Polnoćka, Lk 2,1-14 | Prozor za božićno svjetlo

Isusovo je rođenje bilo krajnje anonimno rođenje, koje Evanđelist Luka opisuje s kraja Isusova života, od raspeća i uskrsnuća, i koje je raslo u značenju i slavlju kako je raslo kršćanstvo. Isusovo rođenje Luka stavlja u povijesni kontekst i tumači s teološkog aspekta. A povijesnoga konteksta nema bez politike. Od rođenja do smrti na križu, Isusov život ne prolazi bez uplitanja, pa i presudnog utjecaja politike. Jer ni na što nijedna vlast nije osjetljiva kao na mesijanizam, i to najviše na onaj koji se odnosi na preobrazbu (politički kazano «reformu») socijalnih, dakle i političkih odnosa kroz milosrdnu ljubav. Nijednu vlast nije tako netko uznemirio kao Isus. Vlast, religijska i politička, živi u strahu i ugroženosti da ne bude srušena, pa u sve, i u preobrazbenu ljubav učitava moguće svrgavanje, a ne brigu kritičara za zajedničko dobro. Isusova smrt na križu ishod je i kazna «političke religije», rezultat miješanja i lukavstava, spletki i suradnje glavara svećeničkih i starješina narodnih kao i rimske uprave, Ane i Kajfe, saduceja, Heroda i Pilata. Pri svemu tome zapaženu su ulogu imali i razni takmaci i gorljivci u pobožnostima i zapaljivi vitezovi nacionalizma, farizeji i zeloti, kao i književnici, pismeni i «polupismeni», «režimska inteligencija».

Na posve sličan način kako piše o najvažnijem iz Isusova života, Evanđelist Luka piše i o Isusovom rođenju u Betlehemu. Smješta ga u društveno-politički kontekst, štoviše on i povijesne i geografske podatke teologizira, daje im vjerničko značenje i tumači ih iz cjeline Isusova mesijanskog značenja. Naglašavamo da su politika i društveni kontekst nezaobilazni za razumijevanje evanđelja, Isusa i kršćanstva. Nije, naravno, riječ o evanđelju kao političkom manifestu ili izbornom zakonu, ni o kršćanstvu kao političkoj religiji po svojoj biti, niti o Isusu iz Nazareta kao političaru, državniku ili utemeljitelju teokracije i osnivaču Božje države, nego o osobi koja nikada do kraja objašnjivim, «božanskim» autoritetom unosi radikalnu krizu u naše odnose i svijet, u konkretno društvo, i time nezaobilazno utječe i na politiku, a da pritom ne ruši nikoga s vlasti niti želi vlast.

Pripovijest o Isusovu rođenju Luka Evanđelist, nazvan i prvi kršćanski povjesničar, upisuje dakle u veliku, svjetsku historiju. Isus se rodio u Betlehemu, jer je rimski car August naredio popis svega svijeta. U Palestini, koja je bila pod upravom Sirije i upraviteljem Kvirinijem, bio je to vjerojatno i popis vlasništva, i nije trajao kratko. Ne znamo je li Josip išao za Betlehem da se samo prijavi ili je ondje baštinio i kakvu parcelu. Naime, popis su Rimljani organizirali ne iz političkih razloga da vide kojega naroda ima više, nego – kako to redovito biva – iz izrabljivačko-poreznih razloga. Josip je dakle sa svojom ženom morao na popis u Betlehem ili zbog glavarine ili zbog poreza na nekretnine ili zbog oboga.

U kakvom su odnosu vjera i politika prema Lukinoj priči o Isusovu rođenju? U onakvom u kakvom su Isus i car August, štala kroz koje puše i carski dvori poput tvrđave, udobnost spavaće sobe i jaslice sa svim popratnim stajskim bićima i rekvizitima; u onakvom odnosu u kakvom su prijeteći carski mediji i stožernički namršteni novinari s raspjevanim nebeskim anđelima i vedrim Božjim glasnicima radosti; u onom su odnosu u kakvom su oboružani utjerivači poreza s ubogim ali za život zahvalnim pastirima, u odnosu u kakvom su surova realnost i najdublja čežnja za srećom, kao zavist koja izjeda i sebe i ljubav koja diše sa svemirom zbog plemenite želje da voljena osoba bude sretna. Ako uopće ima pravoga odnosa između politike i vjere, moći i «moći», riječ je o odnosu oprečnih veličina, jer presudno je što je doista istinski veliko?

Isusovo rođenje bilo je nezapaženo za velike događaje i svjetsku politiku, iako se to rođenje događa u srcu toga svijeta, usred povijest jednoga malog naroda, jedne male zemlje, nemirne, u kojoj svaki čas bukte sukobi zbog vjere, naroda, u kojoj se rađa i «događa Bog», da, Isus se rađa usred ljudske odluke i izbora svakoga pojedinca.

