Politički katolicizam jezikom ljubavi

U Hrvatskoj se ne događa toliko često da jedan, prije svega u crkvenoj javnosti, iznimno cijenjen i popularan svećenik i teolog na jednom mjestu iznese svoje viđenje nekih ključnih problema s kojima se susreću hrvatsko društvo i Crkva. Ta rijetkost ne treba nas čuditi. Naime, i sam Ante Vučković u knjizi kaže da se akademski teolozi ne upuštaju u društvene rasprave i njihovu ocjenu društvenoga stanja, a kao jedan od glavnih razloga za to navodi „zazor od medija i novinara, nevoljkost i nesigurnost pred javnošću i nepovjerenje koje se nataložilo tijekom dugog razdoblja negativističkog senzacionalizma vezanoga za stvaranje negativne medijske slike Crkve“. Pred sobom imamo jednu takvu knjigu, koja ne zazire od ocjene društvenoga stanja, koja na prilično jasan način ulazi u ocjene crkvenoga djelovanja, stanja u društvu, ali i formuliranja načina na koji se i teološki i  pastoralno vjernici, profesori teologije i sama crkva trebaju zauzimati za svoje vrijednosti u društvu.

„Kada u Hrvatskoj izađe neka teološka knjiga, još uvijek nije praksa da se raspravlja o tezama koje su u njoj iznesene“, navodi autor, upućujući na nedostatak i unutarcrkvenog dijaloga, ali i dijaloga crkve sa suvremenim svijetom, nastavljajući, vrlo opravdano, da je to stoga što možda u tim knjigama „nema jakih i intrigantnih teza“. U ovome tekstu, raspravljat ćemo o ovoj knjizi, priznajući joj postojanje jakih i intrigantnih teza koje zaslužuju biti obrađene i kritički sagledane, iako su prečesto ogrnute retorikom u kojoj nije previše jasno koji stav autor zastupa. Pritom ćemo se ograničiti samo na one segmente koji opisuju i razlažu odnos crkve sa suvremenim društvom i politikom. Budući da je autor ovih redaka rimokatolički autsajder, ipak prepoznaje da će neke od tema koje fra Ante obrađuje, a tiču se  unutarcrkvenih rasprava, izazvati neke polemike u katoličkim krugovima.

Djelo Neostvarena sloboda: od  pada komunizma do vladavine korone objavljeno je prije svega desetak dana, kao razgovor između fra Ante Vučkovića i novinara Gorana Andrijanića, bivšega urednika vjerskoga portala bitno.net. Uz dvanaest poglavlja u knjizi, u kojima se razgovara o Crkvi posljednjih trideset godina u Hrvatskoj, knjiga je obogaćena i predgovorom Ivice Šole, popularnog hrvatskog kolumnista. Ova knjiga je knjiga razgovora. Dakle, pisana je vrlo prijemčivim i popularnim stilom, što i ne čudi ako uzmemo u obzir da je fra Ante vrstan govornik i pisac. On u knjizi nastupa, rekao bih, u dvojakoj ulozi. I kao pastoralni djelatnik, ali i kao profesor teologije i filozofije. Osvrnut ćemo se ovdje na ovog potonjeg fra Antu, i promotriti njegovo iznošenje teza kao profesora koji bi trebao imati relativno visoko teorijsko razumijevanje problema s kojima se bavi, ali i visoko razvijen stupanj nijansiranja pojmova koje unosi u raspravu.

Iako izbor onoga tko intervjuira i autora predgovora odmah na početku sugerira kako se radi o razgovoru i sadržaju o teološkim pitanjima iz jasno definiranog, konzervativnog stajališta koji se ne libi iznijeti i teške kritike na račun aktualnog pape, mnogi navodi u knjizi naizgled pobijaju takav stav. No mnogi, a čini mi se i ključni stavovi podržavaju mišljenje kako se ovdje radi (ipak) o tematiziranju uloge Crkve u društvenim i političkim procesima koja ne postavlja tek jasnu razdjelnicu između onog sekularnog i onog vjerskog, između liberalnog i konzervativnog, između nacionalnog i globalnog, već prečesto zapada u vrlo banalno ocjenjivanje i tematiziranje i sekularizacije i liberalizma, ali i svijesti o ulozi crkve u stvaranju, održavanju i raspirivanju nacionalizma koji će autor nazvati „navodnim nacionalizmom“.

