www.polis.ba

Povijest krunice

Kako je došlo do imena „krunica”? Tko danas kaže krunica, pomisli na dobro poznatu molitvu ili na brojanicu. Ni molitva a niti brojanica nisu isprva imali ime krunica. Molitva se zvala “Zdravo-Pedesetica” ili, ako se molilo 150 puta Zdravo Marijo, “Marijanski psaltir”, a predmet za brojanje zvao se “Očenaši”

Osim euharistijskog slavlja i brevijara (časoslov), krunica je već stoljećima čvrsto usidrena u duhovni život katolika.

Pozadina i preduvjeti

Osim euharistijskog slavlja i brevijara, krunica je već stoljećima čvrsto usidrena u duhovni život katolika. Molili su ga veliki sveci (npr. Ignacije Lojolski, Karlo Boromejski, Franjo Saleški, Ivan Bosco, sv. Mala Terezija, John Henry Newman), a i poznati laici iz povijesti vidjeli su u njoj nezamjenjivu potporu (npr. princ Eugene, Joseph Haydn, Anton Bruckner, Andreas Hofer). Slikarstvo i likovna umjetnost preuzele su temu krunice u svim zemljama (uključujući Albrechta Dürera, Tilmana Riemenschneidera, Veita Stossa, Van Dycka), ali i skladatelje kao što su Johannes Brahms i Franz Liszt. Ne treba zaboraviti popularne narodne pjesme krunice.

Međutim, prije nego što je krunica mogla nastati, morali su postojati njezini elementi, njezini sastavni dijelovi. Zanimljivo je da je vanjski dio,  jedan od najstarijih.

O brojanici

U različitim religijama postoje molitvene brojanice. Ima ih u hinduizmu, budizmu i islamu. Služe za brojanje često ponavljanih kratkih molitvi. Zazivi se ponavljaju kako bi se meditiralo o “istinama” izraženim u njima. Na primjer, islamska brojanica, tespih obično ima tri puta 33 perle. Zaziv na prve 33 perle je “subhana ‘llah” (hvaljen neka je Bog), na druge 33 perle “alhamdu lillah” (hvala neka je Bogu) i na treći dio “Allahu ekbar” (Bog je veliki). Istovremeno, 99 perla trebale bi podsjećati na 99 najljepših Allahovih imena.

Nazivati ​​sve te brojanice jednostavno “krunica”, kao što neki čine, pogrešno je. Oni imaju u svakoj religiji svoja posebna imena. Samo kršćani imaju „krunicu“. No, ni kod njih se brojanica do modernog doba nije zvala “krunica”, nego “Očenaš lanac” ili samo “Očenaši”.

Kršćanska brojanica je nastala u monaškim krugovima. Već u 3. i 4. stoljeću eremiti su u pustinji vezali uzice kako bi lakše brojali svoje ponovljene molitve. U 6. stoljeću slično su radili i u Irskoj. Molitvene uzice bile su od velike pomoći, posebno onim časnim redovnicima i redovnicama koji su, zbog nesposobnosti čitanja, umjesto propisanih psalama morali napamet moliti određeni broj molitava. Budući da je molitva Očenaša bila najčešće korištena molitva, uzica/lanac za brojanje dobio je naziv “Očenaš lanac“. Isti naziv za ovaj lanac je ostao i nakon toga što je s njim prebrojavana molitva Zdravo Marijo. U srednjem vijeku postojala je posebna profesija za proizvodnju brojanica za molitvu, tzv. “paternosterer” – Očenašari. U Beču je do 1840. postojala “Paternosterergäßchen” – uličica Očenašara; koja je nestala za vrijeme obnove grada. U ovu ulicu su se smjestili oko 1405. godine “Bethenmacher” – majstori krunica, nazvani tako jer se u južnoj Njemačkoj na narodnom jeziku krunica ponekad jednostavno nazivala “Bethena” (prema Wilfriedu Kirschu, Handbuch des Rosenkranzes, 1950., str. 64).

Krunica, bilo je i postoji raznoraznih: od jednostavnih konopljinih uzica s čvorovima do nanizanih koštica voća; drvenih perli, ogrlica sa staklenim perlama, sedefom ili dragim kamenjem. Tijekom povijesti rađene su krunice vrlo dragocjenog dizajna koje su se darivale.

