Religijsko vjerovanje i javni moral: perspektiva guvernera katolika

Želio bih započeti tako što ću svratiti vašu pozornost na naslov ovoga predavanja: „Religijsko vjerovanje i javni moral: perspektiva guvernera katolika.“ Nisam pozvan da govorim općenito o odnosu Crkve i države. Zadatak koji imam dovoljno je težak i pokušat ću se držati onoga što sam zamoljen.

Nije lako biti suzdržan. U svakom slučaju, iako svi govore o zidu razdvajanja između Crkve i države, vidio sam da vjerski vođe grade taj zid upornošću olimpijskih sportaša. U stvari, vidio sam mnoge kandidate u crkvama i sinagogama koji bi po mom mišljenju promijenili dan održavanja izbora s utorka na subotu ili nedjelju.

Počašćen sam ovim pozivom, no podaci pokazuju da nisam prvi guverner New Yorka koji se pojavljuje na događajima sveučilišta Notre Dame. Jedan od mojih velikih predšasnika, Al Smith, odlazio je na nogometne utakmice ekipe  Notre Damea i ekipe Army svaki put kada bi ta ekipa dolazila u New York.

Njegovi sudrugovi katolici su očekivali da Smith sjedne uz tim Notre Damea, ali je protokol od njega zahtijevao da sjedne uz ekipu Army jer je to bila domaća ekipa. No, to se događalo uz Smithov dvostruki zahtjev koji mu se nametao: „Sjest ću s ekipom Army“, rekao je, „ali mi je duša uz Notre Dame“.

Sretan sam što danas nemam takav problem. I moja stolica i moja duša su uz Notre Dame. Sve dok me otac McBrien ne pozove da s njim sjednem na košarkašku utakmicu između ekipa Notre Dame i St John, siguran sam da će moja lojalnost ostati nepodijeljena.

Na neki način, otac McBrian me danas pozvao da progovorim o pitanju lojalnosti. Konkretno, moraju li politika i vjera u Americi razdvajati naše lojalnosti? Da li „razdvajanje Crkve i države“ uključuje odvajanje vjere i politike? Morala i vlade? Jesu li to različite postavke? Čak konkretnije, koji je odnos mojega katoličanstva spram politike? Gdje jedno završava, a drugo počinje? I je li to dvoje uopće razdvojeno? A ako nije, bi li trebalo biti?
Teška su ovo pitanja.
Ne čudi stoga da većina nas u javnome životu – barem sve donedavno – želi stajati po strani tih problema, slijedeći biblijski savjet da „ako smo prognani u jednome gradu“, trebamo pobjeći u drugi.

No, mislim da je danas prekasno pobjeći. Ova pitanja su svugdje oko nas, a odgovori dolaze iz svih kutova. Neki od tih odgovora su previše pojednostavljeni, drugi pak fragmentarni, a treći se izgovaraju iz pukih političkih namjera te su demagoški.

Postoji pomutnja i povećavanje pomutnje, čime se zamagljuje problem, veže ga se uz strategije osobnosti i političkih izbora, umjesto da ga se razjasni kako katolicima, tako i drugima.
Danas ću pokušati to ispraviti.
Ne mogu vam pružiti konačne istine, potpune i nepromjenjive. No, moguće je da će ovaj moj napor izazvati druge napore – u skladu ili nasuprot mojem stavu – koji će nam pomoći razumjeti naše razlike, a možda i otkriti neka osnovna slaganja.

Na kraju, uvjeren dam da ćemo svi imati koristi ako se sumnjičavost zamijeni raspravom, početkom dijaloga; također, imat ćemo koristi ako se naglasak naših rasprava okrene od potrage za  sektaškim kriterijima i dobrih, ali pojednostavljenih odgovora, prema iskrenom – pametnijem – pokušaju opisivanja koju ulogu vjera ima u našim javnim poslovima, kao i granicama koje ta uloga u sebi ima.

I ako to ispravno učinimo – ako se ne plašimo istine, čak i ako je istina složena – ova rasprava, uz pojašnjenja, može donijeti olakšanje brojnim zbunjenim – čak i povrijeđenim – katolicima, kao i brojnim drugima koji samo žele našu već veliku demokraciju učiniti još snažnijom.

Vjerujem da su nedavne rasprave u mojoj državi već proizvele neke jasnije definicije. U rano ljeto, izvještaji iz novina stvorili su dojam da će glasnogovornici službene Crkve zamoliti katolike da glasuju protiv nekih kandidata na temelju njihovog političkog stava o pobačaju. Ja sam jedan od onih koji dijele taj dojam. Zahvaljujući dijalogu koji se vodio tijekom ljeta – koji su mediji samo djelomično prenijeli – saznali smo da taj dojam nije bio ispravan.

Zbunjenost je bila prigoda za razjašnjavanje, i uspjeli smo u tome. Danas svi izgovaramo isto – zborno – ponavljajući priopćenje Nacionalne konferencije katoličkih biskupa da neće „zauzimati stavove spram političkih kandidata“ te da se njihov stav o određenim pitanjima neće shvatiti kao „političko strančarenje“.

Naravno da će biskupi – jer to moraju – još snažnije i još šire poučavati. No, rekli su da neće koristiti moć svoje pozicije, kao i veliko poštovanje koje imaju od katolika, da daju potvrdu pojedinim političarima ili strankama.

To ne znači da oni to ne mogu učiniti ako ne žele – to čine neki vjerski vođe; neki to čine upravo sada.

Također, nije grijeh ako to čine – Bog ne insistira na političkoj neutralnosti. No, prosudba je biskupa, kao i većine nas katolika laika, da ne bi bilo mudro da prelati i političari budu previše povezani.
Mislim da je postizanje ovoga konsenzusa vrlo korisno.
Danas, nakon mnogo strepnje i puno molitve, prihvaćam vaš poziv da nastavim taj dijalog u nadi da će nas odvesti još većem razjašnjavanju.

***

Započet ću ovaj svoj pokušaj naglašavajući ono očito. Ne govorim ovdje kao teolog – nemam tih sposobnosti. Također, ne govorim niti kao filozof; ako mislim da to mogu, lažno ću se uznositi. Ne mislim da ovdje govorim kao „dobra“ osoba, osim u ontološkom smislu te riječi. Moja temeljna vjerodostojnost sastoji se u mojoj poziciji koja me prisiljava da se borim s problemima o kojima ovdje učite i raspravljate.

