Razgovor s biskupom Matom Uzinićem: ‘Naš problem je što smo često u praksi u kontradikciji s Evanđeljem’
Teolozi imaju veliku odgovornost, kako bi u ovim zahtjevnim vremenima i kontekstima u kojima se nalazimo Crkvi i vjernicima upućivali kritički, proročki glas
Mate Uzinić (1967, Dubrava, Omiš) je od prosinca 2020. nadbiskup koadjutor Riječke nadbiskupije. U rodnoj Dubravi završio je osnovnu školu, a gimnaziju u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, gdje završava i teologiju. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 1993. U Rimu, na Papinskom lateranskom sveučilištu, 2000. je postigao licencijat iz crkvenog i građanskog prava. Dubrovačkim biskupom imenovan je 2011. Službu je obavljao do 2020. Biskup Uzinić je pastir i teolog koncilskoga duha, otvoren suradnji vjernika laika, graditelj ekumenski, dijaloški i mirotvorno usmjerene Kristove Crkve, odgovoran za zajednički svijet, za bratstvo u pokretu. U ovom drugom intervjuu za Polis.ba, biskup Uzinić govori o položaju Crkve u društvu, slučaju Mirele Čavajda, odnosu prema izbjeglicama, nužnosti dijaloga Crkve sa svijetom, o Mediteranskim teološkim susretima koji će se u srpnju održati u Rijeci te o osobnoj duhovnosti i odnosu s Bogom.
Oče biskupe, prošlo je više od godinu dana od kad smo razgovarali. Tada ste kao dubrovački biskup preuzimali i službu nadbiskupa koadjutora u Riječkoj nadbiskupiji. Za početak, kako se snalazite u novoj službi, kako Vam je u Rijeci?
Još uvijek se učim na novi grad i nove ljude. Svaka promjena je izazovna, ima i nesnalaženja, što je čovjek stariji na nju se teže navikava. Rijeka je zanimljiva, svoja, ima svoje specifičnosti i karakter. S jedne strane me potiče na rast, a s druge strane mi daruje prostora da budem ono što već jesam. Već je polako doživljavam svojim domom. Isprva mi je bilo teško otići iz Dubrovnika, danas vidim da je to bila dobra odluka, jer mi je prije svega pokazala svu moju kompleksnost i ljudskost, a s druge strane vratila me na početke moje svećeničke službe i odluke za takvim oblikom služenja. Ponovno sam prepoznavao i prihvaćao svoj poziv i poslanje. Dolazak u Rijeku i Riječku nadbiskupiju za mene je osobno veliki blagoslov i jedna nova stepenica u odnosu s Gospodinom.
Nedavno se u hrvatskoj javnosti dosta polemiziralo o slučaju Mirela Čavajda. Nije lijepo govoriti o ženi, osobi kao slučaju, ali ona je u biti samo poslužila da se ponovno u javnosti rastinja sukob onih koji su za „pravo na život“ i onih koji su za „pravo na izbor“. Vi ste, međutim, pozvali cjelokupnu javnost da se olako ne izriču sudovi o drugima, da ne bacamo kamenje na one koji su u nevolji, da barem malo zastanemo. Također, kazali ste, kako iskreno priznajete da nemate recept za konkretni odgovor na ovu situaciju, a dio vjernika Vas je zbog toga napao tvrdeći kako je i u ovom slučaju nauk Katoličke crkve jasan i da ga trebate kao biskup iznositi. U susretu s ovom ženom, što bi ste joj rekli, kako biste joj pomogli?
S ove vremenske distance po tko zna koji put iznova se pokazuje kako smo mi i naša javnost skloni senzacijama, bučnim i agresivnim reakcijama i onda odjednom sve upadne u šutnju kao da nevolje gospođe Čavajda ili nekih drugih sličnih njoj uopće više nema. Sada sam još uvjereniji i opet bih ponovio svoj stav suzdržanosti, odnosno milosrđa kojim bi se osoba mogla osjetiti slobodnom, ali time i odgovornijom za svoje odluke. Nije to prebacivanje na subjektivnu samovolju, nego odluka poštivanja u vjeri.
