Romano Guardini: DOBROTA

U ovom poglavlju želimo razmišljati o kreposti o kojoj se malo govori, jer je ona suzdržana, neupadljiva, tiha – naime, o dobroti. Kako često se govori o ljubavi! Ona to i zahtijeva jer je velika i sjajna. No, trebalo bi to rjeđe činiti. Bilo bi bolje i za nju, dok bi češće trebalo govoriti o onome što je našem oporom vremenu tako nužno potrebno, dakle o dobroti.

Ta riječ lako navodi da se omalovaži ono što se pod njom misli, da se «dobrota» shvati krivo, kao dobroćudnost, koja zacijelo ne znači ništa naročito vrijedno. Dobroćudnost je pasivnost koja pušta da se stvari događaju; ili je inertnost koja ne želi nikakav konflikt; ili je glupost koju se na sve moguće može nagovoriti. Dobrota je naprotiv nešto snažno i duboko – i upravo je stoga nije lagano odrediti.

Pokušajmo to ovako: dobar je čovjek onaj koji je naklonjen životu, i to potpuno. Naime, može li se o životu misliti loše? Zacijelo može, naročito onda ako se pitanje ne usmjeruje toliko na vidljiva djelovanja, nego na stav koji stoji u pozadini, kojeg se možda čak nije ni svjesno.

Neki se čovjek na primjer vlastodržački odnosi prema drugima. Čak im veli da im želi najbolje, ali ono što je njemu istinski bitno, jest da njima zavlada. Takav čovjek nije naklonjen životu, jer se guši u vlastohleplju. Neke obiteljske tragedije nastaju zato što netko želi sebi podložiti druge, bio to muž, žena, kći ili sin. Stvarna dobrota otvara životu prostor, omogućuje slobodno kretanje, štoviše, daruje mu ga, stvara mu ga, jer se samo tako može razvijati život.

Ili u nutrini nekog čovjeka vlada pritajena mržnja prema životu. Misli da mu se dogodila nepravda, da je njegovo očekivanje iznevjereno, a ispunjenje njegova zahtjeva odbijeno. Možda je to uistinu tako, i on bi iz onoga što je još moguće morao tražiti da učini najbolje. Ali on se ne odvaja od osjećaja nepravde, pa se sad osvećuje. «Svi su oni takvi», kaže, jer je jedan bio takav; «nema pravde», jer smatra da je za se nije našao… Dobrota oprašta, jer je velikodušna i drugima daruje slobodu; jer ima povjerenje i daje da život uvijek iznova započne.

Mnogo zla dolazi iz zavisti. Netko je siromašan i gleda drugoga u izobilju. U nekom smislu svatko osjeća da drugi imaju ono što njemu nedostaje. Ako s time nije načisto, postaje ogorčen, drugome zavidi na onome što ovaj ima i tada se sve to truje neprijateljstvom prema životu. Dobrota pak može ne gledati na sebe, može priuštiti drugima ono što joj samoj nedostaje – čak se s njima radovati… Moglo bi se o ovome još govoriti. Dobrota znači da je netko naklonjen životu. Kad god taj susretne nešto životno, njegova prva reakcija nije nepovjerenje ni kritika, nego poštivanje, uvažavanje, pomaganje da raste. Kako je samo životu potreban ovakav stav – ovom ljudskom životu koji je tako ranjiv!

U dobroti međutim ima i snage. Što je čišća, tim više, a savršena dobrota je neiscrpna. Život je pun patnje. Kad je netko naklonjen životu, snalazi ga patnja i hoće da je osjeti; a to onda čovjeka napreže. Patnja želi biti shvaćena, što čovjeka umara. Ona traži pomoć. Stvarna pak pomoć uspijeva samo onome koji shvaća, i to upravo tu patnju; onome koji nalazi riječi, koje su tu nužne, i koji vidi što se mora dogoditi da bi ta patnja bila ublažena. Jao dobroti koja doduše dobro misli, ali je slaba. Može joj se dogoditi da nestane u svom vlastitom suosjećanju – ili pak da bi sebe zaštitila, da postane nasilna.

Stvarnoj dobroti pripada strpljivost. Uvijek iznova nadolazi joj patnja i hoće da je se razumije. Uvijek iznova osjećaju se pogreške drugih i upravo zato su nepodnošljive jer ih se zna napamet. Uvijek iznova dobrota mora biti pripravna i susretljiva.

