Ponovo proći kroz Getsemansku noć

Biblija je, kako je pisao Abraham Joshua Heschel, knjiga o čovjeku, riječ o ljudskom biću, antropologija iz Božje perspektive. Kad se ne falsificira pobožnjačkim i apologetskim čitanjem koje uklanjanja njezin uznemirujući karakter, kad se njezini snažni poticaji ne banaliziraju u ideološku potporu za vlastita neupitna i deterministička učenja, kad se ne svodi na fetiš religijske i političke propagande, Biblija se svome čitatelju nudi kao tekst koji može potresti univerzalne sigurnosti da bi otkrila istinu uvijek usmjerenu na pojedinca, otvarajući tako proces temeljnog ispitivanja o ljudskom biću i onoga što je njegovo iskustvo.

U ovaj obzor čitanja, već od prvih redaka, smješta se posljednji esej Massima Recalcatija, Getsemanska noć, u izdanju Einaudija: »U ovoj sceni biblijski tekst govori radikalno o čovjeku, dotiče bit njegova stanja, čovjekova stanja ›bez Boga‹, njegovu krhkost, njegovu nedostatnost, i njegove muke. Nisu li možda najdublje rane koje čovjek mora podnijeti rane ostavljenosti i izdaje, rana neminovnosti smrti? Ne manifestira li se ovdje najradikalnija dimenzija ›negativnosti‹, koju ni jedna dijalektika ne može iskupiti?«.

Tumačeći pripovijest o Getsemaniju iz svoga psihoanalitičkog kabineta (ipak bez iskušenja da na kauč polegne protagoniste pripovijesti – Isusa, Judu, Petra i druge učenike), Recalcati nudi dvije vrijedne hermeneutičke smjernice ne samo za čitanje scene u Getsemaniju, već i Biblije u cijelosti.

Prva smjernica mogla bi se ovako formulirati: (Biblijski) Tekst progovara samo onome tko dopusti da ga zahvati transfer koji on izaziva. U ovom slučaju tjeskoba Getsemanija, trauma izdaje i napuštenosti, molitva kao priznanje Drugoga, Božja šutnja, strah od smrti, predavanje sebe Zakonu vlastite želje, ne postoje – kako bi rekao Paul Beauchamp – izvan onoga što noć, tjeskoba, izdaja, molitva, Drugi i njegova odsutnost, strah od smrti, želja i njeno subjektiviziranje predstavlja za svakoga. Druga hermeneutička smjernica koju Recalcatijev esej pruža, bez raznih umirujućih i sedativnih čitanja Biblije, identificira najoriginalniju osobinu biblijske riječi u sposobnosti utjecaja na stvarno iskustvo. Biblijski tekst doista neće odvraćati čitatelja od zapetljanih i teških životnih situacija; naprotiv, biblijski tekst – i upravo na toj razini je moguće traumu koju Isus proživljava u Getsemaniju prepoznati kao paradigmu ljudskog iskustva – čitatelja uporno vraća na ono što Massimo Recalcati naziva »tragična i ›negativna‹ dimenzija života«, kao da ga izaziva da traži Boga i preda se vlastitoj želji ne nadilazeći svoje konkretno stanje, nego usred same tragičnosti života.

Čini mi se da upravo tu, u prividnom paradoksu, leži ono što je u mojim očima najkompleksniji i antropološki najinteresantniji uvid koji milanski psihoanalitičar pruža s obzirom na noć u Maslinskom vrtu i koji dopušta u Getsemanskoj lekciji prepoznati ne samo ogledalo dramatičnosti ljudskog života, »već i ključnu smjernicu za pozitivan odnos prema neminovnosti ›negativnog‹«.

Slijedeći splet evanđeoskog pripovijedanja – pošto je istaknut traumatični učinak Judine i Petrove izdaje (prvenstveno trauma za dvojicu izdajnika) i tjeskobnost osjećaja napuštenosti u muci pred neposrednom smrti (tjeskobnost određena Isusovom »navezanošću na život«, koja omogućava razumijevanje njegova duševnog stanja pred smrću, »koje je upravo suprotno spokoju religijskog mučenika ili grčkog heroja«) – Recalcati identificira dva momenta Isusove molitve.

