Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Profesor Raguž o papi Benediktu XVI. i o zapadnom svijetu i kulturi
A da s Benediktovom smrću umire „moćna europska teologija“, kako lamentira profesor Raguž, ipak nas ne bi trebalo zabrinjavati. Teologija ne spašava. Možda je i došlo vrijeme za jednu drukčiju teologiju
Kad sam vidio interesantni naslov Raguževog teksta: “S Ratzingerovom smrću završava europska teologija, a možda i čitava zapadna kultura”, objavljenog na vjerskom portalu bitno.net, nisam moga odoljeti a da ga ne pročitam. Da je „prof. dr. Ivica Raguž jedan od vodećih hrvatskih teologa“, nije mi bilo poznato, što ne umanjuje njegovu veličinu, možda više govori o mojoj neinformiranosti.
Profesor Raguž, odmah na početku, distancira sebe i Benedikta od papinog, za mene, najvažnijeg djela „Uvod u kršćanstvo“ (1968.), također pravi odmak od liberalne teologije i zapadne kulture. Budući da je knjiga „Uvod u kršćanstvo“ jako važna za razumijevanje razvoja temeljnih kršćanskih istina, odmah je moje čitanje postalo kritičnije i pažljivije. Kada profesor Raguž parafrazira Ratzingerove riječi i kaže „da je Isus Krist bitan samo zato što je Bog, što je donio Boga“, onda mi se nameće pitanje: Nije li to suprotno učenju Crkve koja, još od Niceje i Kalcedona, ispovijeda da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek, jedna osoba u kojoj su nepomiješane sjedinjene dvije naravi, a ne više Bog a manje čovjek i obrnuto?
Suprotstavljanje regensburške teologije tibingenškoj teologiji podsjeća na „antagonizam“ između antiohijske i aleksandrijske teologije koje nisu bile slobodne od političkih i ideoloških utjecaja, pa tako, vjerujem, ni ovaj antagonizam između Regensburga i Tübingena nije bio imun na politička i ideološka gibanja.
I što se tiče Marijinog djevičanstva, na kojem Raguž inzistira, Bog neka mi oprosti, ali mislim da ni on, koji je postao čovjekom, ne bi na tome toliko inzistirao. Uostalom, prilično nam je poznato kako je i zašto do dogme o Marijinom djevičanstvu došlo. Nekada nam naše proglašene istine o Bogu postanu važnije od samoga Boga. Zar nije sam Ratzinger govorio kako je naš govor o Bogu više nagovještaj nego interpretacija samoga Boga?
Kad Raguž kaže: „Danas, u vremenu bezboštva, …“, rado bih ga pitao: Koje je to vrijeme u povijesti Crkve, ili u povijesti uopće, bilo tako božansko, a da u njemu nije bilo bezbožničkih čina Crkve, pojedinaca i narodā koji su joj pripadali? I onih pojedinaca koji su nosili svete odore?
O odmaku od zapadne kulture, koji profesor Raguž navodi, pišu obično oni koji nemaju ništa novo za ponuditi i koji odgovore na aktualna pitanja traže u prošlosti, „u provjerenim iskustvima“. Kad Raguž kaže: „Danas, u vremenu bezboštva, …“, rado bih ga pitao: Koje je to vrijeme u povijesti Crkve, ili u povijesti uopće, bilo tako božansko, a da u njemu nije bilo bezbožničkih čina Crkve, pojedinaca i narodā koji su joj pripadali? I onih pojedinaca koji su nosili svete odore? Nije li cijela povijest, i prema Ratzingeru, povijest spasenja, pa i ova na Zapadu? Upravo su u najmračnijim vremenima povijesti spasenja izlazile na vidjelo najsvjetlije figure kršćanstva, kao što je na primjer u trinaestom stoljeću to bio sveti Franjo Asiški. Možda je i ovo „bezbožno“ vrijeme prilika za nekog novog Franju, a možda je već među nama!?