Pažljivijem čitatelju knjige odmah će upasti u oko da se u knjizi ne obrađuje tema koja bi zapravo trebala dominirati vjerničkim i crkvenim diskursom, posebno posljednjih nekoliko godina, a to je migrantski val koji uvelike određuje identitet kršćanskih zajednica ne samo u Hrvatskoj, nego i na Balkanu

Knjiga se može podijeliti i na teme koje progovaraju o unutarcrkvenim procesima, događajima i problemima (svećeništvo, karizmatski pokreti, napetosti u crkvi, pluralnost u crkvi) te na one koje tematiziraju odnos crkve prema suvremenim problemima (crkva i politika, nacionalno pitanje, crkva i hrvatsko društvo, crkva i dijalog, suvremeni izazovi te vladavina korone). Budući da autor ovih redaka pripada protestantskoj baštini, u ovome prikazu neću ulaziti u unutarcrkvene probleme i ocjene (iako poveznica katoličke i protestantskih crkava itekako ima, napose oko suvremenih pitanja poput karizmatskog pokreta, suvremene kršćanske glazbe itd.), već ću se zadržati samo na tematiziranju odnosa crkve i teologije prema okolnome društvu.

Dakle, kakvo društvo i kakav odnos crkve, vjernika i društva nam fra Ante skicira, ali i normira u ovoj knjizi? Pritom ćemo se zadržati na dvije teme koje autori spominju kroz cijelu knjigu: sekularno društvo i liberalizam. Pažljivijem čitatelju knjige odmah će upasti u oko da se u knjizi ne obrađuje tema koja bi zapravo trebala dominirati vjerničkim i crkvenim diskursom, posebno posljednjih nekoliko godina, a to je migrantski val koji uvelike određuje identitet kršćanskih zajednica ne samo u Hrvatskoj, nego i na Balkanu. Taj nedostatak više je nego  znakovit, budući da nespominjanje tog problema ukazuje ili na neprepoznavanje toga problema ili na svjesno ignoriranje problema. Posebno stoga što taj problem, po mome sudu, uvelike stavlja na kocku samorazumijevanje vjerničkoga identiteta kod nas. Također, po svemu sudeći,  crkve i crkveni pokreti su u ovome učinili ono što fra Ante uvelike kritizira u knjizi, a to je prihvaćanje logike političkoga diskursa o tome problemu. Taj diskurs, naime, migrante svjesno ignorira.

„Postoje trenuci kada je potrebno jasno kazati tko smo, gdje smo i što smo“

Dobro je već poznata teza, iako u nas vrlo nedovoljno istražena, da hrvatsko društvo, kao i društva nastala na području bivše Jugoslavije, sekularizaciju nije niti doživjelo. Naša su društva sekularizaciju, ako se odmaknemo od pukog institucionalnog razdvajanja crkve i države, posljednjih nekoliko desetljeća doživjela ili kao prisilnu sekularizaciju tijekom komunizma ili pak kao obrnuti pandan komunističkoj sekularizaciji – religizaciju društva. Kao što je religizacija društva nastala dijelom i kao reakcija na prisilno ateiziranje društva (iako je i to sporno, budući da je Jugoslavija, napose u posljednjem desetljeću svojega postojanja bila, u odnosu na druge komunističke zemlje, vrlo liberalna prema vjerskim manifestacijama i izražavanjima vjerničkih identiteta u javnosti), tako je i otpor „sekularnog društva“ prema crkvi u Hrvatskoj nastao kao reakcija na jasno društveno, ali i političko definiranje vjerskoga u identitetu građana Hrvatske. Fra Ante prelako, čini mi se, otpor prema kršćanstvu, napose Katoličkoj crkvi, definira kao zaostatke komunizma. Posebno se to čini problematičnim kada se govori o mlađoj generaciji onih koji su iznimno kritični prema Crkvi i njezinom uključivanju u društvene rasprave, a da s komunizmom i njegovim mentalitetom nemaju nikakve poveznice. No, takva retorika „komunističkoga nasljeđa“ olako postaje razlog i argument vjernika i crkve u govoru o „retorici mržnje prema kršćanima“, „neprijateljskome stavu spram crkve“, čime se u bitnome promašuje i uloga crkve u društvenim procesima koja je dovela do takvoga stava društva, ali i narav društva u kojemu se ona nalazi. I, također, dolazi do formiranja mentaliteta bojovništva spram sekularnoga svijeta. Čini mi se da fra Ante, zajedno sa svojim sugovornikom, odveć lako upada u takve pojednostavljene kategorizacije, čime se samo održava status quo napora za rješavanje problema odnosa Crkve i društva, ali se i ne prepoznaje ogroman potencijal koji Crkva može izvući iz takve kritike njezinoga djelovanja.

