Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
POSEBNA MJESTA: Križ – mjesto života
I odjednom, u mojem snu, gledali smo se licem u lice, oči u oči. On i ja. Dok ga je rulja tjerala da ide dalje, on je stao, spustio križ, naslonio se na njega onako kako se žene naslone na ograde kad im se ne žuri. Obuzela me nelagoda
Nedjelja je. Iz ormara se vadi misno odijelo. Oblači se oprana i ispeglana košulja, obuvaju čiste sandale. Djeca žure u crkvu. Grabeći dugim koracima, i ja idem s njima. Netko tko bi nas promatrao sa strane mogao bi pomisliti da idemo na smotru čistoće ili modnu paradu. Za nama korača omladina i žene srednjih godina. One izgledaju kao da se natječu čija štirka bolje čuva svezanu maramu i faltne na keceljama.
Muškarci su već stigli, stoje pred ulaznim vratima crkve. Motre tuđe žene i djecu, mjerkaju neudate cure, možda buduće snahe. To vrijeme do početka mise koristi im da razmijene najnovije informacije. Kao da su došli zbog toga više negoli zbog ičega drugog. Rijetko se ispovijedaju. O pričesti da i ne govorimo. Svoj način prakticiranja vjere opravdavaju rečenicom: neće grijeh u usta, nego iz usta. U najranijim sam godinama bila uvjerena da samo žene griješe. Čak i kad psuju, muškarci ne griješe, jer – bilo je uvjerenje – žene ih na to navode. Moja tetka je često govorila da se muž grešnik može spasit po pobožnoj ženi. Zato su se neke žene pričešćivale više puta, za sebe i za muža.
Baka bi uvijek zadnja napuštala kuću. Na šporetu bi ostavila skuhan ručak. Nekada bi zaboravila zaključati vrata. Popravila bi maramu na glavi, na brzinu otrgnula list miloduva ispod prozora, protrljala ga u rukama i bacila. S njom bi u crkvu došao i miris Vegete te masne pileće juhe.
Crkva je uvijek bila hladna. Mirisala je na svijeće, na pomade od ljubičice. I sarmu, koja je kod mnogih bila nezaobilazni nedjeljni ručak. Vrata crkve u ljetnim mjesecima držala bi se otvorena, da uđe koliko-toliko svježeg zraka. Redovito bi se netko onesvijestio. Možda zbog mirisa tamjana pomiješanog s mirisom pečenih krumpira i piletine.
Iza velikog mramornog crkvenog stuba bilo je mjesto za amaterski crkveni zbor. U njemu sam pjevala sve do osamnaeste godine. S tog se mjesta nije vidjelo tko ulazi u crkvu. Malo prije početka mise do mene bi dopro miris naše kuće, koji bi baka donijela na sebi. Po mirisu sam znala da je ušla u crkvu. Kuća nam je mirisala na jalovu čorbu. Baka ju je naučila praviti za gladnih godina.
Isusovo tijelo je na ovom križu izgleda odsutno. Njegove oči nisu gledale one koji su ga razapinjali. Okrenut je prema nebu. Gledala bi mu oči okrenute prema gore, a istovremeno bih osjećala da i mene gledaju. Igrala sam malu igru, pomicala bih se malo u mjestu da vidim prati li me pogledom. Pogledi bi nam se uvijek susreli. Tada bih protrnula, gotovo zamrla.
Dok bi druga djeca bezbrižno pjevala, ja bih više razmišljala o Njemu, ponekad toliko uronila u te misli da bih zaboravila sve oko sebe.
Zbog tog osjećaja, rado sam odlazila u crkvu i drugim danima, i pritom mi je bilo drago da ne moram namještati frizuru, obući novu haljinu, misliti kakav bih dojam mogla na nekoga ostaviti. Jednostavno, ušuljam se u crkvu, sjednem u klupu i – šutim. Započnem molitvu, iako mi se ne moli, ljepše mi je kad šutim. Dok izmolim tri Očenaša i tri Zdravomarije, razgledam pažljivo oko sebe kako bih se uvjerila da sam sama. Onda odem do ambona, stanem ispred njega i zamišljam da sam propovjednik. Stojeći tako pred praznim klupama, osjećam strah. Žena sam, to mjesto nije za mene?! Pogledam u Njega. On klimne glavom, kaže, to je dobro.
