Reportaža: Rađanje sunca na Sinaju

Želja da ponovno posjetim Sinaj u meni se probudila u studenom. Odmah u sljedećem mjesecu imao sam nekoliko dana godišnjeg i mogao sam se onamo zaputiti iz Jeruzalema. Nakon što sam provjerio određene stvari vezane uz prelazak granice, shvatio sam da je to izvedivo. Kada sam s prijateljima podijelio ideju, jedni su govorili da bi taj put mogao biti opasan, drugi su smatrali da nema razloga za strah. Neki su čak entuzijastično najavili da će mi se pridružiti. Međutim, kako se dan polaska približavao, polako su odustajali. U nedjelju ujutro, pred polazak sam shvatio da ću ići sam. Stavio sam stvari u torbu, otišao na Glavni autobusni kolodvor u Jeruzalemu i sjeo u autobus za Eilat, izraelski grad na Crvenom moru, uz samu granicu s egipatskim Sinajem. Nakon tri sata vožnje, stižem u Eilat. Ondje uzimam autobus i krećem prema egipatskoj granici, gdje započinje proces ulaska u Egipat i odlazak na Sinaj.

Kada se na ovom mjestu napušta Sveta Zemlja, mora se platiti 25$. Potom na egipatskoj strani dolazim do mjesta na kojem se kontroliraju putne isprave. Sve je sinkronizirano s izraelskim graničnim policajcima i činovnicima. Nakon te kontrole, stupam na pojas zvan „ničija zemlja“, kojim se prelazi granica dviju država. Taj isti pojas prešli smo Justin i ja 2009. u suprotnom pravcu. Na egipatskoj strani, pozdravljaju me na arapskom. Ništa nije obilježeno, ne vidim još službenika, nije naznačeno u kojem bih se pravcu trebao kretati. Kada sam bio na sredini tog pojasa, napokon ugledam nekoliko gojaznih brkatih Egipćana u uniformama koji traže da pogledaju moju putovnicu. „Amerikanac!“, povikali su, kao da su bili zbog nekog razloga iznenađeni. „Gdje ti je brada na ovoj slici?“, upitao je jedan. Mislio sam da time žele započeti sigurnosnu provjeru. Kroz šalu sam im objasnio da je tada u mojoj glavi bila ideja da ne trebam imati bradu, baš kao što je oni sada nemaju. Svima je zvučalo zabavno. Pustili su me dalje. Nikoga nije bilo uokolo, osim jednog službenika koji je gledao u ekran svog mobitela. Nije me pogledao, samo mi je pružio komad papira da ga popunim. Potom je udario pečat na moju putovnicu takvim pokretom i energijom koji su me podsjetili na kotrljajući kamen; ponovno se zabavio o svom mobitelu. Morao sam poslije pokazati putovnicu i drugim službenicima koji su mi se, vjerojatno zbog znatiželje, činili motiviranijima. Ipak, nisu se micali sa svojih stolica.

„Dobro došli u Egipat“, stajao je natpis nakon što sam napustio granično područje. Nasuprot graničnom prijelazu nalazila su se petorica muškaraca obučenih u dugu, ravnu odjeću, koju su zabacivali oko sebe dok su sjedili. Činilo mi se da žele ostati u tom položaju koliko je god moguće duže. Ili su možda ipak bili već očajni što su već dugo na granici a stiglo je tek nekoliko turista. Bio sam ih gotovo ostavio iza leđa kada je jedan od njih upitao kamo sam pošao.

Pregovaranje je započelo.

Odgovorio sam na svom slabašnom arapskom. Objasnio sam da želim mali taksi – ne kombi – do samostana Svete Katarine. „U redu“, rekli su. „Imamo ovdje nekoliko malih automobila.“ Međutim, pokazali su mi kombi. „Nije važno“ –  dodao je njihov nadređeni – „jesu li kola velika ili mala.“ „Koliko košta?“, upitao sam. „U jednom pravcu ili u oba?“, željeli su najprije znati. „Oba pravca želiš? Ok, platit ćeš samo 300$!“ Glasno odgovaram: „Ne! Želim mali automobil, ne ovaj veliki!“ Objašnjavao sam im na arapskom koliko sam znao i kratkim rečenicama na engleskom, kako ne bih odmah postao upadljiv moj američki izgovor. Velikodušno sam im ponudio 700 egipatskih funti, oko 40$, za oba pravca. Gledali su me zaprepašteno. Da opustim atmosferu, otvaram kutiju cigareta i nudim svakom da uzme po jednu. Prihvaćaju sa zahvalnošću. Vrijeme je da se promijeni tema razgovora. „Odakle si?“, pita me jedan od njih. „Nije važno, مش مهم“, odgovaram. „Sigurno si iz Rusije?“, pita drugi. „Ne“, odgovaram. „Iz Njemačke“, dodaje sljedeći, s takvim izrazom lica i bojom glasa kao da sam ja zaboravio odakle sam. „Možda si Amerikanac?“ مش مهم, ponovno odgovaram. „Jesi li možda Židov?“, bilo je sljedeće pitanje. Na engleskom sam odgovorio da nisam, i napravio sam znak križa, smijući se. Zatim su oni među sobom raspravljali, zaključujući da ipak nisam Židov zato što pričam engleski. „Jesi li novinar?“, jedan će od njih. „Ne!“, odgovaram. „Diplomat?“ Ponavljam da nije važno i da želim samo ići do samostana Svete Katarine te da tražim mali automobil. „Nudim 700 funti za oba pravca i to je to, hallas.“ Nakon što sam to kazao, jedan od njih stupa na scenu: „Kada si prešao granicu i oni ti provjerili putovnicu, što je bilo napisano na mjestu gdje se upisuje nacionalnost?“ Odgovaram ponovno da nije važno. Napokon su se nasmijali kada su shvatili da me ne mogu „slomiti“. Izgleda da im se dopala ta neobičnost.

Potom njihov šef želi presjeći: „U redu, 300$ oba smjera i možeš krenuti odmah u ovom kombiju.“ „Ne dolazi u obzir“, bio je moj odgovor. Zaprijetio sam im da ću poći dalje tražiti drugi taksi. Iako sam vjerovao da su oni jedina opcija, glumio sam da odlazim od njih. Ovaj potez često ima magičnu moć. „U redu, u redu!“, vikao je. „Vrati se, sačekaj ovdje, možda će još netko doći i možete dijeliti kombi.“ To se činilo nemogućim jer nitko nije prelazio granicu, ali sam si mogao priuštiti da sačekam koju minutu. Glavni mi je pregovarač pokazao komad daske na kojoj je prikovan papir s naškrabanim brojevima preko njega, govoreći da oni ovdje imaju sistem, i da ga se moraju držati. Najprije moram uzeti kombi ovdje, a onda će me u povratu pokupiti drugi. Uh, sad je gotovo, pomislio sam.

