Proturječi li papa Franjo Tridentinskom saboru?

Dana 16. rujna 2023. godine, javnosti je predstavljeno pretenciozno „otvoreno pismo“ pod naslovom „Nauk katoličke vjere o primanju Presvete Euharistije“. U pismu se vrlo razvidno optužuje papu Franju za herezu, a objavili su ga, i potpisali, poznati američki kritičari Pape, među kojima je prvi na listi nedavno umirovljeni biskup Joseph Strickland iz Tylera u Teksasu, a pridružio mu se i sveprisutni pomoćni (!) biskup Athanasius Schneider iz Astane u Kazahstanu. Pismo je osim njih dvojice, potpisalo još troje biskupa, te četrdesetak teologa i znanstvenika. Središnji fokus pisma je ukazivanje na, navodno, heretičko naučavanja pape Franje o primanju Pričesti, a koje je iznio u svojem apostolskom pismu „Desiderio Desideravi“. Apostolsko pismo se bavi liturgijskim oblikovanjem Božjeg naroda, a objavljeno je 26. lipnja 2023., na blagdan Svetog Petra i Pavla.

Napad na Papu započinje s citiranjem dviju rečenica iz apostolskog pisma i na tome se dalje razrađuje tvrdnja o herezi pape Franje. „Sporni“ tekst glasi:

„Svijet još uvijek to ne zna, ali pozvani su svi na gozbu svadbenoga stola Janjetova (Otk 19, 9). Sve što je potrebno za biti primljen na gozbu je biti obučen u svadbeno ruho vjere, koje proizlazi iz slušanja Njegove Riječi“ (Rim, 10:17).

Te dvije rečenice pape Franje, navodno, proturječe odredbama Tridentinskog sabora o Euharistiji. No, zanimljivo je da autori sramotnog pisma tendenciozno prešućuju sljedeću ključnu rečenicu, koja s prve dvije čini cjelinu:

„Crkva kroji takvo ruho da svakom pristaje bjelina ruha OKUPANOG U JAGANJČEVOJ KRVI“ (Otk, 7:14).

S jednim citatom, tendenciozno istrgnutim iz konteksta, kritičari daju svoju negativističku raščlambu:

„Logični smisao (???) tih riječi je da je jedini uvjet za katolika, kako bi dostojno primio Svetu euharistiju, posjedovanje vrline vjere, vjere u kršćansko učenje utemeljeno na božanskoj objavi. Nadalje, u apostolskoj poslanici u cjelini postoji šutnja o bitnoj temi pokajanja za grijeh kao preduvjeta za dostojno primanje Euharistije.

Taj logički smisao suprotan je vjeri Katoličke crkve. Katolička crkva je uvijek poučavala, da bi katolici, kako bi dostojno i bez grijeha primili Svetu euharistiju, trebali primiti sakramentalno odrješenje, ako je to moguće, za sve smrtno počinjene grijehe, te isto tako poštovati sve druge zakone Crkve vezane uz primanje Euharistije.“

„Logički smisao“ nekog teksta ne može se, međutim, razumjeti izvan konteksta njegove namjere u prenošenju poruke, niti se može izvlačiti iz konteksta samo dviju rečenica. Primijeni li se takav pristup na Sveto pismo, mogu nastati različiti problemi. Na primjer, Isusova izjava da je „Otac veći od mene” (Iv 14,28) bi značila da je Isus manje božanski. Sveto pismo to, naravno, ne tvrdi, a papa Lav I. jasno je izrazio da je Isus manji od Oca po svojoj ljudskosti, ali jednak Ocu u svom božanstvu.

U pismu se citira odredba Tridentinskog koncila o Presvetom sakramentu euharistije, da bi se tako dokazala tvrdnja da je učenje pape Franjine u suprotnosti s crkvenim naukom. Koncil kaže:

„Ako se ne pristupa bilo kojoj od svetih službi osim svečano, što je prikladno, što više svetost i božanstvenost ovog nebeskog sakramenta shvaća kršćanin, to bi revnosnije trebao paziti da mu pristupi s velikim poštovanjem i svetošću [Kanon 2], posebno kada čitamo u Poslanici riječi ispunjene strahom: „Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela Gospodnjega“ (1 Kor 11, 29). Stoga, onaj tko želi pristupiti, mora se sjetiti zapovijedi „Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše” (1Kor 11,28).

