Potresi, ‘Brodolom civilizacija’ i teologija koronavirusa

Konac 2020. godine obilježen je potresima na Baniji u Hrvatskoj. Sredinom godine izašla je u našem prijevodu knjiga „Brodolom civilizacija“ autora Amina Maaloufa. Na početku godine, točnije u ožujku mjesecu, čitav svijet i našu zemlju zadesila je pandemija koronavirusa, koja je strukturno i egzistencijalno preformulirala živote i ponašanje svih nas. Kroz kratki komentar ovih triju događaja osvrnut ćemo se na proteklu godinu, redom kako stoji u naslovu. Bit će to doduše više priča o riječima, nego o događajima. Riječima koje i stvarno i figurativno opisuju realnost života i njegova iskustva u ovome – kako bi rekao T. Halík – našem bolesnome svijetu.

Potresi, stvarni i društveni

U samome finišu prošle godine snažan potres pogodio je Petrinju, Sisak i Glinu u Hrvatskoj. Prizori razorenih kuća i zatrpanih ulica te vijesti o poginulima i povrijeđenima podsjetili su na nesreću rata, progona i ljudskih patnji, za koje smo mislili da su zatvoreno poglavlje naših života. Državne institucije, humanitarne organizacije, Crkva i tisuće pojedinaca pokazale su praktičnu solidarnost s ljudima na pogođenim područjima, osiguravajući im potrebnu hranu, nužan smještaj i otvorenu i odgovornu kompasiju, sućutnost. Kultura nezainteresiranosti za drugoga, koja je tako ukorijenjena u naše društvene manire, ustupila je mjesto kulturi javne i učinkovite solidarnosti čovjeka s čovjekom. Slijedeći onu logiku Božje solidarnosti s čovjekom koja je u vjerničkom iskustvu vidljiva u proslavi Božića i pobožićnih dana, možemo zaključiti da je u toploj, ljudskoj reakciji na nesreću ljudi na Baniji božićni Bog nekako našao put samoobjave i darivanja utjehe onima koji su je u mijeni godina bili najpotrebniji.

Političkih, ekonomskih i svih drugih društvenih potresa u 2020. godini u Bosni i Hercegovini bilo je napretek. Država je preživjela lokalne izbore i još uvijek sporne izbore u Mostaru. U svibnju je bio bespotrebni „potres“ u Sarajevu oko mise za žrtve Bleiburga, koji je uznemirio duhove kako na civilnoj, tako i na unutarcrkvenoj sceni u BiH. Politička slika zemlje se nije u mnogome promijenila. Etnonacionalne politike uokvirene trodiobom vlasti na HDZ BiH kod Hrvata, SDA kod Bošnjaka i SNSD kod Srba odnijele su pobjedu u većini lokalnih zajednica i tako dodatno zacementirale državu, koja je politički nefunkcionalna još od Daytona, čiju smo 25. obljetnicu također obilježili prošle godine. Nacionalne politike i dominantne religijske zajednice međusobno su se hranile u proizvodnji sveukupnoga osjećaja nesigurnosti, neučinkovitoga sistema i ekonomije, besperspektivnosti i masovnoga odlaska ljudi u Zapadnu Europu. Zakoračili smo u 2021. godinu s jednakom zebnjom i s mišlju da će potresi, bilo stvarni bilo društveno-politički, trajno određivati živote i djelovanje svih nas u BiH i na brdovitom Balkanu.

