Razgovor s mons. Víctorom Manuelom Fernándezom, novim prefektom Dikasterija za nauk vjere: ŽIVOT I NAUK U VJERI

---

Autor: Antonio Spadaro, La Civiltà Cattolica

Upoznao sam mons. Victora Manuela Fernandeza[1] – koji će 30. rujna biti postavljen za kardinala – u Argentini, u rujnu 2014., na Papinskom sveučilištu Argentina kojem je tada bio rektor. Točno godinu poslije, mons. Fernandez dolazi u sjedište revije ”La Civiltà Cattolica” u Rim da održi predavanje na međunarodnom seminaru s naslovom: ”Reforma i reforme u Crkvi”[2]. Tom prilikom nastupio je s temom ”Evanđelje, Duh i crkvena reforma u svjetlu Franjina mišljenja”. Kasnije su se kroz sinodalno iskustvo naši putevi križali.

Sada kada je imenovan prefektom Dikasterija za nauk vjere smatrao sam važnim da čitatelji naše revije čuju njegov živi glas kako bi bolje razumjeli njegove obrazovanje i koje su perspektive s kojima pristupa u ovom zahtjevnom zadatku.  

---

Ekselencijo, kakav je odnos između vjere i razuma?

Crkva odbacuje fideizam, brani vrijednost razuma i nužnost dijaloga između vjere i razuma, koji nisu u kontradikciji. Ali je potreban oprez zato što se nekada u središte Crkve postavlja „jedan“ određeni razum, skup principa koji sve reguliraju, iako se u ustvari radi o jednoj forma mentis, više filozofskoj nego teološkoj, kojoj se sve drugo mora podrediti te koja na koncu preuzima mjesto Objave!

Stoga, oni koji određuju ispravnu interpretaciju Objave i istine bili bi oni koji posjeduju ovu formu mentis, ovaj način rezoniranja, ovu jedinu moguću strukturu racionalnih principa. Samo bi oni bili „ozbiljni“, „inteligentni“, „vjerni“. To objašnjava moć koju si prisvajaju neki crkvenjaci, hoteći odrediti ono što Papa može, a što ne može reći. U biti je forma mentis onih koji se smatraju apsolutnim čuvarima utemeljena u moći koja se od svega želi zaštititi. Nije riječ o razumu, nego o moći.

Koga smatrate Vašim „učiteljem“ u teologiji?

Premda je formacija koju sam primio bila striktno tomistička, moj veliki učitelj bio je jedan drugi velikan skolastike, sveti Bonaventura. Njegovoj sam misli pristupao od sjemeništa, nastavio ga čitati s užitkom i posvetio sam svoju doktorsku tezu odnosu između spoznaje i života u njegovoj misli. Ostavio je u meni neizbrisivi utisak jasnog stava, koji ima ishodište u franjevaštvu, na teologiji koja je kadra hraniti duhovni život i u isto vrijeme imati utjecaja na konkretne živote ljudi. Taj se stav vraća na samoga svetoga Franju Asiškoga koji je pisao sv. Anti Padovanskom: „Drago mi je što poučavaš braću u svetoj teologiji, samo neka ne utrne duh svete molitve i pobožnosti, kao što stoji napisano u Pravilu.“ Ne doživljavamo li jednaku zabrinutost i u insistiranju pape Franje kako bi cijela kršćanska misao, u svakoj svojoj formativnoj fazi, bila prožeta navještajem kerigme kojoj je cilj potaknuti iskustvo vjere.

Jeste li kod autora u dvadesetom stoljeću pronašli sličnu perspektivu?

Da, pronašao sam nešto slično u filozofiji, prvenstveno u onoj Mauricea Blondela i u njegovom nastojanju da uspostavi dijalog filozofije s egzistencijalnim potrebama svakodnevnog života. Odnos između mišljenja i života bio mu je jedna od glavnih preokupacija. To se dobro vidi u njegovom djelu o ljudskom djelovanju, u kojem znalački pristupa razmatranjima teških egzistencijalnih pitanja. Primjerice, nužnost svakodnevnog nastojanja da se osobnu energiju izvuče iz zamućenog i kaotičnog toka, kako bi ju se moglo kanalizirati u jedinstvenom toku, usmjerenom prema određenoj svrsi koja energije ujedinjuje i izražava.

Dakle, on tvrdi, da se energije na ovaj način ne rasipaju i ne troše u djelovanju, nego oživljavaju. Stoga, u mjeri u kojoj dobrovoljno djelovanje prodire u tjelesne snage i njima gospodari, čovjek od njih više prima. Štoviše, on predlaže modalitet i konkretne putove da bi se doseglo pokretačku snagu djelovanja koja bi bila kadra ponovno uspostaviti jedinstvo.[3] Eto jednog autora koji umije nadići „kabinetsku filozofiju“.

Među nama bliskim teolozima hranio sam se prije svega preciznom argumentacijom Karla Rahnera, duhovnom dubinom Hansa Ursa von Balthasara, ekleziologijom Yvesa Congara i svakako dragocjenim djelom Josepha Ratzingera-Benedikta XVI. U svima njima postoji intimna povezanost između mišljenja i duhovnog iskustva, iako ga svaki postiže na svoj vlastiti način. Jednako vrijedi i za pojedine tomističke filozofe, poput Étiennea Gilsona ili Réginalda Garrigou-Lagrangea.

Ako između teologije i osobnog života postoji važan odnos, kakvim smatrate odnos između duhovnosti i pastorala, koji na svoj način hrani teološku misao?

Ja sam Latinoamerikanac i neka ne čudi ako istaknem autore koji odražavaju prizvuk i brige moje zemlje, poput Gustava Gutiérreza, Lucia Gere e Rafaela Tella. Imao sam priliku osobno ih upoznati. Prenijeli su na mene veliku ljubav prema Crkvi, žar za evangelizacijom, snažnu ljubav prema siromasima i njihovoj kulturi, sposobnost povezivanja teologije sa strahovima, snovima i nadama trpećeg naroda.