Molitva ponavljanja

Kada se moli krunica, Zdravo Marijo se ponavlja 50 ili čak 150 puta. To zadaje poteškoće mnogim početnicima, često je ovo ponavljanje kritizirano od strane protivnika, a čini se čak i da je u suprotnosti s jednom Isusovom riječi. “Kad se molite, ne brbljajte kao neznabošci! Oni misle, da će biti uslišeni za mnoge riječi svoje. Ne povodite se za njima, jer zna Otac vaš, što vam treba, prije nego ga zamolite.” (Mt 6,7-8). Ali ova se uputa jasno odnosi na molitvu prošnje, iako drugi odlomci u Evanđelju pokazuju da ona ne govori protiv molitve koja se ponavlja s prisnošću i povjerenjem (usp. Lk 18,1-8).

Među kršćanima se ponavljana molitva prvi put može naći među eremitima prvih stoljeća. Njima nije bilo do prošnje, već do ispunjavanja preporuka sv. Pavla: “Ustrajavajte u molitvi” (Rim 12,12), „Svakom molitvom i prošnjom molite se u Duhu u svako vrijeme, i uz to bdijte sa svom ustrajnosti i molitvom za sve svete“ (Ef 6,18), i još uvjerljivije: “Molite bez prestanka!” (1 Sol 5,17). U svojim nastojanjima da se pridržavaju ovih upozorenja, pustinjski redovnici su otkrili ponavljanje molitve (o tome Rainer Scherschel, Der Rosenkranz – Das Jesusgebet des Westens, 1979, str. 21-44).

Cilj njihovog “ustrajnog moljenja” bio je sjedinjenje s Bogom. Zato su ovi redovnici iz 3., 4. i 5. stoljeća nastojali moliti što je moguće duže izvan redovnih molitvenih vremena. U tome su im pomogale kratke molitve, koje su ponavljali dok su meditirali. Uglavnom su te molitve bile preuzimane iz Svetog pisma, najvećim dijelom iz knjige psalama. Na primjer, redovnik Ivan Kasijan (360-430/35) volio je moliti “Deus, in adiutorium meum intende, Domine, ad adiuvandum me festina” (Bože, pomozi mi, Gospodine, priteci mi u pomoć). U svom djelu “Collationes Patrum” (Nagovori Otaca) opisuje kako je ova molitva prikladna za sve prilike i događaje. Arsenije je običavao moliti: “Gospodine, vodi me putevima koji će me spasiti.”

Kada se moli krunica, Zdravo Marijo se ponavlja 50 ili čak 150 puta. To zadaje poteškoće mnogim početnicima, često je ovo ponavljanje kritizirano od strane protivnika, a čini se čak i da je u suprotnosti s jednom Isusovom riječi. ‘Kad se molite, ne brbljajte kao neznabošci! Oni misle, da će biti uslišeni za mnoge riječi svoje. Ne povodite se za njima, jer zna Otac vaš, što vam treba, prije nego ga zamolite.’ (Mt 6,7-8). Ali ova se uputa jasno odnosi na molitvu prošnje, iako drugi odlomci u Evanđelju pokazuju da ona ne govori protiv molitve koja se ponavlja s prisnošću i povjerenjem (usp. Lk 18,1-8)

Bilo se uvjereno da: što molitelj više prodire u dubinu značenja riječi kroz ponavljanje, to više usvaja stav koji je u njoj izražen. Riječ molitve postaje unutarnji stav koji također ostaje i određuje život i onda kada se molitva ne izgovara.

U tradicionalnim izrekama redovničkih otaca, Otac Lukios govori kako spaja molitvu i rad: “Želim vam pokazati da se ustrajno molim unatoč svom fizičkom radu. Sjedam s Bogom, natapam palmina vlakna i onda pletem iz njih uže govoreći: `Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!` (Ps 51,3-4) (. ..) Ako cijeli dan provedem radeći i moleći se, onda zaradim šest novčića, manje-više: dva dajem kao milostinju, a od ostalog pripremam hranu; a za mene moli onaj koji je dobio dva novčića, dok ja jedem ili spavam. I milošću Božjom ispunjava se moja ustrajna molitva” (prema Scherschelu, str. 23).

Omiljena ponavljana molitva pustinjskih redovnika bila je “Kyrie eleison!” (Gospodine, smiluj se), koja se proširila na poznatu Isusovu molitvu istočne Crkve: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se“.