Po obrazovanju sam pravnik, a u praksi političar. Oba zanimanja dovode me do toga sam neprestano pod sumnjom, uključujući i od mojih sudrugova vjernika. Možda ne postoji bolja slika javne percepcije načina na koji političari sjedinjuju svoju vjeru sa svojim zanimanjem, od priče koju pripovijedaju u New Yorku, o „Fishhooks“ McCarthyju, slavnom demokratskom vođi i desnoj ruci Ala Smitha.

„Fishhooks“, kaže priča, bio je pobožan. Toliko pobožan da je svakoga dana, na putu do Dvorane Tammany u kojoj je politički djelovao, stao pred crkvom sv. Jakova u ulici Oliver u Manhattanu, pao bi na koljena i prošaptao istu jednostavnu molitvu: „Daj mi snage i zdravlja, Gospodine. Ostalo ćemo ukrasti.“

***

Bez obzira na „Fishhooksa“, ovdje govorim kao političar. Ali i kao katolik, laik kršten i odgojen u Crkvi prije Drugog vatikanskog koncila, obrazovan u katoličkim školama, privržen Crkvi prvo po rođenju, onda po izboru, a danas po ljubavi. Staromodni sam katolik koji griješi, kaje se, bori, brine, biva zbunjen i većinu se vremena osjeća bolje nakon ispovjedi.

Katolička crkva je moj duhovni dom. Tu je moje srce i moja nada.

Naravno, biti katolikom znači više od osjećaja duhovnoga i emocionalnog sklada. Katoličanstvo je religija glave, kao i srca, a biti katolikom znači reći „vjerujem“ u osnovne dogme koje razlikuju našu od drugih vjera.

Prihvaćanje te vjere zahtijeva dugotrajnu borbu za njenim boljim razumijevanjem, kao i za življenjem te vjere, za prevođenjem istine u iskustvo, prakticiranje i vjerovanje ujedno.

To nije lako: primjena religijskih vjerovanja u svakodnevni život jako je izazovno.

Uvijek je bilo tako. I svakako je tako i danas. Amerika kasnoga dvadesetog stoljeća je potrošačko društvo, ispunjeno bezbrojnim proturječjima, gdje se vjera češće odbacuje no izaziva, gdje oslabljuju etničke i druge lojalnosti koje su nas nekoć vezale uz religiju.

Uz sve slabosti, dileme i napasti koji stoje na putu svakoga hodočasnička, katolik koji ima političku službu u pluralističkoj demokraciji – koji je izabran da služi i židovima i muslimanima, ateistima i protestantima, kao i katolicima – nosi posebnu odgovornost. On ili ona pomaže stvoriti uvjete u kojima svi mogu živjeti uz najveće dostojanstvo i s razumnim stupnjem slobode; gdje se svatko tko izlazi na izbore može držati vjerovanja koja su drugačija od onih specifično katoličkih – a ponekad i suprotstavljenih njima; gdje zakoni štite prava drugih ljudi na razvod, na korištenje kontrole rađanja, pa čak i na izbor pobačaja.

Branim svoje pravo da budem katolik čuvajući tvoje pravo da vjeruješ kao židov, protestant ili nevjernik, ili što god drugo izabereš

U stvari, javni službenici katolici zaklinju se na čuvanje Ustava koji jamči tu slobodu. I to čine rado. Ne zato jer im se sviđa što drugi ljudi rade sa svojom slobodom, nego zato što shvaćaju da osiguravanjem slobode za svih, oni osiguravaju našu slobodu da budemo katolici: naše pravo na molitvu, na sakramente, na odbijanje korištenja kontrole rađanja, na odbijanje činjenja pobačaja, da se ne razvodimo i ponovno vjenčamo, ako vjerujemo da je to pogrešno.

Branim svoje pravo da budem katolik čuvajući tvoje pravo da vjeruješ kao židov, protestant ili nevjernik, ili što god drugo izabereš.

Znamo da je cijena prisiljavanja drugih na naše vjerovanje ta da će oni jednoga dana istu silu koristiti i na nama.

Ova sloboda je temeljna snaga našeg jedinstvenog eksperimenta u vladavini. U složenoj međuigri sila i razmatranja koje se nalaze u stvaranju naših zakona i politika, čuvanje te slobode je naša glavna briga.

No, naglasak na slobodi lakše je prihvatiti kao opći nalog nego u konkretnim primjenama. Postoje i druga opća, valjana načela u našem Ustavu koja, kada zajedno djeluju, stvaraju zanimljive, a ponekad i velike probleme. Stoga isti amandman Ustava koji zabranjuje uspostavu Državne crkve, potvrđuje moje pravo da tvrdim da će moje religijsko vjerovanje dobro poslužiti kao članak za naš univerzalni javni moral. Mogu upotrijebiti procese vladavine – zakonodavne, izvršne i sudbene procese – da svoje sugrađane – židove, protestante, budiste i nevjernike – uvjerim da je ono što predlažem dobro za njih, kao što je dobro za mene; da to što predlažem nije nešto sektaški, već da ispunja ljudsku želju za poretkom, mirom, pravednošću, dobrohotnošću, ljubavlju, kao i sve vrednote oko kojih se svi slažemo da su poželjne, mimo njihovih konkretnih vjerskih utemeljenja ili konteksta.

Slobodan sam zagovarati politiku vlade s ciljem nuklearnog razoružanja, ne zato da izbjegnem grijeh, nego zato što mislim da bi moja demokracija takvo što smatrala poželjnim ciljem.

Mogu, ako želim, zagovarati da država ne financira korištenje kontracepcijskih sredstava, ne zato što to papa zahtijeva, nego zato što mislim da cijela zajednica – za dobro čitave zajednice – ne bi trebala odvajati spolni odnos od otvorenosti i stvaranja života.

I svakako mogu, ako to želim, zahtijevati neku vrstu zakona protiv pobačaja, ne zato što moji biskupi smatraju da je pobačaj loš, nego zato što mislim da se čitava zajednica, bez obzira na religijska vjerovanja članova te zajednice, može složiti o važnosti zaštite života – uključujući i život u majčinoj utrobi koji je barem potencijalno ljudski i ne bi se smio usmrtiti.

