Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Posveta crkve i značenje crkve
Sjetimo se kako Bog govori kralju Davidu i Izraelcima: Zar da vi meni gradite hram? Bog ne želi prebivati u rukotvorenu hramu, nego među ljudima. Hoće reći: postoji stalna ljudska kušnja da gradnjom ljudi ne slave Boga, nego sebe po/dokazuju ili misle da će gradnjom lokalizirati i uvjetovati Boga da bude njima na raspolaganju.
Razmatranje na uočnicu posvete crkve Gospe Lurdske
Vrbanićeva, Zagreb, 18. studenog 2023.
Nakon dugih devet desetljeća izgradnje, počinjanja (od 1932.) i zastajanja, od Plečnikove kripte do uređenja gornje crkve, Vrkljanove gornje dvorane, sutra će biti posveta crkve Marije Lurdske. U povodu posvete vrijedi zastati i razmisliti o značenju crkve uopće i konkretno ove.
Kada kažemo crkva, znamo da ona jednom označava građevinu, mjesto susreta i molitve vjernika s Bogom; drugi put zajednicu Kristovih učenika, kršćana. O razumijevanju crkve, kako građevine, a još više kao zajednice, ovisi naše kršćansko djelovanje.
Možda ste u nekim crkvama, posebno onim građenim u duhu katoličke obnove, u baroknim crkvama, na luku prezbiterija, vidjeli natpis: Ovo je kuća Božja i vrata nebeska! U tim je riječima – uzetim iz Knjige Postanka (Jakovljev san o ljestvama do neba, imenovanje toga mjesta Betelom, kuća Elova, Božja kuća) – sadržano ono što je redovno značenje crkve: u tom je mjestu prisutan Bog, Božji Duh; mjesto je sveto jer Bog je svet, to je prostor Božjeg obitavanja. Nisu dakle ljudi gostoprimci, nisu svećenici vlasnici te kuće, nego graditelji i upravitelji – Božja je to kuća, domaćin crkve je Gospodin koji prima vjernike na susret, na razgovor i gozbu, pojedinačno i zajednički.
Drugi dio natpisa – vrata nebeska – ima još više veze s misterijem, s Božjim nebesima. Znači da je crkva otvor, prijelaz u Božji prostor, izlaz iz grešnosti u obzor Božje milosti, izlaz iz nemira, zavrzlama i nesređenosti, nesporazuma i nesreća u atmosferu sabiranja, u utočište Božje ljubavi i utjehe; uspon je to po «ljestvama» pokajanja i klanjanja, nadilaženja samoga sebe prema beskraju dobrote i dragosti. Crkva je mjesto molitve, pobožnosti, osobnog i zajedničkog bogoštovlja, posebno sakramenata, od krštenja i pomirenja, do braka, ali posebno euharistije.
Crkva je mjesto gdje vjerujemo da Bog «obitava», gdje se Boga uvijek može naći, gdje se nudi ljudima, gdje nas redovito čeka, prima; pohađa nas kad smo u njegovo ime sabrani.
Sveta mjesta – ljudske tvorevine i mjesta beščašća
Od kada je čovjeka, postoje sveta mjesta, svete uzvisice i brda, neko sveto mjesto uz rijeku, neki sveti kamen, drvo, grm, sveti šator sastanka, pa sve do veličanstvenih hramova koji izražavaju religiozni genij i duh kulture nekog naroda i zajednice.
U Bibliji čitamo dugu i burnu povijest o različitim Božjim prisutnostima među narodom: u oblaku, u stupu od oblaka, u grmu, na brdu Sinaju, u šatoru (Kovčeg saveza, Svetinja nad svetinjama)… Čitamo i o nesporazumima oko gradnje hrama. Sjetimo se kako Bog govori kralju Davidu i Izraelcima: Zar da vi meni gradite hram? Bog ne želi prebivati u rukotvorenu hramu, nego među ljudima. Hoće reći: postoji stalna ljudska kušnja da gradnjom ljudi ne slave Boga, nego sebe po/dokazuju ili misle da će gradnjom lokalizirati i uvjetovati Boga da bude njima na raspolaganju.
Koliko je ljudske pohlepe da se osvoji, «udomi» Boga, da se upravlja svetim, i da se drugome dokaže superiornost.