Takav stav se ogleda i u autorovu odnosu prema organizacijama civilnoga društva. Djelovanje tih organizacija dobiva poprilično zapaženo mjesto u razgovoru dvojice sugovornika. Čini mi se da je to stoga  što se na razini inicijativa civilnoga društva, po mome sudu, odigrala prava drama koja je ishodila (i) u „neprijateljskom stavu spram crkve“. O čemu se radi? Naime, u razgovoru o djelovanju na civilnome području, kada govori o unošenju kršćanskih vrijednosti u političke i društvene procese, fra Ante kao kršćanske navodi samo one udruge koje imaju jasan kršćanski predznak. Ne imenuje ih, ali iz konteksta je jasno da se one odnose na inicijative koje su, izričitim vjerskim govorom ili pak onim sekularnim, s očitom religijskom pozadinom, unijele određene promjene u hrvatsko zakonodavstvo ili su pak pokretale inicijative koje žele promjenu zakona u skladu s kršćanskim svjetonazorom. Nastanak tih laičkih inicijativa autor ujedno naziva i „proljećem crkve“, ali i onima koji se „opredjeljuju za Isusa Krista i radosnu vijest“. S druge strane, sve one koje ne polaze od kršćanskog nadahnuća, autor naziva „lijevima“ koje provode „kulturnu hegemoniju“ u našemu društvu, a ponekad i „militantno sekularističkima“. Dapače, čini se da to autor čini za čitavo sekularno društvo u Hrvatskoj. Kakvu laičku reakciju polučuje taj navodni „lijevi hegemonizam“? Katolici se udružuju da ga rastvore i umanje njegov utjecaj pri čemu kao pozitivno djelovanje oslabljivanja te hegemonije navodi da se „pomalo i na sceni nevladinih udruga pojavljuju inicijative koje izrastaju iz kršćanskog nadahnuća“. Potom, nastaju „organizacije kršćanskoga nadahnuća koje zastupaju tradicionalne vrijednosti“ ili pak u javnosti djeluju „kolumnisti koji se ne uklapaju u većinsku struju“, pri čemu izrijekom spominje Ninu Raspudića, a pretpostavka je da u tu skupinu spada i autor predgovora Ivica Šola.

Nadalje, u inicijative koje imaju izričito kršćansko nadahnuće, autor spominje Hod za život koji je „proglašavan hodom protiv prava žena i prikazivan je kao neprijatelj kojega treba uništiti“. Dakle, „rat ipak postoji“, reći će autor, rat između lijevog civilnog društva i onog dijela koji je „nadahnut kršćanskim vrijednostima“ i koji se zbog tih kršćanskih vrijednosti  „prikazuje kao neprijatelj kojega treba uništiti“. Po logici stvari, ovaj lijevi je bezbožan, zaostatak komunizma, „kulturno hegemonijski“ te predstavlja jasnoga suparnika na društvenome planu.

