Postsovjetska Moskovija konca svijeta

Rubrika portala Meduza, zvana „Signal“, donosi zanimljivu anegdotu iz 1989., kada je ajatolah Homeini uputio sovjetskom sekretaru Gorbačovu svojeručno napisano pismo, njegov jedini pisani dokument upućen stranom lideru. Iranski lider je izrazio zabrinutost da bi propast ideološkog utjecaja komunizma, koja bi dovela do pada Berlinskog zida, mogla uništiti jedinstvo Istočnog bloka koji se suprotstavljao moralnoj dekadenciji Zapada. Homeini je uvjeravao Gorbačova da bi taj vakuum vrednota mogao biti popunjen islamom, kroz jaku suradnju između Irana i Sovjetskog Saveza, i preporučio mu je čitanje srednjovjekovnog filozofa Abd Allāh ibn Sīne (Avicene), kako bi se obratio na muslimansku vjeru. Posljednji sovjetski lider zahvalio je na savjetima, ali je pazio da ih ne slijedi.

Trideset godina nakon raspada SSSR-a, na stotu obljetnicu njegova osnutka (osnutak 30. prosinca 1922.), homeinistička se sjena vraća i nadvija nad budućnošću Rusije, u ratu za obranu tradicionalnih vrednota protiv svijeta kojim dominiraju zli Anglosaksonci. Ne radi se ovdje o masovnom obraćenju na šijitski islam, iako se čini da izjave Čečena Kadirova, o ruskom „džihadu“ u Ukrajini, daju muhamedanski dignitet politici Putinove agresije. Riječ je upravo o obnovi tipičnog sovjetskog ideološkog stava, koji je dijelio svjetove i strane kako bi dao smisao vlastitom postojanju.

Jedan od glavnih Putinovih savjetnika, tajnik Savjeta sigurnosti [i savjetnik za Balkan], Nikolaj Petrušev, dao je veliki intervju tjedniku Argumenty i Fakty, u kojemu ponavlja teze koje je više puta iznio šef Kremlja, ali i patrijarh Kiril, o metafizičkoj borbi u kojoj je Rusija pozvana da se žrtvuje za dobrobit cijeloga svijeta. Prema njegovom mišljenju „na Zapadu nije predviđeno mjesto u svijetu za našu zemlju, masa moćnih ljudi diljem svijeta neprijateljski je raspoložena prema Rusiji zbog činjenice da imamo velike resurse, beskrajni teritorij, inteligentne i samostalne ljude koji vole svoju zemlju, njezine tradicije i njezinu povijest“. Moćni rusofobi identificirani su u „korporacijama“ koji žele „nametnuti sustav globalne eksploatacije“, podvrgavajući novi „treći svijet“ dominaciji „zlatne milijarde“ [metafora koja opisuje razliku u životnom standardu između stanovništva visokorazvijenih zemalja i ostatka svijeta] velikih zapadnih ekonomija.

Nostalgija je utočište proizvedeno ogorčenošću i to ne vrijedi samo za Rusiju, već i za mnoge segmente stanovništva u svim zemljama suvremenog svijeta. Na taj način se zaboravljaju represije, genocidi, ratovi i tragedije iz prošlosti; rješava se kriza identiteta pred sve više destabilizirajućim društvenim i tehnološkim procesima, sklanjajući se u svijet kontrolirane, obojene i mitološke fantazije.

Projekt koji Patrušev osuđuje neizbježno uključuje slabljenje Rusije, koja se mora „raskomadati, brišući ruski jezik i ruski svijet“, čak i koristeći „remetilačke tehnologije“ koje su kadre razbiti unutarnje jedinstvo svakog protivnika, kako bi ih „podijelili na male zemlje, te tako se Rusija mora vratiti i biti samo Moskovija“ [srednjovjekovna kneževina Moskva]. Naziv podsjeća na razdoblje u kojem je Moskva sebi pripisala nasljeđe Kijeva kao „majke svih ruskih gradova“, budući da je drevna prijestolnica tada bila uništena invazijom Tatara. Od velikih kneževa iz petnaestog stoljeća, koji su napredovali zahvaljujući trgovini pod mongolskom zaštitom, Moskovija se uzdigla u ličnostima prvih careva i patrijarha, razlikujući se od zapadne „Rutenije“, ili područja današnje ruske Ukrajine podvrgnute Poljskoj i papinskom utjecaju.

