Polisov retrovizor: Srebro za vjeru – bronca za korupciju

5. veljače: Papa Franjo – glas poniženih i obespravljenih u Kongu i Južnom Sudanu

Papa Franjo je završio putovanje u DR Kongo i Južni Sudan. U Kongu je otvoreno govorio protiv uništavanje naroda te zemlje i uništavanja njihovih prirodnih bogatstava od strane bogatih i moćnih, unutarnjih i vanjskih interesnih skupina. Pozvao ih je da odmaknu ruke od Afrike. Slušao je potresne priče žrtava iz istočnog dijela Zemlje gdje se vode sukobi zbog ruda. Kongo je zemlja vitalnosti, mladosti i poleta, ali i zemlja patnje, stradanja i sukoba. Iza prosperiteta današnjeg bogatog svijeta, djelomično stoji krv djece, mladih i odraslih Kongoanaca.

U Južnom Sudanu Papa je govorio izbjeglicama da, iako im srca krvare zbog nepravde, odbiju zlom uzvraćati na zlo. Pozvao je na smirivanje sukoba koji traju godinama i potaknuo na izgradnju mira. „U ime Boga, u kojega vjeruju toliki ljudi ove voljene zemlje, sada je vrijeme da kažemo ‘dosta je ovoga’ bez ‘ako’ ili ‘ali’. Dosta krvoprolića, dosta sukoba, dosta nasilja i međusobnih predbacivanja oko toga tko je za to odgovoran, nema više ostavljanja vašeg naroda žednog za mirom. Dosta razaranja: vrijeme je za izgradnju! Ostavite vrijeme rata iza sebe i neka svane vrijeme mira!“

Također je govorio o nužnosti poštivanja ljudskih prava, pravednoj raspodjeli prirodnih resursa, obračunu s korupcijom i siromaštvom…

S Papom su hodočastili nadbiskup Canterburyja i moderator Opće skupštine Crkve Škotske, tako da je ovo hodočašće bilo ekumensko.

Kroz Papu Franju su, možemo kazati, govorili potlačeni, poniženi, zlostavljani, ugnjetavani muškarci i žene ovih dviju afričkih država. Nije se Papa sustezao otvoreno govoriti o najvećim problemima tih društva, i to u prisutnosti tamošnjih političkih elita koje imaju veliku odgovornost za mnoge patnje svog stanovništva.

6. veljače: Potres u Turskoj i Siriji

Katastrofalan potres pogodio je turske i sirijske pogranične gradove. Tisuće ljudi su poginuli. Strahuje se da su pod ruševinama ostali deseci tisuća. Najnovije snimke katastrofe obilaze svijet. Osjećaji boli i tuge prekidaju svakodnevicu i nama udaljenima stotinama i tisućama kilometara.

Osjećamo ljudsku empatiju, patimo zbog njih nadajući se da ćemo jedan mali djelić njihove patnje preuzeti na sebe i olakšati im. Uz to, važno da im pomognemo i materijalno koliko god možemo.

7. veljače: Ako Bog nije muško, zašto ga zvati muškim imenom?

Pitanje je li Bog muško ili žensko odavno zaokuplja maštu onih koji u antropomorfnim slikama razmišljaju o Bogu. Doduše, nije lako drukčije ni razmišljati, jer smo ljudska bića koja žive u konkretnim društvenim kontekstima. A patrijarhat je kroz povijest ljudskog roda bio toliko ukorijenjen da su mnogi doista vjerovali da je i Bog muškog spola.

Boga koji se u Isusu Kristu objavio kao Milosrdni otac, Rembrandt je naslikao kako prihvaća izgubljenog sina grleći ga rukama, jednom muškom, drugom ženskom. Istina je kršćanske vjere da je Bog postao čovjekom, cjelovitim. U Knjizi postanka 1, 27 stoji: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ Prema tome, muško i žensko su jednaki, jednako su čovjek pred Bogom. A je li Bog muško ili žensko? „Bog je otac, a još više majka“ (Ivan Pavao I.).

Je li se onda ispravno Bogu obraćati jedino kao prema muškarcu, ocu, ili se to može činiti na drugi način, nekim rodno neutralnim pojmovima? Upravo je to pitanje ovih dana aktualno unutar Anglikanske crkve i postoje struje unutar hijerarhije te institucije koje se zalažu za upotrebu rodno neutralnih pojmova u molitvama koje zajednica upućuje Bogu. Tema je naoko jednostavna, ali ipak nije tako. Bit će zanimljivo pratiti rasprave.

8. veljače: Pravo lice BiH vidi se u bolnicama

U talk show emisiji Dragana Markovine, U kontru, gostovao je profesor i književnik Enver Kazaz. Odgovarao je na pitanja o Ivi Andriću, Meši Selimoviću, Skenderu Kulenoviću, govorio je o pjesništvu kod nas. Bilo je također riječi i o aktualnim političkim temama te općenito o situaciji u Bosni i Hercegovini.