Autor u potpunosti zagovara jasno uplitanje crkvenoga svjetonazora u političko odlučivanje, kao i posrednu podršku crkve udrugama koje žele promijeniti zakone u skladu s „nadahnućem s kršćanskim vrijednostima“

Nadalje, a to je tema koju ćemo obraditi u drugome dijelu ovoga osvrta, kada govorimo i o liberalizmu i o liberalnoj demokraciji koja je također sporadična, ali čini mi se vrlo važna tema u knjizi jer nadaje ton pristupa suvremenom društvu i političkoj zajednici, autor smatra da bi i Crkva i financijski i drugom podrškom trebala stati iza tih inicijativa, dok bi katoličke inicijative i parlamentarni zastupnici katolici trebali „zastupati politiku općeg dobra“, koja je „usklađena u temeljnim stvarima s Crkvom“. Drugim riječima, autor u potpunosti zagovara jasno uplitanje crkvenoga svjetonazora u političko odlučivanje, kao i posrednu podršku crkve udrugama koje žele promijeniti zakone u skladu s „nadahnućem s kršćanskim vrijednostima“. S druge strane, autor će nekoliko puta naglašavati da uloga Crkve u Hrvatskoj nije politička već evanđeoska, svjedočanska, neprisilna, nego stremi prema promjeni srca. Mijenja li Crkva srca ili zakone i kako promijenjeno srce ulazi u pluralni politički svijet svjetlom svjedočenja, a ne nametanja prisile (zakona) koji su u skladu s katoličkim naukom?

„Na kršćane se baca ljaga i stvara se od njih nepostojeće, smiješne građane“

No, jesu li inicijative kršćanskog nadahnuća one koje s jasnim religijskim predznakom ulaze u javni prostor, trude se promovirati politike koje „zastupaju tradicionalne vrijednosti“, po samom svojemu pozivanju na kršćanske vrednote po naravi stvari kršćanske? Autor, po svemu napisanom, misli da jesu, a da sve one koje to ne čine, naprosto nisu. No, odgovor na to pitanje može se pronaći i u samim autorovim navodima o kršćanskom angažmanu u društvu i politici, koju, nažalost, nije dovoljno naglasio. Riječju, „govoru vjere“, koji razlikuje od „vjerničkoga govora“. Razlika među njima je sljedeća: kada netko djeluje iz vjere, on u svoje društveno djelovanje unosi ideale koji su vjernički motivirani, ali su u izričaju i metodi djelovanja sekularizirani (primjer je djelovanje Martina Luthera Kinga – za svoju borbu za ravnopravnost crnačke populacije, jasno se nadahnjivao Biblijom i kršćanskom vjerom, no u djelovanju je jasno naglašavao ljudska prava koja su razumljiva i prihvatljiva svima te koja su u temeljima Ustava). Također, taj govor vjere, upravo zato jer je svjedočanski, dakle neprisilan, zaustavlja se u točki u kojoj on želi obuhvatiti sve članove  političke zajednice, članove od kojih mnogi ne dijele katolička stajališta.  S druge strane, „vjernički govor“ primjerice kaže: Treba spriječiti građansko priznanje gay parova jer nam naša kršćanska vjera jasno nalaže da je homoseksualno ponašanje duboko grešno. O tome malo kasnije, no vratimo se na građanske inicijative koje govore „iz vjere“, a ne „vjerski“ i koje autor uopće ne prepoznaje kao oni koji sadrže kršćansko nadahnuće.

Kako bih objasnio ovo o čemu želim govoriti, poslužit ću se jednim stvarnim događajem. Prije nekoliko godina, zajedno sa svojim prijateljem i suradnikom Nebojšom Zeličem objavio sam knjigu Vjera u dijalog, knjigu razgovora o važnim društvenim temama između „sekularnih“ intelektualaca i svećenika i teologa. Iako smo u njoj okupili mahom ljude istih ili sličnih političkih i društvenih svjetonazora, naša je namjera bila istražiti i promotriti mogu li se sekularni i religiozni složiti oko određenih politika, a da polaze iz potpuno različitih pozadinskih nadahnuća – jedni možda ateističkih, a drugi religijskih. Na predstavljanju te knjige u Zagrebu, na kojemu se okupila gotovo pa krema „kulturno hegemonijskoga“  lijevog civilnog sektora što predstavlja onaj dio militantnog sekularizma koji bi u percepciji mnogih, pa i samog autora „najradije ušutkali vjernika i prije nego otvori usta“, povela se rasprava i o samoj religiji i religijskim praksama. Budući da je među predstavljačima knjige bio i svećenik, u raspravi nakon samoga predstavljanja knjige, sva su pitanja bila upućena njemu – mahom pripadnika lijevog civilnoga sektora koji su konačno imali prigodu „u svom dvorištu“ progovoriti o razočaranjima koje su doživjeli u Katoličkoj crkvi kao njezini članovi. Vjeru nisu izgubili, ali su se udaljili od Crkve, između ostalog, zato što snažno podržava inicijative „koje izrastaju iz kršćanskog nadahnuća“, a koje su u svojim inicijativama diskriminatorne prema pripadnicima drugačijih rodnih identiteta, ženama (pobačaj), a odnedavno i prema izbjeglicama i migrantima. Ti ljudi su se osjećali odbačenima od svoje Crkve te su svoju religioznost izmjestili iz nje u svoju privatnost (zanimljiva napomena jednoga, deklariranog ateista, bila je: „pa na lijevoj sceni jedva da ima ateista! Sve razočarani katolici!“). Misli li fra Ante na te kada govori da „jednom dijelu mentaliteta, zaostalog iz komunizma, ne odgovara to buđenje laika“? Vjerojatno da, jer su oni najglasniji protivnici „kršćanskih“ inicijativa koje streme dokidanju ili umanjivanju mnogih prava.