A kad bih se našao u situaciji da porazgovaram s nekim poput gospođe Mirele, nastojao bih najprije pozorno tu osobu saslušati. Razgovarao bih s njom, svjestan i da bi moje riječi, savjeti ili pomoć mogli biti neprihvaćeni. Sa svom skromnošću vrijedi se i za ovakve susrete pozvati na Isusa. Pa nisu svi ljudi koje je on susretao prihvaćali ono što im je on govorio. Prihvaćao je mali broj. Ali to je tek drugi, zapravo završni stadij susreta. Prije toga treba prihvatiti osobu, u ljubavi je ugostiti, saslušati je, s njome razlučiti sve razloge. Sjetimo se Isusova susreta sa Samarijankom. Mislim da nam ponajprije nedostaje sve ovo prije da bi se onda pojedina osoba mogla osjetiti osnažena i za najteže odluke.
Ljubav na koju nas Krist poziva nije nerazborita, a ni proračunata. Isus je sebe stavio za mjeru, dajući primjer. Znam da nam se uvijek nameće to da nas je on ljubio do kraja, darujući život za nas, ali križ u našem slučaju nije uvijek smrt. Zapravo je to vrlo rijetko. Za nas je križ služenje na naš način. Foto: Riječka nadbiskupija
Živimo u pluralnom, sekularnom društvu. Susreti ljudi različitih pogleda, svjetonazora su neizbježni. Vi se, čini mi se često u povjerenju upuštate u susrete i razgovore s onima koji su različiti, koji nisu dio Crkve i svojim primjerom svjedočite ljepotu, a i nužnost takvih susreta. Osjećate li da se takvim primjerom mogu umanjiti društveni antagonizmi, posebno antagonizam jednog dijela javnosti prema samoj Crkvi?
Naš problem je što smo često u praksi u kontradikciji s Evanđeljem, i ponekad to našu zajednicu čini izrazito zatvorenom. Umjesto da vrednotama oplemenjujemo ovaj svijet, u ime kršćanskih vrednota nekad vršimo nasilje nad drugima i drugačijima. Stoga nije ni čudno da za druge koji nisu članovi Crkve i ne nalaze se u našoj perspektivi, vjera koju ispovijedamo nije ništa drugo doli jedna od ideologija koje se s razlogom plaše, kao što se i mi, također s razlogom, plašimo nekih drugih ideologija koje su prisutne u našem društvu a pretendiraju da budu poput religijskih istina, dogmatski neupitne. To nam samo govori da ne ostvarujemo Ljubav u koju vjerujemo i koja nam je na usnama, da ne dijelimo radost Uskrsa i kada nam je teško, da ne živimo zajedništvo, ne držimo otvorena vrata svojih domova i svojih crkava.
Dok razgovaramo, u nama ne tako dalekoj Ukrajini bukti rat. Broj žrtava je sve veći, mnogi su primorani bježati iz svoje zemlje i tražiti neki novi dom. Ono što je pohvalno jest otvorenost mnogih zemalja u Europi u prihvatu izbjeglica, među njima i Hrvatske. Međutim, činjenica je, također, da takvu otvorenost zemalja EU poput Hrvatske, Mađarske, Poljske prema izbjeglicama iz Sirije ili nekih drugih, posebice arapskih zemalja, nismo mogli vidjeti. Ukrajinci su kršćani, Sirijci većinski muslimani. Ukrajinci su nam „bliskiji“, a Sirijci „dalji“. Je li to razlog zašto smo prema jednima otvoreni, a prema drugima ravnodušni i ne proturječi li to Isusovim riječima: „Stranac bijah i ne primiste me“ (Mt 25,35)?