***
Pedeset godina kasnije stojim na vratima bolničke kapele. Na sebi imam samo spavaćicu i ogromne muške papuče. Tijelo mi je slabo. Noge drhte, sklapam ruke na grudima kako bih se ugrijala. Oklijevam, ulazim polako. Još me samo nekoliko koraka dijeli od sredine kapele. I odjednom sam tu, ispred oltara. Jednostavan je, na njemu je karta Judeje dok je Isus hodao po njoj. Bacam mu se u zagrljaj.
Između nas nema prepreka, uzorne frizure, opeglane košulje, pravilno sklopljenih ruku. Čak nema ni njegovog tijela na križu. Kao da je sišao s njega. Gledam u glatko drveno raspelo napravljeno skromnim alatkama, više sliči na jednostavni drveni kompas, putokaz koji vodi u dubinu stvarnosti. Nude se četiri strane. Na istoku je ulaz. Na zapadu izlaz. Sjever je slijepa ulica, jug jednosmjerna.
Preko križa se ulazi i izlazi u nebo. Na ovom se križu ne vidi Raspeti, krv ne teče. Toplina drveta djeluje umirujuće, u njemu vidim toplinu koja me podsjeća na toplinu vatre koju otac u hladnoj noći naloži u starinskoj peći. Takav križić, bez lika Raspetoga, godinama sam kao ukras nosila na lančiću oko vrata. Nisam bila svjesna da je križ stvarnost, svaki korak, svaka misao našeg života, put koji vodi do novog obzora, do uskrsnuća, čak iako ne vjerujemo u njega.
Nastavila sam razgledati po kapelici. Na jednom mjestu su bili plišani medvjedići, srca i anđeli od gipsa. To je mala, provizorna zajednička grobnica za svu djecu koja su preminula prije rođenja. Prije nego što su dobili ime, već su se vratili. Oči su mi zasuzile. Sjela sam u drvenu klupu, navukla spavaćicu preko hladnih koljena, ruke zabila u šake i čekala da me noge vrate u bolničku sobu.
***
Godine 1992. došla sam u Austriju. Ne svojom voljom. Dane sam provodila pred televizijom slušajući izvještaje o ratnim zbivanjima u Bosni. Muka zbog rata u domovini uskoro je ustupila mjesto muci s njemačkim jezikom. Nisam mogla shvatiti čemu služe der, die, das, određeni članovi koji označavaju rod. U našem jeziku sve je bilo jasno, znalo se tko je muško, tko žensko, a tko dijete. Bar se meni tako činilo. Nakon tri mjeseca naučila samo bitte, danke, Krieg, ich bin aus Bosnien (molim, hvala, rat, ja sam iz Bosne).
Noću sam loše spavala, preznojavala se, a ponekad sam sanjala strah. Taj strah nije imao ni lice ni govor. Stajao je u grlu, nosila sam ga na leđima. Stvorio je u meni prazninu, tamni vlažni prostor u kojem je uvijek bilo hladno. Budila sam se preplašena, ustajala iz kreveta, odlazila u kuhinju, pila vodu, prala ruke. Hladnoća bi me vraćala u stvarnost.
***
A onda, jedne ljetne noći, u snu me posjetio On, čovjek koji je sišao s križa. Oboje smo bili u istom gradu. Njega su gonili ulicom Dolorosa, dok sam ja s druge strane zidina, bezbrižno, ruku obješenih i opuštenog koraka, hodala labirintom uskih uličica koje su bile potpuno prazne. Gdje je bio sav taj svijet koji ovdje trguje i kupuje? Nije mi bilo jasno, a nisam nikoga ni pitala.
I odjednom, u mojem snu, gledali smo se licem u lice, oči u oči. On i ja. Dok ga je rulja tjerala da ide dalje, on je stao, spustio križ, naslonio se na njega onako kako se žene naslone na ograde kad im se ne žuri. Obuzela me nelagoda. Nisam bila dostojna prekidati njegov put. Put križa. Žamor se utišao. Svi su čekali, oni koji su ga bičevali i oni koji su ga oplakivali.
Ušao je u moje oči, kao što kljun ptice prostrijeli vodu i zabode se u plijen. Stajala sam kao okamenjena. Nisam se micala. I da nije progovorio, zauvijek bih ostala nepomična. Rekao je: Ich brauche dich! Što znači: Trebam te. Razumjela sam ga, iako nisam znala njemački. Otada on više za mene nije nemoćni čovjek na križu. On je život. Križ je mjesto života.