Brodolom civilizacija, globalno i lokalno

Knjiga Amina Maaloufa „Brodolom civilizacija“ pojavila se 2020. u dobrom prijevodu izdavačke kuće Laguna iz Beograda. Ovaj književnik i publicist u svojim romanima i studijama, od kojih je kod nas najpoznatija U ime identiteta, daje preciznu dijagnozu opasnosti identitetskih borbi i ubojitosti nijekanja višestrukosti ljudskoga pripadanja. Sva nesreća nacionalističkih i inih sukoba i trvenja i u Bosni i Hercegovini zapravo su posljedica identitetskih borbi, stalnoga potenciranja monadnosti u shvaćanju identitetu ovdašnjega čovjeka i neprihvaćanju mogućnosti višestrukoga pripadanja. Kako u nacionalnom i kulturnom smislu, tako i u onome religijskom. Čitanje Maaloufova teksta otvara barem teorijsku mogućnost približavanja ubilačkih identiteta na Balkanu i stvaranja kulture snošljivosti, s onu stranu naših zatvorenih nacionalnih, političkih i etno-religijskih pripadanja. O tome nekoliko zabilješki s Twittera, nastalih tijekom čitanja Maaloufova teksta:

„Tijekom čitanja Maaloufova Brodoloma civilizacija spontano mi je nadošlo nekoliko reminiscencija u vezi s BiH i svim brodolomima koje svi mi u ovoj zemlji aktualno proživljavamo, od tragedije propale zemlje do nesreće “ubojitih identiteta” koji nas vode u sigurno u neku propast.

BiH je, slično Libanonu, zarobljena u koncept “komunitarizma” (kod nas se zove konstitutivizam), raspodjele vlasti po etno-konfesionalnoj pripadnosti nacionalnih zajednica (Bošnjaka, Hrvata i Srba). Politička nacija ili građanska država je nestala, doživjela brodolom.

Ubojitost identiteta, utemeljenoga ne na pluralnosti pripadanja ovdašnjeg čovjeka, nego na usko konfesionalnom izvoru (islam, katoličanstvo, pravoslavlje), vidljiva je i čitljiva ne samo u nacionalističkim politikama, nego i u narativu vjerskih zajednica. Još jedan brodolom.

Svi elementi onoga što je Huntington sažeo u tezu o “sukobu civilizacija”, osobito zapadno-kršćanske i islamske, mogu se pronaći u narativima i konfesionalno uvjetovanim etno-politikama triju ovdašnjih mikronacionalizama. Slično je i s relacijom pravoslavlje-islam.

Konzervativizam u ekonomiji i svjetonazorima, naslijeđe konflikta komunizma i antikomunizma te odsutnost svijesti o pluralnome i višeslojnom identitetu pojedinaca u BiH, kao i jedna vrsta “samomržnje” i nedostatka humanizma općenito, proizveli su raslojeno društvo i državu.

Svi ovi elementi skupa producirali su “regresiju” morala, manjak nade u bolje sutra i opće uvjerenje da je “status quo”, kao u Libanonu, jedan dugoročni okvir u kojemu ćemo morati živjeti. Posljedica toga je masovna migracija na Zapad i osjećaj bespomoćnosti u zemlji.

Utjeha, barem teorijska, jest u činjenici da smo svi, sa svojim ubojitim politikama, religijama i identitetima, na istom brodu. Kojemu prijeti brodolom, ukoliko ne promijenimo kurs i barem nađemo nekoga svoga Amina Maaloufa da nas na katastrofu upozori. Dok ne bude prekasno.“

Možda je iluzorno u književnosti ili knjigama uopće tražiti rješenja za naše aktualne probleme, svjetonazorske ili moralno-etičke prijepore, ali je potrebno iskustva i ideje pisaca kao što je A. Maalouf potencirati u intelektualnim i akademskim raspravama, u medijima koji proklamiraju reintegraciju naših podijeljenih društava i apeliraju na humanizam kao poželjan oblik društvene kohezije i  vrhunac i ispunjenje svake zdrave religioznosti. Maalouf na završetku svoga romana „Leon Afrikanac“ ovako poentira: Gdje god se obreo netko će postavljati pitanja o boji tvoje kože i o tvojoj vjeri. Ne ugađaj njihovim nagonima, sine, nemoj se sagibati pred mnoštvom! Musliman, Židov ili Kršćanin, svi te oni moraju prihvatiti takvog kakav jesi, ili će te izgubiti. Kada ti se ljudi učine skučena duha, reci sebi da je Božja zemlja široka, i široke su ruke Njegove i srce Njegovo. Nikada ne oklijevaj otići daleko, preko svih mora, preko svih granica, svih domovina, svih vjerovanja.