Od pamtivijeka su uz hramove vezani obredi, svećenici i svećenice; zatim proroci, čarobnjaci, vidovnjaci i šamani, službenici kulta. Od pamtivijeka, jer su tu ljudi, dolazi i do zloupotrebe. Hramovi su nerijetko izvori moći, političke i financijske. Političarima i silnicima stalo je da ovladaju svetim mjestom, da svećenici postanu služitelji političkih interesa, dvorski svećenici ili svećenici nacionalnoga. Tko «raspolaže» duhovnim stvarima, on ima moć nad ljudima – redovito se misli.
Sa svetim mjestima vjernici se identificiraju. Kad ljudi odsele, rado sa sobom nose slike svoje crkve. Sjetimo se iz Svetoga pisma neprebolnih tužaljki nad razrušenim svetinjama i srušenim hramovima. I sve je tako i danas. Koliko je velebnih crkava ili uopće svetih građevina po svijetu, koliko je ljubavi, rada i novca utrošeno u njih. A kako je opet sve to tako ljudsko i dvoznačno; koliko je u tim zgradama taštine i nadmenosti, koliko samohvale i nezdravog natjecanja. Koliko je ljudske pohlepe da se osvoji, «udomi» Boga, da se upravlja svetim, i da se drugome dokaže superiornost.
Koliko se svetinja i bogomolja podiže samo da se obilježi teritorij, da se drugoga isključi i zaniječe, s čime Bog nema nikakve veze. Koliki osvajači prije nego zastave i nacionalne simbole, radije podižu svetinje, svete znakove, vjerske simbole i bogomolje, da kažu drugome da mu tu, nerijetko u njegovu zavičaju, više nije mjesto. Ustvari, to odstranjivanje drugoga kroz svetinju, nijekanje je svetinje i hrama i Boga. Nigdje se dakle ne pokazuje izopačenija oholost kao u prostoru svetoga. Nema gorega zla od onoga koje se čini u ime svetoga Boga.
Uvijek po hramovima i crkvama ima lažnih proroka, mnogo religiozne prakse bez Boga. Zato neki ljudi ne vole ni hramove ni crkve, bježe od njih. Nije stoga ni čudno što se neki ljudi ne mire s tom ljudskom zloćom, i ne mogu vjerovati u Boga koji bi podržavao rušenje svetinja, u Boga nasilja i ratnih zločina, u Boga koji bi se radovao obeščašćivanju tuđih svetinja
I nigdje religiozno ludilo ne dosiže svoj vrhunac kao u rušenju svetinja drugih. Ima neka posebna sladostrast, neprotumačiva perverzija u ljudima da obeščaste sveto, posebna pomama i raspamećenost u rušenju, oskrnavljenju ili otimanju tuđih bogomolja i njihovu pretvaranju u svoje. I jezik se sam pobrinuo kada za nekoga opakog koji posve uništava drugoga veli – ubio je Boga u njemu. Ljudi misle da su riješili sve ako ubiju Boga drugoga, ako mu unište najsvetije.
Koliko opet religijskih stručnjaka, nepoštenih propovjednika i duhovnih gurua koriste oltar da zavedu ljude, da se bogate na križu Kristovu ili patnji nevoljnih, da slabima – kako Isus veli – nagomilavaju terete na leđa, a sami ih ne mrdaju. Uvijek po hramovima i crkvama ima lažnih proroka, mnogo religiozne prakse bez Boga. Zato neki ljudi ne vole ni hramove ni crkve, bježe od njih. Nije stoga ni čudno što se neki ljudi ne mire s tom ljudskom zloćom, i ne mogu vjerovati u Boga koji bi podržavao rušenje svetinja, u Boga nasilja i ratnih zločina, u Boga koji bi se radovao obeščašćivanju tuđih svetinja.
Klanjati se u duhu i istini
Bezbroj je ljudi našlo smisao i utjehu, snagu i radost u svetim prostorima. Ovdje međutim ne smijemo zaboraviti da nitko nije bliže tražiteljima Boga i mjesta gdje susresti Boga, kao sam Isus. Naime, Isus će posve jasno kazati ženi Samarijanki koja se mučila, kao što se muče mnogi tražitelji danas, s pitanjem gdje se treba moliti Bogu, u kojem mjestu klanjati, u kojem svetištu i crkvi ima najviše milosti. Samarijanki, koja nije išla u židovsko nacionalno svetište, u Jeruzalemski hram gdje je išao sam Isus, Isus veli da će doći vrijeme kada će se istinski klanjaoci klanjati Bogu ne po gorama i hramovima, građevinama i zidinama, nego u duhu i istini.
