Prikazanje Gospodinovo u hramu | Živjeti iz posljednje nade

Mal 3,1-4; Lk 2,22-40

Četrdeset dana nakon Božića slavimo Gospodinovo prikazanje u hramu. Ovaj blagdan nazivamo i Svijećnicom (Kalandorom). Njegovo je značenje posve na tragu božićnoga misterija, Božjeg utjelovljenja, ulaska Boga u tjelesnom obliku u naš svijet. Prikazanje Isusovo u hramu stvarni je završetak božićnih blagdana, vjernički i teološki završetak onoga što smo počeli slaviti došašćem, iščekivanjem i pripremom za Božić, Isusovim rođenjem u jaslicama, objavom svemu svijetu koju smo slavili na Bogojavljenje (Tri kralja). Danas se, prema odlomku Lukina evanđelja, spominjemo Isusova ulaska u vjerničku zajednicu, u religijsku i obrednu strukturu svoga naroda, a svijećama potvrđujemo riječi proroka Šimuna, ponavljanje proroka Izaije, da je Isus svjetlo na prosvjetljenje svih naroda svijeta (Lumen gentium).

Onako kako se Isus rodio u oskudnosti betlehemskih okolnosti, tako sada dolazi, biva donesen u svoju vjerničku zajednicu, u središte, u Jeruzalem, i sve po Zakonu. Njegovi roditelji ga donose u najsvetije mjesto, u Hram, ali posve prema religijskim propisima, bez pompe i bez ikakvih posebnosti, onako kako dolikuje njihovom statusu siromašnih vjernika. Prinijeli su žrtvu siromaha. “Luka, čijim se čitavim Evanđeljem provlači teologija siromaha i siromaštva, ovdje nam još jednom posve jasno daje do znanja da se Isusova obitelj ubrajala u Izraelove siormahe” (Benedikt XVI). Oni, dakle, žrtvuju što je određeno i prikazuju svoje dijete Bogu. Onako kako se Isus nije rodio negdje u nebeskim visinama, niti u sparivanju bogova i božica, bez ikakvih kozmogonijskih sila, u posve ljudskoj blizini i običnosti, tako Bog dolazi među ljude i u sveto mjesto, u hram.

I ovdje opet imamo trijeznu stvarnost, bez sentimentalizama i razigravanja pobožne mašte. Nema riječi o nekom idiličnom teatru maloga djeteta kao lutke odraslih. Nema govora ni o nekim njegovim govorima i zahvatima kako mu pripisuju nadobudni i magijama isprepleteni apokrifi. Isus je nošen u Božji dom, ondje prikazan, on je ljudsko dijete. Nije stigao ni u kakvu igraonicu niti svemirske prostore, niti se njegove “krstitke” odvijaju pod reflektorima restorana i bezbrojnih aparata. Upravo u tome je tajna blizine utjelovljenoga Boga: dolazi kao najobičnije dijete, nošen i prikazan Bogu od ljudi i ljudima.

U Hramu Isusovi roditelji susreću dvoje staraca, Šimuna i Anu, dvoje pravednih i bogobojaznih ljudi koji su svoj život proveli čestito, u služenju Bogu i ljudima. Ovaj se blagdan na Istoku zato i naziva Susret (Sretenije). Evanđelist Luka izvještava kako njih dvoje susreću dijete Isusa, kao onoga koga su čekali čitava života. Čekali i dočekali. Nisu gubili nadu. U običnosti i jednostavnosti prepoznaju Mesiju. Taj Mesija ima oznake proroka, ali je više od toga. Dijete jest i postat će Spasitelj, očitovanje Boga i ostvarenje punine ljudskosti. Kao prorok on je, kako je već najavio prorok Malahija, onaj koji dolazi kao “oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva”. Spaljuje ljudske grijehe i zla, objeljuje ljudske umrljane živote, nudi im novi početak, novu nedužnost. Posebno to čini “sinovima Levijevima”, grešnim svećenicima, kako bi što dostojnije prinosili žrtve Bogu, kako bi svi ljudi što dostojnije stajali pred Bogom.

