Romano Guardini: Nesebičnost

Ime kreposti o kojoj ćemo sada razmišljati također je znakovito. Ako ga pokušamo odgonetnuti, zanesvijestit će nam se. Što može značiti nesebičnost i njoj suprotna sebičnost? Kako se može tražiti ono što se već jest, vlastito sebstvo ili jastvo. [Njemačka riječ za sebičnost, Selbstsucht, doslovno znači traženje sebe.] A kako se lišiti onoga što sve nosi, onoga što čovjek jest i što čini, i uz to lišiti se još i toga pokušaja? [Nesebičnost na njemačkom glasi Selbstlosigkeit – lišavanje sebe. Nap. prev.] Pogledajmo još točnije što to znakovito nešto znači: sebstvo o kojem se na tako neobičan način govori.

«Sebstvo» nekog čovjeka najprije može jednostavno značiti dio stvarnosti kojoj pripada. On, čovjek, za razliku od drveta ili životinje. On, ovaj čovjek, za razliku od drugoga čovjeka i svih drugih ljudi uopće. To je točan smisao, ali ostaje na vanjskom, tako reći statističkom značenju.

Mora se ići dublje. Tu «sebstvo» znači ono navlastito, karakteristično koje čini nekoga; njegove osobine, nagnuća, mogućnosti, ali i granice, pogreške, mane; sve kao cjelina sabrano oko središta – upravo on sam. Otprilike ono što nazivamo «osobnost». Ona je tim bogatija i odlučnija što su se osobine više razvile, što su jasnije izražene, što su međusobno snažnije povezane, što je cjelina djelotvornija. Odatle govorimo o velikoj ili osrednjoj ili maloj osobnosti, o jakoj ili slaboj, autentičnoj i lažnoj osobnosti.

U još dubljem smislu «sebstvo» znači posebnu činjenicu da biće nazvano čovjek ne samo jest nego se ima. Što čini da se ima? Ponajprije tako da zna za sebe. Nijedna životinja, pa ni ona na visokoj razini, ne zna za sebe. Čovjek zna da postoji. On poznaje svoje mogućnosti i nedostatke – svakako neke od njih jer mu ih posvješćuje svakodnevno iskustvo. Može ih sve bolje spoznavati, ako se oko toga potrudi. Jer on sebe može promatrati i razumijevati. Može se propitivati i procjenjivati: Zašto sam to tako a ne drukčije uradio? Što je ispravno a što krivo? Čineći tako, obuhvaća se i ima se u svome duhu. Ponekad, u trenucima uspješna djelovanja ili ispunjena života osjeća sreću: Toliko mi je priušteno; ja smijem biti…

Time je dano i nešto drugo – barem kao mogućnost: «Biti svoj» znači da čovjek može sobom raspolagati. To doživljavamo kad razmišljamo o bilo kojoj stvari: Što treba činiti? Ovo ili ono? I naposljetku odlučiti: Činit ću ovo! U ovom, «učinit ću ovo», raspolaže čovjek sobom, određuje sebe sama. On nije tek izvana guran, kao što kamen gura neka sila jača od njegove težine, nego je djelatan iznutra. Ali, nije gonjen iznutra, kao što je to životinja svojim nagonima, nego sam sebe određuje iz jedne točke koja leži dublje od svega što pripada njegovom neposrednom postojanju: organi, nagoni, nagnuća itd. Može se također kazati da leži na višem od svega toga, u slobodi. Budući da to može, on ima moć nad svojim djelovanjem. On također može raditi na sebi: pojedine osobine ograničiti, druge pojačati i tako promijeniti uzajamni odnos različitih elemenata svoga bića; ukratko: činiti sve ono što nazivamo obrazovanje sebe sama, samoodgoj.

Čovjek zna da postoji. On poznaje svoje mogućnosti i nedostatke – svakako neke od njih jer mu ih posvješćuje svakodnevno iskustvo. Može ih sve bolje spoznavati, ako se oko toga potrudi. Jer on sebe može promatrati i razumijevati. Može se propitivati i procjenjivati: Zašto sam to tako a ne drukčije uradio? Što je ispravno a što krivo? Čineći tako, obuhvaća se i ima se u svome duhu.

Bezbroj puta je potvrđeno i potvrđuje se da ta sloboda ne postoji. U trenutku kada se čuju ti prigovori, oni impresioniraju. No, čim čovjek dođe k sebi, zna da su u zabludi. Naravno da postoji sloboda. Ja sam slobodan. Ne uvijek; često ne potpuno, nego načelno i prema mogućnosti, a nerijetko i stvarno.