I još nešto pripada dobroti o čemu se rijetko govori – to je humor. On pomaže lakšem podnošenju – zapravo bez njega se uopće ne može. Tko čovjeka uzima samo ozbiljno, samo moralno ili pedagoški, neće s njime na dulje izdržati. Mora imati oči za ono neobično u životu. Sve ljudsko ima u sebi nešto komično. Što je netko umišljeniji, to je smješniji. Humor znači da se čovjeka upravo uzima ozbiljno i nastoji se oko toga – ali odjednom se uviđa da je taj čovjek neobičan što izaziva smijeh makar on bio samo unutarnji. Prijateljski smijeh o neobičnosti svega ljudskoga – to je humor

I još nešto pripada dobroti o čemu se rijetko govori – to je humor. On pomaže lakšem podnošenju – zapravo bez njega se uopće ne može. Tko čovjeka uzima samo ozbiljno, samo moralno ili pedagoški, neće s njime na dulje izdržati. Mora imati oči za ono neobično u životu. Sve ljudsko ima u sebi nešto komično. Što je netko umišljeniji, to je smješniji. Humor znači da se čovjeka upravo uzima ozbiljno i nastoji se oko toga – ali odjednom se uviđa da je taj čovjek neobičan što izaziva smijeh makar on bio samo unutarnji. Prijateljski smijeh o neobičnosti svega ljudskoga – to je humor. On pomaže da se bude dobar, jer nakon smijanja lakše je ponovno djelovati ozbiljno.

Posljednje što treba reći o dobroti jest da je ona tiha. Stvarna dobrota ne priča puno; ne ističe se, ne lupeta o organizacijama i statistikama; ne fotografira niti analizira. Što je dublja, to je tiša. Ona je svakodnevni kruh od kojeg se život hrani.

Gdje to iščezne, makar tu bila znanost, politika, blagostanje – na koncu sve ostaje hladno.

A sad želimo istražiti dobrotu ondje odakle dolazi svaka krepost, u Bogu.

Bog je bitno dobar. U psalmima, knjizi molitava Staroga zavjeta, o tome postoje lijepi izričaji. Posve vjerodostojni, jer čovjek Staroga zavjeta nije bio mekana srca; nikako to nije mogao biti jer je morao voditi tvrd život. Izrael je bio malen narod i živio je u oskudnoj zemlji – čak polovica je bila kamenita pustinja. Uvijek je bio pritiješnjen, jer su uokolo vrebale ogromne kulture, bogate, pune raskošnosti i oholosti mita, a neprijateljske prema čistoj objavljenoj vjeri. Ako netko iz toga naroda govori o Božjoj dobroti, onda je to pravo iskustvo. Tako stoji na primjer u Psalmu 145:

«Milostiv je i milosrdan Gospodin

spor na srdžbu i bogat dobrotom,

Gospodin je dobar svima,

milosrdan svim djelima svojim.»

Kad bi se mogla vidjeti Božja dobrota, taj bezdan dobrohotnosti, čovjek bi bio radostan čitava života. Da uopće «svijet» jest, već je neprekinuto djelo Božje dobrote. Svijet ne bi postojao kad ga on ne bi htio. Ne treba ga on za sebe – zašto bi beskonačnome Bogu trebao svijet koji pred njim iščezava? Ako ga on stvara i ako ga drži, onda je to zato što je dobar prema njemu. Netko će pak upitati: No, izgleda li svijet tako kao da je Bog dobar prema njemu? Očituje li se ljudski život kao djelo božanske dobrote? Tko je iskren, najprije će odgovoriti: Posve sigurno ne! Uvijek iznova čovjek postavlja pitanje Bogu: Zašto sve ovo, ako si ti dobar? Pitanje je razumljivo, ukoliko dolazi iz ranjenoga srca; a po sebi je besmisleno, jer odakle dolazi sva ta strahotnost koja zagorčuje život čovjeku? Čovjek sam je to uzrokovao.

Kad se prigovora da bi Bog mogao biti dobar, ili da bi uopće Bog mogao postojati, ako je sve ovako kako jest, tada onaj koji to čini, u pravilu, uopće ne pita odakle sve to zlo. Stvar pak stoji tako da je Bog svoj svijet dao u ruke čovjeku da ovaj, u suglasnosti sa stvoriteljem, izgrađuje život koji nam Knjiga Postanka izražava slikom raja. Čovjek to, međutim, nije htio! On nije htio graditi Božje kraljevstvo nego svoje vlastito kraljevstvo. Odatle je ušla sva ta pometnja, nepoštenje, razornost u ljudsko djelovanje. Kako se onda može ustati i kazati: «Kad bi ti, Bože, bio dobar, ne bi stvorio ovakav svijet.» A stalno se dalje nastavlja čovjekovo razaranje života – i čini to i onaj koji prigovara.