Poslije nekoliko minuta, rekao sam im da danas nema više nikoga i da želim sada krenuti. „700 funti ili ništa“, kažem glavnom pregovaraču. On je želio dolare, ali sam inzistirao da nemam dolara. Pitao je imam li šekela. Rekao sam da nemam, nego samo funte. Bio se zalijepio za 300$. Ponovno sam ustao da krenem dalje pješke. „Dođi, sjedni, dat ću ti dobru cijenu zato što si dobar čovjek“, govorio je dok se naslanjao na mene. „Platit ćeš 280$!“, kaže mi odlučno. Odgovaram da je to preskupo. Osjećam da je trenutak za protuponudu. Kažem na arapskom: „1.000 funti u oba pravca i to je to!“ „Tvoj arapski je dobar“, jedan od njih mi udjeljuje kompliment. „Hvala“, odgovaram i dodajem da nema danas nikoga i da sada želim ići. „1.000 funti u oba pravca, yallah!“ Vidjela se nelagoda na licima i kao da je zavladao osjećaj bezgraničnog razočaranja zbog bezizlazne situacije. Ovo više nije vodilo nikamo.

Jedan od njih koji je ustao i stajao sa strane, tihim glasom je dodao: „Vozit ću te u oba pravca za 1.500 funti, ali samo reci da te vozim na autobusnu stanicu u Tabu.“ „Ne želim praviti nikakve problem i ići protiv sistema“, kazao sam mu. „Nije problem“, odgovara. Nudim mu 1.300 funti. Odgovara da će pristati za 1.400. „Dogovoreno“, kažem mu. „Idemo!“ To je oko 80$.

Ušli smo u mali automobil i počeli smo se izvlačiti s parkinga. Kada smo prolazili pokraj glavnog pregovarača, mahao je rukama pokazujući da je to učinjeno u suprotnosti sa sistemom i njegovom ponudom, ali mi smo brzo zamakli.

Kada smo se spustili malo niže, naišli smo na prvi policijski kontrolni punkt. Ugledao sam znak na kojem je pisalo: vozila 400 funti, jedna osoba 200 funti. Na ovom mjestu turisti moraju isplatiti ove svote da bi nastavili putovanje. Moj vozač, Eliuah, okrenuo se prema meni i kazao onim molećivim glasom  kao kad prijatelj moli prijatelja da plati večeru: „Plati ti!“ Razveselio se kada sam platio. Nastavljamo dalje, on me pita odakle sam. Daleko već od one maloprijašnje grupe osjetio sam se sigurnim i odgovorio mu na arapskom da sam iz Amerike. „Oh!“, viknuo je. „To bi nam mogao biti problem. Moraš napisati svoje ime ovdje.“ Dodao mi je registar u koji sam napisao svoje ime i broj putovnice, očito zbog toga što policija želi kontrolirati koga taksistu vozaju. Taksist potom poziva nekoga i na kraju mi saopćava da moram platiti dodatnih 100 funti. Sjajno, pomislio sam, ali nisam ništa rekao jer se sistemu ne postavljaju pitanja. Ovo ipak nije bilo dovoljno da bih se osjećao smirenim. Uslijedilo je nekoliko kontrolnih punktova, jedan iza drugog. Taksist je na svakom od njih pozdravljao stražare riječima: „Mir budi s tobom; idemo prema Svetoj Katarini; on je Amerikanac.“ Potom bi se policajac ili vojnik sagnuo da me bolje pogleda, kao da po izgledu želi provjeriti jesam li zaista Amerikanac. Uzeli bi mi putovnicu i vrtjeli stranice da bi mi je na kraju vratili kao da je prazna kutija od cigareta, nešto što više nije zanimljivo. Nakon toga, opet bi mogli nastaviti.

Sinaj kao da je izdvojen iz poretka vremena. Na divljinu, ljepotu ove gole pustinje ne utječe protok vremena. Otporna je na sunce koje žari bez milosti, na nedostatak kiše. Naizgled, u njoj nema života. Arapi – narod koji živi tako dugo pod vrelim suncem – kada žele nekoga pohvaliti zbog lijepog lica, uspoređuju ga s mjesecom, budući da im je draže noćno svjetlo od svjetla dana. „Lijepa si kao mjesec“, kažu. Zaista je zalazak sunca dobro došao svakodnevni događaj u pustinji.

Pustinjska cesta prema Svetoj Katarini puna je oštrih krivina. Dok ulazimo u unutrašnjost planine, na pojedinim mjestima ona prolazi između raspuknutih stijena i širih usjeklina. Povremeno nailazimo na pješčane predjele iz kojih iznenada izranja masivna kamena planina koja kao da se upinje prema gore. Te crveno-smeđe stijene, nepromijenjene, motre prolaznike tisućljećima, dok razasuti šljunak oko njih svjedoči o raznim povijesnim mijenama te o kozmičkoj snazi od koje su planine drhtale dok ih je ta snaga mljela u sitne dijelove. Od tada se gotovo ništa nije promijenilo, planine su ostale nijeme i nepokretne. Čak ni čovjek ništa nije izmijenio u ovom krajoliku. Pijesak prekriva staze, planine ostaju na svojem mjestu.

Dok smo se vozili kroz pustoš planinske pustinje, sunce je počelo zalaziti ravno ispred nas. Smanjujući svoj vrući žar, pustinju je polagano predavalo hladnoći. Uskoro se crvenkasta boja planina okreće u sivu, a potom u crnu, nakon što se sunce potpuno povuklo na zapad. Mrakom je tada zavladala pustinjska tišina.