Ako u prvom momentu ona poprima ton molbe upućene Ocu da ga poštedi traume smrti, tražeći »da se suprotstavi njegovoj sudbini, da izmijeni već zapisanu povijest, da spasi njegov jedinstveni život od smrti«, u drugom momentu Isusova molitva poprima drukčiji oblik. Otac ne odgovara na Sinovljev vapaj, njegova molba da izbjegne smrt nailazi na zaglušujuću Božju šutnju; i upravo taj nedostatak odgovora, prema Recalcatijevom čitanju, prisiljava Isusa da zauzme novu poziciju, »da nađe Zakon u vlastitom srcu, da ne traži Zakon u srcu Drugoga«. Isus prestaje »zazivati Očevo dokidanje Zakona« i ponovno uzima riječ kako bi odgovorio – prihvaćajući je – na Božju šutnju, slobodno se predajući »svojoj izručenosti« vlastitoj sudbini smrti.

Upravo zato što je proizašlo iz tišine Očeve odsutnosti, iz »nepostojanja Drugog Drugoga«, Isusovo predanje poprima karakteristike subjektivizacije Očeve volje, pravedne baštine; ovim subjektivnim prihvaćanjem vlastite sudbine Isus čini radikalni obrat s obzirom na žrtvenu logiku, i dospijeva – kako kaže Roberto Macini – do konačne desakralizacije religiozne kategorije žrtve.

Recalcati tumači dakle Isusovo predanje vlastitog života kao »apsolutni čin slobode koji samo u sebi nalazi svoj temelj. Svaki čin ljubavi, ako je uistinu takav, uvijek je apsolutan jer nalazi zadovoljstvo samo u vlastitom ispunjenju a ne u nekoj mogućoj koristi, u nekom drugom vremenu, različitom od samog čina«.

Kroz ovo ne-žrtveno tumačenje, Psihoanalitičar pokazuje da je pažljivi čitatelj biblijskog pripovijedanja. Ovakvim pažljivim čitanjem pripovijesti muke (pod uvjetom da referentna točka ostaje biblijski tekst, a ne neka njegova doktrinarna interpretacija), uvjerit će se zaista da nema ni jednog mjesta koje bi se ozbiljno moglo protumačiti kao temelj žrtvenog karaktera Isusove smrti. U biblijskim pripovijestima o muci nalazi se prije prihvaćanje biblijske paradigme nepravedno osuđenog i ubijenog pravednika – i osobito – odbačenog i na smrt osuđenog proroka (usp. na primjer Lk 13,33-34); ali ni na jednom mjestu Isus ne pokazuje da sebe razumijeva kao žrtvu za iskupljenje grijeha ljudi, ni na jednom mjestu se ne nalazi spomen o nekakvom dugu koji treba Bogu platiti za oproštenje.

Dramatično i traumatično iskustvo Isusove muke – od Getsemanske noći do popodneva njegove smrti – predstavlja se ustvari kao potpuno i slobodno darovanje, koje upravo zbog toga već nosi u sebi nadilaženje smrti u uskrsnom obzoru. Isus evanđelja doista ne umire pasivno po rukama svojih krvnika, već odlučuje predati svoj život (usp. na primjer Iv 10,18); ne da plati posljedice grijeha drugih – prema žrtvenoj shemi zamjenskog (ili vikarskog) tipa, kako određena apologetika prerušena u teologiju neprestance ponavlja – već zato što u darivanju sebe on prihvaća Zakon vlastite želje: »radi se o postojanju Zakona koji traži poslušnost ne svojoj volji za smrću niti kao odgovor Drugome, nego najradikalnijoj želji subjekta koja se podudara s drugačijosti njegove sudbine, odnosno njegovim povjerenjem u Drugoga«.

U ovom povjerenju u Drugoga, u ovom predavanju života vlastitoj želji, Isus pruža svjedočanstvo ne-posvjedočivog, mogućnosti prolaska kroz smrt bez umiranja, upravo zato što umiranje nije više umiranje, nego darovanje života.

Autor: Mario Cucca. Izvor: doppiozero.com. Prijevod s talijanskog za Polis: Marinko Pejić.