Zanimljivo mi je bilo pred koji dan slušati zagrebačkog muftiju Aziza ef. Hasanovića kojemu je u jednom televizijskom intervjuu bilo postavljeno slično pitanje. Nastojao je opravdati nas Europljane i Hrvate tako što je podsjetio na onaj prvi veliki izbjeglički val iz Sirije, kada je Europa bila još poprilično otvorena za prihvat sirijskih izbjeglica, ali i na činjenicu da u drugim valovima nije bilo toliko riječi o ratnim izbjeglicama nego o onim ekonomskim koji su u Europu željeli ući ilegalno, koristeći se tom sirijskom ratnom nesrećom. On smatra da se Europa, a s njom i Hrvatska, imaju pravo legitimno štititi. Slažući se načelno s njim, ipak bih dodao da se nažalost i u onom prvom valu ponekad stekao dojam da se gledaju vlastiti interesi, a da su se u ovim kasnijim valovima ipak koristila, a bojim se i nastavljaju koristiti neljudska i ilegalna sredstva.
Također bih dodao da je veliki problem što za izbjeglice iz islamskih zemalja – među kojima su i mnogi kršćani kojima je život doslovno ugrožen – gotovo da ne postoji način legalnog ulaska u Hrvatsku. Osobno mi je tako napisano u jednom pokušaju Riječke nadbiskupije da uz pomoć Isusovačke službe za izbjeglice pomognemo nekim obiteljima, dok su se za ukrajinske migrante – Bogu hvala za to jer su doista u potrebi – vrlo brzo stvorili takvi zakonski preduvjeti. No osnovni problem je i u jednom i u drugom slučaju ozračje u kojima se to čini i nadasve naša selektivna solidarnost.
Umjesto da vrednotama oplemenjujemo ovaj svijet, u ime kršćanskih vrednota nekad vršimo nasilje nad drugima i drugačijima. Stoga nije ni čudno da za druge koji nisu članovi Crkve i ne nalaze se u našoj perspektivi, vjera koju ispovijedamo nije ništa drugo doli jedna od ideologija
To se ozračje najbolje očituje po onome što mislimo i govorimo, a rekao bih i što pišemo i dijelimo po društvenim mrežama, a što pokazuje koliko smo se udaljili ne samo od evanđeoskog retka koji spominjete, nego od Isusa Krista i njegovog evanđelja. Kad su dolazili migranti iz Sirije, uz govor o ljudima u potrebi kojima trebamo pružiti pomoć, čuli su se i vrlo snažni glasovi o kršćanskoj Europi koju oni svojim dolaskom ugrožavaju. Sada kad dolaze ukrajinski migranti uz poziv na pomoć ljudima u potrebi u pozadini se čuju i glasovi kako je ovo možda prilika za kršćansku Europu koja demografski izumire. Uvijek i ponovo smo u središtu mi, naš interes koji oblačimo u lijepe riječi o brizi za druge i zaštiti kršćanstva. To nije kršćanstvo u kojem je u središtu osoba, svaka osoba, nego obrana kulture, ne znam da li baš kršćanske, ali kulture koja želi uživati u individualizmu i blagostanju. Pritom također zaboravljamo da kršćanstvo nije ugroženo od drugih, nego od nas samih i od toga koliko smo autentični kao kršćani. Ovo ozračje koje prati migrantske valove prokazuje našu kršćansku neautentičnost.
U kontekstu rata u Ukrajini, ponovno smo svjedoci kako u svijetu i kod nas nikad neće prestati biti aktualno govoriti i tvoriti mir, izgrađivati povjerenje, upoznavati drugačije, prihvaćati različitost među narodima i religijama, dijalogizirati s drugima. Na to nas posebno potiče i Papa Franjo enciklikom „Fratelli tutti“. Kako vidite kao biskup odnos teologa, biskupa, svećenika, vjernika na našim područjima prema ovim tako bitnim stvarnostima? Nisu li ove teme loci theologici ovoga trenutka?
