Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Rina Brumini za Polis: Holokaust nije pitanje samo povijesti
Dan sjećanja na žrtve Šoe nije samo jedan dan u godini, to treba postati osobni stav i okidač za reakciju na svaki oblik diskriminacije, poniženja, uvrede i nasilja. Civilizaciju čine pojedinci i svatko od nas nosi u sebi odgovornost za stvaranje boljeg društva u budućnosti
Rina Brumini rođena je u Rijeci 1977. Diplomirala je talijansku književnost na Sveučilištu u Bologni 2006. Od 2010. do danas predaje talijanski jezik i književnost u Srednjoj talijanskoj školi u Rijeci. Objavila je više radova o tematici Holokausta. Kao istraživač je radila na Primo Levi Center (2012.-2013.) u New Yorku i na US Holocaust Memorial Museum u Washingtonu (2012.-2016.). Članica je Izvršnog odbora Talijanske zajednice u Rijeci i Židovske općine u Rijeci. Godine 2015. u Trstu je objavila knjigu La Comunità ebraica di Fiume (Židovska općina u Rijeci). Za polis.ba govori o Holokaustu, odnosu hrvatske javnosti prema stradanju Židova, dijalogu s drugim religijskim i društvenim zajednicama, životu i kulturi danas malobrojne židovske zajednice u Rijeci.
Dan sjećanja na žrtve Holokausta obilježava se 27. siječnja. Koje značenje danas ima ovaj dan?
Smatram da je Dan sjećanja važan jer njime, prema mom mišljenju, obilježavamo i više od sjećanja na žrtve Šoe. Ovaj datum trenutak je kada se većina, svi građani, ne samo Židovi prisjećaju Holokausta i genocida, totalitarizma, medijskih kampanja i netrpeljivosti koje su omogućile da se kroz skrupulozno djelovanje, najprije političkih struja, a zatim vlada izolira i istrijebi jedna religijska i nacionalna manjina. Bitno je obilježiti taj dan: s događajima iz toga vremena moramo se svi upoznati i svima nama bi se u podsvijesti trebala upaliti lampica kada u javnom diskursu ili stavovima prepoznamo pojavljivanje bilo kakve značajke koja bi mogla upozoriti na to da se povijest ponavlja. Takva se povijest više ne smije ponoviti.
O Holokaustu se često raspravlja u javnosti, u kinematografiji, u medijima. Jesmo li došli do točke u kojoj se može reći da smo naučili lekciju?
Kao nastavnik moram primijetiti da je istina to da se memorija mijenja. Što to znači? Znači da se isti sadržaji moraju prilagoditi novim generacijama, aktualizirati. Pogotovo u vremenu aktivnog građanstva i kritičke misli kada moramo usvajati stare sadržaje na novi način. Zato se moramo obrazovati i prenositi znanje kako bi se isti koncepti iz prošlosti prenosili suvremenijim sredstvima, bez da se u prijevodu izgubi smisao.
Holokaust nije pitanje samo povijesti. Pogotovo u novije vrijeme kada vođe „slobodnog svijeta“ relativiziraju prošlost i sadašnjost, svjedočimo velikim migracijama i tenzijama na rubovima Europske unije, prostora koji je ujedinjen i razjedinjen u isti mah.
Kada gledam vijesti s obilježavanja pojedine akcije Domovinskog rata i ja osjećam ljubav prema svojoj zemlji, ganem se u prisjećanju na žrtve, ne mogu si objasniti konflikt i mržnju. No tada s ekrana čujem neku usamljenu osobu koja iz neke crne grupice publike krikne ‘Za dom!’ i zbor glasova koji zaurlaju odgovor. Sledi mi se krv u žilama i osjećam se isključeno iz tog događaja, proslave slobode moje zemlje
Volim svojim učenicima objašnjavati kako su moji predci bili kao i ja domoljubi, ali su istovremeno bili vjernici jedne manjinske religije, različite od većinske. I onda im kažem da kada gledam vijesti s obilježavanja pojedine akcije Domovinskog rata i ja osjećam ljubav prema svojoj zemlji, ganem se u prisjećanju na žrtve, ne mogu si objasniti konflikt i mržnju. No tada s ekrana čujem neku usamljenu osobu koja iz neke crne grupice publike krikne „Za dom!“ i zbor glasova koji zaurlaju odgovor. Sledi mi se krv u žilama i osjećam se isključeno iz tog događaja, proslave slobode moje zemlje. Pod tim poklikom izginulo je toliko ljudi da je strahota zamisliti uopće da je takvo što zamislivo u Hrvatskoj danas. Tako da je odgovor na Vaše pitanje: Ne, nismo naučili lekciju.
Kako se u Hrvatskoj javnost odnosi prema kulturi sjećanja o stradanju Židova?