Uloga civilnoga društva je da proširuje područje slobode i ljudskih prava, a ne da ih umanjuje. Autor nažalost to ne prepoznaje te kroz cijelu knjigu provlači dihotomiju ne samo između „lijevih“ i „tradicionalnih“ organizacija, nego, rekao bih, između vjerničkoga i sekularnoga društva

Naime, govora iz vjere više će se „kršćanskog nadahnuća“ pronaći u ljudima, inicijativama koje žele zaštiti prava ugnjetenih, izrabljenih, Drugih i koje im ta prava žele proširiti (žrtvama nasilja, migrantima, LGBT zajednici, siromašnoj djeci…). S druge strane, kod onih koje autor naziva „nadahnutima kršćanskim vrijednostima“, takva praksa je vrlo često takva da se postojeća prava ograničavaju, suzuju, ili pak ukidaju i to u ime „kršćanskih“, „tradicionalnih vrednota“. Govora iz vjere ima itekako na „lijevoj“, „militantno ateističkoj“ i „sekulariziranoj“ sceni, a iz mojega iskustva, ima ga više nego na proklamiranoj vjerskoj sceni i inicijativama. Naime, uloga civilnoga društva je da proširuje područje slobode i ljudskih prava, a ne da ih umanjuje.

Autor nažalost to ne prepoznaje te kroz cijelu knjigu provlači dihotomiju ne samo između „lijevih“ i „tradicionalnih“ organizacija, nego, rekao bih, između vjerničkoga i sekularnoga društva. U vjerničkome prepoznaje vjernički izričaj, dok u sekularnom prepoznaje da je, primjerice, u svojim „temeljnim idejama protiv tijela“, pa zatim da napadi na Vatikanske ugovore dolaze „iz krugova kojima ne smeta samo financiranje crkve nego i njezina opstojnost“, pa da „sekularni svijet marginalizira mlade vjernike“.

I nadalje, na pitanje kako polemizirati (zašto polemizirati, a ne razgovarati?) s onima koji u zabrani pobačaja vide problem sa ženskim pravima i slobodama, što je zahtjev „sekularnih organizacija“, autor odgovara da „polemike na razini svakodnevnih političkih prepucavanja nemaju nikakva smisla“, spuštajući tako ozbiljnu raspravu o ženskim pravima i slobodama na razinu „banalizacije do krajnjih mjera“. Teško je oteti se dojmu da autor, u govoru o vjerničkome angažmanu u sekularnom društvu, posebno na pleća političara, stavlja gotovo nemoguć, a po meni i nepotreban teret: ili ćete govoriti i djelovati vjernički, pretvarajući moralna načela Crkve u političke i društvene odluke, ili ćete na sebi imati teret angažmana za opće dobro, koje često nije u skladu s općim dobrom Crkve. Posebno kod političara, dobro je to uočio fra Ante, to predstavlja „tragediju“.