Vlasti su bile obnovile cestu koja vodi prema samostanu Svete Katarine, ali je materijal na pojedinim mjestima potpuno nestao, ostali su tek tragovi njegove prašine na podlozi. Eliuah bi skroz usporio na takvim mjestima. Čim bi ih prešao, naglo bi ubrzao kao da želi nadoknaditi izgubljeno vrijeme u borbi sa zalaskom sunca. Govori mi da se priča kako je opasno po noći se voziti Sinajom. Mogao sam mu to povjerovati, ali mi je bio jasno da ionako ne možemo prije mraka stići do Svete Katarine. Nismo bogzna što pričali u autu. Eliuh se posvetio vožnji, a ja sam se usredotočio na pustinjski krajolik. U jednom je trenutku pokazao na lokvu u pijesku uz put, izustivši samo: „Voda!“ Ovo je bila jedina stvar koja mu je privukla pažnju, za njega jedina točka vrijedna spomena u ovoj planinskoj pustoj regiji.

Dva i pol sata su nam trebala od lokve do ulaza u samostan Svete Katarine, koji se nalazi u području koji je neka vrsta egipatskog nacionalnog parka. Eliuah je želio natočiti goriva u auto, ali je crpka već bila zatvorena. Na ulasku u samostansko područje, jedan čovjek je po imenu pozdravio Eliuaha. Ja sam platio 3$ kao naknadu za ulazak. Ranije je Eliuah često radio ove ture, ali je zadnjih dana došlo svega nekoliko posjetitelja. Oni koje dolaze uglavnom su organizirani, s vodičima i u autobusima.

Kada smo stupili u selo Sveta Katarina u podnožju planine, Eliuah je skrenuo na kratku cestu koja nas je dovela ravno pred samostan. Tu sam mu platio 1.000 funti za taj dan i dogovorili smo se da ću mu ostatak isplatiti sutra kada se vratimo u Tabu, na granicu. Beduini su stajali uz stazu koja je vodila do samostana, pridružili smo im se, a oni su izmijenili nekoliko rečenica s Eliuahom. U 6. st. car Justinijan premjestio je nekoliko obitelji iz Egipta i Rumunjske da budu uz samostane Svete Katarine, da obrađuju zemlju uz samostan i da ga štite. Ove su obitelji kasnije prešle na islam nakon arapskog osvajanja, ali su ostale odane samostanu. Ovi beduini, potomci tih izvornih stanovnika Svete Katarine, slijede sustav kojim upravljaju plemenske vođe. Jedna od zadaća muškaraca je da budu vodiči posjetiteljima koji se uspinju na planinu. Te je noći zapalo Salemeha, 36-godišnjaka, da stoji i čeka posjetitelja kojega će voditi.

Predstavio sam se ovoj grupici muškaraca i objasnio im da se želim uspeti na planinu. Ponudili su mi dvije opcije: ostati u samostanskom hostelu do 1:00 ili do 2:00 sata i potom se uspeti do vrha u vrijeme izlaska sunca; ili pak krenuti odmah te provesti noć na vrhu. Pitao sam Salemeha što on misli. Odgovorio je da bi za njega bilo bolje da se krene odmah, jer bi mogao malo zaspati na vrhu planine, a kad se vratimo onda bi mogao otići kući i provesti ostatak dana s obitelji. Odgovorio sam: „U redu, idemo, yallah!“

Na drugom kontrolnom punktu, pretraživali su po mojem ruksaku i Salemeha su registrirali kao mojega vodiča. Rekli su mi da ujutro moram Salemehu platiti 250 funti za njegovu uslugu. Ponovio sam glasno cifru na arapskom kako bih im pokazao da sam razumio. Potom su od Salemeha uzeli njegovu istrošenu vodičku licencu, koju će mu vratiti sutra ujutro kada se na istom mjestu pojavi sa mnom. To bi mogao biti jedan od način da ja osjećam policijsku zaštitu i sigurnost dok me Salemeh vodi.

Uspeli smo se naprijed u samostanski gostinjac gdje sam platio 5$ za tri tanjura večere koja se priprema za posjetitelje. Beduinske obitelji i djeca hodali su okolo, baš kao i nekoliko muškaraca zaposlenih u samostanu. Primijetio sam potom jednu grupicu od šest osoba. Činilo mi se da su Europljani i da se pripremaju uspinjati na planinu. Salemeh je sjedio za susjednim stolom dok sam ja večerao. Motrio me je. Često je zubima proizvodio zvuk nalik zvuku kojeg pravi kada se sprema pljunuti. Kada sam završio, htio je biti siguran je li mi se svidjela večera i jesam li spreman da krenemo na put. Bio sam spreman, ali sam tražio da me sačeka 45 minuta dok se pomolim. Konačno smo krenuli. Salemeh me pitao neka pitanja s kojima sam se već ranije susreo u pojedinim zemljama: koliko imam braće i sestara, jesu li mi otac i majka živi, jesam li oženjen? Nakon što sam negativno odgovorio na zadnje pitanje, upitao me je da li želim imati ženu, i da bi mi je on mogao providjeti. Zahvalio sam mu i kazao da ne želim brak, a on je dodao da je to bolja opcija. Zatim je nastavio kako bogati ljudi na ovom području imaju po četiri žene, oni ne tako bogati po tri, oni koji nisu skroz siromašni po dvije, dok sirotinja ima samo jednu ženu. On ima jednu. Nakon što je kazao sve što je imao o ovoj temi, postavio sam mu pitanje o njegovoj obitelji. Kaže da dolazi iz obitelji od sedmero djece, „od iste majke“, naglasio je.

Potom je prešao na objašnjavanje na koji način se može uspeti na vrh planine. Postoje dvije staze: devina staza i stepenice. Iako me je upitao koju bih ja želio odabrati, pitanje se ipak činilo samo kao čista formalnost. On je već bio odlučio. Rekao sam: „Idemo stepenicama!“ Imao sam svoje razloge da izaberem upravo ovu stazu, zato što su monasi klesali stepenice u stijeni planine prije nekoliko stoljeća. Broj stepenica je oko 3.000. Druga staza bila je za deve, koje nose gojazne goste i njihovu opremu do vrha, i mota se oko stražnje strane planine dok ne dođe do 700.-te stepenice od vrha.

