Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Portreti iz Fayuma – preteče kršćanskih ikona
Portreti iz Fayuma bili su vrata kroz koja je kršćanska bizantska ikonografija ušla u svijet i sve do danas zauzima istaknuto mjesto u duhovnosti i kulturi
Kada pomislimo na egipatske mumije, zamišljamo dobro očuvana tijela pokojnika u sarkofagu, bez predodžbe o njihovom fizičkom izgledu dok su hodali zemljom. Ipak, lica stotina Egipćana iz razdoblja od 1. st. prije Krista do 3. st. poslije Krista realistično su portretirana na ukopnim maskama. To su dragocjeni slikarski dokumenti koji prenose informacije o ljudima onog vremena, ali i njihove emocije te izgled lica. Povijesni kontekst i motivi nastanka ovih portreta ostaju ipak djelomična nepoznanica za egiptologe koji se bave rimskim razdobljem egipatske povijesti.
Pronađeno je ukupno oko 700 portreta na području Fayuma (130 km od Kaira). Oslikani su na komadima daske koje su postavljane na mumificirana tijela ili su pričvršćivane na sarkofage. Stupanj realističnosti ovih drevnih portreta je impresivan. Slikarske tehnike realizirane su uz pomoć tempera i voska na drvenim površinama. To je posebna slikarska tehnika zvana enkaustična.
Prve ploče s portretima u 17. st. je otkrio talijanski istraživač Pietro della Valle. Nakon toga mnogi istraživači i arheolozi pronalazili su ih i raznosili po svijetu. Većina ih je, nažalost, više bila motivirana lovom na blago negoli željom za povijesnom istinom. Portreti najčešće prikazuju lica osoba dobi do 35 godina. Pretpostavlja se da su slikani još dok je osoba bila živa te su čuvani u kući do trenutka smrti.
Osobe predstavljene na portretima bile su različitih nacionalnosti, ne samo Egipćani, nego također Rimljani, Grci i drugi koji su živjeli u ondašnjem multietničkom Egiptu. Izradu takve vrste ukopne maske mogli su si priuštiti samo viši društveni slojevi, čak im je služila kao svojevrsni statusni simbol. Slijedeći drevnu tradiciji mumificiranja u Egiptu, tijelo pokojnika najprije je bilo mumificirano, poslije čega bi uslijedio u detalje razrađeni obred pokopa.
Pronađen je jedan rijedak i jedinstven portret starca, koji je imao više od 50 godina. To je rijetkost s obzirom da je životni vijek u drevnom Egiptu i starom Rimu rijetko prelazio preko 40 godina. Očito se ovdje radi o nekom pojedincu koji je pripadao višem staležu, što mu je pružilo mogućnost da može voditi brigu o zdravlju.
Portreti se dakle smještaju u kontekst rimskog Egipta, počevši od 30. godine prije Krista (u vrijeme pada posljednjeg Faraona, kraljice Kleopatre) do 661. godine poslije Krista (bizantsko razdoblje). Međutim, portreti se slikaju samo u prvom rimsko-bizantskom periodu, između prvog i trećeg stoljeća. Nakon toga je potpuno i iznenada iščeznuo običaj da se ukopnim portretima pokriva lice mumije.
Pitanje koje se nameće je odgovaraju li naslikana lica onima stvarnih osoba koje su predstavljale. Temeljem brojnih arheoloških ispitivanja provedenih na mumijama, zaključno je da postoji sličnost između portreta i mumificiranih osoba. Ti portreti doista odražavaju stvarne crte lica osoba koje predstavljaju, iako su estetski kanoni koji su se slijedili u prikazima odgovarali helenističkom idealu ljepote.
Crtanje portreta bilo je posljedica kolonizacije, grčko djelo, jer je na području oaze Fayum živjelo oko 30% osoba helenističkog porijekla. Ipak, nije teško identificirati, među muškim licima naročito, način prikazivanja s dužim nosevima i proširenim jagodicama što je bilo tipično za aleksandrijski Egipat.
