Politika i vjera

U današnjem modernom i globaliziranom svijetu ljudska je egzistencija, kako kaže ugledni katolički teolog Johann Baptist Metz, „postala političkom temom“. Stoga ne iznenađuje, primjerice, što su američki biskupi 1987. godine, htijući ohrabriti i potaknuti svoje vjernike da učinkovitije sudjeluju na političkoj sceni, pozvali ih da koriste resurse, koje im daje vjera, a sve sa svrhom jačanja gospodarstva i demokracije, te borbe za zaštitu dostojanstva i temeljnih prava svih ljudi: „Naša vjera nije samo vikend obveza, otajstvo koje slavimo sakupljeni nedjeljom oko oltara. To je ponajprije stvarnost, koju treba prakticirati svaki dan u domovima, uredima, tvornicama, školama i poslovima naše zemlje. Ne možemo razdvajati ono što vjerujemo od načina kako djelujemo na tržištu šire zajednice …“  Pritom su ukazali na temeljnu činjenicu: pravednost je svrha i mjerilo svake politike. Neprijeporno je, dakle, da već s tog motrišta Crkva ima pravo pokrenuti političku snagu i djelovanje, što izviru iz tradicije kršćanske ljubavi, i koje shvaća kao bezuvjetnu odlučnost za postizavanje pravde, slobode i mira.

Opravdana društveno-kritička aktivnost Crkve „se ne može sastojati (samo) u tome da normativno proklamira pozitivan društveni red“, već se sastoji mnogo više u tome, a što mnogi liberalni krugovi danas žestoko osporavaju pozivajući se na „odvojenost Crkve i države“, te na „nedopustivost nametanja vjerskih stajališta“ u društvu, „da djeluje kritičko-osloboditeljski“, kako kaže Metz u izvrsnoj knjizi „Politička teologija“. Pogrješno se tumači smisao odvojenosti Crkve i države, jer to ne podrazumijeva razdvajanje vjere i države. Crkva je pozvana izricati socijalnu kritiku, a na nju je pozvan i svaki vjernik kao pojedinac. Potpuno je jasno da Crkva ne može živjeti izvan društvene stvarnosti i zbivanja, i da nije obična udruga, već je „društveno-kritička institucija. Crkva sa svoje strane, kao društveni izraz kršćanske vjere, ima vlastitu neovisnost i svoj ustroj temelji na svojoj vjeri kao zajednica koju država mora poštivati. Ta su dva područja razdvojena, ali uvijek međusobno povezana“, naglašavao je papa Benedikt XVI. u enciklici „Bog je ljubav“ (Deus Caritas est). A „Kompendij socijalnog nauka Crkve“ naglašava da „uzajamna samostalnost Crkve i političke zajednice ne zahtijeva odijeljenost koja bi isključivala njihovu suradnju“. Središnja zadaća politike trebala bi biti pravedno uređenje društva i države.

Crkva ne želi, i ne smije, na sebe preuzeti političku borbu za stvaranje pravednijeg društva, „ali istodobno ne smije ostati na margini u borbi za pravednost. Pravedno društvo ne može biti djelo Crkve, već to mora ostvariti politika“, rekao je papa Benedikt XVI. Crkva tu ima neizravnu ulogu, ali zato vjernici imaju izravnu zadaću i „pozvani su osobno sudjelovati u javnom životu“. Svi su vjernici pozvani da u skladu sa svojim mogućnostima sudjeluju u političkim procesima. Prečesto se zaboravlja da povlačenje iz političkog djelovanja može biti, ponekad, čak i nešto što je protivno kršćanskoj ljubavi prema bližnjemu. Politika je također dio „povijesti spasenja“. Ciljevi politike i moralnog života se preklapaju. Sveti Toma Akvinski je učio da je pravednost u središtu moralnih vrlina i da se tiče ponajprije odnosa među građanima. Katolici su pozvani da svoju vjeru unesu u politiku, ali ne i politiku u vjeru. Slikovito rečeno: svaki dan treba uzeti dnevne novine u jednu i Sveto pismo u drugu ruku, čitati i zatim odgovarati na znakove vremena.