„Ne“, odgovorio je. „Bolje je ići do vrha devinom stazom, a u povratku stepenicama“, dodao je. Onda sam od glave preko tijela pokazao rukama da sam mlad i još uvijek dovoljno jak da mogu prijeći taj put. „Ne, ne, bolje devina staza. Stepenice nisu dobre po noći“, kazao je. „Zašto?“, upitam ga i odmah dodam: „Ponio sam svjetiljku.“ Otprilike mu je trebala minuta da smisli što će odgovoriti. Nakon toga je kazao da bi nas policija mogla ustrijeliti ako budemo išli stepenicama. „Postoje skrivena mjesta“ – pripovijeda – „uz stazu koja služe kao policijske stanice. Prije nekoliko godina muškarac je došao s bombom i uspinjao se stepenicama.“ Salemeh rezonira da ako policija ugleda svjetiljku kako se uspinje prema gore, mogla bi pomisliti da se radi o teroristu i onda… (Salemeh dočarava „što onda?“ to ciljajući rukama na imaginarnu metu.) Potom dodaje da je policajac na kontrolnom punktu rekao da se mora uspinjati devinom stazom, a spuštati stepenicama. U tom trenutku mi je bilo sasvim jasno da se Salemeh ne želi uspinjati stepenicama. „U redu, možemo ići devinom stazom“, kažem mu. Laknulo mu je nakon toga. „Devina staza gore, stepenice dolje“, govorio je dok je dizao i spuštao ruke da bi mi to bilo posve jasno. „Možda ćeš se vratiti za dvije godine, idi tada stepenicama“, govorio je smijući se, i s rukom dignutom iznad glave. „Ali sada, prvi put, devina staza. Devina staza gore, stepenice dolje ujutro. Ovo bolje.“ Brzo i snažno maše rukama i dodaje: „Vjeruj mi, policajac je rekao, devina gore, stepenice dolje. Zato mi idemo gore devinom, a stepenicama dolje ujutro.“ Mmmmm, „U redu je, Salemeh“, dobacim mu dok razmišljam koliko već puta slušam nekog Arapina da ponavlja istu stvar više puta. Je li to zbog toga što želi više pričati, bolje objasniti ili čovjeka sa Zapada smatra glupim i da dobro ne razumije?

Konačno je Salemeh završio strašnu priču o stepenicama, računajući da je tako utjerao strah u kosti posjetitelju sa Zapada koji želi ići stepenicama do vrha Sinaja. Krenuli smo, dakle, devinom stazom. Udaljavali smo se od samostana oko kojeg su, usred pustinjskog mraka, svijetlila električna svjetla. Uspinjali smo se dugim i brzim koracima. Salemeh je na sebi imao dugu haljinu ili „thobe“, koju oblače arapski muškarci te tipičnu beduinsku maramu na glavi, zatim lagane tenisice i svjetlucavu izlizanu jaknu. „Ranijih godina, kada je bilo krcato ovdje, svaki sam dan mogao voditi po dvije grupe do vrha“, priča mi. Sada ga, slijedeći plemensku rotaciju, zapadne tek jedna tura u mjesec dana. Knjiga koja mi služi kao vodič, jednako kao i Salemeh, govore da su potrebna tri sata do uspona na vrh, ali sam bio siguran da nam neće trebati toliko vremena.

Prije nekoliko godina, neki stranci su osnovali fond iz kojeg se svaki dan beduinima plaća 200 šekela da čiste stazu. Prije te inicijative, staza je bila puna sitnih oblutaka. Sada je pak glatka i čista. Bile su čak postavljene i kante za smeće uzduž staze, ali nisu dugo izdržale. Salemehu se žurilo što je brže moguće uspeti se do vrha da mi mogao spavati, već je bio 21:00 sat. Malo poslije, on je zastao i pokazao mi prema gore, prema kamenoj strmini planine. „Želiš li da idemo prečacem?“, upitao me. Na tom mjestu gdje je zastao, devina staza skreće ulijevo i otpočinje „cik-cak“ vijuganje. Rekao sam mu da ću ga slijediti. „Ovo je prečac, ono je duži put“, kaže i nastavlja ponavljati: „Prečac ovdje, duži put tamo!“ Dok je objašnjavao, žvakao je duhan. Rekao sam mu: „Yallah, idemo, Salemeh!“ Upravili smo prečacem sve dok nismo došli do prave staze nakon što je završila njezina „cik-cak“ dionica. Odustao sam od pitanja da nas je policija mogla upucati jer smo zašli s devine staze, računajući da bi ga to moglo dovesti u neugodnu situaciju.

Salemeh nije bio ponio svjetiljku, a ni ja nisam koristio svoju koju sam imao. Mjesečina je osvjetljavala stijene tako da im se mogla vidjeti sjena, a na plavičasto smeđoj svjetlosti detalji planine i staza kojom smo išli izgledali su kao da su izdvojeni iz reljefa. Nikoga nije bilo na stazi osim Salemeha i mene, dok smo se žurno uspinjali prema vrhu. Salemeh bi povremeno, čini mi se slučajno, ispustio zvuk koji sliči na devin. Kada je osjetio da mi je drago što smo izišli brže prečacem, dobacio je: „Je li bolji prečac?“ „Svakako“, odgovorim mu. „Želiš li novi prečac ili da idemo dužom stazom?“ „Prečac“, kažem mu. „Da, prečac dobar“, odgovara. Dok smo ponovno s prečaca izbijali na stazu, jedna od najčudnijih pojava koje sam u životu vidio stajala je ispred nas. Pokreti ove „pojave“ bili su posve netipični. Gledajući je u polumraku, najprije mi se učinilo da bi to mogao biti čovjek koji hoda, ali tako kao da je sagnuo koljena na oko 45 stupnjeva i tako pruža korake. Spuštao se i saginjao. Pomicao se naprijed u velikim iskoracima, dok se istovremeno podizao i spuštao ujednačenim ritmom. Tako neobično, a bez napora i vrlo tiho. Primijetio sam da hoda brzo, jer ga nismo mogli sustići, iako se zbog neobičnih proporcija činio da je blizu. Mogao sam mu vidjeti glavu, ali nisam mogao čuti njegove korake koji su gazili po pješčanoj površini staze. Nisam mogao primijetiti da je i u jednom trenutku mijenjao ritam hoda. Koračajući, mičući se naprijed, spuštao se i dizao kao da pluta na pijesku staze. Kada je izašao na mjesečinu, napokon se razabra glava beduina koja je zamotana maramom. Bio je dosta visok, a nogu su mu bile mršave. Lice mu je bilo prekriveno kvrgama, dosta neobično; struk prevelik u usporedbi s glavom. Iz tako širokog struka izranjale su neobično tanke, a duge noge – kvrgaste noge s nezgrapnim stopalima koja su se sinkronizirano micala, a čiji su pokreti nalikovali najviše pokretima nogu konja dok pliva u vodi. Potom sam ugledao drugu glavu iza ugla.