Prikazivanje ženskih portreta bilo je raznolikije i manje je slijedilo umjetnički kanon, čime se postigao viši stupanj sličnosti portreta i stvarnog lica. I upravo zahvaljujući tim portretima moguće je precizno datirati njihov nastanak, prije svega zbog načina prikazivanja frizura. Početkom 1. st., za cara Tiberija, oblikovanje kose bilo je vrlo jednostavno, dok su već krajem 1. st. i početkom 2. st., za careva Trajana i Adrijana, žene dotjeravale kosu s kovrčama i ukrasima različitih vrsta.
Portreti mumija iz Fayuma i bizantska ikonografija
Moderni povjesničari skloni su istraživati povijest uglavnom s dijalektičke ili „evolutivne“ točke gledišta. Povijest slikarstva u kršćanskoj tradiciji podvrgnuta je ovakvom načinu istraživanja, posebno su to činili ikonoborci i skeptici u odnosu prema porijeklu sakralnih slika i njihovom posvajanju i čašćenju u Crkvi.
Ako bismo jednostavne likovne prikaze iz rimskih katakombi (od 1. do 4. st. poslije Krista) usporedili s bizantskom ikonografijom 5. stoljeća i kasnije (na Istoku), mogli bismo na prvi pogled zaključiti da je između trećeg i petog stoljeća postojao u znatnoj mjeri razvoj i „evolucija“ u kršćanskoj ikonografiji. Primjerice, čuvena ikona Krista Svevladara iz samostana Svete Katarine (6. st.) u podnožju Sinaja, prilično se razlikuje od načina prikazivanja figura po zidovima katakombi iz ranijih stoljeća. Jesu li onda ikone rezultat evolutivnog razvoja slikarstva iz katakombi?
Do odgovora na pitanje može se doći ako se vodi računa o mjestu nastanka pojedinih likovnih prikaza, pokušavajući također razumjeti i povijesne okolnosti koje su ih okruživale. Primjerice, rimska umjetnost i kultura nisu u potpunosti prodrle u egipatsku i etiopsku pustinju, niti su došle do punog izražaja u Palestini i Arabiji. Relativno dobro je poznato da su kult svetaca, sakralna umjetnost i drugi aspekti pravoslavnog kršćanstva bili uobičajena stvar na Istoku puno prije nego što su stigli na Zapad (u nekim slučajevima, mnogi običaji i tradicije nisu se ukorijenili zbog dolaska Franaka i drugih povezanih povijesnih događaja, kao što je arijanstvo i pad drevnog Rima). Također, Rim je bio mjesto strašnog progona kršćana, običaji sakralne umjetnosti i ukrašavanja bili su luksuz koji si nisu mogli priuštiti u ovoj regiji. Dakle, bizantska ikonografija i umjetnički prikazi u katakombama nemaju bitnih dodirnih točaka.
Sljedeće ključno pitanje glasi: kako je izgledala sakralna umjetnost na Istoku u vrijeme rimskih katakombi, na tim područjima relativno slobodnim od progonstava i jarma poganskog, imperijalnog Rima? Zanimljivo je primijetiti da, kada se uspoređuje bizantska ikonografija, onu koja nam je danas poznata, s portretima mumija iz Fayuma u Egiptu, sličnosti su začuđujuće.
Izrada portreta u Fayumu bila je motivirana željom da živi znaju kakav je izgled imao pokojnik. Budući da su bili dosta realistični, izgled pokojnika i emocija koju lica izražavaju nerijetko je tužna, jer se vjerovalo da pokojnici putuju u svijet mrtvih. Mišljenje je da su upravo bizantski ikonopisci pod utjecajem tih starih majstora počeli slikati ikone. Pogrebne slike su im poslužile kao proikon, s tom razlikom što su oni portrete na ikonama pojednostavili i slikali ih tako da odražavaju vjeru da život pobjeđuje smrt. Lica su im okrenuta Bogu i čeka ih radosni susret s njim. Za razliku od majstora iz Fayuma koji su gledali u dušu osobe i njezine emocije, ikonopisce je više zanimala besmrtnost osobe koja se transformira u svjetlu vječnosti, duhovni princip prevladava u odnosu na fizički.
Portreti iz Fayuma bili su vrata kroz koja je kršćanska bizantska ikonografija ušla u svijet i sve do danas zauzima istaknuto mjesto u duhovnosti i kulturi.
Izvori: vanillamagazine.it; ortodossiatorino.net; capitolivm.it; hrv.mainstreetartisans.com.
Polis.ba, J.Š.