Preobrazba na putu za Damask

Dvije najnovije studije obogaćuju život i djelo Pavla iz Tarza. Radi se o djelu Vinenza Vitiella, U očevoj šutnji (Saledno Editrice) i Nužnost preobrazbe Josea Tolentina de Mendocea (Vita e pensiero). Ova dva djela pridružuju se bogatoj seriji radova koji su se pojavili početkom stoljeća, uključujući i autore poput Badioua, Agambena i Žižeka, kao neke od najpoznatijih.

Što danas znači ponovno čitanje Svetog Pavla? Iznad svega to znači ponovno promišljati o osobi Isusa Krista, ali ne toliko o njemu kao o historijskoj figuri ili literarnom junaku, nego promišljati o njemu kao o događaju. Ako postoji, doista, centralna tema tekstova ovih dviju knjiga onda bi ona bila sljedeća: ne može se razumjeti Kristova riječ ako se ne krene od onih koji je slušaju. Pavao stoga povezuje Isusa s događajem. Što je to događaj? Je li to nešto što brka ustaljene zakona svijeta, što narušava poredak, je li to prijelom, trauma? Najjasnije kazano, za Pavla je “događaj Isus” prije svega – susret.

Ovaj susret prethodi mišljenju, prethodi militantnom prijevodu kršćanske poruke, prethodi i životu samoga Pavla, jer njegov život čini novim. Tolentinova knjiga posvećuje dirljive stranice ovom događaju kojeg legenda opisuje kao Saulov pad s konja (njega kao okrutnog progonitelja kršćana) i gubitak vida. Događa se osljepljenje Ega, gubitak društvene moći, pad licem u zemlju. Nagli prijelaz od Saula – imena koje izvorno znači „najveći“ – do Pavla – imena koje izvorno znači „najmanji“.  Tolentino to opisuje kao „dramatičnu promjenu smjera“.

Od susreta s Kristom Pavao postaje Pavao. Jednako se, da poopćimo, kršćaninom postaje samo nakon susreta s Kristom. Vjera proizlazi, dakle, iz iskustva preobražaja. Prvo susret, onda vjera. Nije obrnuto. O ovome piše Vitiello kada obrađuje temu subverzivnog kršćanskog odnosa između čovjeka i Boga. Taj odnos ne ide od čovjeka prema Boga, nego od Boga prema čovjeku. Pavao to potvrđuje u Poslanici Filipljanima evocirajući Božju kenozu: Isus je plod Božjeg oplijenjenja (snižavanja, oslabljenja), njegovog postajanja čovjekom. Riječ je, kako kaže prolog Ivanova evanđelja, postala tijelom. Ipak čovjekova zadaća za Pavla ostaje živjeti u ime Zakona, jer njegovo poštovanje prema Tori nikada nije oslabilo.

Njegovo mučeništvo, kako podsjeća Vitiello, preokreće ono Antigonino. Ako Sofoklova heroina, činom pobune protiv Zakona, namjerava suprotstaviti se njegovom neljudskom karakteru, Pavao prihvaća vlastitu smrt ne da bi negirao Zakon nego da bi ga uspostavio. Prije susreta s Kristom, prije vremena obraćenja, on je bio neporočan izvršitelj Zakona. Židov, sin Židova, njegov Bog je Bog Starog saveza koji je govorio po prorocima. Bio je, kako sam sebe opisuje u Poslanici Galaćanima, „mnogo revniji od vlastite zavičajne tradicije“. Potom slijedi događaj susreta koji nepovratno mijenja pravac njegova života i s njime i sam smisao Zakona. Radi se o iskustvu mističnog koje je povezano s pozivom.

Obraćenje koje se dogodilo iz poziva, kako podsjeća Tolentino, po riječima samoga Pavla, razlikuje se od pitanja grčke spoznaje kao i od židovskih „znakova“. Simbolički univerzum znanja i onaj imaginarni znakova, razdvajaju se središtem kojeg Pavao pripisuje dimenziji stvarnog susreta, onog Krista-događaja. Riječ je o preobrazbi, o zadobivanju novog oblika života. Ključna riječ koja dovodi do obraćenja, prema Tolentinu, je nada: nada da smrt nema zadnju riječ nad životom, nada koja se utjelovljuje u Kristovu uskrsnuću, u kojem se događa smrt smrti. Ali ta nada se nikada ne pojavljuje kao sigurnost i zaklon, kako se to pojavljuje u freudovskom čitanju religije, kao bijeg od stvarnosti, povratak u infantilnost, odbacivanje surovosti života. U nadi, kako je doživljava Pavao, sve je upravo suprotno.

Vjera uopće nije zaklon, nego je trpljenje; nije sigurnost, nego je tjeskoba; nije udomljivanje, nego izgnanstvo.

I Heidegger je to istaknuo u svojem čitanju Pavla: „za kršćanski život – piše – ne postoji nikakva sigurnost.“ To značenje vjere Pavao u Poslanici Rimljanima prepoznaje u Abrahamovom svjedočanstvu. Nada koju on utjelovljuje je „nada protiv svake nade“, nada je to „koja ne vidi“, jer kad bi vidjela ono čemu se nada, piše Pavao, kako bi se mogla tome nadati?

Čitanje Vitiella otkriva kako pavlovsko iskustvo obraćenja ne uključuje samo promjenu subjekta, nego i promjenu smisla vremena. Događaj Mesije modificira red vremena: prošlost je mrtva, doba grijeha i smrti zauvijek je iščezlo; budućnost se otvara kao dan uskrsnuća i vječnog života.

Postoji duboka razlika između židovskog i kršćanskog poimanja vremena: u pavlovskoj kristologiji sada – „veliko Danas“ (Rosenzweig) – je događaj-Krist koji je otkrio Kairos. „Dolazi čas, i već je tu“, piše u Ivanovom evanđelju: spasenje Kraljevstva nije sutra, nego sada, događa se danas, a ne u budućnosti koja uvijek dolazi. Nitko kao Pavao nije imao ideju Mesije kao događaja, susreta, prilike koja se „sada“ otkriva, kako u individualnom tako i kolektivnom životu.

To je Kierkegaard naznačio kao zadaću svakog kršćanina: biti Kristovim suvremenikom. Zbog toga su kršćanstvo i gnosticizam, kako primjećuje Vitiello, radikalno različiti. Ako je Sin Božji postao tijelom, i zato što tijelo od kojeg je načinjen proslavlja svijet, onda je „tijelo sveto“, podsjeća ispravno Vitiello, kao što je i svijet svet.

Autor: Massimo Recalcati. Izvor: La Repubblica, 3. ožujka 2023. Prijevod: Jozo Š., polis.ba