Bila je to glava deve na kojoj je beduin jahao. Deva je iz moje perspektive ostala gotovo dvodimenzionalna, dok smo se kretali točno iza nje, iako na udaljenosti. Beduin je sjedio na grbi dok je deva išla gotovo mehanički. On je gledao svoj telefon, kratio vrijeme, dok je deva, kao pustinjski brod, obavljala sav napor.

Keef HAAA-lek, Salemeh je pozdravio jahača, naglašavajući samoglasnike više nego što bi trebalo. Jahač je potom sjahao i njih su dvojica izmijenili nekoliko rečenica, nakon čega smo nas dvojica nastavali našim trećim prečacem. U jednom trenutku Salemeh se zaustavlja kod kamene kolibe uz stazu gdje beduini penjačima na planinu prodaju vodu, kavu i čaj. Ušli smo unutra u pratnji dvojice drugih muškaraca. Jedan je Salemehu i meni poslužio čaj. Salemeh se njima počeo hvaliti koliko je dobrih stvari učinio za mene, govoreći da smo gotovo polovicu puta uspjeli prijeći za 40 minuta, zatim kako me spasio od policije na ulazu u samostan (ničega se nisam mogao sjetiti), i kako me konačno spasio da ne budem upucan na stepenicama kojima se uspinje ka vrhu Sinaja. Ovo sam shvatio kao način da u meni probudi zahvalnost, što ja svakako trebam nagraditi određenom sumom novca kad se budemo rastajali. Tražio sam način da promijenim temu. Svima je bilo zabavno čuti kako sam ja koji imam 34 godine – ćelav, dok je Salemeh dvije godine stariji i još uvijek ima mnogo kose. Salemeh je zaključio da sam ja izgubio kosu zato što sam je prao. „Pogledaj mene, ne perem kosu, zato mnogo kose!“, govori. Dodajem da sam na moju žalost prekasno naučio tu lekciju. Razglabali smo i o još nekim stvarima. Salemeh je komentirao Ruse koji dolaze posjetiti samostan Svete Katarine i koji se uspinju na Sinaj. „Ruskinje su jake žene, muškarci nisu“, zaključuje. Nakon što smo popili čaj, izišli smo vani. Dok mi se oči još nisu bile naviknule na mrak i zjenice proširile, gotovo sam devi, koja je ležala ispred, zapeo za glavu.

Konačno smo prešli devinu stazu. Posljednji dio nas je vodio kroz uski prolaz između vapnenačkih stijena dok se napokon nije spojio sa stepenicama. Još 700 stepenica i eto nas na vrhu! Zovu se stepenicama pokore. Misleći o njihovom nazivu, u meni se javio neki poticaj na molitvu. Zadihani, znojni, spotičući se o kamene stepenice uspinjali smo se brzo i nismo se zaustavljali sve dok ispod samoga vrha Sinaja nismo ugledali kamenu kolibu. Salemeh mi je prstom pokazao da budem tih. Prišapnuo mi je da je koliba broj 5 od njegovog prijatelja. Stoga, moramo biti tihi dok budemo prolazili pokraj drugih koliba, kako se drugi beduini ne bi probudili i zadržali nas. Bilo je doista nužno da idemo u kolibu broj 5 gdje je njegov prijatelj Jamagh držao mali dućan. Salemeh je još jednom stavio prst na usta što je bilo dodatno upozorenje da moramo biti tihi dok prolazimo pokraj drugih koliba. Krišom smo prošli pokraj četiri kolibe dok se konačno nismo našli na ulazu u Jamaghovu planinsku kolibu.

Jamagh, krupni beduin velikog ravnog nosa, hrkao je kada smo ušli. Odmah je ustao i vidjelo se da je sretan što nas vidi. Upalio je petrolejku i odmah je, protežući se s kreveta, počeo pripremati čaj. Krevet se nalazio u kutu iza hrpe stvari koje su bile za prodaju. U kolibi su bile dvije klupe prislonjene uza zid i jedna na sredini prostorije. U drugom kutu nalazila se hrpa jorgana i deka. Čokoladne pločice, sokovi, boce vode i vrećice s instant juhom su bile spremne za prodaju. Salemeh mi je pokazao kako se priprema ta juha: najprije se otvori poklopac na aparatu, potom se ulije vruća voda. Po zidovima kolibe bila je obješena teška, prljava odjeća. Po podu je također bila razastrta odjeća, u komadima, izrezana, baš kao i po stropu. Ipak, bilo je prilično udobno i ugodno. Salemeh više nije čekao da mu ponudim cigaretu, sam se poslužio iz moje kutije i pripalio usred kolibe. Otpočeli smo razgovor. Salemeh se hvalio kako smo imali dobro prolazno vrijeme: 37 minuta nam je trebalo do prve kolibe, uz kratki predah, te potom 45 minuta do Jamagha. „Znači 37 minuta i 45 minuta“ izustio je i ponavljao dok mu je lice postajalo ozbiljnije: „Čekaj, 37 minuta i 45 minuta – jako dobro vrijeme, čak manje od dva sata, samo 37 minuta i 45 minuta!“ Izgledalo mi je kao da želi kazati nešto više, ali se blokirao. Pogledao me je s gotovo paničnim izrazom lica i upitao: „Koliko je 37 i 45?“ „To ti je jedan sat i 22 minute“, dobacim mu. „Tako je“, kaže Salemeh, „jedan sat i 22 minute! Nisu ni dva sata. Ti si vrlo jak zato što si sa mnom! Devina staza je dobra!“

Potom mi je Salemeh savjetovao da ostanem u kolibi jer je jako hladno na vrhu planine. Ali ovaj put sam bio odlučan: želim spavati na vrhu Sinaja unatoč zimi i svemu drugome. Ipak nije bilo tako vjetrovito. Razumjevši moju odlučnost, Salemeh se uopće nije usprotivio, ili možda zato što je on svejedno nakanio spavati u Jamaghovoj kolibi. Od Jamagha sam „iznajmio“ četiri jorgana i jedan tanki madrac. Obećao sam sve vratiti odmah ujutro. Salemeh mi je pomogao sve to iznijeti na sami vrh do kojeg je bilo preostalo 50-ak stepenica. Robu je spustio na zemlju uz kapelicu koja se gore nalazi. Rekao mi je da se mogu vratiti u kolibu ako mi bude hladno. Još je dodao da bi ujutro oko 4:00 sata mogli početi stizati drugi posjetitelji, koji žele vidjeti izlazak sunca.