U Hrvatskoj, unatoč sporadičnim incidentima, javnost prema Šoi pokazuje osjetljivost. U Rijeci smo, naravno, posebno osjetljivi. Naš grad i županija, potiču i pomažu rad Židovske općine, sve osnovne škole sustavno iz godine u godinu komemoriraju raznim zanimljivim programima 27. siječnja, održavamo Dane židovske kulture i baštine, obilježava se oslobođenje logora Kampor na Rabu s udruženjem antifašista, aktivno sudjelujemo u međureligijskom dijalogu, surađujemo s riječkim sveučilištem, Židovska općina vodi edukaciju za nastavnike i učenike, surađuje s nacionalnim i međunarodnim institucijama, a u Rijeci smo postavili – prvi u RH – kamen spoticanja za žrtve koje su iz svojih domova odvedene u smrt.
Poznajete povijest stradanja Židova u Rijeci. Kažite nam nešto o tome.
Židovska općina i ja osobno preplavljeni smo upitima osoba koje istražuju povijest svoje obitelji i često iz inozemstva dolaze do nas. No, naš je arhiv jako skroman. Srećom, do predpandemijskog razdoblja imali smo izvanrednu suradnju s arhivistima Državnog arhiva u Rijeci koji su stručni i informirani poligloti i rado pomažu povijesnom „detektivskom“ radu kojeg se primamo.
Kako je za vrijeme Drugog svjetskog rata Rijeka bila pod fašističkom okupacijom, primjenjivano je zakonodavstvo matične zemlje. Tako je i u Rijeci stupio na snagu talijanski zakon o arondaciji (Legge Falco) 1930. te su sve židovske institucije spale pod najveću pasku na teritoriju, to znači da se od dvije riječke sinagoge smjela koristiti samo jedna koja je vodila popis članstva s brojem ukućana po obitelji i adresama. Ti su popisi predavani vlastima. Nakon toga, 1938. stupaju na snagu rasni zakoni. Židovima koji su u multikulturnoj Rijeci zatražili talijansko državljanstvo, nakon 1. siječnja 1919., dakle neposredno nakon kraja Prvog svjetskog rata, ono je oduzeto. Bez državljanstva nisu više bili građani (postajali su apoliti – osobe bez državljanstva) i usmjeravani na Ured za strance policijske uprave, Questure, koja se njima bavila isto kao i migrantima. Deportacija je bilo, ali fašistička Italija među rješenjima za internirane nije imala logore smrti. Sve se mijenja nakon rujna 1943. kada Italija de facto gubi rat, a na ovim područjima je zamjenjuje njemačka nacistička vojska. Deportacije i smrti u Rijeci su sustavne od rane 1944., velika sinagoga je minirana i zapaljena te je tako – neuporabljiva – definitivno srušena nakon rata. U tu veliku sinagogu je na dan otvorenja, u rujnu 1903. ušlo 2.500 vjernika; 43 godine kasnije, u Rijeku se vratilo 19 osoba. Židovska općina je proglašena iščezlom. Samo godinu dana nakon, Židovi nove Jugoslavije su s lokalnim preostalim Židovima ponovno uspostavili Židovsku općinu, koja je danas jedna od najaktivnijih u Hrvatskoj.
Kako se upoznati pobliže sa židovstvom. Može li se posjetiti sinagoga?
Za pitanja vezana uz vjeru, Židovi se obraćaju svom rabinu. Rijeka nema svog rabina već postoji jedan službeni rabin za čitavu Hrvatsku. Nije to jedini rabin u državi, istina, ali svakako ne može lako pokriti zajednice razasute od Dalmacije do Slavonije i Kvarnera učestalošću kojom recimo neka župa susreće svojeg svećenika. Tako da oni koji nas kontaktiraju i sreću imaju na raspolaganju nas laike za malu lekciju iz židovstva. Kako do nas? Ja sam jako sretna kada nas netko nazove da dogovori posjet sinagogi. Naša sinagoga nema posebno radno vrijeme jer smo svi zaposleni ili aktivno umirovljeni i na volonterskoj osnovi „uskačemo“ kada je posjet u pitanju. Zovu nas istraživači, potomci Židova koji rekonstruiraju stablo svoje obitelji, nastavnici, škole, turisti, čak političari ili građani koji jednostavno žele razgledati zanimljivu zgradu u kojoj nikada nisu bili.
Naša sinagoga je ortodoksna bogomolja s diobom prostora između prizemlja i balkona za žene, omeđena niskom ogradom kovanog željeza u čijem je dvorištu tradicionalno posađeno stablo – kao i u svakoj drugoj ortodoksnoj sinagogi – te malim ritualnim kupatilom (mikve) koje se nalazi u dvorištu nasuprot sinagogi. Naša sinagoga je jedini primjer takve bogomolje u državi i trenutno se bavimo istraživanjem temelja kako bismo unutar mikvi, nakon dugih godina zaborava, pronašli i konzervirali kade za ablucije (ritualno ispiranje i uranjanje u tekućoj vodi).
Prihvatili smo izazov doba digitalizacije te često organiziramo i online predavanja koja čak dogovaramo prema željama i potrebama škola i institucija koje nam se obraćaju.
Naša vrata su uvijek otvorena i svi su dobrodošli, no valja se najaviti. Naš kontakt je zidovskaopcina@gmail.com.
