Polisov retrovizor: U Kanadi gore katoličke crkve

   26. lipnja – Nedokučiva dubina tuge jedne majke?

Iz jednog bh. grada majka je s bolesnom kćerkom došla u izraelski grad Haifu da bi tu u jednoj bolnici pokušala spasiti njezin život, jer se u BiH ta bolest ne može liječiti. Zbog korone i mjera s njom povezanih za ulazak u Izrael, morala je doći sama s kćerkom, bez muža. Danima su odlazile na pretrage u bolnicu, a u slobodno vrijeme putovale po svetim mjestima u Izraelu i Palestini. Slučajno su sreli, dok su šetali uz more u Haifi, jednu Židovku rodom iz Hrvatske. Ona im je postala dobri anđeo koji se o njima počeo brinuti.

Jednog dana, nakon pretraga, liječnici su priopćili majci da njezinoj djevojčici moraju amputirati nogu u roku 24 sata, jer bi to mogao biti jedini način da joj se spasi život, ali to mogu učiniti jedino ako ona, majka, potpiše suglasnost. Odvela je te noći djevojčicu u iznajmljeni stan. Njih dvije su ostale same. Mora utješiti kćerkicu i „objasniti“ joj zašto je to dobro za nju, za njezin budući život. Majka mora biti jaka zbog djeteta, ne može bol olakšati ni suzama ni plačem.

Koliko li su patnje i boli pretrpjele ove dvije bosanske duše u sparnoj ljetnoj i neprospavanoj noći iznajmljenog stana u Haifi?!

   27. lipnja – „Ipak je vredelo, prijatelju!“

Srbijanski tjednik Nedeljnik svojim čitateljima u povodu desete godišnjice postojanja daruje deset biografija o isto toliko najvažnijih osoba suvremene srpske povijesti. Među odabranima se našao i književnik Borislav Pekić (1930-1992). Zbog sukoba s komunistima, kao mladić, Pekić je završio na robiji da bi kasnije (1971) bio prisiljen emigrirati u London. (Njegova supruga Ljiljana svjedočit će da Borislav nikada nije imao osjećaj mržnje prema onima koji su ga progonili.) Vraća se u Srbiju nakon pada komunizma. Uključuje se u politički život zemlje, ali bez značajnijeg uspjeha. Podivljali nacionalizam bio je nezaustavljiv. Godine 1991. kandidirao se, kao kandidat Demokratske stranke, na izborima za načelnika beogradske općine Rakovica. Pobijedio ga je protukandidat Vojislav Šešelj.

U danima robovanja napisao je ljetopis koji je objavljen pod naslovom „Godine koje su pojeli skakavci“. To su razmišljanja u vlastitoj egzistenciji, o granicama života i smrti. Svom najboljem prijatelju, velikom književniku Danilu Kišu posvetio je roman „Kako upokojiti vampira“. U jednom intervjuu poslije prijateljeve smrti, na pitanje što će reći Kišu kada nastave razgovor, odgovorio je: „Reći ću mu: Ipak je vredelo, prijatelju!“

Tekstovi koje je pisao u emigraciji objavljeni su u knjizi „Pisma iz tuđine“. Jedan tekst nosi naslov: Fanatizam ili postojanost uverenja? Pekić piše:

(…) Kad se sve žrtve prirodnih i neprirodnih nesreća saberu, još uvek ih je manje od žrtava ljudskog fanatizma. Tako se fanatizam, kao radikalan oblik nerazumevanja, nepoznavanja i nepriznavanja drugih, javlja istovremeno i kao moćan inspirator istorije i kao njena najteža prirodna katastrofa.

Siromašna prelja Žermen u vreme jakobinskog terora izjavila je pred rodoljubivim svedocima da joj u životu najviše nedostaje roi, kralj. Prelja se na revolucionarnom sudu branila tvrdnjom da je kazala rouet, vreteno. Fanatizam je, u ime suda, međutim, stao na stanovište da jednoj prelji u životu više treba kralj nego vreteno i osudio je staricu na smrt. Hrišćani su bacani lavovima i iz državnih razloga, ali se ovi ne bi pokazali efikasnim da nisu podržani fanatizmom rulje u areni. Žrtve verskih, rasnih ili političkih kultova nisu toliko žrtve samih konfesija, rasnih ekskluziviteta ili ideologija koliko naše fanatične vere u njihove apsolutne vrednosti. Pomore, pogrome, masakre i genocide našeg prosvećenog veka izveo je, razume se, fanatizam, ali bi opasno bilo poverovati da nekima nije kumovao hladan Razum, ma kako ga, nazvali, naknadno obilazeći njegova groblja. Jer, u svakom se fanatizmu može pronaći po neka razumna ali izopačena ideja, i u svakom razumnom poduhvatu Fanatizam koji čeka svoj trenutak. (…)

   28. lipnja – Ususret velikom crkvenom jubileju

Kalcedonski metropolit Emanuel i drugi čovjek crkvene hijerarhije Carigradskog patrijarhata u intervjuu za vatikanski list L’Osservatore Romano, govorio je o ekumenizmu, enciklikama Pape Franje, kršćanstvu u današnjem svijetu te o predstojećem jubileju 1700 godina od održavanja prvog crkvenog koncila u Niceji, u blizini ondašnjeg Konstantinopola. Izdvojili smo pitanje upravo o ovoj zadnjoj temi.