Salemeh je potom otišao u kolibu, a ja sam ostao sam na vrhu planine. Iznad moje glave bio je mjesec kojeg su povremeno sakrivali tanki oblaci. Gledao sam zvijezde. Počeo je popuhivati i vjetar. Ovdje, u čistoj kozmičkoj divljini, uglavljenoj između Azije, Afrike i Europe, okružene pustinjskim prostranstvom, ovaj vrh se izdiže kao div, kao spomenik svetoj povijesti – mjesto gdje se Bog objavio.

Dođite, kličimo Gospodinu,

uzvikujmo Hridi, spasitelju svome!

Pred lice mu stupimo s hvalama,

kličimo mu u pjesmama!

 

Jer velik je Gospodin, Bog naš,

Kralj veliki nad svim bogovima.

U njegovoj su ruci zemaljske dubine,

njegovi su vrhunci planina.

Njegovo je more, on ga je stvorio,

i kopno koje načiniše ruke njegove.

 

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,

poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!

Jer on je Bog naš,

a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.

O, da danas glas mu poslušate:

»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,

kao u dan Mase u pustinji

gdje me iskušavahu očevi vaši

premda vidješe djela moja.

 

Četrdeset ljeta jadio me naraštaj onaj,

pa rekoh: Narod su nestalna srca

i ne promiču moje putove.’

Stog se zakleh u svom gnjevu:

‘Nikad neće ući u moj pokoj!«

Razmišljao sam o veličanstvenosti ovoga mjesta. Iz pustinje je počeo puhati ne tako jak, ali prilično hladan vjetar. Bilo je blizu ponoći. Pokušao sam se umotati u jorgane. Pod rukom, u polumraku sam osjetio da su jako prljavi. Imali su intenzivan miris koje je najviše sličio mirisu deve, ali je u njima sigurno ostao miris možda od tisuća posjetitelja koji su ih vjerojatno koristili kad su bili ovdje poput mene sada. Jorgani su bili umašćeni njihovim znojem. Bili su još topli, njihov vonj činio se da je prirodni dio ovoga mjesta, koji se čini tako daleko od potreba i standarda koje imaju ljudi na Zapadu. Ovo nije mjesto ljudskih dostignuća, već mjesto početka. Sav napor koji se ondje ulaže u izgled i dostignuća, ovdje, u ovom kontekstu, ništa ne znači. Ovdje je deva važnija od svega toga.

Razmišljao sam u tim trenucima što bih mogao reći ako bi me, kad se vratim kući, pitali što mi je Bog rekao na vrhu Sinaja. Jesam li čuo njegov glas? Mislio sam, ipak, da je ova noć samo noć sjećanja na ono što je Bog ovdje učinio. Odgovorit ću stoga da niti mi je išta kazao niti ima potrebe da kaže nešto, jer je sasvim dovoljna memorija na ono što je već učinio u povijesti. Ti događaji govore i danas: stari su, i uvijek novi. Izlazak, oslobođenje iz Egipta. Ovdje, sklupčan u hrpi deka s devinim mirisom, samo sam prosjak koji moli usred ove hladne noći da njoj uspijem ostati do jutra. Malo vremena i malo mjesta što mi ga daje ova sveta planina, ne treba mi ništa više.

Malo poslije sam primijetio da je nestalo oblaka, pojavila su se sazviježđa koja osvjetljavaju mračna svemirska prostranstva. Mjesec je sijao još jasnije i polagano se pomicao iza mene. Vrhovi pustinjskih planina izgledali su kao mračne siluete, zaleđene na obzoru, kojima je neki primordijalni zakon zapovjedio da tako vječno stoje na mjestu gdje se život okamenio, gdje jedino što se ima pravo da se pokreće je vjetar, koji puše kroz ove puste predjele kao duh koji traži dom u divljini u kojoj je nemoguće naći mjesto i za predah.

Dok sam mislio kako bi mi ljepše bilo da ne spavam, da budem svjestan svakog trenutka hladne sinajske noći – zaspao sam. Točno u 4:00 sata probudila me je buka. Jedan Arapin se uspeo na vrh da bi otključao vrata malene, zapuštene džamije koja je sagrađena nasuprot kapelici. U džamiji je započeo jutarnju molitvu pjevajući kroz nos, što bi moglo biti dosta iritantno da je na nekom drugom mjestu, a ne ovdje usred ove pustinje. U to sam vrijeme osjetio da je vjetar jako hladan i nemilosrdan i da će mi biti teško dugo izdržati tu hladnoću. Bilo je vrijeme da posjetim Jamagha.

Bio je gusti mrak, zvijezde se nisu više vidjele, niti je mjeseca bilo na vidiku. Pokupio sam sve jorgane i krenuo se spuštati dok nisam došao do beduinske kolibe. Iznenadio me prizor: mjesto se pretvorilo u Time Square. Svjetlo je bilo upaljeno. Ljudi su se uspinjali stazom u grupama, beduini su ih dozivali na različitim jezicima. Jamagh je miješao Nescafe u čaši vruće vode, dok je unutar njegove kolibe sjedilo dvadesetak osoba; izgledali su kao šokirani, pričali su ispotiha, na nekom od slavenskih jezika. Svi su bili iz istočne Europe. Stigli su na vrijeme, moći će vidjeti izlazak sunca. Izvan kolibe je stajala grupa Azijaca. Smijali su se i veselo čavrljali, dok kod Slavena nisam primijetio ni jedan osmijeh, kao da su se plašili da bi zbog smijeha mogli izgubiti dio lica.

Zatražio sam od Jamagha da i za mene pripremi šalicu Nescafea. Pridružio sam se Slavenima na klupi unutra. Salemeh je glasno hrkao u kutu ispod pokrivača. Jedan se Slaven obratio Jamaghu na engleskom, a ovaj mu je odgovorio gramatički korektno ali s pogrešnim naglaskom. On je svako malo, ne mareći obraća li uopće itko pažnju na njegovu robu, pokazivao spisak na kojem je roba bila popisana. Na taj način on zarađuje za svoje 4 žene i 50 djece, barem mi je tako Salemeh rekao. Jedna od njegovih pokrivenih žena, koja pripada mlađim generacijama u odnosu na njega, sjedila je također u kolibi držeći mačku u krilu. Izgledala je kao slika koja izražava spokojnost u ovoj planinskoj kolibi.