Jamačno, najrazličitiji momenti utječu na moju odluku, kao što su nasljeđe, sklonost, okolina, dotična situacija, nagoni, tjelesna i duševna stanja i drugo. Sve to međutim stvara tek polje na kojem sloboda odlučuje. Ona pak zbiljski odlučuje. Čak i onda kad bi splet okolnosti trebao zapriječiti ostvarenje odluke, sloboda je ipak tu kao temeljna mogućnost i mjerilo i ona svemu događanju daje svoj poseban – ponekad i vrlo gorak – karakter.

Sve što se događa jamačno ima svoj razlog, i slobodna odluka također. Uvijek se može pitati: Zašto tako činiš? i dobivamo odgovor: iz ovog i onog razloga. Stoga se, prigovor je, ne može govoriti o slobodi. Ali ovdje je «razlog», bolje «motiv» zamijenjen s «uzrokom». Motiv odluke je dakako ova ili ona namjera; uzrok je ona sama sebi. Ona je početna snaga, «inicijativa».

No, bez obzira na takva rasuđivanja sloboda se nakazuje u unutarnjem odjeku: u savjesti, u svijesti odgovornosti za učinjeno. Neobična, čak tajanstvena pojava da unutarnji osjećaj ne kaže samo: To je bilo štetno, ili: To je bilo opasno, nego: To nije bilo ispravno, nisi to smio učiniti, a ipak si učinio! To pripada tebi. Ti moraš stati iza toga – pred poretkom dobra i zla. Ne netko drugi, nego ti. Tu, u toj odgovornosti očituje se sebstvo u svojoj neporecivoj oštrini.

Naravno na to pitanje imalo bi se mnogo toga još reći, s različitih stajališta, logičkog, psihološkog, sociološkog i drugih. Raspravljanja o slobodi su beskonačna. Ono što je ovdje važno jest pojasniti što se misli pod tom riječju kako bi se moglo istaknuti na što konačno ukazuje govor o sebičnosti i nesebičnosti, naime na koji način je čovjek on sam i kako se posjeduje; koji stav pritom zauzima i koje ga mišljenje pritom određuje.

Netko mora obaviti posao koji zahtijeva zvanje. Može ga tako obavljati da sebe ima pred očima: koji dojam ostaviti na druge, koje prednosti će time imati i tako dalje. Tako je taj u poslu tražio sama sebe. Što se tiče posla, vjerojatno je slabo obavljen, u najmanju ruku lošije nego što je trebao biti obavljen. Onomu pak koji je imao pred očima sebe sama, cjelina ne odgovara, jer pogled na sebe – izobličuje, pozornost na dojam – čini neautentičnim. Biti nesebičan znači ovdje mnogo više – kako biti nepristran i objektivan; kako se okrenuti zadatku a ne misliti na vlastito ja. Obavljati posao ispravno i čisto, onako kako posao hoće da se učini. Tada će končano rad uspjeti; jer onaj koji djeluje, on je «pri stvari», umjesto pri svome taštom egu. Osim toga – a to nas se ovdje posebno tiče – takvim djelovanjem nastaje istinski slobodan i duhovan prostor u kojem tek na pravi način postaje «on sam».

Time dotičemo nešto osobito što svakog ozbiljnog potiče na razmišljanje, naime paradoks osobe: Dokle god se ona ima pred očima, ona tako reći ispunja duhovni prostor u kojem se dotični dio života treba ostvariti, staje se na put vlastitom ostvarenju. Ako se međutim osoba zaboravi, okreće se isključivo stvari, otvara se prostor i tada tek ona doista postaje ona.

U odlaženju od sebe k drugome, k djelu, k zadatku, budi se i razvija vlastita osobnost. Što je netko više on sam, to je slobodniji uputiti se drugome čovjeku s kojim ima posla; k stvari koja ga obvezuje.

Velik broj svakodnevnih životnih čina sastoji se u tome da stupamo u odnos s nekim čovjekom. To su ja-ti odnosi. Oni se pak mogu na potpuno različite načine ostvarivati. Prijateljski i društveni susreti, zajednički posao, pomaganje u nevolji, u svemu tome možemo se tako ponašati da pritom igramo neku ulogu i često tako činimo. Paziti na to kakav dojam ostavljamo, da li nas drugi ispravno procjenjuje, ako dajemo, da li također primamo i sl. Što se tada događa? Živi ja-ti odnos se izobličuje, a ono što bi trebao biti čisti pogled oči u oči, slijedi dva različita usmjerenja koji se između se onemogućuju; odnos se prekida, iskrivljuje. I drugi to osjeća. On primjećuje: ovaj čovjek nije dobar prema meni, on misli samo na sebe! To ovoga iznova čini nesigurnim. Ne stiže pravom, povjerljivom ti, nego postaje nepovjerljiv. Nasuprot tome, onaj koji je otvoren u prijateljstvu, nenavezan na čast, koji je naprosto za pomoć, izlazi iz sebe – i upravo tako, iz svoje nutrine, ustaje slobodan, postaje jedno s istinskim sobom i to isto oslovljava kod drugoga.