Od ulaska Boga u povijest, od Božjeg postajanja čovjekom, Bog se najprije pokazuje, objavljuje u čovjeku. Rekli bismo da se Bog nalazi u drugome, u ljudskome odnosu. Isus kaže da je svakome mjestu i svakome čovjeku Bog jednako blizak, i da za Božje kraljevstvo ne treba trčati tamo-vamo, ono je ondje gdje već jesmo. Bog ljubi svijet, nudi se svugdje gdje je čovjek. Ne postoji bez-božni svijet, svijet bez Boga. Jedino ljudskom odlukom Bog biva uklonjen iz ljudskog prostora i naših odnosa.
Isus je skončao je na najprofanijem mjestu, na stratištu, na Kalvariji, Golgoti, gdje su se razapinjali buntovnici i razbojnici. Od tada i takva profana ljudska mjesta, posebno ona mjesta nesnošljive patnje, odsutnosti ljudskosti i pravde, ljudski logori stratišta, postaju mjesta objave neograničene Božje ljubavi, sveta mjesta praštanja.
Nije primjereno konkuriranje svetinja i svetišta, nisu primjerne takmičarske svađe među vjernicima kamo sve ići, hodočastiti, u koju crkvu, kojem svecu, kao da bi od Boga bila privilegirana neka sakralna mjesta njegove prisutnosti, a druga manje vrijedna. Bog je isključen jedino iz kovačnica prijevara i zla. Povijest pokazuje da se Bog rado objavljuje u zaboravljenim, neznatnim, prezrenim i perifernim mjestima (Betlehem, Nazaret, Galileja…).
Mnogi naši suvremenici ne traže Boga samo u crkvama, nego u profanom, u društvenim odnosima, u svijetu. Isus je naviještao Boga po cestama i predjelima Galileje, na obali jezera, u carinarnici, na gozbama. Naposljetku skončao je na najprofanijem mjestu, na stratištu, na Kalvariji, Golgoti, gdje su se razapinjali buntovnici i razbojnici. Od tada i takva profana ljudska mjesta, posebno ona mjesta nesnošljive patnje, odsutnosti ljudskosti i pravde, ljudski logori stratišta, postaju mjesta objave neograničene Božje ljubavi, sveta mjesta praštanja. Čovjek izručuje Bogu prostor, od profanoga čini sveto mjesto, ali Boga ne može prisiljavati gdje će Bog biti.
Posebno je Isus oštro kritičan prema ljudskim devijacijama koje od svetih mjesta prave mjesta zarade ili kako Isus kaže, «špilju razbojničku». Bog zacijelo nije ondje gdje ljudi trguju svetinjama, ili isključuju druge ljude od njega, iz njegove svetinje. I mi iz svojih crkava i svetišta, iz svojih izabranih elitnih (duhovnih) zajednica isključujemo ljude, i «naše», koji nam ne pripadaju ili ne misle kao mi ili ne mole «žarko» kao mi. Time im oduzimamo smisao. Crkva je, međutim, mjesto susreta Boga i ljudi, mjesto mira i utjehe, mjesto susreta grešnih i potrebitih ljudi s Isusom i ljudi međusobno, mjesto prošnje i zahvale, mjesto novoga početka.
Gospa Lurdska: Kristova, Marijina, franjevačka i Antićeva crkva
Uz poziv da iznova obnovimo poštovanje prema svetim mjestima, da se sa svetinjama i u svetinjama dolično ophodimo i ponašamo (Sveto sa svetinjama!), vrijedilo bi kazati nešto o specifičnosti ove crkve. Nju su započeli graditi franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja ’30-ih godina prošloga stoljeća. Našli su prve umjetnike za to. Veliki Ivan Meštrović preporučio je tada najvećega, slovenskog arhitekta Jožu Plečnika, koji – nadahnut Biblijom i evanđeljem, kršćanskim simbolizmom i tradicijom – ništa nije prepuštao slučaju, od kvake na vratima do svakog oltara u kripti. Nije se uspjelo dokraja izvesti Plečnikov plan, pa se tek ’70-ih godina krenulo s gornjom crkvom po projektu drugog arhitekta, Zvonimira Vrkljana. Ovi ljudi nisu kopirali ni tradiciju ni druge umjetnike, nego su slijedili svoju vlastitu originalnost i uvažavali zapadnu, katoličku i pučku religioznu tradiciju.