Šimun također govori o Mesijinom dvostrukom značenju. Mesija je, s jedne strane, Spasitelj, Utjeha Izraelova, Svjetlo svim narodima, ali je istodobno Prorok postavljen za propast i uzdignuće mnogima u Izraelu, kako to Šimun veli Mariji, Isusovoj majci. On će biti kamen spoticanja, izazivat će skandal; ljudi, vjernici, dijelit će se između sebe zbog njega; Mariji će mač bol probosti nutrinu, jer će Isus biti znak osporavan da se razotkriju namisli mnogih srdaca. Koliko samo naziva za Isusa, za to tako zemaljsko i ljudsko Božje očitovanje u čovjeku, čujemo u današnjem evanđelju! Isus je utjeha, spasitelj, svjetlo naroda, ali i kamen spoticanja, znak osporavan. A nagovještaj da će Mariji “mač boli probosti dušu”, nije znak pukog sentimentalizma, nego znak suosjećanja, supatnje. Kad bi stari označavali nekoga poganinom, značilo bi to da je taj slijep i gluh, bešćutan na patnju drugih. Mater Dolorosa, kako se voli govoriti Mariji, izraz je vjernika koji vjeruju da je njihov Bog poput majke suosjećajan i solidaran s patnjom ljudske djece.

Kršćani, a posebno redovnici, koji slave ovaj dan kao dan svoga posvećenja, dan obnove svoga prikazanja Gospodinu, u ovom događaju bi trebali prepoznati svoj vlastiti oskudni ulazak u svijet i nužnost svjedočenja vrijednosti takva solidarna puta, a ne prikazivati se kao neka uzvišena i privilegirana božanska i crkvena kasta koja je već osvojila nebo. Vjernici, redovnici pogotovo, trebali bi dijeliti istu sudbinu svoga Mesije i svojih suvremenika, siromašne djece i staraca nabreklih od nade. Ne strašiti se biti i znak osporavan u vremenu ravnodušnosti i sebeljublja, biti “oganj ljevačev i lužina bjeliočeva” u vremenu bijega od istine, od supatnje i vremenu bezočnoga okrivljivanja drugih izvan sebe, kamen spoticanja u vremenu tjeskobe vlastite Crkve koja se straši napustiti tvrđavu svoje građanske udobnosti, koja se ne usudi zaći u uzavreli i nemirni svijet kojem je poslana.

Vjernici, pogotovo redovnici, trebali bi biti Božja utjeha umornima, razočaranima, usamljenima, svjetlo u svojoj obitelji, u svojoj zajednici, Crkvi, društvu, svjetlo narodâ u svijetu podjela i svađa među ljudima i narodima, u svijetu ratova i seoba u nepoznato.

U Šimunu i Ani, uzorima vjere, ostvaruje se nada svih nadanja. Valja tako živjeti, misliti i raditi, moliti i slaviti prema onom zadnjem očekivanju, prema sabiranju života pred smrt, prema svojoj posljednjoj nadi. Jer predivno će biti završiti svoj vjernički i redovnički život u miru, onako kako se svake večeri u molitvi Povečerja ponavlja Šimunov hvalospjev: Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, u miru… Smrt će biti radostan a ne grozničav prijelaz u novi život, prikazanje sebe cijeloga bez zadrški, laži i uljepšavanja, “totalno izručenje” tajni milosrdnoga Boga koji prima grešna čovjeka u svoj počinak. Bit će to veličanstven trenutak, jer će naše oči napokon vidjeti ispunjenje svoje životne čežnje, svoga puta nade, oproštenje grijeha i smiraj poštenih napora. Čovjek će ugledati svoga Spasitelja i bit će obgrljen milosrđem Božje utjehe.

Fra Ivan Šarčević