Poslije sna, spavala sam dobro. Znala sam da me treba ovaj svijet. Još sam čvršće stajala na zemlji, ali je ona za mene sada promijenila svoje značenje. Osjetila sam unutarnju slobodu, promijenila se perspektiva. Više se ne bunim kada mi netko kaže lošu riječ. Uvrede su postale poput sitnih kamenčića koji se odbijaju od tijelo. Počela sam gledati bližnje i ljude koje susrećem blagim pogledom kakav sam doživjela od Isusa u mladosti, s raspela u mjesnoj crkvi. Nemam više potrebu osuđivati loše postupke drugih, samo se zbog njih stidim. Ovaj me susret u snu izliječio od predrasuda. Svatko zaslužuje novu priliku i vrijeme da se sabere, da otkrije svoj put, pronađe svoj kompas.
Te sam noći shvatila da nije bitno stoji li se gol i prljav u raskošnoj katedrali, niti je uopće važno gdje se čovjek nalazi. Svejedno je jesi li kralj ili majka koja ima samo dojke kojima hrani dijete.
Svatko jednog dana mora osjetiti život koji prolazi kroz iskustvo križa. Prije muke, pod noge se prostire cvijeće. Usredotočenost na tu raskoš i opijenost lijepim mirisima, mogu odvratiti od pomisli na ono što se mora dogoditi – put na Golgotu. Ako se na taj način, nesvjesno, ide prema tom mjestu, neće se imati kada razmišljati ni o smrti ni o uskrsnuću, temeljnim događajima ljudskog postojanja.
Željeti živjeti i voljeti život, to je bitno! Nije važno hoće li apostoli pisati o tebi, hoće li djeca u tvoj spomen bojati jaja ili mahati maslinovim grančicama. Nije bitno kolika nadgrobna ploča će krasiti tvoj grob. Nemoj biti opterećen ako za života ne uspiješ napisati veliko književno djelo, važno je da živiš puni život i dočekaš Abrahamovu starost. Kada te razapnu, do posljednjeg udisaja zraka čudit ćeš se zašto je cvijeće potrgano, upravo onako kako ćeš se prije toga čuditi svoj toj ceremoniji koja prati muku. Kao što je on posljednji put gledao masline i jeruzalemske čemprese, tako ćeš i ti gledati jorgovane i zrele rajčice u svome vrtu i pitati zar nije prerano napustit svu tu ljepotu.
Svugdje gdje nisi shvaćen i prihvaćen, tvoja je Via Dolorosa. Ona je u iznevjerenim prijateljstvima, izdanim ljubavima i koristoljubivim odnosima. Što li je mislio Juda dok je poslije izdaje gledao kako cvijeće cvjeta? Tužni smo zbog svih tih dobrih muškaraca i žena koje šibaju, raspinju i progone, i kad bismo mogli objasnili bi im da nam je žao što su ih potrgali kao cvijeće u proljeće.
No, ipak to nije bez smisla. I prosuta sol, i podijeljena večera, i noge koje se nekom operu, a pogotovo život pravednika koji netko otrgne kao što se trga rani proljetni cvijet. Upravo miris tih cvjetova čini lijepom životnu nadu, mirisni sokovi s njih kapaju po našim otvorenim dlanovima i daju snagu na putu života. Važno je znati da u svakom od nas živi Juda, to se uvijek pokaže kada drugi zbog nas pate ili su patili. Presudna stvar za život je susreti se s licem Jude u samome sebi. Ljubav, toplina i razumijevanje pomoći će drugima da siđu sa svojih križeva, da se oslobode patnje. Sve drugo je izdaja života. Iskrenom ljubavlju spašavamo i sebe i druge.
Do onoga sna sam mislila da svi dobro žive, da samo ja patim i nikad ne silazim sa svoga križa. Shvatila sam zašto je došao u moj san. Nije to neka mudrost. To zna svatko tko je jednom otvorio svoje srce i pitao što je istina. Istina je da ćeš cijelog svog života tražiti način kako da izbjegneš to mjesto. Nekad ćeš sam uzeti čavle i probosti svoje srce. A nekada će to uraditi drugi. Kad naučiš da ti za to nije potrebno ni lijepo odijelo, ni uvježbana liturgija, ni poznavanje jezika, savladat ćeš vještinu razgovora s Bogom. I sa svojom savješću.
To je jednostavno. Kao kad si žedan. I dok drhtiš, suhih usana, odjednom se pojavi netko, zastane i napoji te. I ti znaš, istina, to je tvoja žeđ. I onaj drugi koji je to prepoznao.
Kad budeš imao snage da druge skidaš s križa, onda si dostojan tog mjesta. Mjesta križa.
Ružica Miličević, polis.ba