Rođenje Sv. Ivana Krstitelja | Prvi kršćanski monah

Lk 1, 57-66.80

Slavimo blagdan rođenja Ivana Krstitelja, prvog od kršćanskih monaha. Pripovijest o njegovu rođenju zauzima veliki dio evanđelja po Luki. Životna priča Isusova i ona Ivanova usko su isprepletene. U tekstu o Ivanovu rođenju nalaze se i dva hvalospjeva Benedictus, koji predstavlja hvalu Ivanovu rođenju koji će “ići pred Gospodinom da mu pripravi putove, da pruži spoznaju spasenja narodu njegovu” (usp. Lk 1,76-77) te Magnificat, koji hvali Božji izbor Marije, “što pogleda na neznatnost službenice svoje” koju će “od sada svi naraštaji zvati blaženom” (Lk 1,48); nazvani su prema početnoj riječi na latinskom jeziku], koji su u Crkvi do danas našli svoje trajno i središnje mjesto u svakodnevnoj liturgiji časova. Lukin tekst također daje važne naznake za datiranje Ivanova rođenja. Elizabeta, rodica Djevice Marije, navodno je bila u šestom mjesecu trudnoće s Ivanom kada je anđeo Gabrijel najavio Isusovo rođenje. Prema crkvenoj predaji, ovaj se događaj zbio 25. ožujka, devet mjeseci prije Isusovog rođenja (25. prosinca). Tri mjeseca kasnije, 24. lipnja, rođen je Ivan.

Važnu ulogu na Ivandan ima i simbolika svjetla. Luka o Isusovom preteči kaže: Darom premilosrdnog srca Boga našega pohodi nas Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira (usp. Lk 1,78-79). Kasnije se kaže da je sam Ivan rekao: “On (Isus Krist) treba da raste, a ja da se umanjujem” (Iv 3,30). Tome odgovaraju i sunčani sati oba spomendana: nekoliko dana prije 24. lipnja je najkraća noć i najduži dan u godini, ali od ovog datuma dani su sve kraći, a noći sve duže. A pred 25. prosinca počinje obrnuti proces.

Osobito u sjevernoj Europi, gdje međuigra sunca, njegovog izlaska i zalaska, igra još veću ulogu nego kod nas, Ivandan se još uvijek veže uz posebne proslave i običaje. Tu je, na primjer, Ivandanski krijes, stari simbol za solsticij, koji se kao običaj proširio i zadržao i u našim krajevima, ili vezivanje vijenaca na dan njegova rođenja.

Malo je napisano o životu Ivana Krstitelja između njegova rođenja i njegove 30. godine. U svojim ranim 30-ima, pun Duha Svetoga, krenuo je propovijedati obraćenje i pokajanje na obalama Jordana i u pustinji te naviještati skori dolazak kraljevstva Božjega. Ime Johanan – Ivan – znači “Bog je milostiv”. Ivan je bio “doista velik pred Gospodinom”, “Duha Svetoga pun već od majčine utrobe”. Išao je “pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan” (Lk 1,15.17). Mnogi su Židovi slušali njegove riječi i dolazili da ih on krsti. Jednog dana Isus je također bio među kandidatima za krštenje i Ivan ga je prepoznao kao Mesiju, Božjeg glasnika.

Danas slušajmo Evanđelje koje nam svjedoči kako Bog djeluje u životu muškarca, žene. Prije svega, ne smijemo zaboraviti početak. Riječ je o starijem i neplodnom paru Elizabete i svećenika Zaharije. Njima, koje mnogi smatraju otpisanima, Gospodin daje dar: dar sina koji će imati vrlo posebnu misiju kao preteča dolazećeg Mesije. Kako je to moguće? Gospodin djeluje na iznenađujući način. Elizabeta ostaje trudna (usp. Lk 1,24), a Zaharija nijem, jer ne zna što bi rekao na ovu novost (usp. Lk 1,20). Potom se Elizabeti navršilo vrijeme za porod, trudnoća dostiže svoju puninu i ona rađa sina, pobuđujući zadivljujuću radost kod svih onih koji milosrđe Gospodnje vide na djelu.