Niti jedan zakon nas ne priječi da ovo zagovaramo: slobodan sam to činiti.

Kao i biskupi. Kao i velečasni Falwell.

U stvari, Ustav brani moje pravo da to pokušam. Kao i njihovo. Kao i njegovo.

No, bih li to trebao činiti? Pomaže li to? Je li to bitno za dostojanstvo čovjeka? Potiče li to sklad i razumijevanje? Ili nas dijeli na toliko osnovnim razinama da se time dovodi u pitanje naše funkcioniranje kao pluralističke zajednice?
Kada bih trebao zagovarati da moje religijske vrednote postanu tvoj moral? Da moje pravilo ponašanja postane ograničenje za tebe?
Koja su to pravila i politike koje bi trebale utjecati na izvršenje ovoga prava na zagovaranje i promicanje?
Vjerujem da kao katolik imam spasonosno poslanje. Znači li to da sam u savjesti obavezan činiti sve da kao guverner prevedem sve svoje religijske vrednote u zakone i pravila Države New York ili SAD-a? Ili da me se nazove licemjerom ako to ne učinim?
Kao katolik, poštujem učiteljski autoritet biskupa.
No, moram li se složiti sa svime što biskupi pišu u pastoralnoj poslanici o miru i boriti se da se to uključi u stranačku platformu?
I moram li to učiniti s nadolazećom poslanicom o ekonomiji, ako sam onaj koji želi povećati bogatstvo proizvođača?

Moram li, čuvši da je papa obnovio zabranu Crkve nad sredstvima za kontrolu rađanja, uložiti veto u financiranje kontraceptivnih programa za nekatolike ili za katolike koji su izašli iz Crkve u mojoj državi? Prihvaćam crkveni nauk o pobačaju. Moram li inzistirati da ga i ti prihvatiš? Putem zakona? Lišavajući te financiranja usluge pobačaja? Ustavnim amandmanom? Ako da, kojim? Je li to najbolji način da se izbjegnu ili spriječe pobačaji?

Ovo su samo neka pitanja za katolike. Pripadnici drugih religijskih vjerovanja suočavaju se sa sličnim problemima.

***

Pokušat ću na njih odgovoriti.

Gotovo svi Amerikanci prihvaćaju neke religijske vrednote kao dio našega javnoga života. Religijski smo narod, a mnogi od nas imaju pretke koji su ovdje došli kako bi mogli živjeti svoju religijsku vjeru bez da ih se progoni ili prisiljava. No, mi smo također narod mnogih religija, onih bez ustanovljene crkve, koji se drže različitih vjerovanja u mnogim pitanjima.

Dakle, naš javni moral – moralni standardi koje se svi trebaju držati, ne samo oni koje prakticiramo u svakodnevnom životu – ovisi o konsenzusu između dobrog i lošeg. Vrednote koje izlaze iz religijskoga vjerovanja neće – i ne trebaju – biti prihvaćene kao javni moral, osim ako ih ne dijele čitava pluralistička zajednica, putem konsenzusa.

Religijske vrednote nisu stoga neprihvatljive kao dio konsenzusa. No, one time nisu niti u poziciji da budu prihvatljive.

Naš argument započinje kada se religijske vrednote koriste kako bi se podržali stavovi koji će se nametnuti na druge ljude, a koje oni smatraju neprihvatljivima

Agnostici koji su se pridružili borbi za građanska prava nisu bili odbijeni time što su se te vrednote njegovale u crnačkim kršćanskim crkvama. Oni na političkoj ljevici nisu uznemireni time što kler i laici koji im se pridružuju u pobuni protiv utrke u naoružanju, gladi i izrabljivanju, imaju vjerske temelje.

Naš argument započinje kada se religijske vrednote koriste kako bi se podržali stavovi koji će se nametnuti na druge ljude, a koje oni smatraju neprihvatljivima. Neki ljudi prigovaraju katoličkim zahtjevima za ukidanjem pobačaja, smatrajući da se time krši razdvajanje Crkve i države. Neki drugi, iako nemaju skrupula sprav zazivanja katoličkih biskupa glede kontrole rađanja i pobačaja, odmah će odbaciti njihov nauk o ratu, miru i socijalnoj politici.

Stoga je pitanje „trebamo li ili ne dopustiti da religijske vrednote uđu u naše javne poslove“ preširoko da bi dali konkretan odgovor. „Da“, stvaramo javni moral putem konsenzusa, a u ovoj državi taj konsenzus do neke mjere odražava religijske vrednote velike većine Amerikanaca. No, „ne“, sve religijski utemeljene vrednote nemaju a priori mjesto u našem javnom moralu. Zajednica mora odlučiti je li ono što se predlaže bolje da ostane na prostoru privatnog odlučivanja, a ne javne politike; da li ograničava slobodu i ako da, na čiju korist i s kojim ciljem; hoće li proizvesti loš ili dobar rezultat; hoće li pomoći zajednici ili je podijeliti.

Ispravni odgovori na ova pitanja mogu biti nedostižni. Neki od krivih odgovora, s druge strane, mogu biti vrlo jasni. Na primjer, postoje oni koji će reći da postoji jednostavni odgovor na sva ova pitanja; kažu da po povijesti i praksi našega naroda mi trebamo – i moramo – biti kršćanska zemlja po zakonima.

No, što to čini nevjernicima? I čijega kršćanstva bi bili zakoni, tvog ili mog?

Ovaj argument „kršćanske nacije“ bi trebao zabrinuti – čak i zaprepastiti – dvije skupine: nekršćane i misleće kršćane.

I vjerujem da se to i događa.

Mislim da je već sada očito da dobar dio ove nacije razumije – barem instinktivno – da sve što navodi na to da je Bog priklonjen nekoj političkoj stranci, vladi ili državnoj crkvi – pogrešno i opasno.

Duboko u sebi, američki narod se plaši uske veze između formalnih religija – ili čitavog skupa religijskog vjerovanja – i vlade. Mimo ustavnoga zakona i vjerskoga nauka, postoji osjećaj koji nam govori da je pogrešno pretpostaviti da govorimo u ime Boga ili da tražimo Božje odobrenje naših zakona, kao i Njegovo odbacivanje svih drugih stavova. Većina nas se osjeća uvrijeđeno kada vidimo da se vjera trivijalizira time što se pojavljuje na političkim letcima.