Ako primjerice o nekoj majci kažem da je dobra i da čitava obitelj od toga živi – znam što ta izjava znači, i da se ljepša istina o nekom čovjeku ne može ni zamisliti. Ali što ako kažem: Bog je dobar? Najprije znam što mislim; ali zatim tajna grabi tu riječ i oduzima mi je. Ostaje međutim jedan pravac smisla, kao svjetleći trag koji ostavlja meteor kada nestaje u neizmjernosti svemira. Ostaje tišina koja osjeća taj pravac; strahopoštovanje koje nas spopada pred tajnom; i sve postaje klanjanje. To za naše pitanje znači: Bog je dobar i ondje gdje njegovu dobrotu ne shvaćamo

Zacijelo, istina je i da svatko od nas uvijek iznova pogoršava život. Svaka zla riječ koju izgovaramo truje zrak. Svaka laž, svaka nasilnost ulazi u život i vodi ga dublje u zabludu. Mi ljudi sami smo učinili život onakvim kakav on jest; stoga je nepošteno ako se tako postavljamo i govorimo da Bog ne može biti dobar kad sve ovako ide. Jedino možemo kazati: «Bože, daj mi strpljenja da podnosim ono što smo mi napravili; i da činim svoje tako da ondje gdje sam ja, bude bolje.» To je jedini pošten odgovor.

Moglo bi se međutim prigovoriti, upitati još nešto: Kako Bog može biti dobar ako u carstvu bića koja ne mogu biti zla, dakle u carstvu životinja postoji bezgranično mnogo boli? Preko ovog pitanja neki melankolični ljudi nisu prešli. Kako Božja dobrota može stajati nad svijetom ako nedužno stvorenje stalno trpi strahote? Želim biti iskren – odgovora ne znam.

Ali pomogla mi je jedna misao, koja možda može pomoći i drugima, naime svijest o tome što znači «dobrota» ako je Bog onaj komu se ona pripisuje. Imamo pravo, ali također i dužnost da iz odsjaja Božjega bića u stvarima i u našem vlastitom životu stvaramo pojmove kojima pokušavamo shvatiti kakav bi on bio. Tako možemo reći: Bog je pravedan, Bog je strpljiv, Bog je dobar – i tako dalje, sve važne izričaje, kojima veličinu i ljepotu stvorenja, očišćene od nesavršenosti, prenosimo na onoga koji ih je stvorio. Kad točno promotrimo znamo što riječ «pravedan» znači ako se ona odnosi na čovjeka, jer smo mi konačna bića i obuhvatljivi smo konačnim pojmovima. No, kako ta stvar stoji u odnosu na Boga koji je s onu stranu svih mjera i pojmova? Je li nam smisao riječi «pravedan» još uvijek dostupan? Ne izmiče li nam, tako reći, iz ruku?

S našim mišljenjem i govorom o Bogu stoji dakle ovako: svako konačno biće posjeduje svoj bitni oblik od Boga. Uzimamo jedno od svojstava toga bića, obuhvaćamo ga riječju, prenosimo tu riječ na Boga i kažemo: Takav je Bog, samo na posve savršen način, kao praslika onog konačno-sličnog. Ali u tom trenutku riječ u nekom smislu biva progutana Božjim ponorom i mi ne možemo ništa drugo učiniti nego častiti njegovu neizmjernost.

Isto je tako i s dobrotom. Ako primjerice o nekoj majci kažem da je dobra i da čitava obitelj od toga živi – znam što ta izjava znači, i da se ljepša istina o nekom čovjeku ne može ni zamisliti. Ali što ako kažem: Bog je dobar? Najprije znam što mislim; ali zatim tajna grabi tu riječ i oduzima mi je. Ostaje međutim jedan pravac smisla, kao svjetleći trag koji ostavlja meteor kada nestaje u neizmjernosti svemira. Ostaje tišina koja osjeća taj pravac; strahopoštovanje koje nas spopada pred tajnom; i sve postaje klanjanje.

To za naše pitanje znači: Bog je dobar i ondje gdje njegovu dobrotu ne shvaćamo.

---

Iz knjige: Romano Guardini, «Güte», u: Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, ⁶2004., 103-108. S njemačkog preveo Ivan Šarčević.

---