I u 2021. treba čitati, prepričavati, prepisivati i živjeti Maaloufove misli. Bit će lakše živjeti u sjeni svih brodoloma koji nas očekuju u budućnosti.

Koronavirus, Halíkova korona-teologija i bolesni svijet

Godinu za nama pamtit ćemo kao godinu pandemije koronavirusa, koja jednakim intenzitetom određuje globalni poredak i ponašanja ljudi i na početku ove nove godine. Među utjecajnim, duhovno-teološkim odgovorima na pandemijsku krizu u 2020. godini izdvojit ćemo jedan tekst Tomaša Halíka iz mjeseca travnja 2020. i njegove bitne dijelove donijeti u ovoj retrospektivi protekle godine. Vrijedan je to intelektualni i teološki uradak, aktualniji danas nego kad je nastao. Nosi naslov Kršćanstvo u vremenima bolesti (objavljen je u travnju prošle godine u časopisu Theologie und Kirche) i započinje ovako:

„Naš svijet je bolestan. Pritom ne mislim samo na pandemiju koronavirusa, nego na stanje naše civilizacije. Globalni fenomen pandemije korone čini to još razvidnijim. To je, biblijski rečeno, znak vremena. Mnogi su od nas na početku ove neobične korizme mislili da će ova epidemija uzrokovati samo kratkoročni blackout, smetnju uobičajenim društvenim procesima, i da ćemo sve to nekako prevladati i uskoro se opet moći vratiti u stari modus. Ali to tako neće ići. I bilo bi loše ako bismo se oko toga brinuli. Poslije ovoga globalnoga iskustva svijet neće samo biti isti kao ranije – a vjerojatno ne bi ni trebao biti isti. Normalno je da se u vremenima katastrofe ponajprije zanimamo za materijalne stvari nužne za preživljavanje. Ali i dalje vrijedi: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu!’ Sada je vrijeme da se u obzir uzmu i dublje međuovisnosti ovoga razaranja sigurnosti našega svijeta. Neizbježni proces globaliziranja očigledno je dosegnuo svoj vrhunac: sad se pokazuje globalna ranjivost globaliziranoga svijeta. Koje izazove ova situacija postavlja za kršćanstvo, za Crkvu – kao jednoga od glavnih ‘globalnih igrača’ – i za teologiju?

Crkva bi trebala biti – kako ju je Papa Franjo želio – ‘poljska bolnica’. Papa ovom metaforom misli da se Crkva u udobnoj ‘splendid isolation’ ne treba odvajati od svijeta, nego nadilaziti svoje granice i pomagati onima koji su fizički, psihički, socijalno i duhovno ranjeni. Na taj način ona može činiti i pokoru za to što su njezini predstavnici doskora ranjavali ljude, i to one najnezaštićenije. Pokušat ćemo ipak ovu metaforu šire promisliti – i konfrontirati je još dublje s životom. Ako Crkva treba biti bolnica, onda ona u svakom slučaju treba ponuditi zdravstvene, socijalne i karitativne usluge, kao što je to i činila od početka svoje povijesti. Crkva bi trebala svakako kao dobra bolnica ispuniti i daljnje zadatke: dijagnozu (prepoznavati ‘znakove vremena’), prevenciju (imunizirati društva u kojima se šire zli virusi straha, mržnje, populizma i nacionalizma) i rekonvalescenciju (opraštanjem razrješavati traume prošlosti). […]