Sadašnja crkvena praksa propisuje da je ova provjera nužna, te da nitko tko je svjestan smrtnog grijeha, bez obzira koliko mu se činilo da se je pokajao, ne bi smio pristupiti Svetoj Euharistiji bez prethodne sakramentalne ispovijedi. To je, kako je sveti Sabor naredio da se uvijek poštuje od svih kršćana, čak i od svećenika koji su dužni slaviti (misu!), pod uvjetom da im ne nedostaje ispovjednika. Ali ako svećenik u hitnoj potrebi slavi bez prethodne ispovijedi, neka se ispovijedi čim je prije moguće.“

Autori „pisma“ pozivaju u pomoć također još jednu crkvenu odredbu: „Ako itko kaže da je samo vjera dovoljna kao priprema za primanje sakramenta Presvete euharistije, neka bude anatemiziran“ [Kanon 11]. Dakle, proizlazi, da je papa Franjo u opasnom stanju. Ukratko: Pismo tih kritičara, „pismoznanaca“, moralnih bičonosaca, optužuje papu Franju da je, navodnim učenjem da je za Pričest dovoljna samo vrlina vjere, pao u herezu, jer nije naglasio nužnost da se katolici prije pričeščivanja oslobode smrtnog grijeha.

Svaki dobronamjerni čitatelj citiranog, navodno heretičkog, teksta izvučenog iz apostolskog pisma „Desiderio Desideravi“ jasno može zaključiti da papa Franjo evocira biblijsku sliku „svadbenog ruha”. Biti obučen u svadbeno ruho vjere znači da je svaki tako obučen spreman za Večeru Gospodnju, a ne označuje da je za sudjelovanje potrebna samo vjera. Ta slika se pojavljuje u prispodobi o vjenčanju u Matejevom evanđelju u poglavlju 22, a također se spominje i u Otkrivenju u poglavlju 19, gdje su sveti opisani kao odjeveni u vjenčane odjevne predmete. U prispodobi o vjenčanju, oni koji dolaze odjeveni u svadbeno ruho pozvani su na svadbenu gozbu, dok oni koji nisu odjeveni u prikladno svadbeno ruho bivaju „bačeni van, u tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba” (Mt 22, 11-13). Papa Franjo tumači svečanost vjenčanja kako euharistijski, tako i eshatološki, naglašavajući da prikladno svadbeno ruho omogućuje sudjelovanje u slavlju Euharistije i Euharistijskoj svečanosti u Kraljevstvu nebeskom.

Sam Tridentinski koncil uspostavlja tu vezu između svadbenog ruha i opravdanja. U vezi s opravdanjem koncilski oci navode:

„Stoga, kad primaju istinsku i kršćansku pravdu [tj. opravdanje], zapovjeđeno im je, odmah po ponovnom rođenju, da je sačuvaju čistom i besprijekornom, kao prvu haljinu koja im je dana kroz Krista Isusa umjesto one koju je Adam izgubio svojom neposlušnošću za sebe i za nas, da ga podnesu pred sudom Gospodina našega Isusa Krista i da imaju život vječni.“

Zbog potpunije slike što papa Franjo želi kazati može poslužiti i sljedeći odlomak iz apostolskog pisma:

„Nitko nije zaslužio mjesto na toj večeri. Svi su bili pozvani. Bolje rečeno: svi su bili privučeni gorućom željom koju je Isus imao da s njima podijeliti tu Pashu. On zna da je on Jaganjac tog Pashalnog obroka; zna da je on Pasha. To je apsolutna novost, apsolutna originalnost, te večere, jedina istinska nova stvar u povijesti, što čini tu večeru jedinstvenom i zbog toga „Posljednjom večerom”, neponovljivom. Ipak, njegova beskrajna želja da ponovo uspostavi to zajedništvo s nama, koje je bilo i ostalo Njegov izvorni naum, neće biti zadovoljena sve dok svaki muškarac i žena, iz svakog plemena, jezika, naroda i nacije (Otk 5, 9), ne budu jeli Njegovo Tijelo i pili Njegovu Krv. Zbog toga će ta ista Večera biti prisutna u slavlju Euharistije dok se ponovno ne vrati.

Crkva kroji takvo ruho kako bi odgovaralo svakome s bjelinom ruha okupanog u krvi Jaganjčevoj (Ot 7:14). Ne smijemo si dopustiti ni trenutak odmora, znajući da još uvijek nisu svi primili poziv na ovu Večeru ili znajući da su drugi to možda zaboravili ili su zalutali na putu u zavojima ljudskog života. To je ono o čemu sam govorio kad sam rekao: „Sanjam o ‘misionarskoj opciji’, to jest o misionarskom impulsu koji je sposoban preobraziti sve, tako da crkveni običaji, načini obavljanja stvari, vremena i rasporedi, jezik i strukture mogu biti prikladno usmjerena za evangelizaciju današnjeg svijeta, a ne za njegovo samoodržanje.” (Evangelii gaudium, br. 27). „Želim ovo kako bi svi mogli sjediti za večerom žrtve Jaganjčeve i živjeti od Njega.“

Jasno je da, kad papa Franjo izjavljuje: „Sve što se traži za biti primljen na svečanost je svadbeno ruho vjere”, njegova namjera nije rješavanje pitanja odrješenja prije Pričesti, već potvrđivanje i naglašavanje stajališta da „nitko nije zaslužio mjesto na toj večeri“, te da Bog ne zahtijeva od nas ništa što već nije dao. Papa Franjo naglašava da vjenčano ruho posjeduje „bjelinu odjevnog predmeta OKUPANOG JANJEĆOM KRVLJU” i da Crkva oblikuje bjelinu i prikladnost odjeće. U kontekstu svega što je dosad rečeno, očigledno je da papa Franjo želi naglasiti da Crkva čovjeku pomaže pripremiti se za Večeru nudeći mu odrješenje od grijeha, što je potpuno suprotno od onoga što kritičari tvrde da Franjo uči. Papa Franjo nigdje ne tvrdi da odrješenje od smrtnog grijeha nije nužno prije primanja pričesti.

