosigkeit», u: Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, 62004., 75-81. S njemačkog preveo Ivan Šarčević.
Povezano: O BITI KREPOSTI; ISTINOLJUBIVOST; PRIHVAĆANJE; STRPLJIVOST; PRAVEDNOST; STRAHOPOŠTOVANJE, VJERNOST