Snaga biranja (glasovanja) je najvažnija snaga, koju svaki čovjek ima u svojim rukama. No, ipak, često je teško dati konkretne savjete za koga bi trebao vjernik glasati. Moguće je izricati samo načela. Danas se vrlo često uočava pojava takozvanih kafeterija političara, koji se nalaze i na ljevici i na desnici i koji koriste istu metodologiju. Rado ističu svoje katoličanstvo, ali ako im naučavanje Crkve nije prihvatljivo s motrišta političkih zaključaka, tada je Crkva ta koja se mora povući. Od crkvenog nauka uzima se samo ono što je oportuno. Stoga se, primjerice, iznimno rijetko govori o zabrani pobačaja, a mnogi izjašnjavajući se katolicima, to pitanje ostavljaju savjesti svakog pojedinca: „Ja sam protiv ali ne želim nametati svoje stajalište drugima“.

Treba izbjegavati političare, koji obećavaju samo ono što ljudi žele. A političari raznih boja redovito i olako obećavaju promjene, dakako uvijek nabolje.

U Svetom se pismu mogu naći dva primjera, koja oslikavaju tipično ponašanje mnogih današnjih političara. Prvi primjer oslikava čest slučaj i odnosi se na ponašanje Mojsijevog brata Arona. Riječ je o „filozofiji“: Daj ljudima ono što žele, ili što žele čuti, i oni će te podržavati. Poznata je priča o „zlatnom teletu“. Dok je Mojsije odsutan, i dok razgovara s Bogom, izraelski se narod žali Aronu. „A narod, videći gdje Mojsije dugo ne silazi s brda, okupi se oko Arona pa mu rekne: “Ustaj! Napravi nam boga, pa neka on pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske“ (Izl, 32:1). Mojsije po povratku s planine traži od Arona objašnjenje za počinjeno bogohuljenje i tu se vidi i taktika današnjih modernih političara. Aron Mojsiju odgovara: „… nemoj se gnjeviti gospodaru. Sam dobro znaš kako je ovaj narod na zlo sklon“ (Izl, 32:22). Treba izbjegavati političare, koji obećavaju samo ono što ljudi žele. A političari raznih boja redovito i olako obećavaju promjene, dakako uvijek nabolje.

Drugi primjer je pozitivan, ali je na žalost vrlo rijedak: ponašanje kralja Salomona. Kad ga Bog pita kakav blagoslov želi kao novi kralj Izabranog naroda, on odgovara: „Daj mi sada mudrost i znanje da uzmognem upravljati ovim narodom, jer tko će upravljati tolikim narodom kao što je ovaj tvoj“ (2 Ljet, 1:10)! I razdoblje Salomonove vladavine bilo je najplodnije razdoblje u povijesti Izraela.

Politika može biti prljav posao ispunjen suprotnostima, skandalima i spletkama. Ona donosi najbolje i najgore od ljudi: želju da se unaprjeđuje zajedničko dobro i stvara bolje društvo ali i želju za moći, bogatstvom i ugledom. Katolici imaju obvezu i odgovornost da Isusovu poruku donesu svijetu, a pritom trebaju slijediti svoju savjest u svojim političkim izborima. Kad kršćani proklamiraju Isusa kao Gospodina, tada ne proklamiraju Isusa samo kao središte svojih života, već i kao središte njihovih javnih života i temelja za donošenje odluka. Već je „sklapanje ruku na molitvu početak pobune protiv nereda u svijetu“, napisao je teolog Karl Barth. Crkva sustavno naglašava da vjernik treba slijediti ispravno oblikovanu savjest. Zato treba koristiti svaku priliku da se nauči što više o crkvenom naučavanju, a posebice bi se daleko više trebalo upoznavati s Društvenim naukom Crkve. Vjernici bi trebali iskazivati jasniju privrženost životnoj etici, obrani i promociji braka, te privrženost obrani ljudskih prava kao temelju za donošenje savjesnih odluka. Iz svega rečenog, međutim, ne proizlazi da postoji kršćanska politika, ali postoji politika iz kršćanskog duha. Na današnjim je kršćanima, koji se smatraju praktičnim vjernicima, da se prenu iz pogubnog religioznog drijemeža i da shvate da vjera uz osobnu i crkvenu ima i društvenu dimenziju. Potrebno je stalno osvajanje svijesti. „U brojnim pozitivnim društvenim i drugim promjenama modernih vremena mnogi kršćani i „kršćanski svijet“ propustili su često odigrati ulogu na koju su, po naravi stvari, baš oni bili u prvom redu pozvani: u borbi za radnički svijet, za ljudska i građanska prava“, napisao je Ivan Supičić u zborniku „Crkva i zdravo društvo“.