Tako je i danas, objašnjava Putinov tajnik i mogući nasljednik, „cijela ova priča s Ukrajinom bila smišljena u Washingtonu, kako bi podijelili veličinu jedinstvenog ruskog naroda… Milijunima ljudi bilo je zabranjeno govoriti na svom materinjem jeziku, prisiljavaju ih da zaborave svoje korijene.“ Rat u Ukrajini, dakle, nije sukob Moskve i Kijeva, već agresija NATO-a i svih zapadnih sila protiv Rusije, koristeći Ukrajince kao „potrošni ljudski arsenal“. To je veliki refren Putinove propagande, izražen u sve radikalnijem i apokaliptičnijem obliku, sličan nedavnim izjavama iranskih ajatolaha suočenih s optužbama za represiju nad ženama i narodom: „Mi imamo svoju kulturu i svoje vrednote i nitko nam ne može nametnuti drugi model života.“

Čak i Patruševljevi intervjuisti reagiraju uznemireno: „predstavljate nam vrlo mračnu sliku, gotovo kao da je kraj čovječanstva već iza ugla“, ali ideolog nam jamči da „potencijal ljudskog roda još nije iscrpljen“. Rusija želi ponuditi „drukčiju kulturu korištenja resursa koja zna čuvati i zaštititi prirodna i nematerijalna blaga“. Za to je potrebna financijska neovisnost i tehnološka suverenost, „oživljavajući istinski kult znanstvenika, inženjera i radnika“. Mladi moraju naučiti „inspirirati se idealima kreativnog rada za dobrobit domovine, a ne gubiti vrijeme igrajući elektronske igrice u uredima zapadnih poduzeća“. Preuzimajući tipične izraze pravoslavnog patrijarha, tajnik tvrdi da „ruski čovjek nije sposoban mrziti, njegova je priroda stvorena da ujedinjuje, samo su zapadnjaci puni mržnje prema svojim protivnicima, od Vijetnama do Afganistana i Rusije“.

Putinov radikalizam, u njegovoj pravoslavno-suverenističkoj i militantnoj varijanti, pokušaj je stvaranja nostalgije za prošlošću na strahovima od sadašnjosti. Podržavaju teze režima prije svega muškarci, starci i stanovnici sêla, ali nerijetko se i mladi daju fascinirati pričama kako je „nekada bilo bolje“, ne videći nikakvu privlačnost u budućnosti.

Čovjek današnje Moskovije stoga ponovno preuzima karakteristike života u Sovjetskom Savezu: solidarnost i odbacivanje konzumizma, uključivanje svih u stvaranje savršenog društva, komunističku utopiju življenu kao moralno uzdizanje i primjer za sve, sve do velike politike „prijateljstva među narodima“. Mnoge inicijative Kremlja iz godine „ratnog preporoda“ 2022. groteskno podsjećaju na pokušaj rekonstrukcije atmosfere iz sovjetskih vremena, kao što je obnova sveučilišnog tečaja „Temelji ruske državnosti“, zapravo je to obnovljeno izdanje onoga o „Znanstvenom komunizmu“. U svim školama ta su načela u malim dozama razrađena u „Razgovorima o bitnim stvarima“, kao što su nekada bila obvezna ona o ateizmu, koji je ustvari bio prava patriotska vjera, danas pretvorena u pravoslavlje.