Američkom narodu ne treba poduka iz filozofije, političkih znanosti ili povijesti Crkve da shvate kako se Boga ne treba staviti u poziciju predsjedavajućega nebeske stranke.

Za većinu od nas, manipulativno prizivanje vjere kako bi potaknuli političara ili stranku zastrašujuće je i dovodi do podjela. Američki narod će tolerirati ako vjerski vođa zauzme stav za ili protiv nekog kandidata, iako mislim da su katolički biskupi u pravu kada izbjegavaju takvu poziciju. No, američki narod je oprezan kada se velike vjerske organizacije, snažne skupine u crkvi ili sinagogi uključe u takve aktivnosti – da ponovim, ne zbog zakona ili nauka, nego zbog unutarnje mudrosti i demokratskih instinkata koji nas uče da je to opasno.

***

Danas postoje brojna pitanja koja uključuju život ili smrt koji uzrokuju pitanja o javnome moralu. Ona su također i pitanja koja brinu mnoge vjernike. Uzmite novine i gotovo sigurno ćete pronaći žučnu raspravu o nekim od tih pitanja; beba Jane Doe, pravo na smrt, umjetna oplodnja, in vitro embriji, kontrola rađanja… da ne govorim o nuklearnom ratu i sjeni koju on baca na sav život.

Neka od tih pitanja pogađaju najintimnije dimenzije naših života, naše uloge kao nečije majke ili djeteta ili oca, a neka od njih utječu na žene na jedinstven način. No, za sve nas, to su i javna pitanja.

Stavimo na stranu ono što Bog očekuje – ako želite, pretpostavite da nema Boga – i ostat ćemo s time da je život ono najveće što nas se tiče. Čak se i radikalno sekularno društvo mora boriti s pitanjima početka života, pod kojim se uvjetima može skončati, kada se mora zaštiti, s čijim autoritetom; također, mora odlučiti koju zaštitu treba pružiti bespomoćnima i umirućima, starima i nerođenima, u svim fazama života.

Kao katolik, prihvatio sam određene odgovore kao ispravne, za sebe i za svoju obitelj i budući da sam to učinio, oni su na mene utjecali na poseban način, kao Matildinog supruga, oca petero djece i sina koji je stajao uz samrtnu postelju svojega oca, pokušavajući odlučiti imaju li cjevčice na koje je bio prikopčan još uvijek svrhu.

No, kao guverner, uključen sam u određivanje politika koje određuju prava drugih ljudi u tim istim područjima života i smrti. Pobačaj je jedno od tih pitanja i iako je ono jedno pitanje među mnogima, ono je najkontroverznije i utječe na mene na poseban način, kao javnog službenika katolika.

Dopustite mi da neko vrijeme posvetim tom pitanju.

Vjerujem da trebam započeti napomenom da djelovanje Katoličke crkve glede međuigre religijskih vrednota i javne politike vrlo jasno kaže da ne postoji nepopustljivo moralno načelo koje određuje oblik našeg političkog ponašanja. Na primjer, glede razvoda i kontrole rađanja, bez da mijenja svoj moralni nauk, Crkva poštuje građanski zakon kakav imamo, time prihvaćajući – bez da ga osmišljava – da u našem pluralističkom društvu nismo primorani inzistirati da naše religijske vrednote postanu zakoni države.

S pobačajem se drugačije postupa.

Naravno, postoje razlike u stupnju i kvaliteti između pobačaja i nekih drugih vjerskih pozicija koje Crkva zauzima: pobačaj je „pitanje života i smrti“ i zbog toga je taj stupanj važan. No, mislim da razlike u pristupu ukazuju na istinu da one kod katolika još uvijek nisu dobro zamijećene te zbog toga kompliciraju čitav proces. Drugim riječima, iako riječima naših biskupa dugujemo posebnu pozornost i pomno razmatranje, pitanje trebamo li angažirati politički sustav u borbu da prihvati određene članke našega vjerovanja kao dio našega javnog morala, nije stvar nauka: ono je stvar razborite političke prosudbe.

Nedavno je Michael Novak jasno rekao: „Vjerski sud i politički sud su potrebni“, napisao je. „No, oni nisu istovjetni“.

Moja crkva i moja savjest od mene zahtijevaju da vjerujem određene stvari o razvodu, kontroli rađanja i pobačaju. Moja Crkva mi ne naređuje – pod prijetnjom grijeha ili isključivanja – da vršim svoje spasonosno poslanje prema strogo definiranom političkom planu.

Kao katolik, prihvaćam autoritet učiteljstva Crkve. I dok se u prošlosti neki katolički teolozi izgleda nisu slagali o moralnosti nekih pobačaja (mislim da se tek od 1869. godine primjenjuje ekskomunikacija za sve pobačaje, bez razlike) i dok neki teolozi to još uvijek čine, prihvaćam stav biskupa da se pobačaj treba izbjegavati.

Kao katolici, mora supruga i ja nikada nismo koristili pobačaj da uništimo život koji smo stvorili. Smatrali smo da je nauk Crkve jasan o ovom pitanju i – više od toga – oboje smo osjećali da potpuno poštujemo ono što nam naša srca i savjesti govore. Po meni, život ili fetalni život u maternici treba zaštititi, čak i ako se s tim ne slažu petero od devet sudaca Vrhovnog suda te moj susjed. Fetus je drugačiji od krajnika. U svakom slučaju, čak i ako neki znanstvenici ili teolozi kažu da u ranoj fazi razvoja fetusa ne možemo otkriti ljudski život, njegov puni potencijal nesumnjivo je tu. To – po mojemu suptilnom umu – po sebi treba zahtijevati uvažavanje, oprez i poštovanje.

No, ne slažu se svi u našemu društvu s Matildom i sa mnom.