Profesor Kazaz govorio je, kao i obično, kritički o nacionalističkim elitama, ovoga puta se malo više zadržavajući na Željku Komšiću kao simbolu bošnjačkog nacionalizma. Ali ono što je bilo zanimljivo čuti jest njegovo iskustvo iz bolnice s kojim on povezuje svoj odnos prema našem narodu. S empatijom priča o siromašnim i patničkim osobama koje je susretao u bolnicama. Kazao je da voli te ljudi i da mu osjeća stid što on sebi kao univerzitetski profesor može priuštiti bolju zdravstvenu skrb nego većina ostalih ljudi.

Profesor Enver Kazaz se cijeloga života bori za društvo u kojem ne bi trebalo biti mržnje, korupcije, siromaštva… On opet javno govori da osjeća stid zbog bijede u kojoj živi veliki postotak ljudi. Oni koji su krivi za takvo stanje, protiv kojih se Kazaz bori stavovima i argumentima, sigurno ne osjećaju nikakav stid niti odgovornost. To su neljudi koji žive na račun siromašnih i patnika o kojima priča prof. Kazaz

9. veljače: Patrinacionalizam

U zadnje vrijeme su učestali napadi iz ekstremno patrinacionalističkim krugova na pojedince iz našeg društva koji se ne mogu svrstati ni u jedan nacionalizam i koji su također kritički prema spomenutom – patrinacionalzimu. Puno se o tome pisalo ovih dana u medijima, na udaru su se našli uglavnom javno angažirani intelektualci čije se biološko porijeklo ne može dovesti u direktnu vezu s bošnjačkom nacijom, ali su napadani i pojedini članovi njihovih obitelji koji potječu iz bošnjačkog naroda i tradicije. Predvodnici tih napada ideološki su bliski ideologiji stranaka Bakira Izetbegovića i Željka Komšića.

Intelektualce koje se napadalo i kojima se prijetilo ovdje ne spominjem, jer je to onom tko prati društvene događaje poznato, kao ni one kroz čija usta progovara ideologija patrinacionalizma. Ovaj pojam – patrinacionalizma – smatramo primjerenim za opis ideologije koja želi društveni ekskluzivitet i čiji poklonici na najbrutalniji način napadaju neistomišljenike, pogotovo iz drugih naroda, i stavljaju im, kako se najslikovitije kaže, metu na čelu. I njima i njihovim obiteljima. U BiH imamo tri suprotstavljena nacionalizma: hrvatski nacionalizam, srpski nacionalizma i bošnjački nacionalizam. Ovaj potonji odbija da ga se naziva tim imenom jer sebe smatra patriotizmom (što je također budalaština jednaka nacionalizmu!), onda bi bilo primjereno, budući da se suštinski ne razlikuje od druga dva pandana, nazvati ga patrinacionalizmom. On zajedno s hrvatskim i srpskim nacionalizmom čini tri oblika totalitarnog izričaja koji nužno vodi prema fašizmu.

10. veljače: Je li to baš sudbina?

Kako su, nažalost, bila predviđanja od samog početka, broj mrtvih koje spasioci pronalaze ispod ruševina u turskim i sirijskim gradovima neprestano raste. Turski predsjednik Erdogan suočava se s kritikama da je država popuštala građevinskom lobiju i legalizirala zgrade koje nisu građene po građevinskim propisima za to područje u kojem se očekivao razorni potres. Radilo se, dakle, mimo zakona i propisa, a državna vlast na čelu s Erdoganom to je odobravala ili se nije suprotstavljala. Pokazuje se da Turska nema dovoljno bagera i ostale potrebne mehanizacije. Političko vodstvo se zadnjih godina dičilo najmodernijim naoružanjem.

Da se ne bi morao suočiti s ozbiljni optužbama, predsjednik Erdogan je izjavio da je sve to bila – sudbina! Valjda je od vječnosti planirano da se sve to dogodi na način kako se dogodilo i da bi bilo neozbiljno i bogohulno pozivati na odgovornost one koji su krali čelik i ostale neugrađene materijale u zgrade koje su se rušile kao da su od leda

Ranijih je godina Erdogan izgradio sebi poziciju, preko političke moći, da ga mnogi Turci muslimani, a i muslimani izvan te zemlje, drže za ozbiljnoga i da mu povjeruju. To je tip starovjekovnog vođe koji se nameće kao tumač božanskih planova i volje. U tome mu donekle može parirati Putin, iako on to uglavnom prepušta svom ideološkom istomišljeniku – patrijarhu Kirilu.

11. veljače: Zemlja vjere i korupcije

Bosna i Hercegovina je zemlja vjere. Da nisu Turci toliko religiozni, mi bismo bili na europskom tronu. Ovako se moramo pomiriti s drugim mjestom. To su rezultati jednog istraživanja koje se pojavilo u medijima.

Prije nekoliko dana opet smo se, prema jednom relevantnom izvještaju, našli na europskom postolju. Ovoga puta smo završili na trećem mjestu. Ispred nas su Rusija i Ukrajina. Riječ je, naravno, o korupciji.

Još nam nedostaje prvo mjesto.

---

Jozo Š., polis.ba

---