Mišljenje se razbistrava u svjetlu Objave, ali i nužno uranja u kontekst života naroda, kojeg obasjava objavljena Riječ i koja ga ponovno potiče da uvijek više otkriva vlastito bogatstvo. Istovremeno se promišlja u kontekstu prakse te takva angažirana praksa otvara mišljenju nove horizonte.

Praedicate Evangelium [Propovijedajte evanđelje – apostolska konstitucija o Rimskoj kuriji i njezinu služenju Crkvi u svijetu, 2020.] izričito se referira na „razvoj teologije u različitim kulturama“ (br. 71), tražeći da se „integritet katoličkog nauka o vjeri i moralu“ očuva, „tražeći također uvijek dublju pronicavost pred novim pitanjima“ (br. 69). Pastoralna osjetljivost otvara teološke putove u dijalogu sa svijetom.

Pomaže li nam filozofija u vrednovanju iskustva?

Na filozofskom području sam pronašao srodnost u Hansu-Georgu Gadameru, kojeg je cijenio i konzultirao sveti Ivan Pavao II. Od njega sam izvukao posebno dvije stvari: na prvom mjestu, vrijednost koju pripisuje životnom iskustvu kao mogućnosti pristupa nekim aspektima istine. Prevedeno u latinoameričko mišljenje, to implicira primjerice uvažavanje narodne kulture kao humusa koji nudi drugačiju perspektivu da bi se upoznala istina iz jednog drugog kuta, toliko da bi se moglo govoriti o mudrosti siromašnih. Iz te bi se perspektive također moglo objasniti, na području dijaloga s agnosticima, legitimnost sudjelovanja Crkve, s evanđeoskom porukom, u javnoj raspravi.

Na drugom mjestu, Gadamer poziva da se svrati pozornost na učinke, i svatko tko se bavi teologijom ne bi mogao ignorirati krajnje posljedice onoga što govori, jer se može prepoznati nešto što je u namjeri ispravno u onoga koji nešto tvrdi, a to može postati pogrešno u učincima koje proizvodi u slušačima. Mogu spomenuti Jacquesa Maritaina koji je imao sposobnosti preraditi tomizam u dijalogu s problemima društva svojega vremena.

Napisali ste svezak o sustavnoj duhovnoj teologiji, u kojem se usredotočujete na njezin odnos s pastoralom.

Da, u svesku Teología espiritual encarnada.[4] Ako „duh“ u Bibliji nije nematerijalna duša, nego djelovanje božanskog Duha u svijetu, onda se duhovna dinamika može živjeti ne samo u trenucima molitvenog privatnog razmatranja, nego i u aktivnostima izvan toga. Cjelokupno djelovanje u svijetu – od rada rukama do bilo kojeg djela evangelizacije – može biti prožeto ovom dinamikom i preobraziti se tako u punu duhovnu stvarnost. To je ono što sveti Pavao izražava kao „živjeti po Duhu“ (Rim 8,4). Stoga se pastoral ne razumijeva kao degradacija duhovnosti i teologije, nego kao prostor u koji nas sam Duh Sveti uvodi i preko kojega pristupamo dubinama duhovnog života i kršćanskog mišljenja.

Ovo što je rečeno o pastoralu, posebno vrijedi ako se referiramo na šire promicanje teoloških sadržaja.

U tom pogledu, Vi ste objavili mnoge popularne eseje. To su djela u kojima ste obavili zanimljiv komunikacijski rad. Kako gledate na tu Vašu aktivnost?

Uvijek sam pokazivao interes za teologiju božanskih osoba i našu posebnu povezanost sa svakom od njih. Tako je se primjerice pojavio članak u kojem se na specifičan način obrađuje osoba Oca, objavljen u časopisu Angelicum[5], i iznad svega različiti članci o Duhu Svetom, uvijek orijentirani na mišljenje i hranjenje osobnog odnosa. Ne čine mi se također manje važnima ni moji tekstovi o katehezi i pučkoj trojstvenoj duhovnosti. Među ovim djelima, više od 100 ih je jako dobro rasprostranjeno, kao što je Los cinco minutos del Espíritu Santo[6], koji je prema zadnjim saznanjima bio tiskan u preko 350.000 primjeraka u različitim zemljama. Teolozima poručujem da se ne srame pisati ovakve vrste knjiga, koje uspijevaju približiti teologiju ljudima tako da odgovara njihovim potrebama. Za ovo sam djelo dobio nebrojene poruke zahvalnosti: osobe koje su čitale knjigu obratile su se, odustale su od suicida, ušle su u samostan ili su posložile svoj brak. U ovom slučaju, s pristupačnim jezikom, teologija ulazi u dijalog s konkretnim životom, s njihovim strahovima i nadama te tako pokazuje svoju maksimalnu plodnost.

Kada teolog profesionalac izrazi sadržaj koji je produbljivao na mukotrpnom putu čitanja i refleksije u metaforičkim ili simboličkim pojmovima, tada ovaj pedagoški modalitet komunikacije ne uklanja dubinu niti kvalitetu temeljne spekulativne refleksije. Nema potrebe koristiti teške riječi i složene teološke izraze da bi se pokazao stupanj teološkog mišljenja.

Kakav je onda odnos između teologije i komunikacije?