I oni koji se ne slažu – oni koji podržavaju legalizirani pobačaj – nisu članovi bezobzirnog, zlog saveza antikršćana koji žele podrivati naše moralne standarde. U mnogim slučajevima, zagovaratelji legaliziranoga pobačaja su ljudi koji su zajedno s katolicima radili na ostvarenju ciljeva društvene pravednosti koje je papa napisao u enciklikama: Američka luteranska crkva, Središnja konferencija američkih rabina, Prezbiterijanska crkva u SAD-u, D’nai B’rith žene, Žene episkopalne crkve. Ove su samo tek neke od vjerskih organizacija koje ne dijele stav Crkve o pobačaju.

U svakom slučaju, ne bismo trebali prilagoditi katolički moral, kako bi umanjio neslaganja s nekatolicima, koliko god bilo iskreno i oštro njihovo neslaganje. Naši biskupi trebaju biti učitelji, a ne anketari. Oni ne bi smjeli promijeniti ono što katolici vjeruju kako bi olakšali našu savjest ili ugodili našim prijateljima ili pak zaštitili Crkvu od kritika.

No, ukoliko širina, intenzitet i iskrenost suprotstavljanja nauku Crkve ne bi trebali oblikovati naš katolički moral, ono može pomoći odrediti našu sposobnost – našu realističnu, političku sposobnost – da prevedemo naš katolički moral u građanski zakon, zakon ne za vjernike kojima ne treba, nego za nevjernike koji ga odbacuju.

I upravo ovdje, u našoj sposobnosti da pronađemo politički odgovor na pobačaj – odgovor koji treba nadići naše privatno obdržavanje katoličkoga morala – susrećemo spor u Crkvi, ali i mimo nje, oko pitanja kako i do kojega stupnja moramo vršiti pritisak da naš moral bude svačiji, i s kojim učincima.

Ponavljam, ne postoji nauk Crkve koji nalaže najbolji politički smjer za pretvaranje naše vjere u svačije pravilo. Također, ne postoji enciklika ili katekizam koji izriče političku strategiju za postizanje zakonodavnih ciljeva.

Katolici koji pokušavaju izreći moralne i razborite sudove u političkom području moraju razabrati koja djelovanja, ako takva uopće postoje, trebaju prihvatiti kao najbolja.

Ovaj spor oko sudova nije nešto novo u Crkvi te nije nešto što je nastalo samo s pitanjem pobačaja. Uzmimo primjerice pitanje ropstva. Tvrdi se da je neuspjeh zakonske zabrane pobačaja jednak odbijanju podržavanja abolicije prije Građanskog rata. Tu analogiju izriču i biskupi u mojoj državi.

Glede pobačaja, američki biskupi su morali vagati katolički moralni nauk i činjenicu pluralističke države, gdje su naša mišljenja u manjini, priznajući da ono što je idealno željeno nije ujedno uvijek i održivo, da postoje različiti politički pristupi pobačaju

No istina je da je tek nekolicina, ako je uopće koji, katolički biskup zagovarao aboliciju u godinama prije Građanskog rata. Ne vjerujem da su biskupi podržavali ideju da neki ljudi posjeduju i izrabljuju druge ljude; papa Grgur XVI. je 1940. godine osudio trgovinu robljem. Umjesto toga, biskupi su izrekli praktični politički sud. Nisu bili licemjeri; bili su realisti. U to vrijeme, katolici su bili malobrojna manjina, uglavnom imigranata, prezirala ih je većina stanovništva, često su bili žrtvama sporadičnog nasilja. Usred javnoga spora koji je podigao veliku prašinu i uzburkao mnoge strasti te je prijetio da će podijeliti državu, biskupi su postupili pragmatično. Oni su vjerovali da njihov stav neće promijeniti umove ljudi. Čak štoviše, znali su da postoje južni katolici, čak i neki svećenici, koji su posjedovali robove. Zaključili su da će im zagovaranje ustavnih promjena protiv ropstva u tom kontekstu više naštetiti nego im donijeti koristi, i zbog toga su šutjeli. Kao što to čine posljednjih godina po pitanju kontrole rađanja. Dakle, Crkva se nalazila usred još spornijih pitanja u prošlosti. Čak i onih koji su se bavili životom i smrti.

Za našu raspravu je važno to što su biskupi izricali sudove o prevođenju katoličkih učenja u javnu politiku, a ne o moralnoj valjanosti tih učenja. Time su se uhvatili u jedinstvene političke spletove okolnosti svojega vremena. Odluka da ne govore o ustavnim promjenama za ukidanje ropstva ili na opoziv Zakona o pobjeglim robovima, nije bio znak njihove moralne indiferentnosti: to je bio odmjereni pokušaj usklađivanja moralnih istina i političke stvarnosti. Njihova odluka odražavala je njihov osjećaj za složeni kontekst, a ne njihovu nepouzdanost. Kao što nam pokazuje povijest, Lincoln se ponašao na sličan, diskretan način.

Paralela koju ovdje želim povući ne tiče se onoga što mi katolici vjerujemo da je moralno pogrešno. Radi se o katoličkim odgovorima na te pogrešnosti. Crkveni nauk o ropstvu i pobačaju je jasan. No, u primjeni tih učenja – točnom načinu na koji ih prevodimo djelovanje, konkretne zakone koje predlažemo, pravne sankcije koje tražimo – ne postoji niti jedan, jasan, apsolutni put o kojemu Crkva govori, u smislu doktrine, koji moramo slijediti.

Biskupska poslanica „Izazov miru“, izravno govori o tome. „Prepoznajemo“, kažu biskupi, „da crkveni učiteljski autoritet nema istu snagu kada se bavi tehničkim rješenjima koje uključuju određena sredstva, kao što ima kada govori o načelima ili svrhama. Na primjer, ljudi se mogu slagati u preziru prema nepravdi, ali se mogu isto tako iskreno ne slagati oko praktičnih pristupa ostvarenja pravde. Vjerske skupine su, poput drugih, ovlaštene imati svoje mišljenje o tim slučajevima, ali ne trebaju tvrditi da su njihova mišljenja jedina kojih se moraju držati ljudi dobre volje.“

Glede pobačaja, američki biskupi su morali vagati katolički moralni nauk i činjenicu pluralističke države, gdje su naša mišljenja u manjini, priznajući da ono što je idealno željeno nije ujedno uvijek i održivo, da postoje različiti politički pristupi pobačaju, uz nedvosmislenu privrženost njegove apsolutne zabrane.

