‘Pred Zakonom’

Franz Kafka je svakako jedan od najzamršenijih pisaca 20. stoljeća. Svaki čitatelj koji se bavi njegovim zbunjujućim književnim naslijeđem neizbježno uočava da se Kafkini tekstovi fundamentalno razlikuju od tekstova drugih autora na više razina. Bez obzira potiču li znatiželju, divljenje, nezadovoljstvo ili odbacivanje, malo je čitatelja koje njegova djela ostavljaju ravnodušnima. Njegovi tekstovi djeluju izrazito provocirajuće i zagonetno. Prošarani su čudnim i prodornim slikama koje izazivaju moralne potrese. Motivi su tako složeni i na prvi pogled proturječni i apsurdni da ih je teško jednoznačno dešifrirati. Bezizlazne i beznadne situacije u koje Kafka smješta svoje protagoniste su paradoksalne. Tjeraju čitatelja da se povuče na vrijeme iz kafkijanskih mòra.

Kafka već više od stotinu godina – ove godine se obilježava 100 godina od njegove smrti – intenzivno privlači pažnju mnogih. Još uvijek nije postignut konsenzus oko značenja pojedinih Kafkinih tekstova. Frustrirajuće je ne znati što pročitano označava. Čak je i Albert Camus morao kapitulirati pred ovom neodređenošću kada s poštovanjem i rezignacijom izjavljuje da je „sudbina i veličina ovih djela da nude sve mogućnosti, a ne potvrđuju nijednu“. A ipak mnogi su se usudili udubiti u kafkijanske vizije, koje kao nijedne druge prikazuju egzistencijalne provalije i nedoumice svakog čovjeka. Ta stalna nejasnost i neprozirnost magnetski i dalje privlači već više od jednog stoljeća.

Teme njegovog stvaralaštva nisu samo individualne, već općenito egzistencijalne. U tom smislu Franz Kafka je i filozof i romanopisac. U biti, Franz Kafka je možda „filozofirajući pjesnik“. Njegovo „cijelo djelo je pjesma, […] iako ta pjesma ne pokazuje glazbenu strukturu jezika kako je zahtijevaju uobičajene definicije. Kafkino djelo koncipirano je kao filozofska pjesma u smislu da je to susret čovjeka s misterijem vlastitog postojanja koji nije utemeljen na racionalističkom, konstatirajućem znanju.“ (I. Sviták). Nije teško zaključiti da Kafka, dok istražuje uvjete, smisao i smjer ljudskog postojanja, nužno dotiče, makar na način koji je opet izuzetno raznolik i teško uhvatljiv, refleksiju moguće čovjekove orijentacije i odnosa prema transcendentnom. U Kafkinim djelima je itekako prisutan utjecaj židovske religiozne misli, gnosticizma, kršćanskih motiva, kabale, kao i istočnog židovskog hasidizma (G. Scholem).

Legenda pred zakonom ostaje vrsta parabole otvorene za različita tumačenja koja istražuju temeljno egzistencijalno pitanje moguće neposredne i otkupljujuće veze pojedinca s Zakonom. Premda je Kafkina parabola prožeta crtama prave tragedije, bespomoćnosti i očaja, ona se kroz zrake nade koji su vidljivi tek na drugi pogled suprotstavlja rezignaciji neodoljive čežnje za Zakonom.

Prisutnost nenametljivo religioznog je osobito zanimljiva u Kafkinom djelu Proces, odnosno u legendi Pred zakonom, koja je objavljena kao dio Josef K-ovog suđenja i kao nezavisna priča što naglašava njezinu vlastitu dostojanstvenost i postojanje dublje istine koja se može razumjeti i izvan konteksta romana. U vezi s pojedinačnim objavljivanjem navedene legende Kafka u svom Dnevniku izražava poseban „osjećaj zadovoljstva i sreće“. Poznato je kako je Kafka želio uništiti cijeli roman, osim ove parabole. U skladu s time mnogi Kafkini tumači ovu kratku parabolu smatraju središnjom točkom romana. Brojni filozofi su upravo ovu parabolu ponajviše komentirali i proučavali iz različitih perspektiva. Neka budu samo spomenuti W. Benjamin, G. Scholem, T. Adorno, G. Deleuze, G. Agamben i J. Derrida. Ova parabola može su uzeti, i na ovom mjestu, kao svojevrsno filozofsko-teološko putovanje kroz Kafkin Proces, iako W. Benjamin upozorava kako je Kafka „poduzeo sve moguće mjere protiv interpretacije svojih spisa“.

