www.polis.ba

Rađanje Svjetlosti

Svi moji iz Varcara njegovali su jezik u sebi bogat slikama, kućni jezik pun germanizama, turcizama, ikavice, jezik koji je u sebi znao pomiriti zavađena carstva. Nema u njemu stranaca, sve je postalo kućno čeljade. Jezik koji sve ono što je drugo i strano iz sebe ne isključuje, tek on je sposoban roditi Boga

Svake godine u maju, nekako baš u ovo vrijeme, ispod moga prozora rascvjeta se bakina ruža. Bira pogodan trenutak, majčin rođendan. I svake nas godine, svojom dobro ugođenom predvidljivošću, obraduje. Uskladi se ona i s majčinim danom, pa mi nadođe, tako eto prirodno, pitati se: što naše majke, a onda i očevi, ili bilo koji drugi autoriteti, nazovimo ih duhovni roditelji, imaginarni prijatelji, u nama rađaju, i što na koncu mi sami rađamo u drugima? Majčin je dan, kako ga ja vidim, razvodnjena, prešećerena ružina vodica i ne bih ga se niti dotaknula, ali, te ruže me podsjetiše na bakinu đulsiju. Vratiše me sve do njezine ljetne kuhinje u Varcaru.

Vrijeme od đulsije ujedno je i početak  ljeta. Sve važno od života preko ljeta seli se i odvija u prostoru ljetne kuhinje. Slažemo ružine latice na dno tegle, ispunjamo vodom, postavljamo u okna prozora i čekamo. Čekamo da svjetlost i toplina učine svoje. Sunce se nakratko zadržava u teglama a onda prijeđe na police, zidove, nastani se u njezinim kućnim poslovima, našim licima. Ona je šnajderica, sunce posebno obasjava šivaću mašinu, pa sve što sašije u toplim je tonovima ruža i đulsija. Mati reže šnitove iz burde, baka kroji, šije, a ja nosim. I dan danas nosam njihov Varcar. Zasvijetli mi kad zatreba. U ljetnim večerima ispijamo đulsiju i pratimo let krijesnica. U kraju u kojem sam odrasla zovu ih svjetlaci.

Ona veli kako kod njih u Španjolskoj ima jedan lijep izraz „dar a luz“, doslovno bi ga mogli prevesti „donijeti na svjetlo svjetlost“, a znači zapravo – roditi

Zbog sve te silne svjetlosti doluta mi u misli jedna moja imaginarna kona i prijateljica, teologinja, Marija iz Agrede. Jako je voljela svjetlost i o njoj baš lijepo pisala. Malo smo razmijenile misli o svjetlosti, ja gornje, a ona veli kako kod njih u Španjolskoj ima jedan lijep izraz „dar a luz“, doslovno bi ga mogli prevesti „donijeti na svjetlo svjetlost“, a znači zapravo roditi. I obratno. Nije li to lijepo, veli mi ona, svrha je ljudskoga života poroditi Boga. Roditi Svjetlost. Bog je svjetlost s velikim S. Bog može postojati u prostoru i vremenu tek kada ga „porodi“ ljudsko biće, koje, poput Marije, potpuno slobodno prihvati roditi Boga. On sklapa savez s Marijom, i bez njena da, bez njena pristanka, nema ni spasenja. Marijin odgovor je: Neka mi bude po Riječi Tvojoj, istoj onoj prvoj riječi koju Bog izgovara kod stvaranja: Neka bude Svjetlost. Time Marija donosi Svjetlost na svijet.

Svrha je i naših osoba stvorenih na sliku Božju donijeti na svjetlo Svjetlost. I utjelovljenje i otkupljenje ispunjavaju svoju svrhu kada im se slobodno predamo, poput Marije, radi dijaloga u ljubavi s Bogom. Taj nas dijalog u ljubavi ostavlja metaforički trudnima. Samo iz našega da, slobodna pristanka, rađamo Svjetlost. I nije to privilegij samo vjernika niti samo kršćana, Jer gdje je ljubav ondje je i Bog.