Pogotovo me iritira kada profesor Raguž uspoređuje nas s Balkana, tobože pravovjerne, s europskom kulturom, podcjenjujući razum, tehniku, te govori kako je sve neljudski i suprotno vjeri, pobožnosti i poniznosti. Prvo, to nije istina, a drugo, svi mi, pa i on, profitiramo na tom razumu, tehnici i „neljudskosti“. Nismo li mi na vlastitoj koži iskusili zapadnu solidarnost, kršćanstvo i humanost za vrijeme rata u Bosni i Hrvatskoj? Koliko je pomoći stizalo i još uvijek stiže iz te „bezbožne, nehumane i neljudske Europe“? Veliki dio zapadnoga svijeta i Crkve na Zapadu je otvorio, za vrijeme posljednje izbjegličke krize, širom vrata i srca ljudima u potrazi za boljim životom. Nitko ozbiljan neće zanijekati probleme i opasnosti koji su se nadvili nad zapadnom i svjetskom civilizacijom. Ali Raguževa konfrontacija „bezbožne zapadne, europske kulture, s jedne strane, i kršćanstva, Katoličke crkve, s druge strane“, je retrogradna i nije kršćanska. Izlaz nam nije u isključivanju iz svijeta. Zapadni svijet je zajedno s Crkvom postao ono što jest, u dobrim i lošim aspektima života. Crkva mora zajedno sa svijetom tražiti izlaze iz trenutnih kriza, a ne stavljati se na neku drugu stranu kao da je se „ova grešna strana“ ne tiče, kao da njezini najbliži, roditelji i djeca, braća i sestre nisu taj isti svijet.
„Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući“ (Mt 5,13-15). Tako je govorio Isus. Mi „pravovjerni kršćani“ bismo trebali biti svjetlo i sol za druge, a ne pokrivati se i isključivati se iz „grešnog društva“: svjetlost svijetli u tami, a sol daje okus nezačinjenom, svakako pod uvjetom da ima svjetla i soli. Također je važno da netko ne oslijepi od našeg prejakog svjetla i da se drugima ne zagorčuje život od prekomjerne soli, od uznosite ideje o teološkoj supremaciji.
Raguževa konfrontacija „bezbožne zapadne, europske kulture, s jedne strane, i kršćanstva, Katoličke crkve, s druge strane“, je retrogradna i nije kršćanska. Izlaz nam nije u isključivanju iz svijeta. Zapadni svijet je zajedno s Crkvom postao ono što jest, u dobrim i lošim aspektima života. Crkva mora zajedno sa svijetom tražiti izlaze iz trenutnih kriza, a ne stavljati se na neku drugu stranu kao da je se „ova grešna strana“ ne tiče, kao da njezini najbliži, roditelji i djeca, braća i sestre nisu taj isti svijet
Spominjući „mislioce u rupi“, koji su raspuknuti između zapadne bezbožne kulture i vjere u Boga, profesor Raguž navodi da vjera u Boga ide uvijek protiv „normalnoga“, općenitoga. izjednačava vjeru u Isusa Krista s vjerom u celibat, jer su i vjera u celibat kao i vjera u Isusa Krista protivni normalnom razmišljanju. Dovođenje u vezu celibata i vjere u Isusa Krista više je nego smiješno. Ako ičega drugog, onda bi se Crkva trebala osloboditi nametanja celibata svima onima koji žele „ispravnije i dostojnije“ služiti Bogu. Draži su mi „mislioci u rupi“ koji su tragači za istinom, koja je čovjeku u potpunosti nedokučiva, od onih koji se propagiraju posjednicima istine, a što nas je u povijesti preskupo koštalo.
Da je „Joseph Ratzinger pravi defensor fidei u 20. stoljeću“, je upravo romanticizam – koji Raguž predbacuje tibingenškoj školi. Također Raguž navodi Augustina i njegovu teologiju kao nešto što je bilo savršeno. Poznata nam je Augustinova filozofska platonska („nevjernička“) vizija svijeta koja je odredila njegovu teologiju. Pogotovo danas se oslanjati na Augustina, kao poznatog ženomrsca, ne da nije politički korektno, nego nije evanđeoski.
A da s Benediktovom smrću umire „moćna europska teologija“, kako lamentira profesor Raguž, ipak nas ne bi trebalo zabrinjavati. Teologija ne spašava. Možda je i došlo vrijeme za jednu drukčiju teologiju. Ratzinger i njegova teologija su bili dominantni u Crkvi zadnjih 40 godina, pa ne vidim da smo uvijek išli ispravnim putem, kao što i sam profesor Raguž dobro zapaža. Ne trebamo se bojati smrti jednoga oblika duhovnosti ili teologije (ars moriendi), možda je došlo vrijeme za nešto novo!?