Legenda Pred zakonom smještena je unutar možda najznačajnijeg nedovršenog poglavlja U katedrali. Josefu K. ispričana je, kako se čini, radi konačnog objašnjenja njegove zamršene situacije. Ovaj kratki i tajnoviti tekst govori o seljaku koji teži zakonu. Nakon što je raskinuo sve veze sa svojim prethodnim životom radi postizanja tog jed(i)nog cilja, seljak dolazi do vrata koja čuva vratar moleći da ga „pusti u zakon“. Vratar mu priznaje mogućnost ulaska, ali mu ne daje dopuštenje i upozorava ga ne samo na svoju moć, već i na prijetnju sljedećih čuvara vrata koji su sve moćniji i zastrašujući od prethodnog. Seljak odlučuje čekati i nadati se eksplicitnom odobrenju za prolaz kroz ta prva vrata. Međutim, njegov život prolazi čekajući da se vratar smiluje i pusti ga unutra. Kad „vratar vidje da seljaku već otkucava posljednji čas, i da bi mu još dopro do sluha koji se gasio, prodera se na njega: – Ovdje inače nitko nije mogao dobiti dozvolu da uđe, jer ovaj ulaz je bio određen samo za tebe. Sada idem da ga zatvorim“ (Proces, 198). Nikada ne saznajemo pred kojim zakonom čovjek stoji, što je dovelo seljaka do ove pat-pozicije, gdje se ova scena događa ili zašto seljak nije riskirao unatoč prijetnjama?

Prema W. Benjaminu, Kafkina parabola naglašava naš proturječan položaj pred zakonom. Mi smo uvijek u krivu pred zakonom i neprestano pod njegovom vlašću. S druge strane, Derrida u Kafkinoj paraboli vidi događaj koji ne uspijeva doći, događaj koji se ne uspijeva dogoditi. Desetljeće kasnije Agamben tvrdi da Derridino tumačenje zapravo govori suprotno od pravog značenja parabole: „Legenda govori o tome kako se nešto stvarno dogodilo čineći se da se nije dogodilo.“ Agamben nudi mesijansko i subverzivno razumijevanje navedene legende. Za njega su otvorena, ali neprohodna vrata zakona točan prikaz postojanja zakona bez sadržaja sa svim njegovim silama. Agamben smatra da je seljakova mesijanska i revolucionarna misija dovršena zatvaranjem vrata zakona. Iz takvog kuta Agamben uspoređuje djelovanje čovjeka sa sela s revolucionarnim činom na kojem inzistira W. Benjamin u svojim Tezama o filozofiji povijesti: djelovanje s mogućnošću „razbijanja kontinuiteta povijesti“ i stvaranja „mesijanskog prekida događanja“.

Proces se vrti oko optužbe koja po svjetovnom pravosuđu nema nikakvu osnovu. Riječ je o spoznaji i prihvaćanju transcendentnog zahtjeva kojem Josef K. pokušava umaći i potisnuti svoj vlastiti udio u tome. Čežnja za transcendentnim je prisutna. U suprotnom tekst je nerazumljiv, a Josef K-ov ishod ostaje neobjašnjiv.

Ako se ova parabola smjesti unutar šireg Kafkinog opusa onda se uočava samo naizgled događajuća besmislenost i nedostatak neispunjenih traženja usmjerenih prema muklom glasu Zakona. Samo iz tog razloga postoji pretpostavka da se u romanu ne radi o zakonu u pravnom smislu, već je riječ o spoznaji transcendentne sfere i razumijevanju njezine volje, ali i njezinih zahtjeva i zadataka (K. E. Grözinger). Naime, Josef K-ovo suočavanje s uhićenjem djeluje besmisleno i smiješno s obzirom na njegovo nepoznavanje zakona. Jedan od stražara, već u prvom poglavlju Procesa, ukazuje na ovu proturječnost: „Gle, Willeme, on priznaje da ne poznaje zakon, a u isti mah tvrdi da je nevin“ (Proces, 10). Pred nepoznatim zakonom ne može se razlikovati krivnja od nevinosti. Takvom rigoroznom obranom primjetno je da se Josef K. samo djelomično protivi nejasnoj optužbi. Uglavnom površno dovodi u pitanje legitimitet neočekivano nadolazećeg suda. Proces se vrti oko optužbe koja po svjetovnom pravosuđu nema nikakvu osnovu. Riječ je o spoznaji i prihvaćanju transcendentnog zahtjeva kojem Josef K. pokušava umaći i potisnuti svoj vlastiti udio u tome. Čežnja za transcendentnim je prisutna. U suprotnom tekst je nerazumljiv, a Josef K-ov ishod ostaje neobjašnjiv. Pristup svjetovnim zakonima dostupan je svakome uz odgovarajući angažman ili pronalazak pouzdanog pomagača, poput odvjetnika Hulda, koji ima utjecaj na sudu.