To je američka politička tradicija političkog realizma. Podržavajući ili suprotstavljajući se konkretnim zakonima, Crkva u ovoj državi nikada se nije povukla u moralni fundamentalizam u kojem će biti zadovoljni samo s potpunim prihvaćanjem njezina stajališta.

U stvari, biskupi su se već suočili s činjenicom da apsolutna zabrana pobačaja nema podršku nužnu kako bi se uvrstila u Ustav. 1981. godine, odustali su od prethodnih napora da opišu zakon koji bi prihvatili te su umjesto toga prihvatili Hatchov amandman.

Neki katolici su smatrali da su biskupi pretjerali s takvim djelovanjem, a neki su smatrali da nisu otišli dovoljno daleko. Takve prosudbe ne ukazuju na odbacivanje učiteljskog autoriteta biskupa: biskupi se nisu slagali ni među sobom. Katolicima je dopušteno da se ne slažu oko ovih tehničkih političkih pitanja, bez potrebe da se ispovjede.

***

Uz dužno poštovanje, i nakon pomnoga razmatranja stavova i argumenata biskupa, zaključio sam da pristup amandmana Ustavu nije najbolji način na koji se trebamo baviti pobačajem.

Vjerujem da pravna zabrana pobačaja od federalne vlade ili pojedinih država nije prihvatljiva mogućnost jer čak i kada bi se dogodila, ne bi djelovala. Zbog današnjih stavova, bila bi to nova verzija „prohibicije“, pravno normiranje nečega što se ne može provesti, a u tom procesu bi se stvorilo i opće nepoštovanje zakona. I koliko god poštujem nadu biskupa da bi ustavni amandman protiv pobačaja mogao biti temelj za cjelovitiji zakon za majke i djecu, ne slažem se da će on dovesti do toga.

Vjerujem da će, umjesto toga, ustavna zabrana pobačaja omogućiti ljudima da zanemare uzroke mnogih pobačaja umjesto da se njima obraća, isto koliko se smrtna kazna koristi za bijeg od temeljnijega i racionalnijega bavljenja problemom nasilnoga zločina.

Druge pravne opcije koje su bile predložene, po meni su isto tako neučinkovite. Hatchov amandman, vraćajući pitanje pobačaja pojedinim državama, dao bi nam prostora za permisivnije i restriktivnije nadležnosti. U nekim slučajevima, ljudi će biti prisiljeni otići drugamo da naprave pobačaj i to bi moglo olakšati neke savjesti, ali ne bi se napravilo ono što Crkva želi – ne bi stvorilo duboko poštovanje prema životu. Pobačaji bi se nastavili, milijuni njih.

Također, oduzimanje financiranja zdravstvenoj skrbi također ne bi postiglo naše ciljeve. Zbog presude Roe vs. Wade, bio bi to tek neizravan pokušaj onoga što zakon kaže da se ne može napraviti izravno; još gore, desilo bi se to da bi se postavio preveliki teret na one koji su već podprivilegirani. Ukidanje financiranja zdravstvene skrbi nikada neće onemogućiti bogatu i srednju klasu da učini pobačaje. Također, neće se ni osigurati da ih siromašni neće činiti; samo će se nametnuti financijski teret na siromašne žene koje žele pobaciti.

Uz ovu neravnomjernosti, postoji i osnovnije pitanje. Zdravstvena skrb se treba baviti zdravstvenim i medicinskim potrebama. No, argumenti za ukidanje pobačaja u sustavu zdravstvene skrbi nisu povezani s tim potrebama. To su moralni argumenti. Ako pretpostavimo da postoje zdravstvene i medicinske potrebe, naš osobni stav o moralu ne bi se smio uzeti kao relevantan temelj za diskriminaciju.

Uvijek moramo imati na umu da smo nacija zakona – i kada nam se ti zakoni sviđaju i kada nam se ne sviđaju.

Vrhovni sud je ustanovio ustavno pravo žene na pobačaj. Kongres je odlučio da federalne vlade ne trebaju osigurati federalno financiranje programa zdravstvene skrbi za pobačaj. To naravno ne obavezuje države pri alokaciji sredstava te države. Prema zakonu, pojedine države ne trebaju slijediti federalnu uputu, a u New Yorku, vjerujem, to niti ne možemo učiniti. Članak o jednakoj zaštiti u Ustavu New Yorka mnogi su sudovi tumačili kao standard pravičnosti koji nas sprečava da onemogućujemo da samo siromašni – neizravno, zbog ukidanja sredstava – nemaju praktičnu korist od ustavnog prava koji je dao slučaj Roe vs. Wade.

Na kraju, čak i ako nakon duge borbe koja će nas podijeliti ne uspijemo ukinuti svo financiranje zdravstvene skrbi za pobačaj i obnovimo zakon na ono što je prethodno bio – ako bismo mogli većinu pobačaja maknuti iz našega vidokruga i vratiti ih spavaćim sobama gdje su se dugo vršili – ne vjerujem da će naša odgovornost kao katolika biti išta bliža ispunjenju nego što je to sada, kada je pobačaj osiguran zakonom kao pravo žene.

Teška istina je u tome što pobačaj nije neuspjeh vlade. Niti jedna agencija ili odjel ili vlada ne prisiljava žene da pobace, no pobačaji se nastavljaju. Katolici, prema statistikama, podržavaju pravo na pobačaj u istoj mjeri kao i ostatak stanovništva. Usprkos učenju u našim domovima, školama i propovjedaonicama, usprkos homilijama i zagovorima roditelja, svećenika i prelata, usprkos svim naporima da definiramo naše suprotstavljanje grijehu pobačaja, izgleda da mi katolici kolektivno ne vjerujemo – a vjerojatno i ne djelujemo – imalo drugačije od onih čije stavove ne dijelimo.

Molimo li stoga vladu da kriminalizira ono što mislimo da je grešno, jer mi sami ne možemo prestati činiti taj grijeh?

Neuspjeh ovdje nije Cezarov. Neuspjeh je naš, čitavog Božjeg naroda.