U ovom se ispunja tajanstvena dijalektika osobe: što se čovjek više traži, to više sebi izmiče. Što se čini važnijim, to jadniji postaje. Tašti, proračunati, samoživi čovjek misli da izrasta u sve puniju i jaču osobnost. U stvarnosti on kržlja u svojoj najunutarnjijoj biti, jer oko njega ne nastaje onaj slobodni prostor koji jedino nesebičnost stvara. U odlaženju od sebe k drugome, k djelu, k zadatku, budi se i razvija vlastita osobnost. Što je netko više on sam, to je slobodniji uputiti se drugome čovjeku s kojim ima posla; k stvari koja ga obvezuje.

Naravno, čovjek mora paziti i na ono svoje vlastito. Mora se ispitivati je li ispravno radio, je li bio razborit prema drugome, je li promicao ciljeve svoga zvanja. Mora izvršiti sve korekture koje život nalaže jer u protivnom postoji neraspoloženje, nezadovoljstvo, neuspjeh, šteta. Ispravno je čovjekovo ponašanje odvojiti se od sebe i prijeći drugome, prihvatiti se zadatka.

Isti poredak ponavlja se u religijskom području. I prema Bogu postoji sebičnost i nesebičnost. Isus je rekao: «Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti» (Mt 26,39). Kako oštro reže riječ između volje koju on traži i one koju otac traži. U mjeri u kojoj čovjek traži ovu potonju, odlazi od sebe prema božanskom ti, ali ne tako da bi u njemu nestao, nego da se u svojoj autentičnosti u njemu pronađe. To obećava riječ koju je isto tako Gospodin izrekao: «Tko nađe svoj život, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život, naći će ga» (Mt 10,39). To je najprije kazano za gubljenje života u mučeništvu. Grčka pak riječ za «život», psiche, u Novom zavjetu znači također «dušu» i njezin vječni život. Svaki put kad čovjek prema Boga «zadržava svoju dušu», neko je gubljenje; ako mu daruje dušu, nalazi je. Daruje mu je u svakom posluhu svetoj volji – i u istom trenu Bog je vraća njemu, i postaje više ona sama nego što je to bila prije.

Svaka krepost ima svoj pralik u Bogu. Sve su kreposti načini kako se, naravno, prema posebnim odnosima, Božja dobrota održava u čovjeku. Ništa nije drukčije ni kod nesebičnosti – kako god mogao taj izraz na prvu čudno zvučati. Najprije i prije svega Bog je beskonačno on sam.

Otajstvena razmjena između čovjeka i Boga! Što više tako čini, što život dalje napreduje, tim više – u tom stalnom davanju sebe i primanju iz Božje ruke – čovjek postaje onim koji treba biti, može se reći onim koji zapravo jest.

Mistici govore o «Božjem rađanju u čovjeku» – tajnovita riječ o čijem konačnom smislu još ne želimo govoriti – jedno međutim bez daljnjega razumijemo: Bog se želi nastaniti u čovjeku, želi u njemu naći prostora i zadobiti ljudski lik – ovdje u ovom čovjeku koji je upravo on prema vrsti jedan među nebrojenima, kao osoba jedinac.

U svim stvarima postoji sličnost s Bogom. Svaka ga, dakako, izražava na svoj način; taj Božji otisak njegovo je po stvaranju zasnovano biće. Na poseban način Bog se želi očitovati u čovjeku; u svakom pojedincu na njegov vlastiti način. To je najunutarnjija jezgra onoga što mi nazivamo «osobnost»; predsjaj – ako je dopušteno povući tu veliku usporedbu – vječnog Sinovljevog učovječenja. Pravo i istinsko učovječenje dogodilo se u Kristu; ali u milosti koja odražava to učovječenje Bog se želi nastaniti u svakom čovjeku i u njemu se izraziti; i u svakome onako kako je to samo njemu moguće. Svaki vjernik treba biti odraz Boga. U krštenju je položen temelj za to; u «ponovnom rođenju» iz vode i Duha Svetoga kako naviješta noćni razgovor Gospodina s Nikodemom (Iv 3,5). Ta svaki prijelaz čovjeka vjernika u izvršenje Božje volje korak je k tome.