Prema sv. Tomi, „komunicirati ono što se kontemplira“ je nešto najsavršenije što možemo ostvariti na ovoj zemlji, zato što spaja savršenost kontemplacije s davanjem sebe u djelovanju.[7] Tada djelovanje stječe takvu unutarnju kvalitetu da se teolog ne iscrpljuje dok prenosi [comunica], nije mu teško napustitti samoću razmišljanja, zato što u kontemplativnoj komunikaciji njegova teološka karizma doseže vlastitu puninu. Kako još poučava sv. Toma, komunikativno djelovanje uzdiže kontemplaciju.[8] Sveti Bonaventura potvrđuje istu stvar, ali insistira na postojećoj međuovisnosti između unutarnjeg života i zajedništva s vanjskim svijetom. Stoga tvrdi da se savršenstvo kontemplacije postiže samo onda – kao i kontemplacija Boga u skrovitosti – kada ga se umije otkriti u drugima.[9]

Ovo nije nepoznato teološkoj metodi. Izražavajući osobna promišljanja o metodi, Bernard Lonergan je objašnjavao da teologija, unatoč tome što se može pohvaliti različitim funkcionalnim specijalizacijama, mora uvijek kulminirati u komunikaciji, jer je to „konačni stadij u kojem teološko mišljenje donosi plodove“. U suprotnom, teološki plodovi „neće dozoriti“[10]. Teolog stoga u svom radu ne traži samo spoznatljivu stvarnost, nego konstitutivnu [utemeljujuću] stvarnost, koja je sposobna činiti nove stvari u svijetu i u Crkvi, ohrabrivati, artikulirati, i iznad svega komunikativnu i učinkovitu stvarnost koja je kadra druge obasjati i pomoći im živjeti. Stoga teologija ulazi u dijalog sa svim spoznajama svoga vremena, bez pretenzije da im nameće antičku, srednjovjekovnu ili modernu kulturu, nego prije svega da polazi od kulture slušatelja da bi im saopćila istinu.

Komunikacija često koristi slike, metafore da bi bila učinkovitija.

Metafora ima sposobnost posredovanja između različitih formi znanja, kao što su to dobro objasnili sv. Augusti, Paul Ricoeur, svaki na svoj način. Kada teolog profesionalac izrazi sadržaj koji je produbljivao na mukotrpnom putu čitanja i refleksije u metaforičkim ili simboličkim pojmovima, tada ovaj pedagoški modalitet komunikacije ne uklanja dubinu niti kvalitetu temeljne spekulativne refleksije. Nema potrebe koristiti teške riječi i složene teološke izraze da bi se pokazao stupanj teološkog mišljenja. Danas teolog koji obraća efektivnu pozornost na aktualnu kulturu mora posluživati evanđeosku gozbu preko ljepote i privlačnosti slika, figura, primjera, osjetilnih opažaja koji ga mogu učiniti prijemčivima ljudima 21. stoljeća.

Odnos između teologije i života naroda Božjega posebno obrađuje moralna teologija. Kako razumijevate taj odnos?

Moralna teologija ne može ignorirati, na primjer, kako se suočavaju sa životom najsiromašniji, najsputavaniji, isključeni iz društvenih dobara, koji se svaki dan moraju boriti da kako-tako prežive. Zato nas Franjo upozorava: „U takvim teškim prilikama u kojima žive najpotrebitiji, Crkva mora pokazati posebnu brigu i pružiti razumijevanje, utjehu i prihvaćanje, izbjegavajući da im nameće niz okamenjenih pravila, čime se može postići samo to da se oni osjećaju osuđenima i napuštenima upravo od one majke koja je pozvana donijeti im Božje milosrđe. Na taj način, umjesto da ponude ljekovitu moć milosti i svjetla evanđelja, neki žele „indoktrinirati“ poruku evanđelja, pretvarajući ga u ‘kamenje koje se baca na druge’“ (Amoris laetitia, 49).

Na toj liniji se nalazi novo razmatranje o težini uvjetovanosti u razlučivanju. U tom je smislu Franjo moralnoj teologiji predložio vrlo važan korak.

Učinio je to prihvaćajući smjernice biskupa regije Buenos Aires u vezi s primjenom pobudnice Amoris laetitia. Biskupi govore o mogućnosti da i rastavljeni u novoj zajednici žive u uzdržljivosti, ali i dodaju da „u drugim kompleksnijim okolnostima, i kada nije bilo moguće dobiti potvrdu o ništavnosti, spomenuta opcija može doista biti neizvediva“. Tvrde da je, „usprkos tome, jednako moguć put razlučivanja. Ako se shvati da, u jednom konkretnom slučaju, postojeća ograničenja umanjuju odgovornost i krivnju, posebno kada osoba smatra da bi mogla još više unutarnje pogriješiti ako bi nanijela štetu djeci u novoj zajednici, Amoris laetitia otvara mogućnost pristupa sakramentima pomirenja i euharistije“[11]. Franjo im je odmah poslao službeno pismo, potvrđujući da je smisao poglavlja VIII. Amoris laetitia upravo to. Ali je i dodao: „Ne postoje druga tumačenja.“[12] Ne treba očekivati drugačije odgovore od Pape. I smjernice kao i Papino pismo su objavljeni u Acta Apostolicae Sedis[13], zajedno s reskriptom koji ih proglašava „autentičnim učiteljstvom“. Sljedbeno tome, ne postoje više sumnje i jasno je da razlučivanje koje uzima u obzir uvjetovanosti ili olakšavajuće faktore može imati posljedice također u disciplini sakramenta.

Posebno se zanimate za obnovu morala?

U pogledu obnove morala, potiče me jedna druga briga, više teološka, ali jednako praktična: istaknuti primat ljubavi u moralnoj teologiji ili, drugim riječima, razviti moralnu teologiju iznutra preobraženu ljubavlju. Ono što se utemeljuje u odnosu ljubavi ne shvaća se samo kao forma ili motivacija moralnog razlučivanja, nego i kao vlastiti sadržaj, sa stvarnim učinkom kada se donose odluke na osobnom ili pastoralnom planu.