Kripta ima nešto mistično, čemu je bio sklon Plečnik, a Vrkljan ima nešto od suvremene impozantnosti, antropološkog optimizma, vjere u čovjeka koji se i svojim betonom želi vinuti nebesima. I veličina ovoga unutarnjeg širokog, visokog i prozračnog prostora, bez stiješnjenosti i skučenosti, otvorena i pregledna, kao da kaže kakav treba biti naš stav kada se kao zajednica nađemo kod Boga na molitvi i pjesmi. Ovdje osjećamo Božju blizinu, zahvaljujemo, ali imamo iskustvo teške šutnje, molitve vapaja i zaklinjanja, i neuslišanih molitava. Ovdje neke od nas Isus prati od rođenja, preko strepnji, strahova pred razne ispite, odluke i rizike, neke sve do odlaska s ovoga svijeta.
Osjetljivost za druge znači da je crkva, da smo mi azil isključenima, utočište nepravedno osuđenima, prezrenima, ostavljenima, a ne mjesto duhovne aristokracije i tobože povlaštenih pravednika.
Ova crkva je Kristova crkva, kao i svaka kršćanska crkva. Ovdje se okupljamo na gozbu oko Isusova oltara, slušamo Božju riječ, slušamo Isusovo evanđelje, razmatramo o svome životu u svjetlu prakse, ovdje se kajemo, opraštamo jedni drugima, molimo Božje milosrđe, ovdje se obraćamo, otpuštamo svoje zavisti i mane, ali, nažalost, i rutinirano blokiramo Božji pohod, propuštamo prilike milosti. Ovdje lomimo i blagujemo od jednoga kruha. Ovdje donosimo odluke da ćemo se vratiti bolji u svoju svakodnevicu. Ovdje priznajemo da smo kršćani – Kristovi učenici.
Ova crkva je posvećena BD Mariji, Gospi Lurdskoj, ženi vjernici i majci molitve s kojom zajedno molimo Boga poput prve zajednice učenika koja je molila nakon uskrsnuća za ponovni Isusov dolazak među nas. Molimo s Marijom da slušamo Isusa, da činimo sve ono što i nama kaže da u svome vremenu trebamo činiti. Molimo s Marijom, sa svecima, molimo za njezin i njihov zagovor. U nju se i u njih ugledajmo kao u uzore. U njima prepoznajemo put naših životnih zadaća i Božjega nauma s nama. Oni nas potiču da ne budemo kopije, nego da i mi nađemo svoj originalni način života i nasljedovanja Isusa.
Kada kažemo da je ovo crkva posvećena Mariji, neka nas to podsjeća da ova crkva treba biti majka, «crkva otvorenih vrata» (Papa Franjo), gostoprimljiva ljudskim potrebama i nevoljama, grijesima i bolestima, da mi koji ovdje dolazimo budemo osjetljivi za druge; ne samo da molimo za sebe, da budemo zagledani samo u sebe i svoju pobožnu savršenost, nego i za bližnje. Osjetljivost za druge znači da je crkva, da smo mi azil isključenima, utočište nepravedno osuđenima, prezrenima, ostavljenima, a ne mjesto duhovne aristokracije i tobože povlaštenih pravednika. Poput udovice iz evanđelja mnogi kucaju na vrata Božje kuće, dolaze k nama. Nije dovoljno samo da oni nama dolaze, i da ih samo molitveno tješimo, nego trebamo poći k njima, praktično im pomoći, pa i udomiti ih. Mi smo i «crkva izlaska», Kristova zajednica solidarnosti.
Ovo je i franjevačka crkva, ali ne kao neki izuzetni kuriozitet, privjesak, nipošto kao vlasništvo franjevaca. Ovo je Božji dom, franjevci su upravitelji. Ovo je crkva karizme Franje Asiškoga, čiji su sljedbenici «suputnici povijesti» (L. Fišić) svoga hrvatskog naroda, ali i suputnici sve manje braće i sestara, bez obzira na identitete. Zato jest i trebala bi biti ovo crkva siromaha, rubnih ljudi, suvremenih gubavaca, Božji dom besklasnih, crkva lutalica i migranata, onih koji nikome ne pripadaju.
Kad god, dakle, dolazili u ovu crkvu, ili u crkve uopće, sjetimo se da je to Božja kuća i vrata u puninu života, prijelaz u otajstvenu Božju blizinu i vrijeme kada nam se primiče i progovara tajna kozmosa i našega postojanja.
Crkva je ovo Isusovih neznatnih, pa premda je ovako velebna, u njoj bi, koliko god je moguće, trebao odsijevati duh Franjine male crkvice, Gospe od anđela, Porcijunkule, crkve po mjeri čovjeka u kojoj se ljudi trebaju osjećati dobrodošlima. A to znači da je ovo crkva i suvremenih Zakeja i carinika Matejâ, političara i vijećnika poput Nikodema i Josipa Arimatejca, bogatih i moćnih, koje se ne gleda kroz novac, ili samo kao one koji zauzimaju «prva» mjesta, nego kao ljude koji traže da budu saslušani, shvaćeni i prihvaćeni, kojima se pruža mogućnost da budu dobri, da se obrate i susretnu s Isusom.