Mi smo jedna zajednica, okupljena oko svoga Gospodina, dijelimo i dobro i zlo vremena u kojem živimo i djelujemo. I samo zajedno, otvoreni vlastitim različitostima koje nas nadopunjuju a ne ugrožavaju, možemo odgovoriti evanđeoski na izazove vremena. Teolozi imaju veliku odgovornost, kako bi u ovim zahtjevnim vremenima i kontekstima u kojima se nalazimo Crkvi i vjernicima upućivali kritički, proročki glas. Talijanski pjesnik i teolog David M. Turoldo je pred smrt dobro rekao da “Bog nije apstraktno traženje, već traženje koje se kombinira sa životom i svakodnevnom ljudskom stvarnošću; onaj koji ti ne garantira sigurnost i jasnoću, već daje nadu da se uvijek hrabro ide naprijed; koji nije tu da te kontrolira i kažnjava, već Bog koji ti je blizak, razumije te, sluša, voli”.
Kad su dolazili migranti iz Sirije, uz govor o ljudima u potrebi kojima trebamo pružiti pomoć, čuli su se i vrlo snažni glasovi o kršćanskoj Europi koju oni svojim dolaskom ugrožavaju. Sada kad dolaze ukrajinski migranti uz poziv na pomoć ljudima u potrebi u pozadini se čuju i glasovi kako je ovo možda prilika za kršćansku Europu koja demografski izumire. Uvijek i ponovo smo u središtu mi, naš interes koji oblačimo u lijepe riječi o brizi za druge i zaštiti kršćanstva
Osobno osjećam da u trenutnim zbivanjima vjernici mogu odigrati ključnu ulogu u uspostavi i održavanju svjetskog mira. U osmom poglavlju svoje socijalne enciklike Fratelli tutti papa Franjo vidi religije u službi univerzalnog bratstva. Poziva nas na iskren dijalog, ne samo na nekakvoj diplomatskoj nego na egzistencijalnoj razini. Drugi vatikanski koncil kaže da “ne možemo naime zazivati Boga, Oca sviju, ako otklanjamo da se bratski ponašamo prema nekim ljudima, stvorenima na Božju sliku” (Nostra aetate 5). Zbog dobra društva u kojemu živimo i djelujemo, svatko od nas na način svojstven svojim religijskim uvjerenjima, pozvani smo uprisutniti Boga u svijetu, odnosno trebamo tako živjeti da ljudi preko naših djela poštuju i slave Boga u kojeg vjerujemo. To moramo činiti poštivajući autonomiju političke sfere i trudeći se sa svima drugima oko izgradnje boljeg i pravednijeg svijeta, naše „zajedničke kuće“, zalaganjem za opće dobro i cjeloviti ljudski razvoj. Možda na tom putu činimo male korake, ali oni se ipak događaju, kao što je to nedavno bio slučaj u našem susjedstvu sestrinskim pomirenjem dviju pravoslavnih Crkava, Srpske pravoslavne Crkve i Makedonske pravoslavne Crkve – Ohridske arhiepiskopije.
Prošli put sam započeo intervju pitanjem tko je čovjek, kako se postaje čovjekom. Odgovorili ste: „Čovjek je onaj koji svojim altruizmom u svijetu egoizma omogućuje opstanak ovoga svijeta.“ Vidite li u Crkvi i društvu dovoljno altruista, žena i muškaraca spremnih svojim životom svjedočiti Kristovu ljubav prema drugima, strancima, marginaliziranima?
Nikad ih nije dovoljno niti će ih biti dok to svi ne postanemo. A svatko od nas treba svakodnevno iznovice raditi na sebi da pobijedi egoista u sebi kako bi mogao svaki dan ponovo pokušavati biti altruist i stavljati se u službu drugima. To naravno ne znači da trebamo sebe zanemariti. Nije bez razloga mjera zapovijedi ljubavi prema drugima ljubav prema sebi samome. Potrebno je, međutim, naći mjeru kojom nećemo zanemariti ni sebe ni svoje bližnje.
