Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Posebna mjesta: U BOLNICI
Priča iz ciklusa "Posebna mjesta"
Bolnica je mjesto u kojem njezini stanari prije steknu prisnost nego što jedni drugima upamte imena. Isprave tijela na bolesničkim krevetima, otvore svoje životne knjige i s posebnom radošću čitaju iz njih, citiraju dijelove, izvlače pouke
Posebna mjesta su ona na kojima vlada atmosfera zajedništva, povezanosti i povjerenja. Rodilišta, izbjeglički kampovi, udruge dužnika, grupe anonimnih ovisnika, avion kad se podigne sa zemlje, sve su to arke sudbinske rodbine. Jedno od njih je i bolnica. Kad u nju kročimo, kreveti postaju naši domovi, a mi koji u njima ležimo preko noći postajemo stari znanci. Dijelimo istu adresu, toalet, neizvjesnost i vrijeme, koje sporo prolazi.
Bolnica je mjesto u kojem njezini stanari prije steknu prisnost nego što jedni drugima upamte imena. Isprave tijela na bolesničkim krevetima, otvore svoje životne knjige i s posebnom radošću čitaju iz njih, citiraju dijelove, izvlače pouke.
Jednake bolesničke pidžame i sterilnost sobe prizivaju sjećanja i kroz njih povratak u bivše živote. Bolesnici svojim pričama ispune sobu raznolikim biografijama. U nju uvedu mirise, okuse i, nama do tada, nepoznate ljude. Prije nego što su završili na ovom mjestu, putovali su, bili inženjeri, živjeli u vilama s vrtovima punim magnolija, ili su igrali glavnu rolu u svojim domaćinstvima, menadžerili kuhinju, školske obaveze svoje djece i čistački sektor svoga, uvijek blistavog doma.
U ovoj sterilnoj čekaonici prvo se, ukratko i sažeto, ispričaju povijesti bolesti. Potom se prelazi na kratke priče. Na kraju dolaze romani, svaki od njih je vrijedan Nobelove nagrade. Pomno slušam, upijam. Svaka riječ vapi da se pohrani, jer tko zna, možda smo se našli u ovoj ispovjedaonici kako bi reflektirali naše živote, ispričali knjige, koje samo stranci mogu saslušati i odati im počast bez vrednovanja, bez poziva na pokoru i pokajanje.
Dok razmišljam o ispovjedaonici anonimnih sugrađana, gospođa Gerda počinje svoju priču. Rođena je iz tajne veze. Otac joj umire na ruskom frontu. Udaje se za češkog zubara. I sada, s osamdeset je zaljubljena u njega, svoga Oskara, koga umjesto imenom oslovljava s “mein geliebter Mann” (moj voljeni muž).
I dok se čudim intenzitetu ljubavi u poznim godinama života, još više se čudim njezinom telefonskom razgovoru u kojem ga moli da obavezno dođe, nedostaje joj njegov zagrljaj. Njezin Oskar je mlađi od nje. Boji se ako joj ne dođe svaki dan, da bi je mogao zaboraviti.
Ljubav je slijepa. Ta posljednja i prva Božja providnost održava nas na životu. Zbog nje mnogi ozdrave i vrate se iz bolesničkih soba, kako bi se opet budili u čvrstom zagrljaju, a ne s infuzijama i iglama u venama.
Gospođa Maria, koja nikad nije putovala u druge zemlje, priča kako je ovdje upoznala zanimljive ljude (misli i na mene). Zahvalna je što je u bolnici, jer da je ostala kod kuće nikad ne bi čula za malo mjesto u Bosanskoj Posavini, ne bi znala da je Ružica ime ruže i da Bosna ima more. Ona vjeruje da Bog sve dopušta na njezino dobro, pa čak i bolest.
Kad je popuste bolovi, nazove muža i uvijek iznova ponavlja da izrači kuću. On joj obeća, spusti slušalicu, a ona i dalje razmišlja o zatvorenim ormarima i ladicama u kojima se sakuplja teški miris prašine i svaki komadić namještaja pati zbog odsutnosti njezinih brižnih ruku. Zato ona svaki dan daje upute mužu, tȁ kuća mora biti zdrava prije nego se u nju vrati njezino natečeno i izmučeno tijelo.