Bratska ljubav, naime, kao glavna zapovijed koja se izvršava kroz krepost ljubavi, zahvaća također i u sferu djelovanja i daje razlučivanju racionalnost, zato što ova krepost posjeduje vlastite vanjske čine koji postaju paradigme, nužna uporišta u svakom razlučivanju.

Katekizam Katoličke crkve (KKC) s jasnoćom ističe da je zakon bratske ljubavi „zlatno pravilo“ (usp. Mt 7, 12; Lk 6, 31; Tob 4, 15), središnji kriterij moralnog razlučivanja, koji se primjenjuje u „svakom slučaju“ (KKC 1789), posebno onda „kada se čovjek nađe suočen s prilikama koje moralni sud čine nesigurnim a odluku teškom“ (KKC 1787).

Ali u praksi funkcija ljubavi nestaje iz konkretnih moralnih postavki ako se smatra da ona pruža samo izvorno spoznavanje Boga kao fine ultimo – i upućenost na njega – , te ako ni na koji način ne određuje neposredne ciljeve. Bratska ljubav, naime, kao glavna zapovijed koja se izvršava kroz krepost ljubavi, zahvaća također i u sferu djelovanja i daje razlučivanju racionalnost, zato što ova krepost posjeduje vlastite vanjske čine koji postaju paradigme, nužna uporišta u svakom razlučivanju. Stoga ljubav, iako se nalazi u volji, uključuje i razumski poredak, zahvaćajući – djelomično – u određivanje bližeg cilja, predmeta izbora. Najveću i paradigmatsku vrijednost vanjskih čina ljubavi Toma priznaje kada milosrđe smješta na vrh kreposti, ukoliko ona regulira vanjsko djelovanje i govori o milosrđu kao vrhuncu kreposti, budući da milosrđe upravlja djelovanjem prema vani i tako se suobličuje božanskom djelovanju.

Moral, dakle, sveden na ispunjenje zapovijedi ne bi odgovarao ovoj dinamici?

Apsolutno ne.

Ima li primat ljubavi, prema Vašem mišljenju, snažan utjecaj i na teološka promišljanja?

Naš napor da se dopre do istine i da ju se komunicira ujedinjuje jedna stvar: upravo ljubav. Kako i znanost, tako i proroštvo, bez ljubavi „ne služe ničemu“ (usp. 1 Kor 13, 1-3). Ljubav je neraskidivo povezana s najboljim teološkim znanjem, zato što uspostavlja izravni kontakt s nadnaravnom zbiljom, završava odražavajući se u umu, tako da onaj koji bolje zna jest onaj koji više ljubi. Zahvaljujući tom fascinantnom kreposnom kruženju, u besplatno darovanom spoznavanju drugoga snagom ljubavi stvara se veća mogućnost za dostizanje nove teološke dubine, bolje se oči otvaraju da bi spekulacija dosegla novo poniranje u Misterij. S druge strane, spekulativni napor pokretan dinamizmom ljubavi pridodaje nove razloge za ljubav.

Cijela zbilja proistječe iz Božje ljubavi, prožeta je ljubavlju i sve se usmjerava prema ljubavi, koja je pokretač koji pokreće svemir i daje mu smisao. Tu je ishodište nadnaravne logike. Stoga je Bonaventura tvrdio da je ljubav najveći plod svih znanja (fructus omnium scientiarum)[14]. Svrha svake spoznaje, a posebno „cijelog Pisma“[15], jest da potakne na čin ljubavi. Štoviše, glavni cilj moralne teologije je motivirati za život kojeg pokreće ljubav.

To nam pomaže u radikalnom shvaćanju zašto je dobar teolog uvijek zabrinut za dobro naroda kojeg ljubi, i koji je kadar trpjeti za druge i s drugima.

Uvjeren sam da bi danas bilo pogrešno misliti da bi autentična i čvrsta teologija mogla proizlaziti iz individualističkog blagostanja, indiferentnosti i apatije, bez da bude angažirana u ljubavi. U ovom kontekstu možemo spomenuti Ivana od Križa: „Najčišća bol nosi u sebi najintimniju i najčišću spoznaju.“[16] „Ne mogu se dosegnuti dubine bogatstva i mudrosti Božje ukoliko se ne uđe ondje gdje je najveća patnja.“[17] Sve ovo očito nije moguće bez Milosti, te bi stoga i traktat o Milosti trebalo ubrojiti u one središnje. Traktat o Milosti za mene je bio veliko teološko slavlje, i stoga sam posvetio više godina poučavanju ovog traktata i sastavljanju priručnika o „Milosti i unutarnjem životu“[18].

Kakav je odnos Vas kao teologa prema Svetom Pismu?

Prije nego što ću započeti svoj doktorat iz teologije, bio sam poslan u Rim studirati Sveto Pismo. Na bogosloviji u mojoj biskupiji trebao je jedan profesor. Potom su mi dodijeljeni svi biblijski traktati. Dali su mi samo dvije godine da se vratim s akademskom titulom. Tada sam se upisao na Biblijsku teologiju na Gregoriani, ali sam nastavu pohađao na Biblijskom institutu. Imao sam odlične profesore. U tom periodu nisam upoznao Rim, ali sam usvojio egzegetske instrumente koji su mi koristili cijeloga života.

I nakon toga nisam prestajao posvećivati studiju Pisma svu moguću energiju, tomu u prilog govore i brojni biblijski tekstove koje sam napisao. I ovoga puta su to pitanja povezana s traganjima koje si postavljaju osobe: zašto nam je Isus obećao da ćemo vršiti djela veća od njegovih (usp. Iv 14, 12)? Što za nas znači obećanje da ćemo „premještati planine“ (usp. Mt 17, 20)? Na poseban način sam posvetio godine studija Poslanici Rimljanima, zbog čega je od mene traženo da pišem u Međunarodnom biblijskom komentaru o ovom velikom pavlovskom djelu.[19] Ovi studiji potakli su brojna pitanja koja su na svoj način imala veliki utjecaj na različita teološka uvjerenja te su me usmjerili na postojanu reviziju nekih od tih uvjerenja. Nije moglo biti drukčije, jer je i sam Koncil prepoznao egzegetski rad kao onaj koji može učiniti „ da sazrije sud Crkve“ (DV 12).