To je postkomunistički i postateistički sovjetski mentalitet, u kojem je bitna uloga Rusije kao svjetskog lidera, njezino geopolitičko naslijeđe više nego ekonomsko-ideološko. Konsenzus ove nostalgične linije temelji se na udjelu polovice ruskog stanovništva koje je odraslo u sovjetsko doba, što pokazuju i nekoliko nedavnih anketa. Istraživanje centra Levada [nezavisna ruska nevladina organizacija] 2020. pokazalo je da čak 75% Rusa vjeruje da je sovjetsko doba bilo „najbolje razdoblje u povijesti naše zemlje“, iako manje od trećine izražava želju za vraćanjem prošloga režima. Putinov radikalizam, u njegovoj pravoslavno-suverenističkoj i militantnoj varijanti, pokušaj je stvaranja nostalgije za prošlošću na strahovima od sadašnjosti. Podržavaju teze režima prije svega muškarci, starci i stanovnici sêla, ali nerijetko se i mladi daju fascinirati pričama kako je „nekada bilo bolje“, ne videći nikakvu privlačnost u budućnosti.

Kao što primjećuje na Business online-u jedan od najoštroumnijih ruskih pisaca, Dmitry Bykov, „na djelu je očajnički pokušaj arhaičkog svijeta da se održi na životu, prema Tjutčevljevoj formuli: uronjeni u krvi, borimo se s mrtvima koji su uskrsli da proslave novi sprovod”

Nostalgija je utočište proizvedeno ogorčenošću i to ne vrijedi samo za Rusiju, već i za mnoge segmente stanovništva u svim zemljama suvremenog svijeta. Na taj način se zaboravljaju represije, genocidi, ratovi i tragedije iz prošlosti; rješava se kriza identiteta pred sve više destabilizirajućim društvenim i tehnološkim procesima, sklanjajući se u svijet kontrolirane, obojene i mitološke fantazije. To nije svijet u koji treba istinski vjerovati, nego je više fasada iza koje se treba sakriti; vjerojatno prvi koji ne vjeruju u idealizaciju postsovjetske Rusije su Putin i Patrušev.

Kao što primjećuje na Business online-u jedan od najoštroumnijih ruskih pisaca, Dmitry Bykov, „na djelu je očajnički pokušaj arhaičkog svijeta da se održi na životu, prema Tjutčevljevoj formuli: uronjeni u krvi, borimo se s mrtvima koji su uskrsli da proslave novi sprovod”. Prva polovica 21. stoljeća, prema ovome, bit će „dugi razvod od praksi prošlosti, od radikalnih i nostalgičnih vlada, bit će to dugi rat u različitim dimenzijama“. Konačno, bit će potrebna „biološka revolucija“, potpuno preoblikovanje Rusije, tvrdi Bykov, „nova objava utjelovljenog Krista“. Ako se Rusi oduvijek vole izražavati eshatološkim kategorijama, uostalom, ne smije se zaboraviti da nas upravo evanđelje podsjeća da: „Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak“ (Mt 24,6).

---

Autor: Sfetano Caprio; izvor: asianews.it; s talijanskoga preveo Predrag Mijić

Od istog autora vrijedi pročitati zanimljiv članak: Kako je nastao mit «Moskva – Treći Rim»? 

---

Stefano Caprio, talijanski katolički svećenik, slavi i bizantsko-slavenski obred. U doba perestrojke od 1989. do 1993. kapelan pri talijanskom veleposlanstvu u Moskvi; od 1991. suradnik novoimenovanog katoličkog nadbiskupa u Moskvi. Jedan je od osnivača teološkoga Instituta Sv. Toma Akvinski u Moskvi na kojem je predavao patrologiju i dogmatiku do 2002. Od 2005 predaje na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu. Od publikacija navodimo: La nuova Russia [Nova Rusija], Milano 2016. i Lo Zar di vetro. La Russia di Putin [Car od stakla. Putinova Rusija], Milano 2020.

---