Čitatelj doista može lako prepoznati u Josefu K. onog čovjeka sa sela koji čezne za jedinim, pravim Zakonom, koji samo čeka, ne poduzimajući ništa, ulazak u svijet Zakona. Za razliku od seljaka, Josef K. ide od suda do suda pokušavajući shvatiti svoju krivnju i grešnost. Tražeći nove pomagače u shvaćanju svoje bezizlazne situacije izbjegava suočavanje sa sudom. U skladu sa svojim prethodnim očajničkim tvrdnjama o nevinosti, Josef K. s očitom agresivnošću pokušava prebaciti odgovornost za neuspjeh ulaska u Zakon ne na seljaka s kojim se poistovjećuje nego na vratara. No, svećenik ga odmah upozorava na takve prenagljene zaključke i nudi mu suprotne interpretacije. Razgovor sa svećenikom trebao ga je dovesti do suočavanja s vlastitom odgovornošću i prekršajima (u onom lévinasovskom smislu). Svećenik pokušava osloboditi Josefa K. od njegovih pogrešnih predodžbi o pravom karakteru skrivenog Suda do kojeg nikada nije stigao.

Pri samom kraju parabole Pred zakonom, Josef K., iscrpljen rezignacijom i strašljivom slutnjom o posljedicama svog povlačenja, pita svećenika želi li još nešto od njega. Svećenik to poriče i traži od Josefa K. da napokon shvati tko je on (svećenik): pripadnik Suda. Kao što je Josef K. mogao zaključiti iz rasprave o vrataru, svećenikova dužnost i funkcija sastoje se u tome da se Josef K. obrati svećeniku slobodnom voljom. Svećenik ne može i ne želi intervenirati u slobodnu odluku Josefa K. da se udalji od Suda i time približi Zakonu. Nedvosmisleno mu pokušava to posljednji put objasniti riječima: „Sud od tebe ništa ne želi. On te prima kad dođeš, a pušta te kad odeš“ (Proces, 204). Josef K. se ne može potpuno udaljiti i vratiti u život posvećen bezbrižnom i potpuno imanentnom ispunjenju, niti ima hrabrosti, snage i volje da se dosljedno posveti Zakonu. Poput seljaka u paraboli ostaje zatočen u čudnom između, u stanju koje ga sve više i rigoroznije izvlači iz svih uobičajenih životnih odnosa, ali ga ipak ostavlja u očajničkoj poziciji čekanja pred Zakonom.

Njegova zadaća, koju nije bio u stanju ispuniti vlastitom snagom i vlastitom sviješću shvaćanja i izdržavanja Suda i Zakona, je propala. Josef K. bio je preslab za ovu zadaću, iako joj nije mogao izbjeći. Ljudska osobina heroja koja ga ipak ne može opravdati pred zastrašujućom mišlju da se Zakon ne otkriva olako i da je transcendentnu sferu izbavljenja teško dosegnuti.

Pripovijest Pred zakonom i roman Proces koji je s ovom pripoviješću povezan u svoj svojoj drastičnosti i dramatičnosti prikazuju posljedice koje se nužno moraju pojaviti iz fatalne kombinacije bezuvjetne obveze prema Zakonu i istovremeno teškoće, da ne kažemo nemogućnosti, da se uđe u Zakon: „Tko traži, ne nalazi, ali tko ne traži, bit će pronađen.“ Josef K., protagonist romana, očigledno osjeća, kao i svi drugi glavni likovi u Kafkinim djelima, svoju obvezu približavanja Zakonu i usklađivanja vlastitog života s njegovim zahtjevima. No, poput Gregora Samse i on je stranac i stoga potpuno bespomoćan u religijskoj sferi. Njegov strah, motiviran ovom bespomoćnošću, izražava se prije svega u očajničkom nastojanju da prekine proces pokrenut unutarnjim shvaćanjem i osvješćivanjem Zakona, te da se ponovno ukorijeni u, iako ne zadovoljavajućoj, ali barem poznatoj sferi ljudskog zakona. Ali to mu ne uspijeva. Svjestan svoje transcendentne čežnje za Zakonom odupire joj se bez predanja do kraja. Sud ga je prihvatio suočen s njegovim pokušajima opravdanja i s pitanjem o nadređenim zakonima i propisima. Međutim, budući da je Josef K autsajder u metafizičkim i religijskim pitanjima ostaje nesiguran i ambivalentan. Ne razumije Sud koji ga je zadesio i stoga se stalno osjeća uplašenim i preopterećenim. Čak ni legendu, koja je tek samo jedna od uvodnih tekstova u zakon Josef K. ne može interpretirati drugačije nego da mu je, unatoč najboljoj volji da se približi Zakonu, pristup onemogućen.