Godine 2025. slavit će se 1700-ta godišnjica od prvog crkvenog koncila, onoga u Niceji. Te će godine, tako se poklopilo, kršćani zajedno slaviti Uskrs. Kako se pripremiti za ovu obljetnicu?

Kao što znate, na koncilu u Niceji (325) ustanovljena je formula za računanje datuma slavljenja Uskrsa. Još uvijek se datum Uskrsa određuje prema ovoj metodi, čak i kad se radi o dva različita kalendara, gregorijanskom za Katoličku crkvu i julijanskom za Pravoslavnu crkvu. Može se dogoditi da se Uskrs ponekad slavi zajedno ili da razlika bude unutar pet tjedana. Pitanje zajedničkog slavljenja Uskrsa postupno se nameće kao najvažnije ekumensko pitanje. Kako pak možemo svjedočiti istinu otajstva koja se nalazi u središtu kršćanske poruke ako ostanemo podijeljeni oko ove teme? Vjerujem da bi nas ovaj jubilej koji je pred nama mogao potaknuti da razmislimo o našim liturgijskim praksama u svjetlu cjelovitosti Kristova tijela. Za Pravoslavnu crkvu su pitanja kalendara jako važna, povijest nam je pokazala da to može voditi do raskola. Također i u predkoncilskom sve-katoličkom kontekstu rasprava o ovim pitanjima izazivala je fenomene polarizacije, manje doduše teološke, a više identitetske. Zato bi slavljenje Uskrsa cijelog kršćanskog svijeta u istu nedjelju, i to na temeljima koncilske povijesti, trebala biti moćna poruka svjedočenja i pomirenja.

   29. lipnja – U Kanadi gore katoličke crkve

Danas je plamen progutao dvije katoličke crkve u Kanadi, a prošli tjedan su izgorjele još četiri. Crkve uglavnom gore na zapadu zemlje, u Britanskoj Kolumbiji gdje živi veliki postotak autohtonog domorodačkog stanovništva.

Razlog za ovakav bijes prema Katoličkoj crkvi i njezinim građevinama su nedavna otkrića stotina anonimnih grobova domorodačke djece u blizini škola kojima je, kako se navodi, nekada upravljala Crkva. Kroz takve je škole prošlo oko 150.000 djece

Ondašnja Federalna vlada u Kanadi počela je diljem zemlje otvarati škole od 1870-ih godina. U tom projektu su sudjelovale Katolička crkva i druge kršćanske crkvene zajednice. Većinu škola, oko dvije trećine, imala je Katolička crkva. Djeca autohtonog stanovništva često su nasilno odvajana od svojih obitelji i slana u te škole, radilo se o prisilnoj asimilaciji i odvajanju djece od njihovih obiteljskih i kulturnih veza. Posljednja takva škola je zatvorena 1996. godine. „Projekt“ je dakle bio državni, a Crkva je u njemu imala ključnu ulogu.

Kanadska vlada je 2008. godine oformila Komisiju za istinu i pomirenje koja se sedam narednih godina bavila poviješću školskog sustava i zlostavljanjima djece urođenika. Komisija je na koncu zaključila da je barem 4.100 djece umrlo od „bolesti i nesretnih slučajeva“ u ovim školama. Također je utvrđeno da su brojna djeca trpjela različite oblike zlostavljanja.

Zasigurno je povijesna pogreška i sramota Katoličke crkve što je aktivno sudjelovala u nasilnoj asimilaciji domorodačkog stanovništva, asistirajući tako nemoralnom vladinom projektu unifikacije stanovništva.

Današnji domorodci prolaze kroz traumu zbog patnji i poniženja koje su prolazili njihovi preci, dok istovremeno poglavice mnogih zajednica pozivaju da im se pomogne u mentalnom i emocionalnom ozdravljenju. Također apeliraju da se prestane s paljenjem crkava. Jedan od poglavica je izjavio da je paljenje crkava zločinački čin, jer su one za mnoge katolike domorodce mjesta utjehe i nade.

   30. lipnja – Borba ideoloških svjetonazora u ime ljubavi

Ruski filozof Vladimir Solovjev pisao je potkraj 19. stoljeća da ljubav, onakva kakva bi trebala biti ljudska ljubav, za sada postoji samo u začetku, ali to ne znači da za njom ne treba tragati i truditi se ostvariti je što je više moguće. Realizacija ljubavi, prema Solovjevu, jedini je put za smislen i ostvaren život. Na putu toga ostvarenja postoje brojne prepreke, unutarnje koje su urođene i vanjske koje nameće određena društvena ideologija. Jedna od unutarnjih sila koja pojedincu priječi ostvarenje života, prema ovom autoru, je egoizam. Onaj tko iskreno voli, središte svoga života više nema u sebi nego u osobi koju voli. Na taj način se oslobađa egoizma i drugu osobu prihvaća bezuvjetno. Ako to isto čini druga osoba, onda se govori o međusobnom odnosu ljubavi u kojem sreća drugog postaje važnija od vlastite. Otvara se jedan novi svijet, jedno posve novo iskustvo života, koje bi trebalo čuvati od profanacije u javnosti.