Mariju iz Agrede sam upoznala preko jedne druge imaginarne prijateljice Terese Forcades, pisala je o njoj u Vjeri i slobodi (Ex libris, Rijeka, 2017, str. 80-83). S njima razglabam što znači ovdje i sada rađati Boga? Kojeg i kakvog Boga? Prisjetimo se samo povijesti hoda Boga s ljudima, poznatih dionica, koje uzimamo tako zdravo za gotovo: Boga koji je stranac u Betlehemu, upravo pristigao na vrijeme da se popiše kao porezni obveznik imperijalnoga carstva, poslije sa svojima emigrira u sigurnost Egipta. Odrasta, u svojim zrelim godinama i ne radi ono što njegovo „selo“ od njega očekuje. Prorok je bez časti u svome zavičaju. Iznevjerio je njihova očekivanja, selo bi da on pođe utabanim putem u odijelu unaprijed skrojenom malog neznatnog tišlerova sina. A on prerasta dotrajalu odjeću naroda tvrde šije. Ne zaboravlja tko je, odakle je, gdje mu je korijenje, niti kome sve duguje, ali prerasta svoje zemaljske roditelje, stvara i rađa novog sebe. Svoj životni put i poslanje gradi iz odnosa s Bogom.

Boga rađaju slobodna bića, koja u svjetlu Njegove Riječi proniču istinu i zbilju našega svijeta. I ostaju uz malene, neznatne. I Bog je tek stranac i manjina, Drugi, u našem svijetu

Za nas bi to značilo da se sami nanovo rađamo, odrastamo, sazrijevamo, zrijemo, kako god želite, kad uzmognemo kazati da neke od istina naših zemaljskih majki i očeva, bilo kojih autoriteta, Majke Domovine, Oca Nacije, nisu istine, kada ih rasvijetli svjetlo evanđelja. Rasti znači, poput Isusa, razabirati što je Božja volja. On sjeda za stol s grešnicima, ne da bi s njima sklapao poslove od kojih bi imao neke koristi, nego da ih preporodi za novi život, da u slobodi rađaju nove plodove. Otvara oči, uši, otvara usta, ostavlja otvorena nebeska vrata. Nema granica. I biva ubrojen među zločince. Što smo od toga vidjeli, čuli, a što ispovijedamo? Uz iznimke, u nas sve nekako naopako, zločinca se bogom proglašava, oltar je, nekima, interesna sfera, s grešnim političkim strukturama odgovornim za ekonomsko iscrpljivanje zemlje sjeda se za stol zbog trenutne privatne koristi i časti. Sjeda se za stol i časti one koji su vrlo svjesno ogriješili svoje ruke u nestanku sredina poput Varcara. Grešnicima se oprašta, samo da bi ih se držalo u šaci, neslobodne i pokorne. Migrante i strance se pljuje i po strani ostavlja. Betlehem se umnaža po zabitnim krajiškim šumama.

Marija u svome da, svome Veliča, hvali Boga koji je na strani malenih i neznatnih, rađa takva Boga. Kakvoga Boga mi danas u ovoj zemlji rađamo? Tko bi bili naši maleni, naši neznatni?

Zasigurno nisu oni što nariču nad ugroženošću svoga malenog stada, naroda, a stekoše čast i bogatstvo na konto toga. Nisu ni oni što iste te hvale s oltara. Oni Boga ne rađaju, rađaju samo sebi slične slugane i sluškinje. Boga rađaju slobodna bića, koja u svjetlu Njegove Riječi proniču istinu i zbilju našega svijeta. I ostaju uz malene, neznatne. I Bog je tek stranac i manjina, Drugi, u našem svijetu.

Ne zaboravimo da Boga rađaju neznatne službenice, poput Marije.

Ponovo me sjećanja vraćaju u svjetlo bakine ljetne kuhinje, na trenutak kada se moli: daj nam svoj sveti rod, berićet i blagoslov. Iz te molitve razabirem da On proviđa, ne ostavlja nas praznima. Varcara je nestalo iza posljednjega rata. Ostao je jezik varcarski, koji mi se, takav kakav jest, čini važnim za rađanje Boga, baš ovdje kod nas, u ovoj zemlji koja nas i boli i radosti. Ovako, svi moji iz Varcara njegovali su jezik u sebi bogat slikama, kućni jezik pun germanizama, turcizama, ikavice, jezik koji je u sebi znao pomiriti zavađena carstva. Nema u njemu stranaca, sve je postalo kućno čeljade. Jezik koji sve ono što je drugo i strano iz sebe ne isključuje, tek on je sposoban roditi Boga. Jezik ukorijenjen u povijesnu zbilju, iz nje taloži najbolje. Bog koji se utjelovljuje, pati s nama i uskrsava u tom i takvom jeziku je stvarnost čudesna.

Bog se ozbiljuje u posve konkretnim životnim okolnostima, ovdje i sada. Ali tek po našem svjesnom i slobodnom da.


Roberta Nikšić, polis.ba