Predrag Finci, eseji od sjećanja

U sadašnje vrijeme lako je moguće da ćete na policama neke knjižare naletjeti na autora kojeg ste najprije čitali na nekom portalu. Nije to ništa čudno. Ni neobično. Uostalom, i oni najzagriženiji i najkonzervativniji, i oni popuštaju pred čudesima vremena, pred neminovnim, pred svim onim čemu su svjedoci. Sve se transformira, pa i naše spoznaje. Tako i naše upoznavanje novih autora. Neobično je jedino ako tako nabasate na renomiranog pisca. Priznajem, meni se to desilo.

Umjesto listova novina ujutro se čitaju vijesti na ekranima računala, tableta ili mobitela. Umjesto knjige čita se kindle i e-book. Umjesto zgrada knjižnica i knjižara obilazimo tražilice internetskih preglednika. Znamo za sve više autora, i njihovo pisanje jer smo ih već ranije sreli i čitali u digitalnoj formi. Takav je autor, barem za mene, i Predrag Finci. Najprije sam njegova razmišljanja čitao na nekoj od stranica koje znam posjetiti, koje redovito posjećujem. Dopalo mi se kako piše, kako misli. Zbog njega sam neke stranice redovitije otvarao, i više čitao. Zbog njega sam neke druge tekstove i pisce znao zanemariti. Iskreno govoreći rijetki su tako zanimljivi pisci kakav je autor izuzetne knjige Sve dok.

Po rođenju Sarajlija. Po zanimanju filozof. Po pozivu pisac. Odličan je pisac. Predavao je nekoliko filozofskih traktata do 93. u svojem rodnom gradu. U jeku ratnih događanja u Bosni i Hercegovini, i Sarajevu, seli se u London gdje i danas ima prebivalište.

Osim što je apsolvirao studij filozofije, koju je i doktorirao, završio je i studij dramske umjetnosti u svom gradu. Voli film. U brojnim njegovim tekstovima imamo referiranja na filmove. Tako dok piše esej naslovljen Šah i druge igre, dok, dakle, piše o šahu, osvrće se na radnju dva filma koji tematiziraju ovu kraljevsku igru. To su Igrači šaha i kultni Bergmanov Sedmi pečat. U ovom potonjem smrt igra šah s vitezom koji se vratio iz križarskih pohoda, i koji – kako uostalom i autor ovog eseja piše – završava pobjedom glavnog junaka filma, pobjedom smrti same. Još izravnije o filmu piše u esejima Ratnici i Amater.

Film je bio i ostao njegova ljubav. Na kraju krajeva, završio je taj studij, a i glumio. U filmu Sarajevski atentat Fadila Hadžića iz 1968. utjelovio je samog atentatora Gavrila Principa o čemu opširno piše u eseju Zašto sam ubio Franju Ferdinanda. U svijet filma možda je zavirio jer se filmskom umjetnošću bavio njegov otac što nam otkriva esej Glumica, davno zaboravljena. Nakon što je s filmom Hanka nastupio na festivalu u Cannesu, i nakon što je publika film primila mlako, kazavši da je to melodrama, a susjeda na sve to, kobajagi uznemireno, i tješeći, rekla ne shvaćaju oni nas, otac (mu) je napustio „Bosna film“ i postao direktor „Muzeja revolucije“.

Ipak, Predrag je film zamijenio jednom drugom filozofijom. Filozofijom samom. Ali pritom ju je oteo od akademske krutosti. Bavi se filozofijom. Analizira i sintetizira. Od antičke grčke filozofije pa do suvremene, od Platona i Sokrata preko Bacona i Rousseaua do Wittgensteina i Camusa. Njegovi su eseji prožeti, njegove misli nadahnute, njegovo pisanje prošarano svima njima i još brojnima. No, kao da je htio to dvoje, film i filozofiju, pomiriti, približiti jedno drugom, pa je izabrao estetiku za fokus svoga interesa. Upravo je nju najviše predavao dok je radio na Filozofskom fakultetu.

