Polisov retrovizor: Rat i mir

27. veljače – Jesmo li blizu ratu svjetskih razmjera?

Nadali smo se da u Ukrajini neće doći do rata. Dok su ratovi u Siriji, Jemenu, Etiopiji…iz dana u dan odnosili mnoge žrtve, stvarali humanitarne katastrofe, vjerovali smo da se slični scenariji ne mogu dogoditi u Europi, “civiliziranoj” Europi. Međutim, dogodilo se. Rusija je napala Ukrajinu. Započela je rat, razaranje, ubijanje.

Po intezitetu rata, izjavama predsjednika Rusije, izgledno je da će rat potrajati, a time i uzrokovati najveću krizu u Europi i svijetu od Drugog svjetskog rata. O odgovoru najvećih svjetskih sila na ovaj rat, prije svega SAD-a i Europske unije, ovisit će mnogo. Jesmo li blizu novom ratu svjetskih razmjera? Dok se to pitamo u Ukrajini brojimo već na stotine žrtava, a tisuće ljudi spas traži bježeći iz svojih domova.

28. veljače – Kardinal Bozanić primio migranta!

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić primio je danas migranta iz Pakistana Saghara Manzoora, koji je došao zahvaliti kardinalu za zauzimanje u dobivanju boravka u Hrvatskoj, izvijestio je Ured zagrebačkog nadbiskupa.

Dok sam razgovarao s jednim prijateljem na ovu temu, sarkastično je dodao: „Ipak Martini [kardinal Carlo Maria Martini 1927. – 2012.] nije bio u pravu kad je rekao da je Crkva u zaostatku dvjesto godina. Naša je samo sedam godina. Kardinal Bozanić prvi put prima nekoga vezano za izbjegličku krizu koja je započela 2015. godine.“

1. ožujka – 30 godina neovisnosti BiH

Danas se obilježava Dan neovisnosti BiH. Prije 30 godine većina građana BiH na referendumsko pitanje o budućnosti BiH opredijelila se za izlazak iz Jugoslave i put samostalnosti.

Dan neovisnosti se slavi u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, entitetu Federacija BiH, dok je u drugom dijelu, Republici Srpskoj, radni dan. Razlog je, između ostalog, što u Republici Srpskoj smatraju kako je Bosna i Hercegovina nastala potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, 21. studenog 1995. godine, kada je u ovom bh. entitetu neradni dan.

Izlazak BiH iz Jugoslavije značio je i početak krvavog rata koji je odnio oko 100 tisuća žrtava. Nažalost 30 godina neovisnosti prošlo je u ratu i poratnoj političkoj i ekonomskoj krizi. Teško bi se moglo naći razloga za današnje slavlje, osim ako ćemo se zadovoljiti, često danas spomenutom frazom, „imamo državu“.

2. ožujka – „Dragi gradovi, voljeni prijatelji, strašno mi je zbog vas“

Iako se čini kako iz Rusije ne dopiru glasovi osude agresije na Ukrajinu, važna su, iako kod nas u medijima prešućena, reagiranja ruskih intelektualca na agresiju u Ukrajini. Zbog toga ovdje prenosimo dio teksta ruske spisateljice Marije Stepanove. Tekst je prevela Danijela Lugarić Vukas, izvanredna profesorica na Katedri za rusku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a prenosimo ga sa stranice književnika Miljenka Jergovića.

Od jutra ne mogu doći do svoje prijateljice – otputovala je u Harkov prije tjedan dana kako bi se brinula o svojoj majci. Majka ima Covid, ima više od 90 godina. Kad je L. trebala otići, njezina kći je plakala: mama, nemoj ići, bit će rata. Ja sam joj, budala, razumno rekla da rata neće biti – i da sigurno neće stići do Harkova. Sinoć smo se dopisivale, od tada nije otvarala WhatsApp, ne javlja se na telefon. Sjedim i gledam svoje stare fotografije iz Odese. Dragi gradovi, voljeni prijatelji, strašno mi je zbog vas (i da, sram me je, sram). Ne radim za državu, ne podržavam Putina, rekla sam i kažem sve što mislim – ali osjećaj je kao da je zrak potpuno blokiran, a sve oko nas je kao lijevano željezo. Ne vjerujem u kolektivnu odgovornost, ovo je dobar način da se krivnja podijeli među svima, što olakšava život onima koji su stvarno krivi – ali osjećaj da se do prijatelja u Ukrajini ne može doći ne nestaje. No još uvijek smo blizu. 

3. ožujka – Žrtve rata i heroji mira

U vremenu kada je rat i ratna retorika ponovno glavna tema važno se podsjetiti događaja i ljudi koji su preživjeli najteže užase rata i kroz svoje iskustvo spoznali besmisao rata i međusobnog ubijanja.