Biblijski studiji naveliko otvaraju velike perspektive i ne možemo ne prepoznati važnost zasluge biblijskih istraživanja u obnovi katoličke teologije. Zbog toga mi se čini veoma važnim da Dikasterij za doktrinu vjere ima na raspolaganju ovaj vrijedni resurs kao što je rad Papinske biblijske komisije.

Vratimo se sada na posao koji Vas očekuje. Kakve su perspektive Dikasterija za nauk vjere?

Za osvijestiti perspektive koje se mogu otvoriti u radu doktrinarnog Odjela Dikasterija za nauk vjere nema ništa bolje nego se držati onoga što je rekao Franjo u pismu kojim je popratio moje imenovanje. U njemu razvija široke i zadivljujuće obzore za Dikasterij.

Papa traži da se „uspostavi dijalog teološkog znanja sa životom svetog naroda Božjeg“. Predstavljajući me, zajedno s mojim akademskim titulama, Franjo je podsjetio da sam bio župnik u župi Svete Terezije. Jasno je da je Papi na poseban način važno da se teološko znanje ne postavlja samo da s visoka „osvjetljava“ Božji narod, nego da narodu bude poticaj, da dopusti da bude ranjeno i razoružano od naroda.

Tražio je od mene da „čuvam nauk koji dolazi iz vjere“. Riječi „čuvati“ [custodire] i „brinuti“ [curare] su među najdragocjenijim Franjinim riječima. Nije slučajno što on gaji posebnu pobožnost prema sv. Josipu. Briga je za njega temeljni stav koji proistječe iz Evanđelja. Onako kako se preuzima briga za osobe, tako se mora brinuti i za nauk koji izvire iz vjere. To prvenstveno podrazumijeva ljubav prema onome što se čuva, da se dakle nauk voli kao dragocjeno blago, da se doista bude ponosno na taj božanski dar. Nema mjesta za komplekse manje vrijednosti u odnosu na svijet: na djelu je ljubav i zahvalnost što se osjećamo dotaknuti Milošću, povlašteni s ovoga dara kojeg je Bog učinio za svoju Crkvu.

Kako je običavao na različite načine govoriti sv. Ivan Pavao II, potrebno je razviti „maksimalan dijalog s maksimalnim identitetom“.

Franjo je od Vas zatražio također „ da proširie razumijevanje i posredovanje vjere u službi evangelizacije“.

Čuvati nešto znači poboljšavati ga. Ne radi se o tome da se poboljša nauk, nego njegovo razumijevanje i prenošenje [comunicazione]. Prošla nam desetljeća u tom pogledu nisu polučila utješan rezultat. Koliko teologa možemo staviti uz bok Rahneru, Ratzingeru, Congaru ili von Balthasaru? Ni takozvana „teologija oslobođenja“ nema teologa koji su na razini Gutiérreza. Nešto je izostalo. Postojale su kontrole, da, ali s malo rasta.

Svjestan sam da Franjo želi pokrenuti etapu u kojoj će rast kršćanske misli dobiti novi zamah zato što je svjestan da to izravno doprinosi službi evangelizacije. Veliki teolozi čije je mišljenje bilo u dijalogu sa stvarnošću izazvali su široke reperkusije na različitim stranama, prije svega u pastoralu malih i siromašnih župa. Stoga ne smijemo ostati indiferentni na slabašan razvoj kojeg je teologija doživjela od konca prošlog stoljeća naovamo.

Kako se odnositi prema „pitanjima koje postavlja znanstveni napredak i razvoj društva“? Čini mi se da je to jedan važan izazov.

U pogledu znanosti, Franjo se odredio na nedvosmislen način. Dopustite mi da citiram neke njegove tvrdnje: „O mnogim konkretnim pitanjima Crkva nema razloga predlagati konačnu riječ i razumije da mora slušati i promicati poštenu raspravu među znanstvenicima, poštujući različitosti mišljenja“ (LS 61); „Poštovanje koje vjera duguje prema razumu zahtijeva da se obrati pozornost na to koliko sama biološka znanost, razvijena neovisno o ekonomskim interesima, može poučiti o biološkim strukturama i njihovim mogućnostima i mutacijama“ (LS 132). Ovakvo nam poštovanje dopušta da spoznajemo i da budemo izazvani razvojem različitih znanosti. Osim toga, Franjo tvrdi da „znanost i religija, koje različite pristupaju shvaćanju stvarnosti, mogu ući u intenzivni dijalog, produktivan za obje“ (LS 62) te da se „ne može podržati mišljenje da empirijske znanosti u potpunosti objašnjavaju život, unutarnju bit svih stvorenja i cijele stvarnosti. To bi značilo neopravdano prekoračenje njihovih metodološki postavljenih granica“ (LS 199).

Ne možemo se sakriti u neki limb i ignorirati da je verbalno nasilje nekih grupa razumljivi odušak (izljev), nakon mnogih stoljeća našeg verbalnog nasilja, žestokog, vrlo uvredljivog jezika ili manipulacije ženama kao da bi one bile drugog reda, vrlo prezrene. Franjo je model takva ”strpljenja” koja se rađa iz njegova očinskoga srca.