Čim je spustila slušalicu, Gerda nastavlja s retrovizijom svog života iz prošlog stoljeća. U bolesničku sobu ulaze nam Rim, Venecija, Split, Opatija, mediteranske večere, zalasci sunca, koketiranje s najbližim prijateljem njezinog muža, aristokratske čajanke i njezin vrt s biljnim začinima.
Bijele zidove oslikava šarenilo bivših života. Noge gospođe Gerde, s velikim tamnim flekama, tresu se i teško je vjerovati da su nekad koketno hodale ulicama Rima, u ljetnim sandalama i s crvenim lakom na noktima.
Opušta me njihova priča, naročito lakoća kojom gospođa Gerda, žena plemićkog porijekla, opisuje scene iz svog života. Dok zvonkim glasom pripovijeda, miješa se miris crvenih ruža, svilenog šala i nabreklih grudi kad ju je na prepad, u hladu lipe, poljubio njezin nesuđeni ljubavnik. Oči joj svijetle dok priča. U tijelo joj se vraća život, uzbuđena je kao da upravo sada jednom rukom od sebe odguruje Herberta, a drugom ga privlači. Njezin čežnjivi pogled govori da još uvijek žali zbog grijeha koji nije počinila.
Gospođu Emmu svaku večer nazove muž da se dogovore koji će program u isto vrijeme oboje gledati na televiziji, da bi sutra imali o čemu pričati. Ona uvijek bira. On joj dolazi u posjet svaki dan. Umjesto dozvoljenog sata, ostaje pokraj nje dva. Najprije podijele jabuku koju joj donese iz njihovog vrta. Svaki dan donosi po jednu. Ispriča joj sve detalje prethodnog dana, što je jeo, koliko je pio. Smiju se malim tračevima. Ona priča o vremenu, prometu, propuštenim emisijama. On joj redovito podnosi izvještaj o ptičicama koje dolaze u njihov vrt. Na rastanku se drže za ruke. On sutra ponovno dolazi i opet se sve ponavlja. To su jednostavni ljudi koji nisu opterećeni kompliciranim obzirima okoline. Zato su sretni!
Ponovno uzimam knjigu priča. Čitam je već treći tjedan. Oduvijek sam više voljela priče nego romane. Ako jedna završi loše, ima nade da neće druga. S romanima prevaljujemo dug put. Ponekad glavni junak umre. Ostanemo zatečeni tugom. Šutimo s knjigom u ruci i pitamo se: zar je vrijedilo čitati? Stanari bolesničke sobe imaju sličnosti s kratkim pričama. Neke će imati sretan kraj, neke neće. Neke će biti prekinute. Ali ni jedna priča nije loša, jer nema lošeg života.
Kad su napokon utihnuli svi glasovi, odložila sam knjigu, ulila čaj od kamilice u šalicu i jedino o čemu sam još razmišljala bilo je tijelo. Njegovi sokovi se do zadnjeg dana bore protiv zaborava strasti. Duša stari, ali ne i tijelo. Ono se ponaša kao bivši kazanova u povečerje života, koji svoju strast živi kroz sjećanje na osvajanja i lomljenja ženskih srca.
Dok je naše tijelo bilo povezano sa svijetom, tada je bilo nade da ćemo pisati nove priče života. Sad pak, u ovoj sobi, jedina priča koja ima smisla je ona prije dolaska u ovo mjesto, jer u ovom mjestu se razlikujemo jedino po našim dijagnozama.
Dođe, ipak, taj dan kada se svatko od nas nađe na posebnom mjestu. Na tom se mjestu, u miru, piše zadnje životno poglavlje. Opraštamo se od tijela. Zahvalni smo mu. Imali smo čast biti tijelo i biti u tijelu. Ono će nas sada voditi do neke druge obale. Na posebnom mjestu, u našem tijelu, napisali smo knjige svojih života. Svaka je originalna. U njima nema ništa izmišljeno, svaki treptaj oka je jedinstven.
Svi mi smo nobelovci. Jedni su svoju knjigu pisali drhtavim rukama, a drugi profesionalnim perom. Bilo bi pošteno da nas poslije ovog života na nebu dočeka Nobelova nagrada za životno djelo. U mom poimanju stvarnosti ne može biti drugačije. Jer život ne bi imao smisla kada nas Bog ne bi potapšao po ramenu i rekao: Čestitam, zasluženo ste dobili Nobela!
Ružica Miličević, polis.ba