Polisov retrovizor: Ugroženi moćnici

24. rujna: Boga instrumentalizirati ili ponizno tražiti?

U zaključnom govoru na Mediteranskim susretima u Marseilleu, papa Franjo je govorio o trima simbolima karakterističnima za ovaj mediteranski grad, a to su: more, luka i svjetionik. Sve su to simboli onoga što ovaj grad jest: otvorenost za različitost i prihvaćanje života.

Na kraju govora Papa se osvrnuo i na teologiju, kazavši da je mediteranska teologija izazov, jer ona mora biti utemeljena u životu. „Laboratorijska teologija ne funkcionira“, kazao je Papa. Potrebno je razvijati teologiju koja uzima u obzir stvarnost, ljuski dom, koja je kadra „ujediniti generacije povezujući sjećanje i budućnost, koja će se zalagati za originalnost ekumenskog puta među kršćanima i dijalog među vjernicima različitih vjera“, kazao je Papa te dodao: „Lijepo je odvažiti se u filozofska i teološka istraživanja koja će, žanjući u mediteranskim kulturnim izvorima, vraćati čovjeku nadu, misterij slobode u kojem su potrebni Bog i drugi da bi vlastita egzistencija imala smisao. Nužno je razmišljati o misteriju Boga, za kojeg nitko ne može tvrditi da ga posjeduje ili kontrolira, i koji umjesto toga treba biti sačuvan od svake nasilne i instrumentalne zloupotrebe“. „Priznanje Božje veličine“ – tvrdi Papa – „pretpostavlja u nama poniznost tražitelja.“

Osim geografske činjenice da BiH pripada mediteranskom krugu, čini se da je još daleko od mediteranskog mentaliteta i mišljenja kojeg naglašava papa Franjo, a to su međusobna otvorenost, otkrivanje putova za izgradnju bratstva te klanjanje Bogu kao misteriju kojeg se ne može posjedovati i kojim se ne smije manipulirati. Naše religijske institucije u svojim prevladavajućim pravcima još uvijek ustrajavaju na zatvorenom mentalitetu, na Bogu kao onostranoj metafori plemenskog jedinstva kojem nisu potrebni drugi. Bog je, dakle, pretvoren u idola koji služi kao sredstvo da se održi i dalje etablira mentalitet (ideologija) isključivosti. Situacija je toliko zagušljiva i zamagljena da se čini da nadomak nema svježeg zraka niti novih vidika.

25. rujna: Dr. Mraović fontanom sakrio kosti žrtve genocida

Doktor Nebojša Mraović iz Brčkog priznao je da je u vlastitom dvorištu sakrio kosti žrtve srebreničkog genocida te je iznad njih napravio fontanu. Kosti je u Brčko donio 1997. godine, a služile su mu, kaže, „za planiranje operacija“. Zakopao ih je 2012. godine u obiteljskom dvorištu.

Dr. Mraović je godinama uz svoju fontanu i na kostima nevino ubijenog čovjeka ćaskao s prijateljima, roštiljao, ispijao kave, gostio se jelima, čitao knjige, slušao glazbu, razmišljao o životu, o svojoj djeci… U svoju je svakodnevicu „uklopio“ kosti nevino ubijenog čovjeka i u tome nije vidio nikakav problem.

Pred ovom činjenicom, pred bešćutnošću ljudskog zla i odsutnosti empatije, čovjek se jednostavno u nevjerici sledi. Primo Levi je knjigu u kojoj je opisao užase holokausta naslovio: Zar je to čovjek?

26. rujna: Produbljuje se kriza na Kosovu

Organizira naoružana skupina srpske nacionalnosti sa sjevernog dijela Kosova napala je vatrenim oružjem kosovsku policiju. Jednog policajca su ubili. Policija je kasnije usmrtila trojicu napadača. Ovo je jedana od težih eskalacija u zadnjih nekoliko mjeseci, a po organiziranosti i naoružanosti napadača, izgleda kao incident bez presedana do sada.