Preporučuje se da katolici, ako naiđu na poteškoće s određenim odlomkom u papinskom dokumentu, slijede smjernice Kongregacije za nauk vjere iz 1990. godine, kako je navedeno u uputama pod nazivom „Donum Veritatis“. Teolozima se, u stavku 30, savjetuje da iznesu svoje poteškoće i nejasnoće pred učiteljskim vlastima „u evanđeoskom duhu i s dubokom željom da se poteškoće riješe“. Inicijatori i potpisnici otvorenog pisma očito imaju samo jedan cilj: optužiti papu Franju za proturječnost u naučavanju „od Boga objavljene katoličke vjere”?

Međutim, čini se da ipak pravi razlog napada na Papu nije izražen ponajprije kroz dvije citirane rečenice. Prava motivacija proizlazi iz Papine podrške Drugom vatikanskom koncilu:

„Neprihvaćanje liturgijske reforme, kao i njezino površno shvaćanje, odvraća nas od obveze traženja odgovora na pitanje koje opet ponavljam: kako rasti u sposobnosti da živimo u punini liturgijskog djelovanja? Kako da nastavimo dopustiti da budemo zadivljeni onim što se događa u slavlju pred našim očima? Trebamo ozbiljnu i dinamičnu liturgijsku formaciju.“

Optužiti nekoga, izravno, ali i prikriveno, za herezu, predstavlja ozbiljnu optužbu. Nije baš milosrdno tumačiti riječi i postupke Svetog Oca tako često na najgori mogući način, što nažalost, neki čine. Takvo ponašanje predstavlja teški grijeh lažnog svjedočanstva, izravno suprotstavljen ljubavi koja „sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada” (1 Kor 13,7) i kršćanskoj dužnosti da „u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe” (Fil 2,3). Svojim pismom kritičari, ne prviputa, ignoriraju doktrinalnu i liturgijsku pozadinu primjedbi pape Franje u apostolskom pismu, te zanemaruju druge izjave, koje jasno pokazuju ortodoksnost papinog učenja. Iščitavanje teksta apostolske pobudnice „Desiderio Desideravi“ pokazuje da je papa Franjo pružio jasno i vrlo uvjerljivo objašnjenje crkvenog nauka, kao što se i očekuje od pastira svih vjernika. Uzme li se u obzir cijeli izričaj „svadbeno ruho vjere” dolazi se do Kristovih prispodoba u kojima nedostatak svadbenog ruha označava potpuni nedostatak poštovanja i pripravnosti za tu prigodu.

„Svadbeno ruho vjere“ dar je Božji. Pravilno razumijevanje onoga što je uključeno u „Janjetovu svadbenu gozbu“ trebalo bi imati nekoliko učinaka na život vjernika. Ponajprije kao pomoć vjerniku da njeguje ljubav koju Isus ima za njega. Nadalje, ispravno shvaćanje „Janjetove svadbene gozbe“ trebalo bi ohrabriti srce svakog vjernika u očekivanju Kristova dolaska. Konačno, trebalo bi izazvati duboku želju da bude osobno spreman za jedinstvo, koje će se dogoditi na Jaganjčevoj svadbenoj gozbi. Bez obzira na nečija prošla djela, neizostavan je uvjet nošenje svadbenog ruha vjere, a to podrazumijeva imanje čiste duše i raskajano srce, te prihvatiti način života, koji daje svjedočanstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Dokument se posebno obraća Katoličkoj Crkvi u Sjedinjenim Američkim Državama. Činjenica je da su u nekim američkim katoličkim krugovima liturgijski tradicionalizam, teološki otpor prema Koncilu i protivljenje prema papi Franji postali međusobno povezani. Pojedine skupine, koje nisu tajne niti neovisne o crkvenim vlastima, uživaju podršku određenih lokalnih biskupa i čvrsto su ukorijenjene u američkom katoličkom establišmentu.

Papa Franjo poručuje: „Ostavimo naše polemike da zajedno poslušamo što Duh govori Crkvi. Sačuvajmo svoje zajedništvo. Ostanimo i dalje zadivljeni ljepotom Liturgije. Pashalno otajstvo nam je dano. Dopustimo da nas zagrli želja da Gospodin i dalje ima blagovati svoju Pashu s nama. Sve to pred pogledom Marije, Majke Crkve.“

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---