Kako bi moglo izgledati ostvarenje toga, svetac je svjedočanstvo. U njemu se «pojavljuje» Bog. Budući da je čovjek slika Božja, Bog dakle praslika čovjeka, u tom pojavljivanju odsjeva ono autentično čovjekovo, dakako svakog tog čovjeka: on postaje i posve on sam. Kako je Franjo Asiški postao posve on sam? Tako što uopće više nije želio sebe! Da je ostao Bernadoneov sin i da je u Asizu i Umbriji i dalje igrao veliku ulogu koju je mogao igrati prema volji svoga oca kao i prema svojim obdarenostima i imanju, postao bi zacijelo sjajan i ljubak čovjek, ali bi ono njegovo navlastito ostalo skriveno. Kad je međutim učinio veliki korak da hoće «samo Boga i ništa drugo» – tad je u njemu zablistala Božja ljepota i postao je onaj koji je trebao biti, onaj čovjek koji je izražavao velikodušnost Božje ljubavi kao malo tko drugi.

Svaki svetac na svoj posebni način odslikava Božje učovječenje u Kristu. Time što ne želi više sebe, Bog dobiva prostor u njemu i čini od njega ono što on treba biti – kao što je Božje istinsko utjelovljenje u Kristu objavilo što je čovjek uopće, što je «sin čovječji». Dakako, put k tomu znači sebe-predanje, jednu žrtvu za drugom. Duhovni učitelji to nazivaju «bolno potonuće».

Svaka krepost ima svoj pralik u Bogu. Sve su kreposti načini kako se, naravno, prema posebnim odnosima, Božja dobrota održava u čovjeku. Ništa nije drukčije ni kod nesebičnosti – kako god mogao taj izraz na prvu čudno zvučati. Najprije i prije svega Bog je beskonačno on sam. Kad ga je na brdu Horebu Mojsije zapitao za njegovo ime da bi njime, usred poganskoga meteža bogova onoga vremena, kao valjanu potvrdio njegovu poruku, Bog je odgovorio: Ja sam koji jesam. Time je izrekao svoje vječno jastvo [identitet] – i svako se ozbiljno razmišljanje o Bogu mora uputiti u školu te riječi, ako se ne želi izgubiti. Riječ kaže da nema nijednoga «imena» koje bi moglo imenovati Boga polazeći od konačnoga, to jest da bi ga se moglo svrstati unutar zemaljski-poznatoga. Njegovo ime glasi: «On». Drukčije rečeno: Da je on kako jest, to je njegovo ime.

Božji sin nije zadržao svoj vječni identitet tjeskobno i grčevito, kao što se drži nešto što se nepravedno prisvojilo, nego «oplijeni» sam sebe, – recimo još zaoštrenije, «poništi», izručio je sebe sama time što se on, Gospodin, učini «slugom», učini se čovjekom sa svim svojim poveznicama, i to u najgorčoj ozbiljnosti, do smrti, koju je zločinac morao podnijeti – smrti na križu.

A u Poslanici Filipljanima se kaže o Sinu Božjem, dakle o samome Bogu: «Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ – na slavu Boga Oca» (Fil 2,3-11).

Iznimne su stvari ovdje kazane: Božji sin nije zadržao svoj vječni identitet tjeskobno i grčevito, kao što se drži nešto što se nepravedno prisvojilo, nego «oplijeni» sam sebe, – recimo još zaoštrenije, «poništi», izručio je sebe sama time što se on, Gospodin, učini «slugom», učini se čovjekom sa svim svojim poveznicama, i to u najgorčoj ozbiljnosti, do smrti, koju je zločinac morao podnijeti – smrti na križu. Odatle mu je proizišlo novo «ime», ime «Krist», pobjedonosni Pomazanik, i «Kyrios», Bog-Gospodin koji kraljuje nad svim stvorenim, i to događanje vječna je slava Bogu Ocu.

Neizreciva je tajna da Bog takvo što radi: da to može učiniti i opet ostati Bogom. Da je objava koja kaže da je Bog takav; da je njegova savršenost činiti tako. Bog koji bi bio drukčiji, koji bi drukčije mislio, drukčije htio, ne postoji. Bio bi to, prema jednoj Pascalovoj riječi, «bog filozofa»; predodžba boga kojom bi čovjek tražio da opravda vlastitu zapletenost u samoga sebe.

Bog je suvereno nesebičan – i svaka čovjekova istinska nesebičnost u dalekom odsjaju održava Božju tajnu.

---

Iz knjige: Romano Guardini, «Selbstlosigkeit», u: Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, ⁶2004., 138-146. S njemačkog preveo Ivan Šarčević

---

Povezano: O BITI KREPOSTI; ISTINOLJUBIVOST; PRIHVAĆANJE; STRPLJIVOST; PRAVEDNOST; STRAHOPOŠTOVANJE; VJERNOST; ODSUTNOST NAMJERE; ASKEZA; JAKOST; DOBROTA; RAZUMIJEVANJE; ULJUDNOST; ZAHVALNOST.

---