www.polis.ba

Ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice o svom iskustvu života s migrantima u Bihaću

Čini mi se da smo donijeli kap ljudskosti u njihovo more patnje i to mi pruža veliku radost

Stanko Perica, isusovac i ravnatelj  Isusovačke službe za izbjeglice za Jugoistočnu Europu (JRS), razgovarao je s novinarom Alessandrom Di Bussolo za Vatican news o problemu migrantske krize u Bihaću i u BiH, ali i o pozitivnim aspektima ove tužne priče, prije svega o međureligijskoj suradnji katolika, pravoslavaca i muslimana koji svojim zalaganjem pomažu izbjeglicama u njihovim potrebama.

Među djelatnicima i prevoditeljima Isusovačke službe za izbjeglice ima i muslimana. Činjenica da u migrantima vidite svoju braću, zbližava li i vas koji se za njih brinete?

Da, svakako. Imamo dvadesetak kulturnih posrednika. Gotovo svi su muslimani koji prevode za izbjeglice i tako im pomažu da čujemo njihove potrebe. Mnoge izbjeglice ne govore engleski ili barem nedovoljno dobro da bi izrazili ono što misle. Misija JRS-a temelji se na tri riječi: pratiti, služiti i štititi. U tom je kontekstu možda najteže štititi, jer ovu krizu koju uzrokuje i politika, a u političkom je diskursu vrlo lako, politički često vrlo korisno, napasti one koji nemaju glasa. Zbog toga mi želimo da oni preko nas progovore, želimo biti njihov glas.

Postoji li u svima vama svijest, kako Papa Franjo piše u enciklici Fratelli tutti, da “pravo na dostojanstven život nema granica i da nitko, bez obzira gdje je rođen, ne smije biti isključen”?

Da,  želimo da ta svijest bude prisutna u svima. Papa je dobro uočio opasnost od neodgovornog populizma i to je doista velika prijetnja. Tako je lako zapaliti ovaj populizam i, nažalost, mi smo u ovoj regiji [Balkan] već toliko patili posljednjih desetljeća zbog populizma. Ponekad se čini da nismo mnogo naučili. Nadam se da će ova izvanredna situacija s kojom se danas susrećemo biti pouka za budućnost.

Među migrantima velika je većina muslimana. Vi kršćani, katolici i pravoslavci, možete li vidjeti Krista u njihovim licima?

Vrlo je lako vidjeti Krista u njihovom licu. Uistinu je šokantno vidjeti migrante u papučama kako hodaju po snijegu koji je gotovo do koljena. Mnogi mi kažu  kada vide u kakvoj se situaciji nalaze zaboravljaju na svoje probleme. Stvarno je tako. Susrećući ih takve mijenjamo se i mi, kao što susret s Kristom mijenja čovjeka. Apsolutne stvari postaju relativne i obrnuto, mijenja se perspektiva. To je stvarno religiozno iskustvo.

Za kraj, oče Stanko, možete li nam ispričati jednu ili dvije zgode iz života u kampovima u kojima ste se Vi i Vaši djelatnici zaista osjećali kao braća s izbjeglicama?

Kad izbjeglice vide simbol JRS na automobilu ili na našim jaknama, oni su zaista sretni: pozdravljaju nas na ulici, zahvaljuju nam, žele razgovarati s nama. Čini mi se da smo donijeli kap ljudskosti u njihovo more patnje i to mi pruža veliku radost. Kad nas vide, odmah se otvore, žele razgovarati o svom putovanju, svojoj patnji i koliko su puta išli na takozvani „game“, odnosno pokušavali prijeći granicu. Vrlo je lako sklopiti prijateljstvo s njima i iznimno je poticajno vidjeti u njihovim očima veliku želju za dostojanstvenim životom. Koja je vrijednost života, pitam se, kad su ti ljudi spremni suočiti se sa svim tim poteškoćama da bi imali bolji život? Tako se je lako obogatiti susretom s njima. U našoj kući JRS-a u Bihaću, u Bosni, postoje i dvije sestre Majke Tereze iz Kalkute koje svakodnevno obilaze i traže izbjeglice kako bi im podijelile hranu i kažu mi da čak i ako su žene, okružene mnogim muškarcima, nikada nisu imali osjećaj da su u opasnosti, a to je također jedno lijepo svjedočanstvo.

Biste li mogli reći njihova imena ili priču ljudi koji su razgovarali s vama o svojim putovanjima?

Na primjer, postoji jedna Ukrajinka, Elena, koja je živjela u Nizozemskoj i nažalost iz nekog se razloga morala vratiti u Ukrajinu. Sada bi se željela ponovno vratiti u Nizozemsku. Jedna je od rijetkih žena među izbjeglicama, ali ni ona ne može prijeći granicu. Ostajući u Bihaću, ona puno pomaže ostalim izbjeglicama. Zanimljivo je, jer ona koja je u kampu u nešto lakšoj situaciji, svakodnevno ima hranu i grijanje, nosi dio hrane u jednu napuštenu kući, gdje sada borave izbjeglice, koje su često bez hrane. Dakle, svaki dan hranu koju dobije dijeli s ostalim izbjeglicama.

Preveo: I. T. Polis.ba