Mislim da naša moralna i društvena misija kao katolika mora započeti s mudrošću koja je sadržana u riječima: „Liječniče, izliječi sebe“

Nitko to bolje nije izrekao od biskupa u mojoj državi, Josepha Sullivana, čovjeka koji radi sa siromašnima u New York Cityju i koji je odlučno protiv pobačaja te zajedno sa svojom braćom biskupima, želi promijeniti zakon. „Glavni problem koji Crkva ima je unutarnji“, rekao je biskup prošloga mjeseca, spominjući se pobačaja. „Kako mi poučavamo? I koliko god mislimo da smo odgovorni za zagovaranje javnih politika, naša glavna odgovornost počiva na poučavanju našega naroda. To nismo napravili. I stoga molimo političare da učine ono što sami nismo učinkovito napravili.“

Slažem se s biskupom. Mislim da naša moralna i društvena misija kao katolika mora započeti s mudrošću koja je sadržana u riječima „Liječniče, izliječi sebe“. Ako mi katolici ne obrazujemo sebe za vrednote koje definiraju naše živote, ako bolje ne slijedimo ta učenja, ako ne postavimo primjer koji je jasan i uvjerljiv, onda nikada nećemo moći uvjeriti društvo da promijeni građanske zakone kako bi zaštitili ono što naviještamo kao dragocjeni ljudski život.

Bolja od bilo kojeg zakona, prijetnje kaznom, bila bi snaga našeg dobrog primjera, kojim bi pokazali naš manjak licemjerja i dokazali bi ljepotu i vrijednost naših uputa.

Moramo naporno raditi kako bi pronašli puteve da izbjegnemo pobačaje, bez da kršimo svoju vjeru. Trebamo osigurati financiranje i mogućnosti mladim ženama da rode djecu, znajući da će biti zbrinuta ako je to potrebno; trebamo bolje učiti svoje mladiće o njihovoj odgovornosti u stvaranju i brizi za ljudski život.

To je dužnost Crkve da naučava u praksi ljubavi koju je papa Ivan Pavao II. tako veličanstveno navijestio svim ljudima. „Crkva“, napisao je u Redemptor hominis (1919.), „koja nema oružja osim oružja duha, riječi i ljubavi, ne može se odreći svojeg navještaja riječi.“ Iz tog razloga, ona ne prestaje preklinjati… svakoga u ime Božje i u ime čovjeka: Ne ubij! Ne uništavajte jedni druge! Mislite na svoju braću i sestre koji trpe od gladi i bijede! Poštujte svačiju slobodu i dostojanstvo!“

Oružja riječi i ljubavi su nam već dostupna: ne treba nam pisani zakon da ih upotrijebimo.

Ne kažem da bismo trebali stajati po strani i pretvarati se da nam nije stalo iznosi li žena svoju trudnoću do kraja ili pobacuje. Vjerujem da bismo u svim slučajevima trebali poučavati poštovanje prema životu. I vjerujem da glede pobačaja, usprkos Roe vs. Wade, možemo to i praktično činiti. Čini mi se da se ovdje svi možemo složiti.

Bez umanjivanja njihova inzistiranja na prava žena na pobačaj, ljudi koji se nazivaju „pro-choice“ mogu podržati razvoj vladinih programa koji će ženi u nevolji predstaviti čitav niz podrške koja joj je potrebna da iznese i rodi dijete, da ima stvarni izbor. Bez odustajanja od kampanje da se zabrani pobačaj, oni koji se okupljaju pod zastavom „pro-life“ mogu se pridružiti u razvijanju i provedbi obuhvatnih zakona za majke i djecu, onako kako su to biskupi predložili.

Dok raspravljamo o pobačaju, stopa smrtnosti dojenčadi u SAD-u postavlja tu zemlju na 16. mjesto u svijetu. Tisuće beba svake godine umire zbog neprimjerene zdravstvene skrbi. Neke bebe su rođene s oštećenjima koji bi se, uz dobar tretman, mogla izbjeći. Neke bebe zaostaju u fizičkom i mentalnom razvoju zbog neprikladne prehrane.

Ako želimo dokazati naše poštovanje prema životu u maternici, prema bespomoćnom djetetu – ako želimo da žena ima prave izbore u svom životu, a ne da je natjerana na pobačaj zbog osjećaja bespomoćnosti i očaja zbog budućnosti tog djeteta – imamo mnogo posla. Nekoliko života tome možemo posvetiti.

U New Yorku  započeli smo brojne programe kako bismo krenuli s tim radom, pomažući ženama da rode zdravu djecu. Ove smo godine dvostruko povećali financiranje zdravstvene skrbi privatnim liječnicima koji se bave prenatalnim uslugama i uslugama rađanja.

Država je već potrošila 20 milijuna dolara na godišnjoj razini za prenatalnu skrb, te za bolničku i vanbolničku skrb.

Vjerujemo da jedan od tih programa posebno obećava. Zove se „novi putevi prema dostojanstvu“ u kojemu želimo dati posebnu skrb tinejdžericama majkama da nastave svoje obrazovanje, pripreme se za posao i budu sposobne biti samostalne, da priskrbe dovoljno za sebe i dijete koje donose na svijet.

Stoga, moje neslaganje s prigovorom da možemo imati učinkovitu i održivu zakonsku zabranu pobačaja nije argument koji želi vjersku pasivnost, prihvaćanje greški svijeta jer je naša sudbina poput „siromašne i prognane Evine djece“.

***

Reći ću još nešto.

Pobačaj ima jedinstveni, ali ne i preventivni značaj.

Uz pitanje o učinkovitosti korištenja zakonski odobrenih sredstava da žene ne čine pobačaje, znamo da naša kršćanska odgovornost ne prestaje s jednim zakonom ili promjenom ustava. Ne prestaje s pobačajem. Budući da uključuje život i smrt, pobačaj će uvijek biti od središnjeg značaja za katolike. No, isto je i s nuklearnim naoružanjem. Kao i s gladi, beskućništvom, svim silama koje ukidaju ljudski život i žele ga uništiti. „Bešavna odjeća“ o kojoj je kardinal Bernardin govorio predstavlja izazov za sve katolike u javnoj službi, kako konzervativce tako i liberale.

Trebali bismo shvatiti da bez obzira je li pobačaj stavljen van zakona ili nije, naš rad tek započinje: rad na stvaranju društva u kojemu pravo na život ne prestaje u trenutku rođenja; gdje se bebu ne uvodi u ovaj svijet koji se ne brine je li ona ispravno hranjena, udomljena, obrazovana

Ne možemo opravdati našu želju za dobrotom naprosto na temelju žestine naših zahtjeva za nedostižnim i upitnim građanskim zakonom koji nam kaže ono što već i sami znamo, da je pobačaj pogrešan.