Seljak u legendi očito svjesno teži Zakonu. No, s upitnim uspjehom i bez konačnog rješenja. (Što se dogodilo sa seljakom prije posljednjeg časa ne znamo.) Težnja prema Zakonu ne jamči i otvaranje njegovih vrata. Pristup svjetovnim zakonima svakome je dostupan uz odgovarajući trud. Međutim, pristup metafizičkim zakonima, sveobuhvatnom Zakonu je daleko teži. Zakonu se može samo pristupiti. U svjetlu legende doći samo pred ulazna vrata. Bez obzira na nemogućnost ulaska u Zakon sve se jasnije pokazuje kako je Josef K., možda zbog svojevrsne strukturalne srodnosti vlastitih koncepcija i razmišljanja sklon prihvaćanju pesimističkih tendencija uz određenu dozu nade. Čak i kad Josef K. dvojicu krvnika, koje je već očekivao, večer prije svog trideset i prvog rođendana formalno vodi na mjesto svog pogubljenja, unatoč svojoj očiglednoj dubokoj svijesti o neizbježnosti svog kraja i dalje se nada spasenju. Kad ipak shvati uzaludnost te nade, njegove posljednje riječi su „Kao pas!“ – i „činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti.“ Ovaj stid je priznanje protiv kojega se Josef K. ne može boriti. Njegova zadaća, koju nije bio u stanju ispuniti vlastitom snagom i vlastitom sviješću shvaćanja i izdržavanja Suda i Zakona, je propala. Josef K. bio je preslab za ovu zadaću, iako joj nije mogao izbjeći. Ljudska osobina heroja koja ga ipak ne može opravdati pred zastrašujućom mišlju da se Zakon ne otkriva olako i da je transcendentnu sferu izbavljenja teško dosegnuti.

Potresna je slutnja u opisanom životnom stanju Josefa K., kako ga je Kafka vidio, tipičnog za čovjeka koji teži višem pri čemu jaz između imanencije i transcendencije ostaje nepremostiv: „Nebo je nijemo, samo odjekuje od nijemoga.“ Za one koji gorljivo teže metafizičkoj orijentaciji, strpljivo sjedeći, ova perspektiva je strašna. Strašnija je samo činjenica da nemogućnost transcendentnog nikako ne ukida ili čak umanjuje svoju bezuvjetnu zahtjevnost. Rezignacija koju pokazuje Josef K. iz ljudske perspektive je razumljiva, ali neprihvatljiva iz transcendentne sfere. Očito je i Josef K. to shvatio. Nakon što je izgubio nadu u dostizanje svoga cilja, te uvidjevši ništavnost i besmisao svoga dosadašnjeg života, prihvaća svoju smrt ne očekujući da će kroz nju pronaći željeno iskupljenje. Josef K. osjeća i zna da u njegovoj situaciji nema mogućnosti da postigne ono čemu teži. Ne može se zadovoljiti čistom imanencijom. U određenom smislu nalikuje Gregoru Samsi. Jer kako smrt Josefa K. odražava njegov stid, tako i Gregorova preobrazba nije doista oslobođenje, već okrutnost, prividan kraj koji uzrokuje stvarnu bol.

Kafkine priče „nisu ni naivne ni pobožne“, već „složene konstrukcije koje kritički intelekt okreće prema negativnom“ (H. D. Zimmermann). Otkrivaju očaj onoga koji ne može odustati od žudnje u prostorima Zakona i iskupljenjem pred Sudom. Stoljećima mukotrpna približavanja željenom Zakonu imaju na umu ne toliko brzo iskupljenje pojedinca, već otkupljenje pojedinca u nekoj dalekoj budućnosti. Iako su religiozni tragovi u paraboli Pred zakonom mutni i zamagljeni oni ukazuju na pripovjedačevo razmišljanje izvan čisto religioznog okvira na općenitiju i univerzalniju razinu. Legenda pred zakonom ostaje vrsta parabole otvorene za različita tumačenja koja istražuju temeljno egzistencijalno pitanje moguće neposredne i otkupljujuće veze pojedinca s Zakonom. Premda je Kafkina parabola prožeta crtama prave tragedije, bespomoćnosti i očaja, ona se kroz zrake nade koji su vidljivi tek na drugi pogled suprotstavlja rezignaciji neodoljive čežnje za Zakonom. Kafkin seljak nije uspio proći kroz vrata i pristupiti Zakonu, iako su, navodno, vrata cijelo vrijeme bila otvorena. Taj misterij otvorenosti izražava i našu vječnu nadu i oslobođenje, i naše granice i razočarenja, i naše pobjede i poraze na najzamrsiviji način pred Zakonom.

---

Franjo Mijatović, polis.ba

---