Ako želimo pomnjivije poslušati probleme koje postavlja društvo, zajedno s nastojanjem da pokažemo razložnost i sklad naše kršćanske misli, moramo se pripremiti na askezu: s ljubavlju tolerirati neprestanu agresivnost kojoj smo izloženi. Nisu li rasprave koje se događaju u društvu posredništvo koje sam Bog koristi da bi nam pokazao, otvorio put prema drugima? Lévinas je s pravom govorio da živjeti postavljajući pitanja znači biti u Bogu.[20]

Ne možemo se sakriti u neki limb i ignorirati da je verbalno nasilje nekih grupa razumljivi odušak (izljev), nakon mnogih stoljeća našeg verbalnog nasilja, žestokog, vrlo uvredljivog jezika ili manipulacije ženama kao da bi one bile drugog reda, vrlo prezrene. Franjo je model takva ”strpljenja” koja se rađa iz njegova očinskoga srca. Za nadati je se da će se tijekom vremena uspjeti pronaći bolja ravnoteža, da će se moći bez gorčine razmišljati i dijalogizirati o ovim temama, na manje agresivan način, s ozbiljnošću koja će nam dopustiti da se njima bavimo cjelovitije i dublje.

Dobro Vam je poznato da u Crkvi postoje „različite struje mišljenja“ i Papa smatra da bi njihovo prihvaćanje moglo potaknuti rast Crkve. Kako razumjeti ovakav stav u kontekstu koji izgleda prilično polariziran?

Ono što Papa govori o poliedru primjenjivo je također i na mišljenje o Crkvi. On je svjestan činjenice da postoje otpori: „Onima koji sanjaju o monolitnoj doktrini, bez nijansi i koju će svi braniti, to može izgledati kao nepotrebno rasipanje. Ali je stvarnost takva raznolikost koja pomaže očitovanju i boljem razvijanju neiscrpnih aspekata bogatstva Evanđelja“ (EG 40).

Želio bih podsjetiti da se Franjo po ovom pitanju nadahnjuje teologijom stvaranja sv. Tome Akvinskog, kada primjećuje da „razlikovanja i raznolikosti stvari proizlaze iz prvog pokretača“, koji je želio da „ono što nedostaje jednoj stvari da predstavi božansku dobrotu bude nadoknađeno od druge“[21]. Stoga, moramo razumjeti raznolikost stvari u njihovim mnogostrukim odnosima.[22] Prema Franji, to se može potvrditi tim više ako se postavimo pred neiscrpni misterij Evanđelja koje se ne može iscrpiti u jednom određenom misaonom obrascu, koliko god se on činio uvjerljivim.

Franjo od mene traži veći angažman u pomoći za razvoj mišljenja, također i kada se pojavljuju ova teška pitanja, jer ako se želi brinuti za doktrinu, učinkovitije je povećati razumijevanje nego povećati kontrolu. Hereze su se bolje i brže iskorjenjivale onda kada je postojalo odgovarajuće teološko mišljenje. Kada se limitiralo na kazne, on su se širile i ukorjenjivale.

Prijeđimo na temu reforme Crkve. Sudjelovali ste na seminaru koji je «La Civiltà Cattolica» organizirala 2015. godine baš o ovoj temi. Što Vi o tome mislite?

Franjo prepoznaje da je „misionarski izlazak paradigma svakog djelovanja Crkve“ (EG 15). To znači da se ne može misliti ni o kakvoj reformi ukoliko ne bi polazila od ove perspektive. To postaje jasno u eksplicitnoj Papinoj tvrdnji: „Reforma strukturâ, koju zahtijeva pastoralno obraćenje, može se razumjeti samo u ovom smislu: učiniti tako da sve one postanu više misijske, da redoviti pastoral u svim svojim instancama bude širi i otvoreniji, da nadahne pastoralne radnike u stalnoj želji za izlaskom“ (EG 27). Crkva vjerna svojoj vlastitoj naravi jest Crkva u dijalogu sa svijetom i decentralizirana u evanđeoskom zanosu. Ovaj izlazak iz sebe nije rezultat pukog napora ljudske volje, nego je nadnaravni dinamizam potaknut Duhom Svetim u osobama i u čitavoj Crkvi.

Stoga, reformski pokret okrenut na izlazak Crkve iz same sebe nije samo pneumatološki, nego također i kristološki. Doista, Duh nas uvodi u svu istinu (usp. Iv 16, 13), samog Krista. Dakle, Duh nas ne odvaja od misterija utjelovljenja, nego baš suprotno, uvijek nas dublje uvodi u misterij Krista i njegova Evanđelja. Zato su Duh i Evanđelje – kao objektivni paradigmatski izvor – istovremeno temelj koji omogućuje izlazak Crkve iz same sebe u misijsku reformu. Franjo kaže da, kada se vrati središtu Evanđelja, sve se obnavlja, evangelizacija je uvijek „nova“ (EG 11) i „poruka je pojednostavljena“ (EG 35). Ova otvorenost samotranscendirajućem dinamizmu Duha mora biti u isto vrijeme povratak objektivnosti Evanđelja, koje pojednostavljuje, vraća na bitno i čini mogućim čišćenje i reformu zastarjelih struktura.

Očuvanje doktrine vjere uvijek se povezivalo s mehanizmom „kontrole“. Izgleda da se Papa usredotočuje na harmoničan rast njezinog razumijevanja. Znači li to će iščeznuti crkvena funkcija traženja pogrešaka?

Ako se pažljivo čita Papino pismo, jasno je da on ni u jednom trenutku ne tvrdi da bi funkcija pobijanja pogrešaka trebala nestati. Jasno je da ako netko kaže da Isus nije pravi čovjek ili da svi migranti trebaju biti ubijeni, da će biti podvrgnut odlučnoj reakciji. Ali u isto vrijeme to nudi i priliku za rast, obogaćivanje našeg razumijevanja. Primjerice, određenu osobu će se trebati pratiti u njezinoj legitimnoj namjeri da bolje upozna božanstvo Isusa Krista ili će se morati voditi razgovori o nekim lošim, nekompletnim ili problematičnim migrantskim zakonima.