Moglo je se Isusovo rođenje dogoditi i drugdje i drugačije, ali bi uvijek «moralo» biti ne na nebu nego na zemlji, gotovo nevidljivo, u oskudnim i negostoljubivim uvjetima. Bog jednako dolazi svima i jednako je blizak svim ljudima, ali jednako gotovo svima tuđ i neprepoznat. Njegovo ime znači bogatstvo, ali on nije bogat ni moćan na naš, ljudski, političko-religijski način. I on ima inicijativu. On nam se nudi u konkretnom čovjeku, Isusu iz Nazareta.

Starozavjetni su proroci, posebno Izaija, stalno nagovještavali da Bog dolazi narodu i ljudima koji su u tami, potlačeni, preopterećeni mrakom socijalnih nepravdi, koje oporezuju i domaći i strani vlastodršci. Božić, Božji dolazak, slavi se noću, i ove pandemijske godine. Bog nas pohađa u djetetu kojega već vidimo kao tridesetogodišnjaka koji naviješta nove odnose među nama, kako i nas ozdravlja od bolesti i oslobađa od zla, okuplja nas i uči, oštro prekorava i blago tješi svojim riječima; već vidimo betlehemsko dijete kao mlada, zrela čovjeka kako ga kleveću, šikaniraju, i u zavičaju, kako ga pljuju, krune i razapinju, ali i kao onoga kojega slijede, odano, od judejskoga gorja do suvremenih logora, Isusa ljube oni poput Franjo Asiškog, Edith Stein i mnogih znanih i neznanih, u njega oni polažu svu svoju nadu.

Božić slavimo noću. Bog dolazi da obasja našu tamu. Ima nas, od pojedinca do obitelji, čitavih zajednica, crkava i naroda koji osim vanjske, svjetske tame gradimo i svoje tame, poput glupih i bezumnih Šilđana koji zidaju vijećnicu bez prozora. Mnogi se trudimo da prebrzo pa i nasilu pretvorimo tamu u svjetlo, noć u dan. To je nemoguće. Uzaludno je i u tuđu i u svoju osobnu tvrđavu ili u nacionalno-crkveni bunker ubacivati snopove i najjačeg svjetla, ako oni nemaju otvora, ako uopće živimo kao utvrda.

Velika razlika između vjere i politike je u otvorenosti. Što su ljudi «moćniji», to se više utvrđuju, zamračuju i ograđuju. Politika stvara bunkere, ona getoizira. Lošoj politici cilj je neslobodan čovjek i sebično zatvaranje, vjeri je svrha slobodan čovjek i velikodušna ljubav. «Naučili smo svjetlo upaliti i ugasiti, po volji, i da nam je uvijek na raspolaganju. Ali tako ne možemo osvijetli noć našega postojanja i mrak naše povijesti» (F. Kamphaus). Potreban nam je otvoriti se, otvoriti prozor da nas obasja svjetlost Isusova rođenja i života, da Bog rastjera mrak našeg politikantstva i trgovanja vjerom.

Božić se događa u malenosti, jednostavnosti i prostodušnosti; u toplini majčinskog zagrljaja, u očevoj brižnosti, u dječjoj sigurnoj nadi u bolji svijet, u otvorenosti pastira, u pjesmi anđela, u mistici materije i zvijezda, zemlje i kozmosa; sve to treba biti naš životni prozor u svijet, k ljudima i u onostranost, naš prozor kroz koji i naše najmračnije zakutke rasvjetljava i grije božićno svjetlo. Kroz našu gostoljubivu otvorenost moći će doći čisti zrak novih odnosa. Više nego što ćemo se skandalizirati na bešćutnošću betlehemskih hotelijera i na agresiju marionetskih vlasti, Herodove soldatske i rimski protektorskih upravnika, pripazimo da nismo u svom bunkeru, usred lijenih i neplodnih života, usred strahova od bližnjih i drugih, u strahu od ljubavi i žrtvovanja, usred mrklina naše osobne, obiteljske, lokalne, vjerske i nacionalne isključivosti.

Bog se rađa ondje gdje je ljudsko «tijelo», gdje ja tjelesno prebivam, ne gdje bih želio biti, nego u mjestu i zemlji gdje sam od Boga pozvan živjeti, i ondje gdje se događa popis osoba i baštine, gdje vlada tama bezdušnog oporezivanja, gdje je pljačkanje obučeno u molitve i u ljubljenje oltara, gdje su podlost i sebičnost zamaskirani klanjanjem pred Bogom, gdje se negostoljubivost za drukčije i strance dijabolično ispričava ljubavlju za svoje, i ondje Bog svakako dolazi gdje Boga u čovjeku prepoznaju samo anđeli, pastiri i mudraci, i oni koji se raduju rođenju čovjeka, sebi novom i novim odnosima.

Fra Ivan Šarčević