Istraživači povijesti kršćanske duhovnosti ističu da su prva Crkva, a s njom i redovnici, razumijevali sve psalme u odnosu na Krista. Kada bi jedan eremit rekao “Bog” ili “Gospodin”, mislio je upravo na Isusa Krista. Kada je spomenuti redovnik Kasijan izgovorio svoju omiljenu molitvu “Bože, priteci mi u pomoć …”, bila je upućena Kristu, “molitva Isusu”.

Molitvena praksa pustinjskih otaca, koji su živjeli uglavnom u istočnom dijelu Rimskog Carstva, postala je poznata redovnicima u zapadnoj crkvi upravo kroz spise spomenutog Kasijana. Zato se meditacija temeljena na jednom biblijskom retku može pronaći i u ranosrednjovjekovnom monaštvu na Zapadu. I ovdje se obično radilo o jednom upečatljivom retku iz psalma koji je, često ponavljan, u neprestanoj molitvi pomagao u traženju Božje blizine i u odupiranju zlu. Prema broju 150 biblijskih psalama redak se često ponavljao 150 puta.

Za irske redovnike, na primjer, asketski ideal bio je svaki dan recitirati svih 150 psalama napamet – ili barem trećinu ili dvije trećine. Već duže se bilo podijelilo 150 psalama u tri skupine. Broj od pedeset psalam tada je postala popularna pokornička praksa nakon ispovijedi, i njih se molilo također u oficiju za pokojne. Oni koji nisu mogli ni čitati ni naučiti psalme napamet, umjesto njih molili su Očenaš. To se predviđa već u pokorničkim knjigama 8. stoljeća. U samostanima su molitvu Očenaša umjesto psalama molili i časna braća koja nisu znala latinski. Time su psalmi postali dio zajedničkih svećeničkih molitava. Brojanje psalama se vršilo uz pomoć onog molitvenog konca koji je ime dobio po “Paternosteru” – Očenašu.

Običaju molitve Očenaša pridruživali su se i pobožni kršćani izvan redovničkih zajednica. Opasnost, da nakon 50 puta zaredom izgovorenih Očenaša, samo usne mole a unutarnja pažnja opada, je naravno velika. Pokušaj da se to popravi doveo je do raznih prijedloga za meditaciju o kojima će biti riječi kasnije. Motiv gomilanja molitava uvijek je bilo traženje puta za povezanošću s Bogom, „moliti bez prestanka“, u konačnici i kada se čini pokora ili moli za mrtve.

Kako je došlo do imena „krunica”

Tko danas kaže krunica, pomisli na dobro poznatu molitvu ili na brojanicu. Ni molitva a niti brojanica nisu isprva imali ime krunica. Molitva se zvala “Zdravo-Pedesetica” ili, ako se molilo 150 puta Zdravo Marijo, “Marijanski psaltir”, a predmet za brojanje zvao se – kako je spomenuto – “Očenaši.

Krunica je značila pravi vijenac od ruža. U srednjem su vijeku i žene i muškarci voljeli nositi takav vijenac na glavi za vrijeme blagdana. Često taj ‘odjevni komad’ više nije bio od svježeg cvijeća, već od plemenitog metala i bisera. Takva je krunica često bila dar časti, s preferencijom dar muškarca ženi koju je obožavao. Bilo je to vrijeme ljubavne lirike. Budući da je u to vrijeme cvjetala i Marijanska pobožnost, nastao je pobožni običaj da se Marijine slike ukrašavaju vijencem od cvijeća

Riječ “ružarij”, latinski “rosarium”, do 13. stoljeća imala je samo profana značenja. S jedne strane, to se odnosilo na književne zbirke raznih vrsta, prije svega na zbirke poezija; zanimljivo je da je zbirka kanonskog prava koju je oko 1300. sastavio Guido de Baysio također nazvana “rosarium”. S druge strane, naravno, krunica je značila pravi vijenac od ruža. U srednjem su vijeku i žene i muškarci voljeli nositi takav vijenac na glavi za vrijeme blagdana. Često taj „odjevni komad“ više nije bio od svježeg cvijeća, već od plemenitog metala i bisera. Takva je krunica često bila dar časti, s preferencijom dar muškarca ženi koju je obožavao. Bilo je to vrijeme ljubavne lirike. Budući da je u to vrijeme cvjetala i Marijanska pobožnost, nastao je pobožni običaj da se Marijine slike ukrašavaju vijencem od cvijeća. Gdje god je bilo moguće, korištene su ruže, jer je ruža bila omiljeni Marijin simbol tadašnjih vjernika. Rimovane marijanske pjesme često su započinjale pozdravom “Zdravo ružo”.