Franjo od mene traži veći angažman u pomoći za razvoj mišljenja, također i kada se pojavljuju ova teška pitanja, jer ako se želi brinuti za doktrinu, učinkovitije je povećati razumijevanje nego povećati kontrolu. Hereze su se bolje i brže iskorjenjivale onda kada je postojalo odgovarajuće teološko mišljenje. Kada se limitiralo na kazne, on su se širile i ukorjenjivale.

Učiteljstvo nije puki ”depozit”, nego očiti dar koji je djelotvoran preko Franje. Ako Učiteljstvo uspijeva prosvijetliti nas na našem hodočasničkom putu u ovom trenutku povijesti, trebamo se dati usmjeriti njegovim recentnim i aktualnim interventima, i to nesumnjivo jednako vrijedi kao nastavljanje da se pije na onom izvoru bez dna – na uvijek važećoj i aktualnoj Objavi.

U tom pogledu, temeljni kriterij koji treba očuvati i održati jest da „bilo koja teološka koncepcija koja bi u svome ishodu postavljala sumnju u Božju svemoć i, na poseban način, u njegovo milosrđe“, mora se smatrati neprikladnom.

Tvrdnja da je to „temeljni kriterij“ vrlo je snažna. Znači da ju se ne može ignorirati ili uzeti olako. Podsjetimo da Franjo preuzima ovaj izraz od Međunarodne teološke komisije i, čineći tako, priznaje joj posebnu vjerodostojnost. Ali se prije svega tu radi o tekstu koji se odnosi na spasenje djece umrle bez krštenja, kako bi se pokazala Božja svemoć i milosrđe, kadre udijeliti besplatno spasenje. Ta Božja svemoć i milost ne smiju biti zanijekane ni zamagljenje nikakvom teološkom argumentacijom. Ako se ovo primjeni kao opće načelo, kao temeljni kriterij, nesumnjivo nas primorava da ponovno razmislimo o mnogim drugim stvarima.

U pismu Vama upućenom Franjo traži da razvijate i primičete mišljenje koje predstavlja ”Boga koji ljubi oprašta, spašava, oslobađa, koji potiče osobe i poziva ih na bratsko služenje”.

Kršćansko mišljenje ne može se odvojiti od srca Evanđelja, a što je teološka kerigma i moralna kerigma. Zacijelo, ”ništa nije postojanije, dublje, sigurnije, čvršće i mudrije od navještaja, kerigme” (EG 165) i istodobno je poruka u koju se zaljubljujemo i koji nas zahvaća. Navještaj je koji nam pomaže živjeti i ići naprijed, boriti se i zalagati, s enormnim praktičnim i egzistencijalnim posljedicama.

S druge strane, htio bih napomenuti da ovo ne implicira zagovaranje neke čisto praktične teologije koja bi obezvrjeđivala njezin visoko spekulativni razvoj, jer Franjo traži da se dokumenti Svete Stolice također osiguraju ”prikladnom teološkom podrškom”. Iako je uputno izbjegavati ”kabinetsku teologiju”, to ne bi smjelo nikada navesti na pomisao da Crkva ne ”potiče karizmu i pregnuća teologa koja ulažu u teološko istraživanje”. Studij kako ga razumije sv. Toma je aktivnost u punom smislu. On je prijemljivo otvaranje istini, ali punoj svijesti i predanju sebe, sa željom i najvišom pozornošću, jednako onoj kako netko posvećuje sav svoj interes da sluša prijatelja. Ta kontemplacija je puni život.

Uvijek u svjetlu nužnosti razvoja i promicanja takovog mišljenja koje bi predočivalo ”Boga koji ljubi”, Franjo traži da se svrati pozornost na hijerarhiju istinâ, budući da ”najveća opasnost nastaje ako sekundarne istine zasjene one središnje”.

Problem je što je relativno lagano razviti temu izvan svakog konteksta, raspravljati o njoj željeznom logikom sve dotle da se dopusti da je prenosi određeni opsesivni fanatizam. Za Franju je to ”najveća opasnost”. Daleko je teže to razmišljanje smjestiti u bogati kontekst cjeline crkvenoga naučavanja i dopustiti da se preoblikuje u svjetlu središnjih istina, iz središta Evanđelja. Zacijelo, ”sve objavljene istine proizlaze iz istog božanskog izvora i u njih se vjeruje istom vjerom, ali neke su od njih važnije jer izravnije izražavaju samu srž evanđelja. U toj temeljnoj jezgri blista ljepota Božje spasiteljske ljubavi očitovane u Isusu Kristu umrlom i uskrslom” (EG 36) i, istodobno, s obzirom na moral, ”djela ljubavi prema bližnjemu najsavršenije su izvanjsko očitovanje unutarnje milosti Duha Svetoga” (EG 37).

U svome pismu Franjo zajedno izlaže trajno naučavanje Crkve i recentno Učiteljstvo. Čini mi se da je to zanimljiv podatak.

Zanimljivo je da spominje recentno Učiteljstvo, osim što se referira na stoljetni nauk. Radi se o jednom važnom pojašnjenju, jer upravo recentno Učiteljstvo dijalogizira s aktualnim okolnostima koje obilježavaju svijet i Crkvu, kulturom i svojim izazovima. Učiteljstvo nije puki ”depozit”, nego očiti dar koji je djelotvoran preko Franje. Ako Učiteljstvo uspijeva prosvijetliti nas na našem hodočasničkom putu u ovom trenutku povijesti, trebamo se dati usmjeriti njegovim recentnim i aktualnim interventima, i to nesumnjivo jednako vrijedi kao nastavljanje da se pije na onom izvoru bez dna – na uvijek važećoj i aktualnoj Objavi.