Ljubav na koju nas Krist poziva nije nerazborita, a ni proračunata. Isus je sebe stavio za mjeru, dajući primjer. Znam da nam se uvijek nameće to da nas je on ljubio do kraja, darujući život za nas, ali križ u našem slučaju nije uvijek smrt. Zapravo je to vrlo rijetko. Za nas je križ služenje na naš način. Možda se, kao slika, kao najbolji odgovor nameće parabola o milosrdnom Samarijancu koji je zapravo sam Krist, ali koji smo pozvani i mi biti za druge. Naravno da su to ponajprije oni kojima smo „po dužnosti“ pozvani biti milosrdni Samarijanci, odnosno služiti, ali su to i svi koje susretnemo pokraj putova ovog svijeta, na društvenim i egzistencijalnim periferijama, svi koji su u potrebi, a sposobni smo im pomoći. Kako? Ne znam u detalje. Ponekad je dovoljno ne imati predrasude prema njima. Pogledati ih s ljubavlju i za njih moliti. To uvijek možemo. A budući da je ljubav kreativna, nakon što nadiđemo predrasude i u molitvi, otvorit će nam se i način na koji im trebamo i moramo pomoći.
U Dubrovniku ste u dva navrata organizirali Ljetnu školu teologije. S Vašim prijelazom u Rijeku namjeravate pokrenuti sličnu manifestaciju u svojoj nadbiskupiji u srpnju. Možete li opisati o kakvom se skupu radi i zašto ga pokrećete?
U Dubrovniku sam kroz projekt Ljetne škole teologije doživio susret teologa s bogatim teološkim iskustvom različitih teoloških smjerova i iz različitih crkvenih zajednica, sa studentima teologije različitih teoloških učilišta i također različitih crkvenih zajednica. Meni je to osobno bilo na vlastiti rast, a po reakciji studenata i sudionika i njima je. Prepoznao sam da je to još jedan poticaj i doprinos unutarcrkvenom i ekumenskom teološkom dijalogu, kao i za kontekstualizaciju teologije u našim crkvenim i društvenim okolnostima. Stoga sam se osjetio potaknutim da pokrenem sličan projekt u Rijeci i plod toga su Mediteranski teološki susreti koji će se, na sličnim osnovama na kojima je bila organizirana Ljetna škola teologije u Dubrovniku, održati od 11. do 16. srpnja u Lovranu.
Svatko od nas treba svakodnevno iznovice raditi na sebi da pobijedi egoista u sebi kako bi mogao svaki dan ponovo pokušavati biti altruist i stavljati se u službu drugima. To naravno ne znači da trebamo sebe zanemariti. Nije bez razloga mjera zapovijedi ljubavi prema drugima ljubav prema sebi samome
Nakon dviju vrlo zanimljivih tema o teologiji u pluralnom društvu i kršćanima u političkom prostoru koje smo imali u Dubrovniku, ove smo godine na inicijativu nekih od prošlogodišnjih polaznika, odlučili promišljati i razgovarati o slobodi i odgovornosti. Ta dva termina sadrže širok spektar tumačenja, a na poseban način obvezuju teologe u njihovom djelovanju. Stoga nam je želja o njima zajedno promišljati, dijalogizirati i rasti u razumijevanju, s obzirom da dolazimo iz različitih crkvenih zajednica, s različitim teološkim pristupom.
Mediteranski teološki susreti u Rijeci, odnosno Lovranu, još uvijek, kao što je bila i Ljetna škola teologije u Dubrovniku, ostaju susreti u dijalogu kršćana različitih kršćanskih Crkava na ovim prostorima, ali želja bi nam bila da sudjelovanje u ovom programu s vremenom ponudimo i pripadnicima drugih Crkava u našem okruženju, kao i drugih vjerskih zajednica te onima koji ne vjeruju, ali su zainteresirani za teologiju i teološka pitanja. Osobno smatram da su ovakvi susreti na svim razinama, pa i na teološkoj, nužni jer nam pomažu da se međusobno upoznamo i kroz dijalog ponajprije razbijemo one predrasude koje često imamo jedni o drugima. To je početak boljih odnosa, a zatim, tko zna, bolje povezanosti i jedinstva koje nikad nije i ne smije biti uniformiranost, nego uvijek i samo prihvaćanje u različitosti koja nije naš nedostatak nego naše bogatstvo. Ove će godine naš susret na neki način biti i dio sinodskog hoda Crkve na koji nas je – zajedno s drugim kršćanima i svim ljudima dobre volje – pozvao papa Franjo.