Točno u 5:30 krenuo sam natrag stepenicama pokore prema vrhu da bih osigurao mjesto s kojeg ću gledati izlazak sunca. Vrh je već bio pun posjetitelja. Svatko je već imao spreman barem mobitel da uhvati izlazak sunca. Uzbudljivo su pričali među sobom, pomalo nervozni u iščekivanju prve zrake. Svatko je bio prigrnut iznajmljenom dekom. Bilo je hladno.

Čim su se pojavili prvi znaci svjetla na obzoru, počeo sam recitirati Matutin. U isto vrijeme se unutra džamije čuo prigušeni glas koji je upućivao molitvu Allahu. Gospodin je blizu, dođite poklonimo se njemu, bio je redak adventske pjesme. Ako danas glas mu čujete, ne bude srca tvrda. U ovoj regiji meteža i praznine, ovaj redak psalma sasvim drukčije zvuči. Inače se metafore psalama najbolje mogu razumjeti u pustinji, jer je ona kulisa njihova nastanka. Postojao je strah od hladnoće, od opustošenja, čežnja za utjehom, želja za toplinom i vodom. Njegovi su vrhunci planina; njegovo je more, on ga je stvorio; njegove su ruke oblikovale kopno. Ovdje se razvija svijest o planetu Zemlji i o krhkoj ljudskoj egzistenciji na njezinoj kori, skopčana s njegovom ovisnošću o Stvoritelju i potrebom za Otkupiteljem, koji može poravnati neravne putove i ispraviti krivudave. Psalmi su bili odraz čežnje za slavom koja je manifestacija božanskog u malenim ljudskim životima. To je novi oblik mira, sigurnosti i obilja koji čovjeku može biti dostupan samo ako mu ga Bog sam objavi, ako se smiluje čovjeku kojeg  je stvorio. Jednoga bi dana, možda, bolni napori za preživljavanjem mogli biti promijenjeni, a čovjek bi mogao biti ispunjen nekim novim oblikom postojanja. Napokon bi to mogla biti svjetlost, oslobođenje od pomutnje koje vlada u mraku. Noć je poodmakla, dan se približio. Odbacimo stoga djela tame i zaogrnimo se svjetlošću; kao na svjetlu dana, daj da hodimo u čestitosti.

Na obzoru se napokon pojavila tanka siva crta koja je postupno prelazila u zlatnu. Ovom prvom vidljivom svjetlu trebalo je oko deset minuta dok je prošlo kroz neizmjerna prostranstva svemira putujući od Sunca do Zemlje. Sve što slijedi nakon ovoga svijetla je kašnjenje, slično kao kad vidimo eksploziju, a njen zvuk čujemo nekoliko trenutaka kasnije. Sve su zvijezde iščeznule osim Danice. Lice svakoga tko je gledao ovaj prizor bilo je okrenuto prema istoku, prema Aziji, odakle svaki dan započinje. Ispod zlatnog pojasa svjetlosti na zemlji je još ostao mrak, dok je u isto vrijeme nebo postajalo sjajnije, najprije grimizno, potom crveno, pa višebojno dok na kraju nije prevladala slaba, gotovo stidljivo plava boja. U tom trenutku zemljina kora počela je odražavati svjetlost, otkrivajući  na svojoj površini beskonačno mnoštvo pukotina i izbočina. Planine su se učinile kao nečiji plan koji je ostao nedovršen, bačen u žurbi, u kojem se nije stiglo voditi računa o redu, o divljini koja nikada neće moći biti pripitomljena, o tlu koje nikada neće biti zasijano.

Unutar cijeloga sata u kojem se iščekivao izlazak sunca, boje su igrale glavnu ulogu. Crne granitne planine pet puta su promijenile boju. Ne saznavši kako i gdje se te boje mijenjaju, vidjeli smo samo da crnilo Sinaja dobiva boju škriljavca, potom postaje on ljubičast, pa smeđ; nakon toga dobiva takvu boju da se čini kao da ga je cijelog prekrila hrđa; malo poslije toga već ima boju vatre. Kada je svjetlo još malo ojačalo, planine uokolo su postale sive, a sjene su im prelazile u plavo. Kada je napokon provirio sunčani krug, činilo se da mu se žuri nadoknaditi sve ono izgubljeno vrijeme dok smo ga iščekivali. Kako je se krug dizao naviše, tako su stijene dobivale zlatniju boju. Svaki put kada gola planina bez šume promijeni boju, nebo se iznad nje također mijenja; boje im se usklađuju. Nečega sličnog nema u ljudskoj umjetnosti; kao da je ovdje postojala potreba nekog drugog umjetnika da pojača taj kontrast.

Postalo je jako hladno, zapuhao je snažan vjetar, a mi smo bili gotovo nepomični sat vremena. Bilo nas je na vrhu Sinaja oko 200. Svatko je na svoj način gledao i doživljavao izlazak sunca. Bilo je i ljudi u grupama, među sobom su razgovarali na različitim jezicima. U pozadini te kakofonije i dalje se iz džamije čula molitva.

U 6:30 ljudi su počeli napuštati vrh planine kao dio publike na koncertu koji što prije želi otići nakon prvog aplauza, nadajući se da će tako izbjeći gužvu u prometu. Uvijek sam bio jedan od takvih. Spustio sam se niz stazu do kolibe. Probudio sam Salemeha. Jamagh me pitao da mu dadnem 20 papirnatih šekela u zamjenu za kovanice koje je imao, kako bi on mogao lakše zamijeniti novce u gradu. Učinio sam mu tu uslugu, on mi je zahvalio i dodao da sam dobar čovjek. Male usluge poput ove uvijek su cijenjene u ovakvim zemljama; oni ne uzimaju ništa zdravo za gotovo. Salemeh i ja smo se počeli spuštati stepenicama. Skakutao je poput jarca, ja sam ga slijedio. „Jako brzo!“, kaže u jednom trenutku. Na pola puta stao je i zatražio da se uslika sa mnom tako što će mi na glavu staviti svoju beduinsku maramu. Pomislio sam da bih sada mogao pokupiti buhe, ako sam ih možda noćas izbjegao u onim jorganima.