Osmoga dana nakon rođenja, dijete biva obrezano i tako postaje sin Izraela, u savezu s Bogom Abrahama, Izaka i Jakova. Ime Ivan je ono koje je Zaharija predao svojoj ženi Elizabeti te ga ona daje djetetu, suprotstavljajući se svoj rodbini, u poslušnosti riječi Gospodnjoj. Nakon toga, Zaharija progovara i blagoslivlja Boga.

Svi oni koji su slušali pitaju se “što li će biti od ovoga djeteta?”. Rođeno dijete, Ivan, ostaje tajanstveni znak, stvorenje koje propituje. A na ova pitanja o svom identitetu nikada neće odgovarati gledajući u sebe, već u drugoga, u Gospodina, na kojeg će se uvijek pozivati. Neće se usuditi nazvati se riječju, nego samo glasom posuđenim Riječi: “Ja sam glas” (Iv 1,23; usp. Iz 40,3). Nikad neće reći da je prorok, nego će govoriti u ime Gospodnje. Isus će biti taj koji će govoriti o njemu, ispitivati ​​ga i odgovarati na pitanja o njegovom identitetu: Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka… Između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom [to jest ja, veli Isus] veći je od njega! (Lk 7,24-26.28; usp. Mt 11,7-9.11). To je identitet Ivanov, onoga koji je poslan kao glasnik pred Kýriosa, Gospodina, da mu put pripravi (usp. Lk 7,27; Mt 11,10; Mt 3,1; Izl 23,20).

Redovnici, osobito monasi, oduvijek gaje veliku ljubav prema Ivanu i njegov lik osjećaju kao primjer za život, ne toliko zbog njegovih asketskih osobina, koliko zbog njegovog držanja, njegovog poslanja. On nikada nije u središtu, nego se uvijek ponaša kao onaj koji ukazuje, čini prostor, čini znak Gospodinu Isusu Kristu. Njegovo pojavljivanje snažno je i rječito, ali šuti pred glasom Zaručnika koji dolazi (usp. Iv 3,29). Njegova veličina je da se pred Gospodinom čini malenim, smanjuje se da Krist raste (usp. Iv 3,30). A onda njegovo moralno držanje: odvažnost za grube riječi, ogorčenost i bijes kao manifestacije njegove strasti prema Bogu i njegovoj djeci, svjestan da mora platiti za svaku riječ koju je izgovorio, njegova distanca u odnosu na moćne ljude… I na kraju jedna, jedina želja koju je imao: vidjeti kako se ostvaruju djela Mesijina, što nije slučajno posljednje pitanje koje on, već u zatvoru, upućuje da se postavi Isusu (usp. Lk 7,18-23; Mt 11,1-6).

Monaški život, potpuno nadahnut Isusovim ponašanjem i riječima, ne zaboravlja poziv i službu onoga koji je htio služiti Isusu, pripremajući mu put (usp. Mk 1,3; Iz 40,3). No na svima nama je danas da nađemo i inteligencije i snage da pripremimo put za Gospodina, kako bi bilo moguće susresti i njega i one koji ga traže ili ne traže, ali u srcu održavaju živu strast prema čovjeku, jer čovječanstvo uvijek ima potrebu pronaći spašeni život, život sa smislom, život na koji ljudi mogu staviti pečat koji prepoznaje pravu ljudskost.

Ivanu je na koncu, zbog njegove beskompromisne predanosti i služenja Bogu, odrubljena glava. Mnogim se “Ivanima” i danas oduzima ili pokušava oduzeti pravo da govore, da propovijedaju i da prorokuju. Nekad to čini Herodova, nekad Kajfina vlast. Još češće to čine zajedno, u dogovoru i iz obostranog interesa. No Duh ih štiti te i dalje nadahnjuje hrabre i ponizne svjedoke Evanđelja. Jer Crkvi su potrebni preteče, stražari, oni na rubu pustinje, u osami, koji svojim životom i riječima ne nastoje privući pažnju na sebe, nego uvijek i samo ukazuju na Isusa Krista kao jedini kompas i razlog svog života, jedinu nadu.

Branko Jurić