Potvrda ili odbacivanje pravnih restrikcija na pobačaj ne bi trebali biti isključivi lakmus papir naše katoličke lojalnosti. Trebali bismo shvatiti da bez obzira je li pobačaj stavljen van zakona ili nije, naš rad tek započinje: rad na stvaranju društva u kojemu pravo na život ne prestaje u trenutku rođenja; gdje se bebu ne uvodi u ovaj svijet koji se ne brine je li ona ispravno hranjena, udomljena, obrazovana; gdje slijepo ili mentalno retardirano dijete nije osuđeno na postojanje, umjesto da je potaknuto za život.

***

Biskupi su jasno ukazali ovu dužnost 1974. godine, u svojemu priopćenju vijeću senata u kojemu su se razmatrali amandmani za ograničavanje pobačaja. Oni su smatrali da taj amandman ne smije biti cilj u samome sebi. „Ustavni amandman ne vidimo kao posljednji proizvod našega posvećenja i naše zakonodavne aktivnosti“, rekli su. „Umjesto toga, on je ustavni temelj na osnovu kojega bismo trebali dati podršku i pomoć trudnicama i njihovoj nerođenoj djeci. To bi uključivalo prenatalnu skrb, rođenje i postnatalnu skrb za majku, ali i prehrambenu i pedijatrijsku skrb za dijete tijekom prvih nekoliko godina njega života… Vjerujemo da bi ovo sve trebalo biti dostupno kao pravo svih trudnica i njihove djece.“

Biskupi su iznova potvrdili ovaj stav 1976., godine te opet 1980. godine kada je Vijeće katolika SAD-a pozvalo katolike da prosuđuju kandidate na osnovu brojnih pitanja – da, na osnovu pobačaja; ali i o prehrambenoj politici, utrke u naoružanju, ljudskim pravima, obrazovanju, društvenoj pravednosti i vojnim poduhvatima.

Biskupi su neprestano bili „pro-life“ u punom smislu te riječi i zbog toga ih poštujem.

***

Problemi koje je stvorio predmet pobačaja složeni su i izazivaju prijepore. Potpuno mi je jasno da ne mogu dati uvjerljiva rješenja na sve njegove moralne, pravne i društvene posljedice. I ja, kao i mnogi drugi poput mene, želim biti prosvijetljen, želi naučiti nove i bolje načine da pokažemo poštovanje prema životu. Vjerujem da će ovaj javni pokušaj opisivanja problema kako ga ja vidim potaknuti dijalog u katoličkoj zajednici i izvan nje, dijalog koji će mi otvoriti oči više nego što to mogu sada učiniti.

Bilo bi tragično kada bi taj dijalog postao dugotrajni argument koji nas dijeli i uništava našu sposobnost prakticiranja bilo kojega dijela morala koji nam je dan u Govoru na gori, da dotaknemo, iscijelimo i potvrdimo ljudski život oko nas.

Mi, građani katolici najbogatije i najsnažnije nacije koja je ikad postojala nalik smo čuvarima koji su odgovorni za veliko domaćinstvo: od onih kojima je mnogo dano, mnogo će se u zahtijevati. Valja ponavljati da naša vjera ne ohrabruje vjernike da bježe od svijeta, da traže samo svoje spasenje i odvoje ga od spasenja onih oko njih.

Govorimo o sebi kao o tijelu. Okupljamo se na bogoštovlju kao prijatelji, u drevnom smislu te riječi, oni koji zajedno lome kruh i koji su imaju obavezu međusobno si pomagati, svugdje, u svemu što činimo i u tom procesu, trebamo pomoći čitavoj ljudskoj zajednici. Naše poslanje vidimo kao „dovršetak djela stvaranja“.

Možemo živjeti i prakticirati moral koji nam je Krist dao, čuvajući Njegovu istinu u ovome svijetu, boreći se da utjelovimo Njegovu ljubav, prakticirajući je posebno tamo gdje je najpotrebnija, među siromašnima, slabima i razvlaštenima. I to ne tako da želimo pokušati nametnuti zakon na druge nego da živimo taj zakon koji nam je Bog upisao u naša srca i umove

Danas je to težak zadatak. Postavlja pred nas mnoge teške izbore.

Katolička crkva u Americi je sazrela. Srušeni su zidovi geta i naša vjera više ne nosi oznaku neotkupljive stranosti. Ovaj novi pribavljeni status je i prihoda i napast. Ako tako odaberemo, možemo se predati napasti da se sve više i više asimiliramo u širu kulturu, napuštajući prakse konkretnih vrednota koje nas razlikuju od drugih, štovati koje god bogove koje tržište želi prodati dok želimo racionalizirati svoju pasivnost, zahtijevajući od političkog sustava da ozakoni moral i nametne ih drugima, dok ga se istovremeno i sami ne držimo.

Ili se možemo sjetiti odakle smo došli, putovanje koje traje dva tisućljeća, držeći se svoje osobne vjere, i njezinog naglašavanja stalnosti, službi i nadi. Možemo živjeti i prakticirati moral koji nam je Krist dao, čuvajući Njegovu istinu u ovome svijetu, boreći se da utjelovimo Njegovu ljubav, prakticirajući je posebno tamo gdje je najpotrebnija, među siromašnima, slabima i razvlaštenima. I to ne tako da želimo pokušati nametnuti zakon na druge nego da živimo taj zakon koji nam je Bog upisao u naša srca i umove.

Možemo u potpunosti biti katolici; ponosno, potpuno na miru sa samima sobom, s ljudima u svijetu, preobražavajući taj svijet i biti svjetlo ovoj naciji. Pozivajući se na ono najbolje u našim ljudima, a ne na najgore. Uvjeravajući, ali ne i prisiljavajući. Možemo voditi ljude prema istini u ljubavi. I svo to vrijeme možemo poštovati i uživati u našoj pluralističkoj demokraciji. To možemo činiti čak i kao političari.

---

Izvor: archives.nd.edu; prijevod: Zoran Grozdanov, polis.ba

---