U kakvim ste odnosima s drugim religijama, s kršćanskom većinom, primjerice?
U sretnom okruženju i ozračju Rijeke, u kojoj je različitost zanimljiva i prihvaćena, sretno koegzistira puno vjera i raznih usmjerenja koje se sa simpatijom i pod pokroviteljstvom Rektorata redovito sreću na Međureligijskom dijalogu, svojevrsnom okruglom stolu. Tu se u duhu ekumene i konstruktivnog razmišljanja izmjenjuju iskustva i prijedlozi, ideje o zajedničkim inicijativama i aktivnostima. Posjećujemo se i neformalno, na čašici razgovora, da tako kažem. Jednom riječju, na lokalnom nivou suradnja je odlična i perspektivna.
Nedavno ste imali predavanje o mjestu Židova u Danteovom remek djelu „Božanstvenoj komediji“.
To je prava riječka priča: u meni su dva identiteta i talijanski i židovski u jednoj hrvatskoj Rijeci. To je najzabavnije objasniti našim posjetiteljima iz inozemstva koji ne razumiju zašto mi Židovi držimo predavanje u sjedištu talijanske zajednice, a za nas je to zakon spojenih posuda! Suradnja s nacionalnim manjinama u našem je slučaju jedna vrlo uspješna dugogodišnja tradicija koja nas je beskrajno obogatila i čvršće povezala. Talijanska zajednica pružila mi je priliku da prezentiram rad na temu hipoteze da je Dante poznavao židovske propise, posebno Levitski zakonik te da ga je citirao implicitno u obrazloženju kojim osuđuje papu Bonifacija VIII. koji je bio odgovoran za Danteov egzil. Koristeći Levitske zakone koji se bave ritualnom čistoćom, prebacuje osudu pape – prema hipotezi – s političkog na duhovni plan. Rad se osim interpretacije Danteova remek – djela i židovskih spisa, bavi rekonstrukcijom mogućih kanala kojima bi ta saznanja probila od segregiranih srednjevjekovnih Židova do Dantea.
Organizirate Dane židovske kulture. Što nudite u programu?
Jednom godišnje, obično prve nedjelje u rujnu, obilježava se Međunarodni dan židovske kulture i baštine. Mi smo do sada organizirali četiri programa, s tim da smo 2020. godine rascijepkali veliki program u nekoliko sukcesivnih inicijativa jer nas je pandemija sasvim omela i ograničila broj članova koji su mogli sudjelovati. Naime, naši su članovi u zrelijim godinama i nismo se htjeli izlagati opasnosti u tim okolnostima.
Holokaust je najstravičniji zločin koje je čovječanstvo učinilo nad čovjekom. Jedini način da se nikada ne ponove strahote čiji svjedoci pripadaju generaciji koja gubi glas i iščezava jest edukacija. Informirajmo se, upoznajmo se, posjetite nas, povežite se s lokalnom židovskom zajednicom. Nepoznato zna biti strašno i neshvatljivo, ali ako postoji dobra volja i otvoreno srce nestaje prostor za strah, netrpeljivost, mržnju i nasilje koje nažalost neprekidno i danas tinja
Programi su uvijek na neki način spona između prošlosti i sadašnjosti, Rijeke i Fiume, većine i naše male zajednice. Pokušavamo svake godine ponuditi spoj umjetnosti i razonode, ozbiljnih tema i zabave. Kada se vratimo u normalu, opet ćemo ponuditi degustaciju košer vina i specijaliteta židovske kuhinje, a dotad ćemo se zadovoljiti promocijama knjiga, predavanjima, izložbama, koncertima i projekcijama koje u prostorima sinagoge, mikve i u dvorištu možemo prirediti za oko dvjestotinjak posjetitelja.
Imate li poruku kojom biste pozdravili i pozvali zainteresirane da posjete vašu zajednicu?
Pripremamo još jednu važnu komemoraciju Dana sjećanja na žrtve holokausta. To je najstravičniji zločin koje je čovječanstvo učinilo nad čovjekom. Jedini način da se nikada ne ponove strahote čiji svjedoci pripadaju generaciji koja gubi glas i iščezava jest edukacija. Informirajmo se, upoznajmo se, posjetite nas, povežite se s lokalnom židovskom zajednicom. Nepoznato zna biti strašno i neshvatljivo, ali ako postoji dobra volja i otvoreno srce nestaje prostor za strah, netrpeljivost, mržnju i nasilje koje nažalost neprekidno i danas tinja. Dan sjećanja na žrtve Šoe nije samo jedan dan u godini, to treba postati osobni stav i okidač za reakciju na svaki oblik diskriminacije, poniženja, uvrede i nasilja. Civilizaciju čine pojedinci i svatko od nas nosi u sebi odgovornost za stvaranje boljeg društva u budućnosti. Hvala na prilici da dadem doprinos ovoj važnoj temi. Pozivam sve da nam se pridružite na festivalu naše kulture u rujnu: shalom!
Razgovarao: Marko Medved, polis.ba