Polisov retrovizor: Važno da je nacionalist, nije važno koje je boje

29. rujan: Teške riječi kardinala Kocha

Sinodalni hod Katoličke crkve u Njemačkoj predmet je rasprava po katoličkim zajednicama diljem svijeta. U zaključcima višegodišnjih rasprava, biskupi i laici u Njemačkoj su se većinom glasova složili da su crkvenoj strukturi potrebne korjenite reforme. Ti pak zaključci nisu blagonaklono prihvaćeni ni u Vatikanu, a ni u velikom dijelu „katoličkog“ svijeta. Iskoraci u novost i promjene, uvijek su skopčani s otporom i preispitivanjem. To je normalno i u tome ne bi trebalo biti nikakvog spora. Važno je da se ozbiljan dijalog nastavi.

U tom nastojanju oko dijaloga, dogodi se da netko, kazano sportskim rječnikom, „prokliže“, odnosno izjavi nešto što je neprimjereno ili čak degutantno.

Upravo se takvo „proklizavanje“ dogodilo švicarskom kardinalu Kurtu Kochu, pročelniku Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana. On je za jedan švicarski list komentirao sinodalni hod Crkve u Njemačkoj te na pitanja o blagoslovu homoseksualnih parova, ređenju žena te celibatu odgovorio na sljedeći način: Iritira me kada se prihvaćaju neki novi izvori objave, osim onih svetopisamskih; plaši me ovo što se događa u Njemačkoj. Prijedlozi koji stižu iz Crkve u Njemačkoj, ustvrdio je, podsjećaju me na fenomen koji je već postojao u vrijeme nacionalsocijalizma, kada su takozvani ‘njemački kršćani’ vidjeli novu Božju objavu u krvi, tlu te u usponu Hitlera.

Predsjednik Biskupske konferencije Njemačke, biskup Georg Bätzing ostao zgrožen ovim riječima i zatražio je od kardinala Kocha javnu ispriku, a ukoliko se to ne dogodi, zaprijetio je da će o slučaju izvijestiti Papu Franju. Nije trebalo čekati dugo Kochovu ispriku u kojoj je izrazio žaljenje zbog onih koji su se osjetili uvrijeđenima, jer mu to, kako kaže, nije bila namjera.

Iako se nekad dogode verbalna „proklizavanja“, i kod velikih ljudi i teologa kao što je kardinal Koch, važno je da se o reformi Crkve intenzivno raspravlja te da se promišlja njezina slika u budućnosti. Katolici na njemačkom govornom području imaju hrabrosti i zrelosti razmišljati o gorućim problemima Crkve i tražiti način kako da se s njima suoče, a oni koje te hrabrosti nemaju, čekat će da se dogodi neka pogreška kako bi mogli uprijeti prstom.

30. rujan: Putinov obračun sa „sotonistima“

Prije više od jednog desetljeća gledali smo kako Putin mijenja zakone i razvija strategiju da doživotno gospodari Rusijom. Sada, na pragu osmog desetljeća života, organizirao je referendum u četirima ukrajinskim regijama i na osnovu rezultata proglasio njihovo ujedinjenje s Ruskom Federacijom. Radi se o okupiranim ukrajinskim regijama iz kojih su Ukrajinci protjerani. Svečanost prigodom ozvaničenja ove farse bila mu je prilika da održi poduži govor, koji se po nečemu razlikuje od svih njegovih dosadašnjih obraćanja. Nakon ovog govora postalo je jasno da Putin više ne računa na pomirenje sa Zapadom. Nabrojao je neka zla koja je Zapad činio po svijetu, posebno se osvrnuvši na neokolonijalizam čija je žrtva bila i Rusija 1990-ih. Putin uvjerava da Zapad želi potpuno uništenje Rusije te da je ova zemlja u samoobrambenoj poziciji.