Franjevačka crkva bi značila da se ovdje njeguje duh mirotvorstva i moli za mir u našim obiteljskim i društvenim nemirima i neslogama, u međunarodnim ratovima. Ovdje se svjedoči da se pred Bogom mora stajati nepatvoren, jednostavan, iskren, kao i da dijalog, i ekumenski i međureligijski, nemaju alternativu.
U ovoj crkvi se uči i moli za evanđeosku ljubav prema protivnicima i neprijateljima koja jedina spašava čovjeka i svijet. Ovdje franjevačka radost nosi mlade «framaše» da naviještaju svojim vršnjacima i svijetu da je Isus najveći prijatelj ljudi; ovdje se franjevački «trećari», zreli i stariji ljudi, nadahnjuju da na Franjin način izgrađuju Crkvu i društvo.
Uz to što je ovo Gospodinova, Kristova crkva, uz to što je ovo crkva Majke utočišta bolesnih, uz to što je franjevačka crkva, nimalo beznačajno nije što je ovo crkva fra Ante Antića, dobroga oca Antića, čije ime i deminutiv prezimena označavaju velikog franjevačkog sveca, fra Antu Padovanskog, a pridjev dobri govori o njemu kao glasniku i svjedoku Božje dobrote. Njegovo značenje u ovoj crkvi je ogromno, a što nastoje nastaviti i današnji franjevci, posebno kroz sakrament ispovijedi, sakrament pomirenja i Božje utjehe.
Naime, dobri otac Antić bio je svjedok-ispovjednik istinskog Božjeg milosrđa. On je sebe shvaćao Božjim slugom, posrednikom njegove dobrote. Nudio je ljudima ono najdragocjenije, vrijeme, svoje vrijeme, slušao je ljude, davao ljudima priliku da se izreknu Bogu, da se ispovjede, pokaju i obrate, da nadoknade nanesena zla i nepravde, da se obrate, da nađu utjehu i mir.
Antić je suvremen, jer su ga, kao kreposnog ispovjednika, svetačke fame, resili slušanje i dobar savjet. Tko umije slušati, sličan je Bogu. Tko zna savjetovati, nesebičan je i daruje se drugome poput Isusa učitelja. Franjevac Antić je pomagao grešnim i ranjenim ljudima da krenu u susret Bogu, da stupe u osobni odnos s Isusom. Svjedočio im je da nema toga grijeha, nema toga zlog puta s kojega se čovjek, uz Božju pomoć, ne može obratiti. Svjedočio je da nema većega posla i veće radosti na zemlji nego promijeniti svoj život na dobro – obratiti se.
Zaključimo: Kad god, dakle, dolazili u ovu crkvu, ili u crkve uopće, sjetimo se da je to Božja kuća i vrata u puninu života, prijelaz u otajstvenu Božju blizinu i vrijeme kada nam se primiče i progovara tajna kozmosa i našega postojanja. Crkva je redovno mjesto i prilika susreta s Bogom, s Isusom; to je Očeva kuća u kojoj smo svi jednaki, bez obzira na mjesto i status, svi smo Božja djeca, a između sebe braća i sestre.
Dolazimo u crkvu pojedinačno, kao prijatelji Božji i kao Božja obitelj, dolazimo anonimni i poznati, kao teški grešnici koji ni sebi ne bi oprostili, kao licemjeri, dolazimo puni čežnje za srećom i ljubavlju; dolazimo da molimo za sebe, ali i jedni za duge; za mir među ljudima, da budemo još osjetljiviji za potrebe onih koji žive teže od nas.
Dolazimo da opušteno i otvoreno slušamo Božju riječ, da molimo i pjevamo, da se ispovijedamo i primamo sakramente, da lomimo i blagujemo Kruh života. Dolazimo u crkvu da se susretnemo jedni s drugima, da se osnažimo na Isusovoj gozbi ljubavi. I da obnovljenom snagom pođemo u novi tjedan, u svoju svakodnevnicu, u svoju budućnost, da izgrađujemo bolje odnose među ljudima, stvaramo Božje kraljevstvo u svom krugu, među ukućanima i prijateljima, na poslu i društvu gdje nas je Bog poslao da radimo i svjedočimo njegovu dobrotu.
Fra Ivan Šarčević