Bez prijatelja kojih više nema nismo ni mi više ono što smo bili. Kao što ni grad više nije isti bez onih ljudi kroz koje smo ogledali taj grad

Knjiga Sve dok izišla je početkom ove godine. Sadržajno raznolika. U njoj ima za svakog ponešto. To je ujedno gotovo sve iz života ovog pisca, filozofa, (filmskog) umjetnika. Kako on sam na početku kaže poradi njegove otvorenosti i bliskosti umjetničkom djelu, njegove komunikativnosti i misaone forme koja pruža mnogo slobode i dopušta piscu da iskaže svoju osobnost, izabrao je esej kao način odnosno vrstu pisanja. Ovo su eseji, a ne autoportret od riječi. Dakle, piše o svemu. Ima uopćenog. Ima intimnog. Ima duhovitog. Ima tužnog. Ima ozbiljnog. Ima toplog. Ima puno sjećanja. Ima toliko toga poučnog. Ima potrage za istinom. Ima zanimljivog. Ima kronološkog. Knjiga je kronološki podijeljena u dvije velike cjeline, u ono Prije i ono Poslije. Razdjelnica ili granica jest naravno rat, i opsada Sarajeva.

Kada se pročita rečenica: „Raspršismo se kao prepadnuto jato”, onaj tko je to doživio i preživio zna koliko je istinita i bremenita ova jednostavna rečenica. U tom trenutku djelovala je kao košmar, kao ružan san. Jednostavno nestao je savršeni sklad kojeg stvara sinkronizirano jato, a nastao kaos. Nastao je tako i meni ponajbolji esej naslovljen Bivši prijatelji iako je on smješten u prvu cjelinu knjige. Bez prijatelja kojih više nema nismo ni mi više ono što smo bili. Kao što ni grad više nije isti bez onih ljudi kroz koje smo ogledali taj grad. Na jednom mjestu u tom eseju ovaj pisac veli da je prijateljstvo lijepo i rijetko, ali zahtjevno, ponekad i teško. Koliko može biti veliko, pa i lijepo, ali i zahtjevno i teško najuvjerljivije govori ulomak o Shelly, autorovoj usvojenoj sestri i najboljoj londonskoj prijateljici, pokojnoj, koju je odnijela opaka bolest, koja je otišla, pa u parku dok autor priča sam sa sobom, zapravo priča s njom (koje više nema). Vrati se tako ponekad, svrati. Ma zapravo nikad nije ni otišla, kao što nikad ne odu iz nas ljudi koji su nas oblikovali, kojima smo dali parče svoje duše.

Piše Predrag o svemu. Piše o ljetovanjima prije rata i plesnim zabavama, o mrskoj školi i voljenim kinima, o djetinjstvu i odrastanju, o svojima (uz onaj esej o prijateljima vjerojatno najdojmljiviji, pogotovo oni ulomci o ocu i majci), o nadimcima, o ljubavi i filozofiji, o olimpijadi i Sarajevu, o sjećanjima i uspomenama. Piše i o traumama, o bolu i humoru, o zdravlju i bolesti, o strahu i starosti, o knjigama i prijevodu. Kao što rekoh, ima toliko toga. Ima za svakoga ponešto.

Da, Predraga Fincija, filozofa i pisca, najprije sam upoznao preko nekih portala. A davno je napisao prvu knjigu, pa drugu. I tako ih je napisao dvadeset pet. Premda je sam za sebe rekao da je svjestan kako nikad neće napisati savršenu knjigu, jer takve nema, i jer njemu nije dano takvu jednu napisati, usuđujem se reći da je ova knjiga, knjiga Sve dok, knjiga eseja Predraga Fincija savršena knjiga jer je u njoj toliko toga sjajnog, odličnog, zanimljivog, zabavnog, čvrstog, jasnog, književnog, umjetničkog, iskustvenog, doživljenog, životnog, savršenog. Preporučujem.

Informacije o knjizi: Predrag Finci, Sve dok, Fraktura, Zagreb 2021.

Autor: Mišo Sirovina, polis.ba (Tekst je prvobitno objavljen u Jajačkom vjesniku, u lipnju 2021.)