Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Propovijed pape Franje u Marseilleu
Mi želimo biti kršćani koji susrećemo Boga u molitvi i našu braću u ljubavi; kršćani koji se ushićuju, trepere, primaju vatru Duha te potom dopuštaju da ih zapale današnja pitanja i izazovi Mediterana, jauci siromašnih, „svete utopije“ bratstva i mira koje čekaju ostvarenje
Subota, 23. rujna 2023. godine
Papa je posjetio Marseille da bi sudjelovao na zatvaranju susreta „Rencontres Méditerranéennes“ posvećenog temi migracija
Pismo pripovijeda da je kralj David, uspostavivši svoje kraljevstvo, odlučio prenijeti Kovčeg Saveza u Jeruzalem. Nakon što je sazvao ljude, ustao je i uputio se uzeti Kovčeg; potom, idući putom, on sam je plesao ispred Kovčega zajedno s narodom, očitujući radost zbog Gospodinove prisutnosti (usp. 2 Sam 6, 1-15). Ovo je u pozadini scene koju nam pripovijeda evanđelist Luka izvještavajući nas o Marijinom posjetu rođakinji Elizabeti: Marija također ustaje i upućuje se prema Jeruzalemu, i kada ulazi u Elizabetinu kuću, dijete koje je ova nosila u utrobi, prepoznajući Mesijin dolazak, zaigrava od radosti, pleše pred Gospodinom poput Davida koje je zaplesao pred Kovčegom (usp. Lk 1, 39-45).
Marija je, dakle, prisutna kao pravi Kovčeg Saveza, ona koja unosi utjelovljenog Gospodina u svijet. Ona je mlada djevica koja ide ususret staroj nerotkinji i, noseći Isusa, postaje znak Božjeg pohoda koji pobjeđuje svaku neplodnost. Ona je Majka koja uzlazi u Judejsko gorje da bi nam poručila kako Gospodin putuje prema nama, da bi nas pronašao sa svojom ljubavlju te da bismo zbog toga klicali od radosti. To je Bog koji kreće na put!
U ove dvije žene, Mariji i Elizabeti, otkriva se Božji pohod ljudskom rodu: jedna je mlada, druga je stara, jedna je djevica, druga je neplodna. Ali su obje ipak trudne na „nemoguć“ način. To je Božje djelo u našem životu: čini mogućim ono što izgleda nemoguće, čini da i u besplodnosti bude život.
Braćo i sestre, zapitajmo se s iskrenošću srca: vjerujemo li da je Bog na djelu u našem životu? Vjerujemo li da Gospodin, na skriven i često neočekivan način, djeluje u povijesti, čini čuda i da je na djelu u našim društvima obilježenima svjetovnim sekularizmom i određenom religijskom indiferentnošću?
Postoji način kako bismo razabrali imamo li to povjerenje u Gospodina. Koji je to način? Evanđelje nam govori da „dok je Elizabeta začula Marijin pozdrav, djetešce joj je poskočilo u utrobi“ (r. 41). Ovo je znak: poskočiti [sussultare]. Tko vjeruje, moli, tko prima Gospodina poskače u Duhu, osjeća da se nešto pokreće unutra, „pleše“ od radosti. Volio bih se zadržati na ovome: ushit vjere [il sussulto della fede].
Iskustvo vjere rađa nadasve ushit pred životom. Biti ushićen znači biti „unutarnje dirnut“, da prođu trnci, osjetiti nešto što pokreće srce. Suprotno od toga je plošno srce, hladno, prilagođeno mirnom životu, koje se ušuškava u ravnodušnost i postaje nepropusno, okorjelo, neosjetljivo za sve i svakoga, pa i na tragično odbacivanje ljudskog života, što se čini danas tolikim migrantima, kao i nerođenoj djeci te odbačenim starim osobama. Hladno i plošno srce mehanički pokreće život, bez strasti, bez entuzijazma, bez želje. U našem europskom društvu moguće je oboljeti od cinizma, razočaranja, očajanja, nesigurnosti, općeg osjećaja tuge – one tuge skrivene u našim srcima. Netko je te sklonosti nazvao „tužnim strastima“: to je život bez ushićenjâ.