Kako zamišljate svoj rada, sada dok smo na početku? Odgovarati na pitanja, izrađivati dokumente…

Da se približimo ovim ciljevima, nesumnjivu posebnu važnost imat će dvije komisije kojima ću predsjedati: Međunarodna teološka komisija e Papinska biblijska komisija. Po svoj prilici bit će također uputan razvoj Teološke akademije i plodni dijalog s drugim papinskim akademijama.

S druge strane, ove Franjine upute trebaju usmjeravati i prožimati svakodnevni rad Doktrinarne sekcije dikasterija, također i odgovore na doktrinarne optužbe kao i izjave o složenim pitanjima. Neće, doista, biti dovoljno dati brze odgovore u standardnom obliku, nego će trebati tražiti, zajedno s osobama kojih se to tiče, rast, produbljivanje, određeni razvoj postavljene teme.

U isto vrijeme, kada bude potrebno izdati neki dokument, bit će neophodno nastojati bolje prihvatiti razmišljanja i prinose koji dolaze iz naučavanja ovoga pape. Ne radi se samo o tome da se umetne pokoji njegov citat, nego da se mišljenje obogati i razvija u svjetlu njegovih specifičnih doprinosa. To će tražiti također uspostavljanje dijalog s drugim dikasterijima.

Htio bih nadodati da se čestitka koju mi je Sveti Otac poslao pri imenovanju kardinalom koncentrira na nužnosti ”inkulturacije Evanđelja”, i na toj crti je predviđeno da se prefekt Dikasterija može sastajati s teolozima i Biskupijskim komisijama za nauk vjere u raznim krajevima svijeta. Vjerojatno ću iskoristiti tu priliku. Sve to traži ljude, tehnička i ekonomska sredstva. Vidjet ćemo dokle mogu stići, ali važna stvar je, kako kaže Franjo, ”pokrenuti procese”, koji će zatim ići svojim smjerom.

___________________

[1] Mons. Fernandez rođen je 18. srpnja 1962. u pokrajini Cordoba (Argentina). Zaređen e za svećenika 15. kolovoza 1986. Stekao je licencijat iz biblijske teologije na Gregorijani (Rim), a poslije doktorat na teološkom fakutetu u Buenos Airesu. Od 1993. do 2000. bio je župnik u župi Sveta Terezija u Rio Cuarto (Cordoba). God. 2007. sudjelovao je na V. Biskupskoj konferenciji latinoameričkih biskupa (Aparecida) i bio član skupine koja je redigirala završni dokument. Nakon što je bio dekan Teološkoga fakulteta Katoličkog sveučilišta Argentina (Uca) i predsjednik Argentinskog teološkog društva, bio je od 2009. do 2018. rektor Uca. Dana 13. svibnja 2013. imenovan je nadbiskupom. Sudjelovao je kao član biskupskih sinoda o obitelji od 2014. do 2015. na kojime je bio član redakcijske grupe. Na skupštini Argentinske biskupske konferencije 2017. izabran je za predsjednika Komisije za vjeru i kulturu. U lipnju 2018. imenovan je nadbiskupom La Plata.

[2] Usp. A. Spadaro – C. M. Galli, La riforma e le riforme nella Chiesa, Brescia, Queriniana, 2016.

[3] Usp. M. Blondel, L’azione. Saggio di una critica della vita e di una scienza della prassi, Cinisello Balsamo (Mi), San Paolo, 2014. 

[4] Usp. V. Manuel Fernández, Teología espiritual encarnada: profundidad espiritual en acción, Buenos Aires, San Pablo, 2004.

[5] Usp. Isti., «Sentido teológico de la paternidad de la primera Persona», in Angelicum 77 (2000/3) 437-458.

[6] Usp. Isti., Los cinco minutos del Espíritu Santo, Buenos Aires, Claretiana, 2019.

[7] Usp. Tommaso d’Aquino, s., Summa Theologiae, II-II, q. 188, aa. 6-7; q. 181, a. 3.

[8] Usp, isto, q. 182, a. 4, ad 3.

[9] Usp. Bonaventura da Bagnoregio, s., II Sententiarum, 23, 2, 3.

[10] B. Lonergan, Metodo in teologia, Roma, Città Nuova, 2022, 385.

[11] Obispos de la Región Pastoral Buenos Aires, Criterios básicos para la aplicación del capítulo VIII de Amoris laetitia. Buenos Aires, 5. rujna 2016, 6. Usporedi cijeli tekst na www.aica.org/25025-obispos-de-la-region-buenos-aires-dan-criterios-pastorales-sobre.html

[12] Francesco, Carta a Mons. Fenoy, 5. rujna 2016 (w2.vatican.va/content/francesco/es/letters/2016/documents/papa-francesco_20160905_regione-pastorale-buenos-aires.html).

[13] Dana 5. rujna 2016.

[14] Bonaventura da Bagnoregio, s., De reductione artium ad theologiam, 26.

[15] Isto.

[16] Giovanni della Croce, s., Cantico spirituale, 36, 12.

[17] Isti, 13.

[18] Usp. V. Manuel Fernández, La gracia y la vida entera, Barcelona, Herder, 2003.

[19] Usp. Carta a los Romanos, in Comentario Bíblico Latinoamericano, Estella, Verbo Divino, 2003, 777-816. 

[20] Usp. E. Lévinas, Positivité et transcendance, Paris, Puf, 2000, 33.

[21] San Tommaso d’Aquino, Summa Theologiae, q. 47, a. 1.

[22] Usp. isto, a. 2, ad 1; a. 3.

---

Intervju objavljen u katoličkom časopisu La Civiltà Cattolica, 16. rujana 2023. Razgovarao: Antonio Spadaro. Prijevod: Jozo Š., polis.ba

---