Putin je kritizirao liberalizam elita na Zapadu upozoravajući da će tom ideologijom i svoje zemlje dovesti do rasula. U njegovoj glavi je potpuno dualistička slika svijeta: zli liberalni zapad ili „otvoreni sotonizam“ te društvo za koje se on bori – društvo tradicionalnih vrijednosti, slobode, vjere, afirmacije čovjeka. U ovom kontekstu je citirao Isusove riječi iz Govora na Gori: „Po plodovima njihovim prepoznat ćete ih.“

Putin je, o tome je se mnogo pisalo i govorilo, prihvatio ideologiju koju je vlasti posredovala Ruska pravoslavna crkva. To mu je pomoglo da agresiju i imperijalističke ciljeve opravda borbom protiv „sotonizma“ i onih koji žele uništiti ne samo Rusiju nego i svaki normalan oblik života. Teško je znati koliko je Putin doista vjeruje u sve to, a koliko mu to služi samo kao strategija da pridobije pristaše u Rusiji i po svijetu, jer u svim društvima postoje dobar dio ljudi s dualističkom slikom svijeta, ono što nije kompatibilno s njihovim sustavom vrijednosti, smatraju opasnošću.

Ako izuzmemo stradanja nevinog ukrajinskog naroda, Putinova borba protiv „sotonizma“ skupo će koštati i ruski narod, a Ruska pravoslavna crkva će zasigurno kod mnogih Rusa postati predmetom prezira, kada im se na koncu pred očima pokažu plodovi ideologije koju je ova posredovala Putinu. Ta ideologija ne samo da je daleko od Evanđelja, nego mu je i radikalno suprotstavljena. A budući da svoje zlo skriva iza evanđeoskih ideala (bratstvo, radikalno nenasilje, izgradnja mostova mira i suradnje…) i tamjanova dima, ona ustvari bogohuli.

1. listopad: BiH u predizbornoj šutnji

Predizborna kampanja za opće izbore u BiH je završila, danas je predizborna šutnja. Mediji izvještavaju kako je za izbore sve spremno te spominju uglavnom statistiku. Pravo glasa će imati gotovo 3.4 milijuna građana. S obzirom na procjene da u BiH trenutno živi svega 2.5 milijuna stanovnika, posve je nejasno kako se došlo do tolikog broja glasača.

Priča i poruke koje smo slušali u izbornoj kampanji ne bude veliku nadu da će se promijeniti nešto na bolje. Ali bi ipak bolje bilo da se umjesto tri koraka naprijed napravi barem jedan. A to sigurno neće biti moguće sa strankama koje su do sada držale poluge moći i odlučivanja u državi.

Porazno je da se tijekom cijele kampanje fokus nije uspio ni na kratko spustiti na egzistencijalna pitanja, nego se inzistiralo na narativima koji idu na ruku korumpiranim nacionalistima. Upravo su oni uspjeli stvoriti takvo ozračje da većina ljudi uopće ne vjeruju da je moguć bilo kakav napredak, ali usprkos tome će im opet dati svoj glas zato što su „naši“. Mnogi žive u očajnom uvjerenju da ne postoji alternativu kaosu, a istovremeno svoje povjerenje daju onima koji su ih uvjerili u tu groznu stvar.

2. listopad: Izborni dan – zbrka sveopća

Izborni je dan tekao relativno mirno, tu i tamo su pristizale vijesti o nepravilnostima na pojedinim mjestima. Na društvenim mrežama se mogla čitati iskustva nekih birača, moglo se glasati i za druge osobe, u ime rodbine razasute po bijelome svijetu. Stvorena je bila klima, mnogi su to spominjali, kao da je popis stanovništva. Ako više glasova dobije HDZ drugima će se poslati poruka da nas još uvijek ima, a tako i s druge strane. Kao i svi dosadašnji, tako su i ovi trebali biti „povijesni“ i „odlučujući“.

Biračka mjesta zatvorena su u 19 sati, a prvi rezultati najavljeni su za oko 21 sat. U međuvremenu je viski predstavnik u BiH Christian Smith nametnuo izmjene Izbornog zakona i promijenio djelomično Ustav Federacije BiH, čiji je cilj omogućavanje provedbe rezultata današnjih izbora. Izbori iz 2018. uopće nisu bili implementirani u ovom bh. entitetu. Drugi važni korak u izmjenama zakona je povećanja broja delegata konstitutivnih naroda i ostalih u Domu naroda FBiH. Ti amandmanom je sačuvana konstitutivnost hrvatskog naroda u BiH, jer je već bio odrađen inženjering pojedinih bošnjačkih nacionalističkih stranaka da odlučujuću kvotu popune svojim „Hrvatima“. U FBiH u izbornoj noći je gotovo važnija vijest od rezultata bila ova Schmithova odluka. Iako se naslućivalo da bi je mogao donijeti, ipak je ona stvorila sveopću zbrku, kod nekih sreću, kod nekih ljutnju i bijes, a kod nekih pak gorak osjećaj pred činjenicom da neki činovnik međunarodne zajednice nameće zakone do kojih se moralo doći unutarnjim dijalogom.