„… u liberalni sustav nismo, možda čak i srećom, do konca ušli“

No, je li ta tragedija nužna? Kod fra Ante jest, jer predstavlja licemjerje, reći će on, da u politici kažu „Ja sam vjernik, ali zastupam pravo na pobačaj“. To nas dovodi do druge dimenzije problematičnosti ove knjige, kada govori o onome što autor naziva liberalizmom. U knjizi nije posve jasno što autor misli pod liberalizmom jer često miješa liberalizam kao ekonomsku teoriju, liberalnu demokraciju kao političko načelo te liberalizam kao naglašavanje autonomije i slobode pojedinca u odabiru životnih stilova. Prečesto se čini, naime, kao da on sve to trpa u isti koš, što zbog formata knjige, koji je u obliku razgovora, to ne predstavlja preveliki problem. Ono što problem predstavlja je izrazito negativan stav spram liberalizma, čime se cijeli taj pojam dodatno kompromitira u našemu društvu u kojemu sama Crkva ima povijest neprijateljstava i odupiranja prema liberalnim idejama. To neprijateljstvo je, naime, vidljivo i u ovom djelu.

Na samome početku knjige, autor citira Ivana Pavla II. da je „lakše živjeti kao vjernik u komunizmu nego u liberalnim sustavima“, dodajući da mu to „nismo vjerovali“ i da smo „otkrili to puno kasnije i vidjeli da smo slabiji, puno manje otporni i puno skloniji upasti u napasti liberalnog društva“ (naglasak moj). Koje su to napasti liberalnih sustava (dakle ne liberalizma kao ekonomske ideologije, nego se zbog odabira problema može naslutiti da je riječ o liberalnoj demokraciji)? Autor nam na to pitanje izravno ne odgovara no iz tona knjige, a posebno iz „tragedije“ političara koju smo već spomenuli, da se nazrijeti odgovor. Naime, liberalna demokracija je političko uređenje u kojemu narod vlada (demokracija), no vladavina naroda (većine) ograničena je osnovnim ljudskim pravima i slobodama svakoga pojedinca, kao građanina. Drugim riječima, to je načelo koje, jednostavnim rječnikom kaže da su slobode i prava pojedinca iznad svakoga arbitriranja većine. Naglasak je na slobodi i autonomiji, a ne na volji većine. Također, liberalna demokracija ima jednu jasnu sponu sa sekularizacijom: država ne smije biti pristrana (ili treba biti neutralna, ovisno o kontekstu i tumačenju) prema bilo kojem svjetonazoru.

Drugim riječima, zakoni liberalno demokratske političke zajednice ne smiju se izglasavati na temelju bilo čijega svjetonazora, pa makar to bio i svjetonazor većine. I tu upadamo u, rekao bih, veliki problem s ovom knjigom, problem koji oslikava ogromne prijepore koje Crkva ima s liberalnim društvom. Na primjer, fra Ante podsjeća na jednog drugog hrvatskog teologa koji je tom, po meni potpuno promašenom pitanju,  posvetio čitavu knjigu (Tonči Matulić, Tužaljke kamenja hrvatske pustinje). Pita se naš franjevac, kako „mi, katolička zemlja, za svoje predstavnike biramo nekatolike“? Najradije bih ovom jednom upitniku dodao još pokoji, no očito je da autor ne prepoznaje razliku između političke i vjerničke zajednice. S jedne strane, reći će fra Ante, govor Crkve treba biti „svjedočanski“, a s druge bi strane političari katolici trebali izglasavati zakone u skladu s moralnim načelima Crkve. Također, katolici bi trebali na predstavničke funkcije birati katolike, što znači da bi katolički svjetonazor, kao svjetonazor većine, trebao prevladavati u čitavom društvu, ali i u političkoj zajednici sa svojim zakonima. Nadalje, što smatram posebno opasnim za načela jednakosti, temeljnih sloboda i prava, autor navodi da bi se „veliki korak napravio kada bi vladajuća većina svoje članove u Hrvatskom saboru oslobodila obveze glasanja po stranačkoj pripadnosti i dala im slobodu da glasaju po savjesti.“ No, kakva savjest?