Od ovog običaja postoji izravna linija do označavanja Zdravo-Pedesetica kao krunice. Došlo se do toga da bi Majku Božju trebala više veseliti molitva nego vijenac od cvijeća. Prema srednjovjekovnom običaju, to je kršćanima na jedan upečatljiv način prenijela jedna legenda. Legenda je posvjedočena u Španjolskoj već 1270. godine, a u Njemačkoj ju je proširio kartuzijanac Adolf iz Essena i uveo u svoje spise.

Legenda govori o jednom studentu koji je imao sve preduvjete za studiranje, ali je bio lijen i nezainteresiran, imao je na umu samo svjetovna zadovoljstva. Držao se samo jedne hvale vrijedne navike: svaki dan je pleo vjenčić i stavljao ga na sliku oko glave Blažene Djevice.

Jednog je dana osjetio poticaj milosti da se pridruži “sivim redovnicima” (cistercitima). Bio je uistinu prihvaćen, živio je po pravilu i bio zadovoljan. Međutim, nakon nekog vremena, pred Marijinom slikom, shvatio je da mu više nije moguće u Redu provoditi običaj koji je nekada volio. Već je razmišljao o odlasku iz samostana, onda mu je jedan stari redovnik pokazao način kako isplesti mnogo ugodniji vijenac za Majku Božju i staviti ga na nju. Uputio ga je na Zdravo-Pedesetnicu. Mladi je redovnik oduševljeno slijedio ovaj savjet i rastao u kreposti, djelotvornosti i ugledu svoje subraće.

Zbog velikog ugleda koji je stekao u Redu, njegov opat ga je poslao na put zbog jedne važne stvari. Usput je sjahao na jednom proplanku kako bi molio svoju svakodnevnu molitvu Zdravo-Pedesetnicu. U šikari su vrebala dva razbojnika koji su htjeli ukrasti njegovog konja. Kad se redovnik počeo moliti, razbojnici su u njegovoj blizini ugledali lijepu, plemenitu ženu, koja je brala ružu za ružom iz njegovih usta. Svezala ih je u vijenac od pedeset ruža, stavila na glavu i nestala.

Drumski razbojnici su napali redovnika i htjeli znati: tko je lijepa žena. Ali redovnik nije ništa znao o lijepoj ženi; nju su samo razbojnici vidjeli. Napokon mu je sinulo i shvatio je da je to morala biti sama Kraljica neba. Tada je počeo slaviti Boga i Mariju i pričati razbojnicima o svom obraćenju. Da li zbog njegovih riječi ili zbog “ukazanja”: drumski razbojnici su se obratili, otišli su za redovnikom u njegov samostan i sami postali dva pobožna redovnika (prema Karlu Josephu Klinkhammeru, Adolfa iz Essena i njegova djela, 1972., str. 135f).

Od sredine 13. stoljeća naziv krunica ušao je u upotrebu za molitvu pedeset puta Zdravo Marijo. Međutim, trebalo je dosta vremena prije nego što je postao općeprihvaćen. Alanus de Rupe ga je u 15. stoljeću smatrao previše profanim.

I dalje se molilo pedeset puta Zdravo Marijo u kratkom obliku, bez “otajstava”, bez umetnutih Očenaš i “Slava Ocu”. To još nije bila “naša” krunica, koja u biti uključuje pobožno razmišljanje o važnim događajima u Isusovu životu. Da bismo napravili jasnu razliku, krunica koja se danas uobičajeno koristi naziva se i “Krunica Isusova života”.

Nije moguće točno reći kada je i gdje, prije deset puta Zdravo Marijo, prvi puta moljen Očenaš. Međutim, prije nego što se molilo deset puta Zdravo Marijo, molilo se deset puta Očenaš, što je vremenom izostalo. To su zacijelo mnogi duhovnici primijetili, te se nisu htjeli sasvim odreći Gospodnje molitve. Tako su pronašli sretno rješenje stavljajući Očenaša prije svakog desetka.


Izvor: Benno Mikocki und Josef Bauer; Der Rosenkranz – Rhythmus des Himmels, Sankt Ulrich Verlag www.katholisch.at; Prijevod: Predrag Mijić, polis.ba