Zijadu Bačiću iz Prijedora, kako piše N1, rat je oduzeo sve. Kao četrnaestogodišnjak svjedočio je ubojstvu majke, sestre i dva brata. U tom istom danu te ratne 1992. godine Zijadu je stradalo još 28 članova obitelji.

„Navečer je došla grupa vojnika, prepoznao sam ih, to su bili komšije Srbi. Izveli su nas napolje, ja uvijek kažem da je to Božja sudbina da sam ja preživio pošto sam pretrčao između žive vatre, oni su pucali automatskim puškama, ja sam pretrčao do druge kuće, gdje sam se sakrio uz kuću i gledao sam tijela svih tih žena i te djece među kojima su moja majka, dva brata i sestra. Iako sam znao, prepoznao sam počinioce, znao sam da su Srbi, ipak sam odlučio opet da odem kod komšije Srbina, pokojnog Milana, koji me je sačuvao osam dana”, prisjeća se Zijad Bačić. Komšija Milan, Zijada zatim odvodi kod strica i uspijevaju da napuste Prijedor.

Danas Zijad s ponosom ističe djelo svoga komšije Milana. Također govori o besmislu rata, koji je tragično doživio na vlastitoj koži, da bi svakom čovjeku podsjetio kako rat i nasilje nikada ne bi smjeli biti opcije.

4. ožujka – Razdijeljenost pravoslavnog svijeta oko rata u Ukrajini

Početak rata u Ukrajini iznio je na vidjelo razjedinjenost pravoslavnog svijeta po pitanju ruske vojne invazije. U govoru koji je ruski predsjednik Vladimir Putin održao uoči rata, naglasio je povijesne i vjerske veze između dviju zemalja i ustvrdio da je jedan od ciljeva Moskve odbrana pravoslavnog kršćanstva.

Ova tvrdnja ruskog predsjednika obrana je i opravdavanje vlastite pogubne politike prema Ukrajini koja, na žalost, u vrhu Ruske pravoslavne crkve ima snažnu podršku. Da je to tako svjedoči izostanak osude Ruske pravoslavne crkve na vojnu invazije Rusije u Ukrajini, inače većinski pravoslavne zemlje.

S druge strane Pravoslavna crkva Ukrajine zauzela je snažan stav protiv Rusije. Mitropolit Epifanije I. pozvao je svijet da zaustavi „rusku i bjelorusku agresiju“. Ono što je prilično neočekivano bilo je iskazivanje podrške Kijevu od strane Ukrajinske pravoslavne crkve, koja je ostala lojalna Moskovskoj patrijaršiji nakon što se Pravoslavna crkva u Ukrajini podijelila 2018. godine. Mitropolit Onufrije je rusko pokretanje rata opisao kao „tragično“ i pozvao Ukrajince da pokažu ljubav prema domovini i mole se za uspjeh svoje vojske.

Ruska invazija na Ukrajinu jasno je i nedvosmisleno osuđena od strane carigradskog patrijarha Bartolomeja I., koji ga je opisao kao „ničim izazvan napad na nezavisnu i suverenu evropsku državu“. Ipak nisu sve Pravoslavne crkve bile tako jasne. Jeruzalemski patrijarh Teofil III. izrazio je „tugu“ zbog rata, a patrijarh Srpske pravoslavne crkve, ne osuđujući Rusiju, rat je okarakterizirao kao „bolnim činom“. Očito, velik utjecaj Rusije izazvao je da se neke Crkve suzdrže od zauzimanja jasnog stava.

5. ožujka – Učlani se u stranku i samo nebo je granica

Ovih dana u Banjoj Luci mogu se vidjeti veliki reklamni posteri s natpisom: „Ostvari svoje snove. Postani i ti V.D. direktor javnog preduzeća. Učlani se u stranku i samo nebo je granica.“ Bilbordi su postavljeni kao reakcija na aferu zapošljavanja Kostadina Vasića na mjesto direktora Instituta za javno zdravlje Republike Srpske. Naravno, ne bi pri tome ništa bilo sporno da se radi o stručnoj osobi za tako važan Institut. Međutim, Vasić je, prema vlastitim riječima pravnik, smjer „nacionalna bezbjednost“.

Što čovjek, bezbednjak radi na mjestu direktora Instituta za javno zdravlje, sam Vasić je novinarima odgovorio protupitanjem: “Zar mislite da ide direktor u laboratoriju da ispituje uzorke hrane? Nije posao direktora, što vi mislite, da uzima uzorke u laboratoriji i da se mjeri po tome ko može voditi Institut.” Ovo je samo jedan u moru primjera koji pokazuje da je u BiH članska iskaznica siguran put do „uspjeha“.

---

Ivan T., polis.ba

---