Oni koji su rođeni u vjeri prepoznaju prisutnost Gospodinovu, kao dijete u Elizabetinoj utrobi; prepoznaju njegovo djelo u svakodnevici i dobivaju nove oči da bi njima gledali stvarnost. Iako se nalaze usred patnji, problema, trpljenja, uočavaju svaki dan Gospodinov pohod i osjećaju da ih on prati i podupire. Pred misterijem osobnog života i izazovima društva, tko vjeruje ima polet, strast, san od kojeg ne odustaje, interes koji potiče na osobnu angažiranost. Sada bi se svaki od nas mogao zapitati: osjetim li ove stvari? Imam li ih? Onaj tko to osjeti zna da je Gospodin u svemu prisutan, da ga zove, poziva svjedočiti Evanđelje da bi s blagošću, po primljenim darovima i karizmama, gradio novi svijet.
Iskustvo vjere, osim ushita pred životom, rađa također ushit pred bližnjim. U misteriju Pohođenja gledamo kako Božje pohođenje ne prate izvanredni nebeski događaji, nego se on događa u jednostavnosti susreta. Gospodin dolazi na vrata obiteljske kuće, u nježni zagrljaj dviju žena, u isprepletenost dviju trudnoća punih čuđenja i nade. U ovom se gledamo Marijinu brižnost, Elizabetina začuđenost i radost dijeljenja.
Podsjećamo se uvijek, također i u Crkvi: Bog je odnos i pohađa nas često kroz ljudske susrete, kada se znamo otvoriti drugome, kada postoji ushićenost za životom onih koji prolaze pokraj nas i kada naše srce ne ostaje ravnodušno i bezosjećajno pred ranama najslabijih. Naši velegradovi i države, poput Francuske, u kojima zajedno žive različite kulture i religije, u ovom smislu su veliki izazov protiv individualističkih ozlojeđenosti, egoizama i zatvaranja iz kojih nastaju samoće i patnje. Naučimo od Isusa kako se pokrenuti za one koji žive uz nas, naučimo od njega koji je osjetio supatnju i bio potresen pred umornim i iscrpljenim mnoštvom (Mk 6, 34), koji je poskakivao od milosrđa pred ranjenim tijelima onih koje je susretao. Kako potvrđuje vaš veliki svetac, Vinko Paulski, „trebamo težiti omekšati svoja srca, čineći ih osjetljivima za boli i jade bližnjeg te moliti Boga da nam podari pravog duha milosrđa, koji je jedino njegov duh“, do toga da prepoznamo da su siromašni „naši vladati i gospodari“ (Correspondance, entretiens, documents, Paris 1920-25, 341; 392-393).
Braćo, sestre, mislim na „ushićenja“ Francuske, na povijest punu svetosti, kulture, umjetnosti i mislilaca, koji su oduševili tolike generacije. Također i danas naš život, život Crkve, Francuske, Europe treba ovo: milost poleta, novog poleta vjere, ljubavi i nade. Potrebno nam je ponovno pronaći strast za entuzijazmom, ponovno otkriti užitak u angažiranosti za bratstvo, odvažiti se na rizik ljubavi u obiteljima i prema najslabijima te ponovno otkriti u Evanđelju milost koja preobražava život i čini ga lijepim.
Pogledajmo Mariju koja sama sebi stvara neugodnost odlazeći na put; ona nas poučava da je Gospodin upravo takav: stvara nam neugodnost, pokreće nas, čini da „skočimo“, kako se dogodilo Elizabeti. Mi želimo biti kršćani koji susrećemo Boga u molitvi i našu braću u ljubavi; kršćani koji se ushićuju, trepere, primaju vatru Duha te potom dopuštaju da ih zapale današnja pitanja i izazovi Mediterana, jauci siromašnih, „svete utopije“ bratstva i mira koje čekaju ostvarenje.
Braćo i sestre, zajedno s vama molim Gospu, Notre Dame de la Garde, da bdije nad vašim životima, da čuva Francusku, da čuva cijelu Europu i da učini da poskakujemo u Duhu. Želio bih se moliti riječima Paula Claudela: „Vidim otvorenu crkvu. […] / Ništa nemam ponuditi i ništa nemam pitati. / Samo sam došao, Majko, da te gledam. / Gledati tebe, plakati od sreće, znajući da: / ja sam tvoj sin i ti si prisutna. […] Biti s tobom, Marijo, u ovom mjestu gdje si ti. […] Zato što si ti ovdje zauvijek, / jednostavno zato što si Marija, / jednostavno zato što postojiš, / Majko Isusa Krista, hvala ti!“ («La Vierge à midi», Poëmes de Guerre 1914-1916, Paris, 1922).
Izvor: vatican.va; prijevod: Jozo Š., polis.ba