U našem javnom prostoru, ne samo tijekom lipnja, „mjeseca ljubavi“ kako ga neki nazivaju zbog povorki ponosa, previše se govori o ljubavi, ali na površan i banalan način, kao da je ljudsko biće lišeno bilo kakve duhovne dubine. Osobe različitog svjetonazora, često i s mržnjom u očima, vode medijske ratove oko „prave“ ljubavi. Paradoks je nažalost u tome da onaj tko želi dominirati nad drugim, ovladati njime na ideološki ili neki drugi način u ime ljubavi, nikada u životu nije imao iskustvo prave, osobne ljubavi, i zato ima potrebu da drugom sudi, nameće svoje stavove, obraća se „s visoka“.

Bilo bi stoga dobro da se u ime odgovornosti prema ljubavi krene više pričati o tome što je ljubav. Ili je pak bolje ostati na površini gdje dominiraju ideologija, marketing, volja za moć i želja za svjetonazorskim ovladavanjem društvom? Bilo koja ideološka skupina da u ovom nadmetanju na koncu pobijedi, nama će ostati pitanje o smislu ljubavi u kojem je i tajna smisla ljudskog života. Zato je važno, koliko god to bilo teško, ne uplesti se u površnost i banalnost plitkih svjetonazora te otkrivati dublje značenje života i bliskih odnosa.

   1. srpnja – Papa Franjo pomaže migrantima u Bihaću

U Bihaću je održana svečanost polaganja kamena temeljca dviju dvorana za migrante u novom trajnom kampu Lipa. Kamen temeljac je položio apostolski nuncij u BiH, mons. Luigi Pezzuto, prenosi portal Caritasa BKBiH.

Papa Franjo, preko Apostolske nuncijature u Sarajevu, izrazio je želju za pružanjem konkretne podrške migrantima Lipe i radnicima zaduženim za njihovu brigu. Osobnom donacijom, Sveti Otac je odlučio podržati realizaciju dvije višenamjenske dvorane i blagovaonice za obitelji i maloljetnike u trajnom kampu Lipa, koje su trenutno u izgradnji.

Biskupijski Caritas Banja Luka, Caritas Ambrosiana i Ipsia također doprinose realizaciji dviju dvorana, kao i budućem upravljanju tim prostorima.

Humanitarna kriza, izazvana požarom nekadašnjeg šatorskog kampa Lipa (područje Bihaća), 23. prosinca 2020. godine prisilila je 1.500 migranata da budu napušteni na snijegu i na ekstremno niskim temperaturama. Kao odgovor na ovu krizu, na tom mjestu postavljen je privremeni kamp kako bi se izbjegla još veća tragedija da izbjeglice riskiraju svoje živote u tako lošim uvjetima. U međuvremenu, razvijeni su planovi za stvaranje trajnog kampa Lipa koji će tijekom idućih godina postati službeni smještaj za migrante.

Dar Svetog Oca važan je doprinos u stvaranju novog trajnog kampa Lipa kao humanijeg i gostoljubivijeg mjesta. Ova podrška predstavlja drugu donaciju pape Franje u korist migranata koji se kreću duž Bosne i Hercegovine, nakon prve od prošlog listopada koja je omogućila stvaranje dvaju “socijalnih kutaka” u izbjegličkim kampovima Ušivak i Sedra.

   2. srpnja – Leteći automobil

Prototipni leteći automobil je uspješno izvršio svoj prvi međugradski let u trajanju od 35 minuta, između slovačkih gradova Nitre i Bratislave. Hibrid zrakoplova i automobila, imena AirCar, opremljen je BMW-ovim motorom i pogoni ga običan benzin, adekvatan za bilo koji drugi benzinski automobil.

Tvorac AirCara, profesor Stefan Klein tvrdi kako njegovo vozilo-letjelica može preletjeti udaljenost od 1000 kilometara, do visine od 2500 metara. AirCar je do sada i letio 40 testnih sati. Za transformaciju iz zrakoplova u automobil, koja se događa posve automatski, treba dvije minute i 15 sekundi.

O letećim automobilima priča se već desetljećima, a u prošlosti ih se često spominjalo kao dijelom budućnosti, odnosno, vremena u kojem sada živimo. U recentnije doba, ističe BBC, Morgan Stanley je 2019. godine predvidio da bi sektor letećih automobila mogao vrijediti 1,5 bilijuna dolara do 2040. godine. Izvršni direktor Hyundaija Michael Cole, ovoga je tjedna rekao da će leteći automobili zasigurno postati dio naše sutrašnjice, kako bi se smanjile gužve na prometnicama.

---

Polis.ba, Jozo Š.

---