Kada profesor Raguž na kraju kaže da mi na Balkanu ne idemo svojem kraju poput Europe, misleći valjda kako smo mi bolji, kako smo pronašli možda bolji modus vivendi u današnjem svijetu kao Crkva i narod, mislim da on poznaje bolje situaciju Crkve kod nas i da su mu poznati mnogi skandali koji upravo dolaze iz krila Crkve te da i naš narod nije nešto posebno i samo svet. Nije ni kod nas baš sve bajno i puno bolje nego u „bezbožnoj Europi“. Ovim ne želim demonizirati naše svećenstvo i naš narod, koje volim i cijenim možda kao i on, nego bi bilo dobro pokajnički i obraćenički krenuti naprijed okrećući se unatrag, osvježavajući ono što je bilo dobro i čuvajući se da ne padnemo na istim ispitima.
Vjerujem da svi znamo koje odgovornosti i teret sa sobom nosi samo jedna mala služba, pa možemo zamisliti koliki je „križ“ papa Benedikt XVI. preuzimao na svoja pleća. Vrijedno divljenja! Smatram povrh svega da je papa Ratzinger svojim odreknućem, dobrovoljnim odlaskom s mjesta pape 11. veljače 2013., dao primjer kako je moguće napraviti nužne rezove i promjene u tradiciji Crkve, a da se kuća ne sruši
Što se tiče pokojnog Josepha Ratzingera pape Benedikta XVI., mislim da je on bio osoba koja je imala samo jednu narav, koja je imala svojih svijetlih i manje svijetlih trenutaka, kao i svaki čovjek, te da nije potrebno odvajati jedno vrijeme od drugoga i od njega stvarati dvije osobe. Nisam posve kadar procijeniti njegov znanstveni rad, ali se divim svakom čovjeku koji je za svoga života toliko toga napisao, a papa Benedikt XVI. je postao „ogromna biblioteka“ koju vrijedi iščitati. Ne treba pritom zaboraviti da je prihvaćao najvažnije pozicije i najodgovornije službe u Crkvi: počevši od svećeničke službe pa do profesorske, biskupske i nadbiskupske, kardinalske, pa predsjednika Papinskog biblijskog povjerenstva, predsjednika Međunarodnog teološkog povjerenstva, prefekta Kongregacije za nauk vjere, dekana Kardinalskoga zbora, te na kraju i onu najvišu, poglavara Katoličke Crkve, kao i onu posve specifičnu: pape emerita. Vjerujem da svi znamo koje odgovornosti i teret sa sobom nosi samo jedna mala služba, pa možemo zamisliti koliki je „križ“ papa Benedikt XVI. preuzimao na svoja pleća. Vrijedno divljenja! Smatram povrh svega da je papa Ratzinger svojim odreknućem, dobrovoljnim odlaskom s mjesta pape 11. veljače 2013., dao primjer kako je moguće napraviti nužne rezove i promjene u tradiciji Crkve, a da se kuća ne sruši. Iskreno se nadam da će i papa Franjo, uz to što je postao živa revolucija u Crkvi, također biti u stanju napraviti još nekoliko odlučnih koraka koji su nam svima potrebni u ispravnijem hodu prema konačnom, eshatološkom cilju.
Predložio bih profesoru Ragužu, kao i sebi samome, da se pozabavi mišlju katoličkog intelektualca i novinara vjernički angažirana u svijetu, Klausa Nientiedta (†2021.) koja bi mogla postati orijentacija današnjoj teologiji nakon od Raguža proglašene smrti „moćne europske teologije“: „Kako to uspjeti? Kritizirati mračne strane modernog svijeta a da se ne bude antimodernist; afirmirati moderno mišljenje, a da se ne bude naivni modernist; pozivati se na `temelje` u suočavanju s postmodernom proizvoljnošću, a da se ne bude fundamentalist; moći donijeti temeljnu vjersku odluku, a da ne demoniziramo modernu racionalnu kritiku; moći se razlikovati bez rušenja mostova iza sebe u stilu samogetoizirajućeg alternativca.“
Zapad ima iskustvo nametnutih geta totalitarističkih režima. Proizveli su nesreće milijunima. Kršćani i teolozi ne smiju se samogetorizirati u svom samodovoljnom, paralelnom, ili nekom prkosnom alternativnom svijetu, koliko god im se činio čist i svet. Uostalom, Isus nije došao u bezgrešni svijet, nije došao osuditi, nego spasiti ovaj svijet. I ovaj današnji, naš jedini svijet!
Predrag Mijić, teolog i vjeroučitelj, Beč