Začuđuje, međutim, da joj se, iako je korupcija i više nego težak grijeh, rijetko posvećuje sustavna teološka raščlamba i pozornost.

Aktualno je to posebice danas u Hrvatskoj. Koliko se katolici danas u Hrvatskoj zalažu za stvaranje novog humanijeg hrvatskog društva? Više je, na žalost, na djelu zapravo kontraproduktivno „svjedočenje“. Posebno je pogubno što se ne djeluje protiv političke korupcije, koja je, kao jedna od podkategorija korupcije, oblik upravljanja nekom državom, odnosno dominantan oblik društvenih odnosa. U pitanju je zlouporaba javnih ovlasti za privatnu korist. Općenito uzevši, njeni se oblici razlikuju i uključuju, primjerice, podmićivanje, lobiranje, iznuđivanje, kronizam, nepotizam, političku podobnost, parohijalizam, pokroviteljstvo, trgovinu utjecajem i pronevjeru. Kompendij socijalnog nauka Crkve upozorava da je „među deformacijama demokratskog sustava politička korupcija jedna od najgorih, jer istodobno izdaje načela morala i norme socijalne pravednosti. … Korupcija iskrivljuje ulogu zastupničkih ustanova u korjenu, jer se njima koristi kao terenom političke razmjene između klijentelističkih zahtjeva i usluga vladajućih. Na taj način, politički odabiri pospješuju uske ciljeve onih koji imaju sredstva da na njih utječu, te sprječavaju ostvarenje općeg dobra svih građana.“ Usto, „uvodi se sve veće nepovjerenje prema javnim ustanovama, uzrokujući postupno pomanjkanje odvažnosti građana prema politici i njezinim.“

Začuđuje, međutim, da joj se, iako je korupcija i više nego težak grijeh, rijetko posvećuje sustavna teološka raščlamba i pozornost. Sa stajališta izvornog kršćanskog razumijevanja pravednosti jasno je vidljivo da se učinci korupcije opasno odražavaju i u hrvatskom društvu. Neshvatljivo je, s obzirom na njenu učestalost, zanemarivanje konkretnog vjerničkog govora o političkoj korupciji. Ipak ima i primjera jasnog i izravnog govora. Profesor Ivan Koprek s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti je na jednom skupu u Zagrebu rekao, i napisao, da su „u Hrvatskoj danas, ponekad u uskoj korelaciji i s drugim neetičkim, koruptivnim i kriminalnim praksama u društvu, vrlo aktualni nepotizam i kronizam“.

Iz istraživanja „Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku?“, koje je provelo Hrvatsko katoličko sveučilište (!), proizlazi da su nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija pri vrhu motiva koji su pridonijeli iseljavanju. „Naša istraživanja ukazuju na jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. Nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija su pri vrhu motiva koji su pridonijeli iseljavanju“, rečeno je na predstavljanju knjige u kojoj su predočeni rezultati istraživanja u svezi s iseljavanjem iz Hrvatske. Po svemu sudeći Hrvati se iseljavaju više zbog nepravde, a manje zbog siromaštva. Nevjerojatno je da je jedno takvo važno istraživanje zapostavljeno: „Izjeo vuk magare!“

Desetljeća istraživanja u politologiji, ekonomiji i antropologiji pokazala su da su nepotizam i kronizam iznimno loši za organizacijske učinke. Oštećuju upravo one vrste društvenih odnosa, koji čine humano i podnošljivo radno mjesto i potiču te učinke. Uočljiva je politička praksa uhljebljivanja, zloporabe položaja i ovlasti u korist nekoga bez kriterija, bez stručnosti i kompetencija, a gotovo uvijek s političkim predznakom. U Hrvatskoj ima puno socijalne nejednakosti, gomilanja bogatstva, organiziranog kriminala, patnje, uskraćivanja radničkih prava… Postoje dobre teoretske osnove u sklopu Socijalnog nauka Crkve i one nisu utopija. Riječi neće imati stvarne težine ako ih svatko ne poprati sviješću o vlastitoj vjerničkoj odgovornosti.

Krešimir Cerovac, polis.ba