Razumjeti Božji glas u događajima našega svijeta zahtijeva umjetnost duhovnoga razlikovanja, a ona pretpostavlja kontemplativnu distancu prema našim uzbuđenim emocijama i predrasudama, kao i prema projekcijama naših strahova i želja. U momentima katastrofe oživljuju ‘spavajući agenti zloga, osvetničkoga Boga’; oni šire strah i pokušavaju za sebe iz ove situacije iskoristiti religiozni kapital. Njihova vizija Boga već je stoljećima voda na mlinu ateizma. U vremenima katastrofa neću tražiti Boga koji se kao srditi redatelj skriva iza pozornice ovoga svijeta, nego ga prihvaćam kao izvor snage, koja djeluje u onima koji u takvim situacijama pokazuju solidarnu i samožrtvujuću ljubav – da, i u onima koji za to nemaju nikakvih ‘religioznih motiva’. Bog je ponizna i diskretna ljubav. […]

 Možda ovo vrijeme praznih crkava simbolički ukazuje Crkvama na njihovu skrivenu prazninu i na moguću budućnost koja bi mogla nastupiti, ako ozbiljno same ne pokušaju pokazati svijetu potpuno drukčije lice kršćanstva. Prečesto smo na to ukazivali da se ‘svijet’ (drugi) mora obratiti, umjesto što smo ukazivali na naše vlastito ‘obraćenje’ – i to ne samo na ‘poboljšanje’, nego na preokret od statičnoga ‘biti kršćanin’ prema dinamičnome ‘kršćanin postajati’. […]

 Možda bismo trebali sadašnji post od bogoslužja i crkvenoga djelovanja prihvatiti kao kairos, kao vrijeme prigode za zastajanje i temeljito promišljanje pred Bogom i s Bogom. Uvjeren sam da je došlo vrijeme u kojim se treba razmisliti kako se treba dalje ići na putu reforme, o čijoj nužnosti govori Papa Franjo: nije u pitanju niti pokušaj povratka u svijet kojega više nema, niti ostanak samo na vanjskim reformama struktura, nego zaokret prema srži evanđelja, ‘put u dubinu’.

Možda je ovo ‘iznimno stanje’ samo smjernica prema novoj formi Crkve, o čemu je već u povijesti bilo presedana. Uvjeren sam da bi se naše kršćanske zajednice, župe, kolegiji, crkveni pokreti i redovničke zajednice trebali približiti idealu iz kojega su nastali europski univerziteti: biti zajednica učenika i učitelja, škola mudrosti u kojoj se istina traži slobodnim disputama i dubokom kontemplacijom. Iz takvih otoka duhovnosti i dijaloga može proizaći ozdravljujuća snaga za bolesni svijet. […]

Sociološke nam studije govore da je u našemu svijetu sve manje ‘udomljenih’ (kako onih ljudi koji se identificiraju s nekom tradicionalnom formom religije, tako i pripadnika dogmatskoga ateizma), a sve više ‘tražitelja’. K tomu još raste broj ‘apateista’ – ljudi koji su ravnodušni kako prema religioznim pitanjima, tako i prema tradicionalnim odgovorima. Glavna razdjelnica ovdje nije više između onih koji se smatraju vjernicima i onih koji se smatraju nevjernicima. ‘Tražitelja’ ima kako među vjerujućim (to su oni za koje vjera nije ‘stečeno vlasništvo’, nego prije ‘put’), tako i među ‘nevjerujućim’ koji odbijaju religiozne predodžbe koje im njihova okolina predlaže, ali koji ipak osjećaju čežnju prema izvoru koji može utažiti njihovu žeđ za smislom. […]