Ipak, u FBiH su dosta glasova dobile stranke Narod i pravda, Naša stranka i Socijaldemokratska partija. Nećemo se puno nadati, a možda ipak to bude mali korak naprijed.

3. listopada: Ljevičari u Predsjedništvu BiH

U Predsjedništvo BiH ušlo je troje članova iz reda tri konstitutivna naroda, svih troje su iz lijevih i socijaldemokratskih stranaka: Denis Bećirović (SDP), Željko Komšić (DF) i Željka Cvijanović (SNSD). Netko iz Njemačke, kao neupućeni novinari pojedinih njihovih listova, mogao bi pomisliti da da u BiH doista pobijedila ljevica, ne znajući da se radi o lažnom predstavljanju. Iza crvenih i narančastih boja, simbola građanskih sloboda, kriju se crni nacionalisti. Denisa odavno zovu „obrnuta lubenica“, iznutra zelen, a okolo crven; Željko je radikalno krilo nacionalističke SDA; Željka je megafon razluđenog Milorada Dodika.

Da bi netko ostvario značajniji politički uspjeh u BiH, nije važno koje je boje, važno je da je nacionalist.

4. listopad: Akademik Kurtćehajić u nevjerici

Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i predsjednik udruženja građana zvanog pompozno Bosanska akademija nauka i umjetnosti „Kulin ban“ – BANUK, Suad Kurtćehajić  nije mogao sakriti nevjericu i zaprepaštenje malim brojem dobivenih glasova na općim izborima. Ovaj „akademik“ ranije je bio član Stranke za BiH (SBiH), a do ljetos se kratko bio učlanio u SDP iz kojeg je brzo izišao, razočaran što se na izborima neće naći među prve četiri osobe na listi za državni parlament.

Kako mu SDP nije omogućio da svoje „socijaldemokratske ideje“ realizira kroz institucije, odlučio se priključiti Stranci za bolju budućnost (SBB). Na izborima je doživio je debakl, baš kao i stanka na čijoj se listi nalazio.

Uvaženi akademik, postalo je zadnjih mjeseci izrazito očito, ima problema s ambicijama koje su puno veće od njegovih intelektualnih i moralnih kapaciteta i nitko osim njega ne mora žaliti što će njegove ideje propasti. A ne bi bila velika šteta ni da je dobio glasove, jer naše parlamente i skupštine sačinjavaju ljudi poput ovog uvaženog akademika.

Akademik Kurtćehajić je ostao zapanjen kako je moguće da ga na youtubeu gledalo preko pola milijuna ljudi, a da na izborima dobije manje od 900 glasova. „Ne vjerujem da je to zaista moguće“, govori akademik u nevjerici. Moguće je ipak jer je ovaj akademik bezličniji i od notornog Fadila Novalića.

5. listopad: Zle slutnje

U SAD-u je na današnji dan prije 64 godine objavljen prijevod romana „Doktor Živago“, ruskog književnika Borisa Pasternaka. Ideali i životni principi glavnog lika romana stoje u suprotnosti sa strahotama koje su mu pred očima – Prvi svjetski rat, ruska revolucija, boljševistički teror. Rat i zlo mogu mu oduzeti sve, uzeli su mu i njegovu ljubav – Larisu. Razmišljao je je Pasternakov Juri Živago o svijetu kojeg brutalnost nasilja i razaranja mogu učiniti besmislenim, o životu pojedinca koji se mijenja onako kako ga vanjske sile savijaju.

Osjećaji i sudbina Pasternakova Doktora Živaga osjećaju se u životima mnogih naših suvremenika. Posebno zadnjih mjeseci kada se i na globalnoj razini najviše priča hoće li ili neće biti neka katastrofa. Mnogi žive u nekoj vrsti zebnje pred nečim što neće biti nimalo dobro. U drugi plan su gurnute ideje koje su se teškom mukom bile probile u široke društvene slojeve kao što su teme vezne za zaštitu prirode, integracije, bratstvo među ljudima, borba protiv siromaštva…

---

polis.ba, J.Š.

---