Izravan put od osobnoga ili kolektivnog katoličkog (ili bilo kojeg drugog vjerskog) morala prema zakonodavstvu uređenom na temelju volje većine (koja je ujedno katolička, pa time i čuđenje zašto biramo nekatolike) izrazito je opasan put prema kršenju prava i sloboda onih koji nisu pripadnici tog svjetonazora, no izgleda da to fra Anti ne smeta

Prije nekoliko godina, u jeku rasprave oko ratifikacije Istanbulske konvencije koja je stvorila snažnu polarizaciju društva, a u tu raspravu se uključila i službena Crkva, Hrvatska biskupska konferencija je objavila Izjavu u kojoj je upozorila na opasnosti ratifikacije toga dokumenta, gotovo isključivo vezano uz uvođenje pojma „roda“. Na stranu potpuno pravo svake vjerske zajednice da kritizira dokument koji nije u skladu s njezinim svjetonazorom i za koji smatra da je štetan, HBK je u tom dokumentu učinila nešto što je posebno opasno za razvoj jednakosti i slobode svakoga građanina, kao i za odnos države i određenih svjetonazora. HBK u tom dokumentu nalaže saborskim zastupnicima sljedeće: „Dati svoj glas ZA ratifikaciju Konvencije značilo bi, između ostaloga, otvoriti vrata nečemu što je u suprotnosti s ljudskom stvorenošću, s naravnim zakonom i s temeljnim vrijednostima kršćanske vjere i kulture, a što smatramo pogubnim za obitelji, za demografsku obnovu naroda i za odgoj novih naraštaja. Stoga, pozivamo da se narodni zastupnici u Hrvatskom saboru izjasne protiv ratifikacije Konvencije.“ Konvencija je naposljetku izglasana, no zamislimo sljedeći scenarij: zastupnici u Hrvatskom saboru, većina kojih su deklarirani katolici, poslušaju nalog HBK da glasaju protiv jer se Konvencija protivi „… temeljnim vrijednostima kršćanske vjere i kulture“. Savjest saborskih zastupnika oblikovana je katoličkom vjerom, i ostavljanjem mogućnosti da glasaju po savjesti, širom se otvaraju vrata uvođenja zakona na osnovi svjetonazora. Sve to, posljedično, vodi uređenju države i njenih zakona na temeljima vrijednosti katoličke vjere, što predstavlja oblik političkoga katolicizma o kojemu je pisao Željko Mardešić, na kojega se fra Ante često poziva. No, ne poziva se na ono što smatram jednom od središnjih točaka Mardešićevih analiza – politički katolicizam. Njega, naime, fra Ante izgleda zagovara.

Izravan put od osobnoga ili kolektivnog katoličkog (ili bilo kojeg drugog vjerskog) morala prema zakonodavstvu uređenom na temelju volje većine (koja je ujedno katolička, pa time i čuđenje zašto biramo nekatolike) izrazito je opasan put prema kršenju prava i sloboda onih koji nisu pripadnici tog svjetonazora, no izgleda da to fra Anti ne smeta. A da ne govorimo da to predstavlja i izravan put kršćanske vjere od osobnog svjedočenja i autentičnosti kršćanskoga življenja (o kojemu autor u knjizi ispisuje odlične retke) prema kršćanskoj vjeri koja u politici i društvu nema nikakvu drugu ulogu nego kristijanizirati čitavo društvo. Na temelju čega? Zakona? Prisile? Je li to govor iz vjere ili pak oblikovanje savjesti političara koji više ne prepoznaju što su univerzalni zakoni crkvene, a što političke zajednice?

Sve u svemu, obrada tek ova dva segmenta knjige, navodi nas neminovno na zaključak da se ovdje radi o prikazu crkve i vjernika koji stoje u opreci spram sekularnoga društva i unatoč stalnome naglašavanju dijaloga u ovoj knjizi, partner u dijalogu, ono sekularno, oslikava se mnogo negativnijim tonom od same stvarnosti i sekularnog društva i njegovih pripadnika. Sekularno i liberalno, kako ih obrađuje autor u ovoj knjizi, uz poprilično navođenje i pomoć novinara sugovornika, po mome sudu predstavlja tek još jedan alat u snažnoj polarizaciji društva u kojoj Crkva, upravo zbog ovakvih stavova, ima nemalu ulogu. I zbog koje je „neprijateljstvo prema njoj“ u značajnoj mjeri vrlo opravdano.

---

Zoran Grozdanov, polis.ba

---