Naoružanu bandu predvodio je Milan Radoičić, odavno poznat po upletenosti u mafijaške i kriminalne aktivnosti te po političkom angažmanu u srpskoj zajednici na Kosovu. Oko njegovog imena najviše kruži sumnja za ubojstvo Olivera Ivanovića, Srbina, također sa sjevera Kosova koji se bavio političkim i humanitarnim radom na pošten način i u traženju dogovora s Albanicima. Kao takav je zasmetao mafijaškim krugovima u stranci srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, posebno Radoičiću, te njegovu smrt (siječanj 2018.) istraživački novinari povezuju upravo s Radoičićem. Nadležne institucije u Srbiji, naravno, nisu ništa uradile na tom slučaju, jer su u službi kriminalnog režima.

Ovim kriminalnim aktom dijalog Beograda i Prištine o normalizaciji odnosa dolazi u dublju krizu i njegov nastavak se čini teškim, iako je pritisak međunarodne zajednice velik. Za kraj godine se najavljuju opći i lokalni izbori u Srbiji. Vučićev režim će sve iskoristiti da ostane na vlasti. NATO snage na Kosovu su jamac da ovaj režim u borbi za vlastiti opstanak ipak neće moći započeti novi rat.

27. rujna: Zlostavljač širi ekumenizam

Hoće li napad na Katoličku crkvu biti ako napomenemo činjenicu da je ugledni profesor pravoslavne teologije iz Beograda i sveštenik Vladimir Vukašinović imao sastanke s pojedinim visoko pozicioniranim katoličkim klericima u Bosni? Ta ispijanja kave, makar i okarakterizirana kao ekumenski susret, mogu biti simpatični događaji. Ali se u ovom slučaju radi se o profesoru Vukašinoviću koji je optuživan na seksualna zlostavljanja studentica.

Potresna svjedočanstva njegove perverznosti mogu se pronaći jednostavnim unošenjem njegova imena u Google tražilicu. To što manipulira sakramentima, uništava živote studenticama, ovog teologa bliskog patrijarhu Porfiriju ne ometa da radi na „njivi Gospodnjoj“. Ljudski život za njega je najobičnija igračka, na poziciji je da može što hoće, zaštićen i od svjetovnih i od kleričkih struktura. Ne mari ni za Božje ni za ljudske zakone.

Ako je ekumenizam spao na to da ga se raspiruje s jednim zlostavljačem, onda je bolje da ga nikako i ne bude. To podsjeća na gore spomenuti slučaj dr. Mraovića, odnosno na opušteno ćaskanje o ekumenizmu nad uništenim životima nevinih Božjih stvorenja.

28. rujna: Putinova indulgencija

Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin pohvalio je ruske zatvorenike koji su poginuli boreći se u Ukrajini. Oni su se svojom smrću, kazao je Putin, „u potpunosti iskupili“. Pun razumijevanja za njihova (ne)djela, kazao je da „svatko može pogriješiti nekada“ te dodao: „Oni su dali svoje živote za domovinu i u potpunosti su se iskupili.“

Poznato je iz bliske i daleko prošlosti da su se kriminalci u borbama na „božjim“ putovima iskupljivali za svoje grijehe, ugrađujući tuđe živote u dosezanje „viših“ ideala koji nadilaze ovozemaljske nestašluke. Zlo po običaju svoje ciljeve proglasi svetima, božanskima…, a žrtvu za njih smislenom i oslobađajućom. Putin cijeni žrtvu za domovinu. Nije spominjao svoje zlo, ukrajinske žrtve, niti da je to žrtva za Boga, ipak je to prepustio patrijarhu Kirilu, da on to „teološki“ obradi.

Zlo sebi nužno proizvede vlastitu „metafiziku“ da bi teroriziralo i pustošilo. Putin brani „svetinju“ domovine u Ukrajini, Zapad brani „demokraciju i ljudska prava“ u Siriji, Iraku, Libiji…

A mi smo samo svjedoci da nam se svijet pred očima raspada i da smo pred tom činjenicom bespomoćni.