Jedan od Vaših omiljenih svetaca, ako ne i najdraži je sv. Josip, slično kao i Papi Franji. On je primjer pravedna i samozatajna pravednika. Zanimljiv je spoj pravednosti i samozatajnosti. Kako je biskupu koji je dužan govoriti, propovijedati, naučavati recimo socijalnu pravdu kako Vi rado činite i naći mjeru samozatajnosti, mjeru između prekomjerna govorenja o svemu i svačemu i nužne šutnje iz ljubavi?
Da. Doista me fascinira taj šutljivi i samozatajni i, rekao bih, baš zato pravedni čovjek kojega je Bog u dva važna trenutka moga života stavio na moj put i kojega doista osjećam kao svoga zagovornika. Volio bih da u molitvi više pričam s njim, da mi on pomogne oko odgovora na ovo Vaše pitanje jer je on to živio, ali on ne govori riječima. On govori životom. Životom za druge. Mislim da je tu odgovor na ovo Vaše pitanje, u životu za druge. Ili, kako kaže moje biskupsko geslo: „Od ljudi za ljude“. Drago mi je govoriti o sv. Josipu, ali mi nije ugodno govoriti o sebi. Volio bih da mogu i ja na to pitanje o samozatajnosti i mjeri kao i sv. Josip odgovoriti životom, ali ne mogu jer još uvijek učim i kako biti samozatajan i kako imati mjeru. Možda jednom i naučim. Tješi me da imam zagovornika koji je to uspio. I da Bog neće previše gledati na moje neuspjehe, nego da će pažnju usmjeriti na moja nastojanja.
‘Ono što mom duhovnom rastu doista pomaže su šetnje, ali kad sam sam. Tada one često postanu moj razgovor s Isusom. To su za mene važni trenuci. Nakon toga se i fizički i duhovno osjećam bolje.’ Foto: Riječka nadbiskupija
Mnoge ljude privlači Vaša mirnoća, neka oplemenjena sloboda, Vaša otvorenost i nastojanje da o onome što Vas se pita izreknete svoj vlastiti stav, utemeljen u evanđelju, u nauku Crkve, ali iza toga i jedna, čini mi se, suspregnuta snaga, emocija, kontrola da ne biste bili grubi. Oprostite ako sam indiskretan, koliko radite na sebi, stignete li, i što Vam u tome pomaže? Imate li neki svoj posebni molitveni ritam, neke svoje posebne trenutke razgovora s Isusom?
Volio bih da ste u pravu. Nažalost, mislim da nedovoljno radim na sebi. Znate ono kad obećate sebi, a obećanje ostane obećanje. Žao mi je što nemam više vremena za čitanje ili, bolje, što ne znam sebi stvoriti više vremena, a moglo bi se više. I naravno, tu slijedi obećanje… U Dubrovniku sam zadnjih godina to uspijevao, ali sada su nove okolnosti i novi zahtjevi, pa je i teže.
Ipak, što mi je važno, redovito molim. Nije to uvijek sabrano jer mi naviru u glavu tekući poslovi, odnosi, pitanja s kojima se suočavam, ali molim. Molim i za druge, koji opet mole za mene. To osjećam kao veliku pomoć. Zato se preporučujem u molitvu. I obećavam molitvu. Od velike koristi mi je svakodnevna priprema za svetu misu i meditacija nad misnim čitanjima kroz koju se događa i njihova aktualizacija. To mi je nešto kao propovijed za mene samoga. Uz to, ono što mom duhovnom rastu doista pomaže su šetnje, ali kad sam sam. Tada one često postanu moj razgovor s Isusom. To su za mene važni trenuci. Nakon toga se i fizički i duhovno osjećam bolje. I mogu s njegovom pomoću krenuti u novost života i povjereno poslanje.