Teologija oslobođenja poučava nas da Krista treba tražiti na rubu društva: nužno je također tražiti ga i kod ljudi koji su u Crkvi marginalizirani; kod onih koji ‘ne idu s nama’. Ako želimo kao Isusovi učenici tamo nastupiti, morat ćemo najprije sa strane odložiti mnoge stvari. Morat ćemo odložiti svoje dosadašnje predodžbe o Kristu. Uskrsli je po iskustvu smrti radikalno promijenjen. Kako čitamo u evanđeljima, ne mogu ga odjedanput prepoznati ni njegovi bližnji i ljubljeni. Ne moramo baš u sve vjerovati što nam je predano. Možemo na tome opstojati da želimo dotaknuti njegove rane. Gdje ćemo ga uostalom s dobranom sigurnošću susresti danas ako ne baš u ranama svijeta i u ranama Crkve, u ranama tijela, koje je on na sebe uzeo? Morat ćemo sa strane odložiti i naše prozelitističke namjere. Ne možemo u svijet tražitelja stupiti s namjerom da ih se što brže ‘obrati’ i ušanči u postojeće institucionalne i mentalne granice naših Crkava. I sam Isus, koji je tražio ‘izgubljene ovce doma Izraelova’, nije ih uvodio u postojeće strukture tadašnje židovske religije. Znao je da se novo vino lijeva u nove mješine.

Želimo iz blaga tradicije koja nam je povjerena uzeti kako nove tako i stare stvari, a da bismo ih učinili sastavnim dijelom dijaloga s tražiteljima; dijaloga u kojemu jedni od drugih možemo i trebamo učiti. Moramo učiti da granice našega razumijevanja Crkve radikalno proširimo. Više nije dovoljno da u hramu Crkve velikodušno otvorimo ‘predvorje za pogane’. Gospodin je već ‘iznutra’ pokucao i već je izašao vani – i naša je zadaća da ga tražimo i da ga slijedimo. Krist je prošao kroz ona vrata koja smo zaključali iz straha od drugoga, prošao je kroz zid iza kojega smo se utvrdili, otvorio nam prostor od čije širine i dubine nas hvata vrtoglavica.

Već na početku svoje povijesti doživjela je rana Crkva, sastavljena od Židova i pogana, razorenje Hrama, u kojem je Isus molio i poučavao svoje učenike. Tadašnji Židovi pronašli su za to hrabar i kreativan odgovor: oltar razorenoga hrama zamijenio je stol judejske obitelji, propise o žrtvovanju zamijenile su odredbe o privatnoj i zajedničkoj molitvi, žrtve paljenice i krvne žrtve nadomjestile su žrtve usana, sjećanja i srca, molitva i proučavanje Pisma. Otprilike u isto vrijeme svoj je novi identitet tražilo i mlado kršćanstvo, protjerano iz sinagoge. Židovi i kršćani su naučili na ruševinama tradicija iznova čitati i izlagati Zakon i Proroke. Nismo li i mi u našemu sadašnjem vremenu u sličnoj situaciji? […]

Ne zaziva li i današnje vrijeme civilizacijskih promjena jednu novu teologiju sadašnje povijesti i novo razumijevanje Crkve? ‘Znamo gdje Crkva jest, ali ne znamo gdje ona nije’, naučavao je pravoslavni teolog Evdokimov. Možda bi riječi o katolicitetu i ekumenizmu, izrečene na posljednjem Koncilu, trebale dobiti novi i dublji sadržaj: došlo je vrijeme za širi i dublji ekumenizam, za hrabro ‘traženje Boga u svim stvarima’.

Ovo ‘bolesno vrijeme’ možemo svakako prihvatiti samo kao kratki provizorij, kojega ćemo uskoro zaboraviti. Možemo ga, međutim, prihvatiti i kao kairos – kao vrijeme šanse ‘da siđemo u dubine’ i da tražimo novi identitet kršćanstva u svijetu koji se pred našim očima radikalno mijenja. Sadašnja pandemija zasigurno nije jedina globalna prijetnja koja pogađa ili će pogoditi naš svijet.“

Tako Halík u svome nacrtu teologije koronavirusa. Komentari i interpretacija su suvišni. Barem za ovu priču o riječima i reminiscencijama na prošlu, 2020. godinu. U novoj godini pokušat ćemo i ovdje na POLISu „ulijevati novo vino u nove mješine“.

Franjo Ninić | polis.ba