Nije ga bilo moguće odbiti. Pokazao mi je malu zaravan na litici stijene, odmah smo se krenuli uspinjati. Najprije smo ugledali glavu i grbu jedne deve, a potom muškarca i ženu koji su stajali pokraj. Salemahu je malo udubljenje u stijeni s vodom privuklo pažnju. „Voda za ptice“, dodao je. Potom je udario dlanom o dlan i nastavio: „Allah daje sve. Za ptice, za čovjeka, za svakoga. Allah daje kišu. Kiša jako dobra. Allah daje sve.“ Kimao sam glavom u znak odobravanja, a on je nastavio dalje hodati. Ali se ubrzo ponovno zaustavio, okrenuo oko sebe i upitao: „Razumiješ li?“ „Naravno da razumijem“, Salemeh, „nshkur Allah. Zahvaljujemo Allahu na svemu. Daemon, daemon: uvijek.“

Tri tisuće stepenica, 45 minuta i eto nas pred samostanom! Za Justina sam kupio mali kamenčić, geoid, od beduina. Potom sam otišao do samostana prije nego što se službeno otvara. Monah, otca Nilo, ljubazno mi je otključao baziliku da bih se mogao kratko pomoliti. Najprije me uveo u prostoriju gdje se izuva obuća, zato što je na ovom mjestu bilo korijenje gorućeg grma, dok je sam grm rastao vani. Memorija na grm na ovom mjestu živi kroz cijelu povijest kršćanstva, kao grana nakalemljena na židovsku memoriju i lokalnu tradiciju. Mjesto je ovo molitve za osobno pročišćenje i pročišćenje drugih, jer je gorući grm također simbol Blažene Djevice Marije, gori a nikad ne izgara. Zatim sam vidio sarkofag svete Katarine i nekoliko njezinih ikona koje vjernici časte. Kada sam monahu objasnio da nisam pravoslavac, on je dodao da ipak imam bradu.

Bio je to dobar početak za razgovor. Pripovijedao je o nekoliko pravoslavnih svetaca u Grčkoj iz 18. stoljeća koji su oživjeli vjeru u jednoj regiji –„vjera nije ondje bila u dobrom stanju“, dodao je – tako što su narodu podijelili brojanice, a češljeve za muškarce, kako bi ih na taj način potaknuli da puste bradu i ponovno postanu muškarci. „Pomoli se i za nas“, zaključio je monah Nilo. „Poslije sljedećeg velikog rata, crkve će se ponovno ujediniti. Mi ne želimo rat, želimo jedinstvo.“ Također je komentirao kako je u Katoličkoj crkvi nakon Drugog vatikanskog koncila potisnuta pobožnost prema svetoj Katarini; učeni sofisti odlučili su da je ona bila samo legenda, a ne historijska osoba. Pomislio sam da u tome postoji neka poetska pravda prema kojoj racionalisti mogu postati historijske osobe, ali neće moći ući u legendu. U svakom slučaju, molitva na njezin blagdan za mene i Justina uvijek je bila inspiracija, po riječima koje glase: „Da po njezinim zaslugama i molitvama možemo stupiti na istinsko brdo koje je Krist.“ Stamena duhovnost.

Nakon toga Salemeh i ja smo se spustili prema policijskoj stanici. Ondje sam mu platio 250 funti, što sam mu bio dužan po dogovoru i dodao mu još 10$. Mogao sam vidjeti zabrinuti izraz njegova lica dok je u sebi računao koliko vrijedi 10$ kada se promijene u funte. To je bio dupli iznos u odnosu na onaj dogovoreni. Pozdravili smo se i otišao sam potražiti Eliuaha. Trebalo je sačekati još sat vremena dok konvoj vozila napusti samostan. To vrijeme sam iskoristio da uđem u beduinsko selo tražiti nešto za jelo. Shvatio sam da ne možemo ići prije „konvoja“, koji kreće u 8:00 i u 10:00. Sva se vozila kroz pustinju trebaju kretati zajedno zbog sigurnosti. Ali također da bi i policija sebi olakšala posao, jer im treba manje vremena da prekontroliraju sve putnike i vozila. Eliuah je za to vrijeme otišao u jednu udubljenje u stijeni, gdje su se lokalni muškarci skupljali za doručak. Jeli su ovoga jutra kruh i falafel. Čekao sam u redu da bih kupio čaj. Eliuah je napunio lulu i zadovoljno povlačio dimove sljedećih 45 minuta.

U 10:00 sati smo čekali ispred konvoja, koji se sastojao od nekoliko velikih autobusa i velikog broja kombija. Policija je provjerila je li sve u redu i, točno u 10:00 sati, Eliuah je nagazio na gas i krenuli smo naprijed takvom brzinom da sam postao gotovo očajan. Za nekoliko minuta autobusi i kombiji su bili daleko iza nas, izvan našeg vidokruga; nismo ih više nikako vidjeli. Upitao sam Eliuaha što se dogodilo s konvojem. Samo je odmahnuo rukom i nasmijao se. Ostatak putovanja stalno sam mu dodavao cigaretu da bi ga držao budnim do Tabe. Strastveni je pušač.

Izgledalo mi je nevjerojatno da smo stigli u Tabu točno za dva sata, skroz zanimljiv tajming. Eliuah mi je rekao da bi trebao jednom poći s njime njegovoj kući, upoznati mu obitelj. Ima ženu i troje djece, žive u predgrađu Kaira. Izgleda da sam mu bio dobar mušterija. Isplatio sam mu preostalih 500 funti i dodatnih 20$ kao zahvalu za uslugu te mu ostavio cigarete koje sam imao sa sobom. Dopratio me je do pred granični prijelaz, koji sam brzo prešao i krenuo natrag u Izrael.

Prije deset godina, u proljeće 2009., Justin i ja smo bili na ovom istom mjestu. Ništa se nije promijenilo. Sjećam se kad smo silazili s ove iste ceste kojom smo došli od Svete Katarine; sa zalaskom sunca tada sam prvi put prešao izraelsku granicu. Od tada je prošlo deset godina. Mnoge stvari su se ipak promijenile, ali ne i Sinaj. Ovo je bila prilika da ponovno vidim Sinaj, ali ovaj put u različitim, nepredvidivim i neobičnim okolnostima.

Zahvaljujem Bogu na svemu.

Ako me razumiješ?

Prosinac 2018.

---

Autor: Jordan Fahnestock za polis.ba. Prijevod s engleskog: J.Š., polis.ba 

---