29. rujna: Ugroženi moćnici

Udruga „U ime obitelji“ iza koje neformalno stoji struktura Katoličke crkve u Hrvatskoj objavila je „Izvješće o netrpeljivosti i napadima na Katoličku crkvu i katoličke vjernike u Hrvatskoj u 2021. i 2022. godini.“ U njihovom je Izvješću naš portal Polis.ba opisan kao onaj koji „često uvredama napada Katoličku crkvu“, apostrofirajući posebno našeg suradnika fra Dragu Bojića.

Novinar Večernjeg lista, Darko Pavičić, isti onaj koji je zadnje godine raspada prošlog režima još pisao protiv Kuharićeva „stepinaštva“, na predstavljanju Izvješća je kazao da su kritike i napadi na Crkvu u zadnjih nekoliko godina prevršili svaku mjeru te „da se radi o javnom silovanju i nasilju nad katoličkim vjernicima i Katoličkoj crkvi“.

Moglo se na predstavljanju Izvješća čuti ponavljana mantra kako je najbrojnija i najveća vjerska zajednica u Hrvatskoj suočena s najvećim i najbrojnijim napadima, da je najugroženija. Mogli bismo kazati da je to istina u onoj mjeru koliko je bila proklamirana istina da su Srbi 1980-ih bili najugroženiji narod u Jugoslaviji ili pak Nijemci 1930-ih u Njemačkoj.

Iza ovog Izvješća i djelovanja spomenute Udruge krije se opasna antikršćanska i Evanđelju protivna ideologija, koja nastoji Isusovu Radosnu vijest za sve ljude pretvoriti u oružje ideoloških obračuna. Posebno ih uznemiruju unutarcrkveni glasovi koji nastupaju s pozicije Evanđelja, jer ih razotkrivaju – pokazuju da se njihova moć temelji na zloupotrebama Evanđelja i Crkve zarad vlastitih ovozemaljskih probitaka. Kritičku riječ upućenu prinčevima koji žive u raskošnim palačama u strogim centrima gradova, karakteriziraju kao napad na Katoličku crkvu. Podlost Udruge i njezinog Izvješća ogleda se također u činjenici da se ne bave svakodnevnim napadima na papu Franju koji dolaze iz ekstremnih, nacionalističko-katoličkih krugova, ili možda oni ne smatraju da Papa ima veze s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj.

30. rujna: U iščekivanju povoda za mržnju

Prije nekoliko dana svjedočili smo ružnoj vijesti iz katoličke župe u Kaknju o napadu na župnika te o otuđenju župne imovine. Vijest je postala prevladavajuća posebno na be-ha prostoru gdje žive Hrvati. Tih dana su se redali politički predstavnici (kako sebe vole nazivati) hrvatskog naroda da bi izrazili potporu i blizinu napadnutom župniku. Bilo je tu, doduše, opreza da se ne upre prstom u većinski narod i njegov odnos prema manjinskim katolicima. Ali zato na „nižim razinama“, po društvenim mrežama i portalima okrivljavani su muslimani za napad na katoličkog župnika.

Vijest koja je stigla posramila je i ušutkala one koji su se radovali povodu da nagomilana mržnja iz njih progovori. Napadač je Hrvat, katolik – Luka Čokara.

Sudeći prema ovim reakcijama i nekim ranijim (kada je primjerice Bošnjak u Uskoplju sam na svojoj kući i autu ispisao uvredljive grafite protiv Bošnjaka da bi ih podvalio Hrvatima, što je do otkrića istine poslužilo da se u dijelu javnosti govori o Hrvatima kao ustašama), mogli bismo kazati da tri nacionalistička društva u BiH žive u permanentnom iščekivanju – iščekivanju novog povoda za očitovanje postojeće mržnje, i da su mržnja, podjele i rat nastavljeni drugim sredstvima.

---

Jozo Š., polis.ba

---