Polisov retrovizor: Pozivaju na ljubav i mir, a istodobno podržavaju mržnju i sukobe

19. siječnja: Rizo Šurla – Posljednji Afroalbanac iz Ulcinja

Talijanska web stranica koja se bavi Istočnom Europom, eastjournal.net, donijela je priču o Rizi Šurli, posljednjem Afroalbancu iz Ulcinja.

U osmanskom periodu, Ulcinj je bio mjesto gdje se trgovalo robovima i gdje je bilo pirata. Crno roblje dopremano je s Crvenog mora i Indijskog oceana do obala u sjevernoj Africi i odatle otpremano u ostatak Carstva. Često su prodavani kao veslači za galske flote. Robovi bi ponekad uspostavili i komunikacijski kanal do obitelji, a ona ih je mogla i otkupiti na neutralnom teritoriju, poput ondašnjeg Dubrovnika u Dalmaciji.

Osamostaljenjem Crne Gore u 19. stoljeću, robovi su postali slobodni te su se većim dijelom preselili u druge dijelove Carstva. Oni koji su ostali, postali su punopravni građani, a radili su u poljoprivredi, bavili se ribolovom i trgovinom. U Ulcinju su se integrirali u albansku zajednicu, koja je uglavnom bila muslimanska. Ondje je njihova zajednica brojala oko 500 osoba, koje je lokalno stanovništvo zvalo “Arapi”. Ruzhdi Kashoxha pripovijeda: “Odrasli smo zajedno s crnačkom zajednicom u Ulcinju, bez bilo kakve segregacije ili straha. Bili su naši susjedi i smatrani su jednakopravnima lokalnoj albanskoj zajednici.”

Posljednji crnac u Ulcinju bio je Rizo Šurla. Umro je 2003. godine. Njegov otac Said doveden je u Ulcinj kao rob još dok je bio dječak, krajem 19. stoljeća. Kapetan piratskog broda Gloria, Selim Shurdha, doveo ga je iz Tripolija i, kako je tada bio običaj, dao mu svoje prezime. Početkom 20. stoljeća ostalo je svega nekoliko afroalbanskih obitelji u Ulcinju.

Rizo je ostao u sjećanju kao prijateljski raspoložen čovjek koji je sa svima imao dobre odnose. Za ljetnih praznika turisti bi ga tražili po plaži ili u gradu.

20. siječnja: Razmažena sirotinja s krovom nad glavom

Ministrica vanjskih poslova naše zemlje, Bisera Turković (SDA), gostovala je na jednoj sarajevskoj televiziji i tom prilikom kritizirala “razmaženu” bosanskohercegovačku sirotinju koja kao da se umara od borbe za državu. Poručila je da “niko ne treba da bude umoran od toga. Niko. Svi mi imamo jako dobar život. Onaj koji ima toplinu u domu, svjetlo, koji ima nešto da pojede, ne može biti umoran. Mislim da smo mi razmaženi.”

Nerazmažena ministrica Turković, koja se u borbi za državu očito nije umorila, vlasnica je pet kuća u BiH te dva stana, u Hrvatskoj i Australiji. Njezina plaća, dok je bila veleposlanica u Kataru, iznosila je oko 9 tisuća maraka, a oko 4 tisuće zaradi na izdavanju nekretnina. Posjeduje dva vozila “Porsche Cayenne” i “Volkswagenov Kombi”. Njezin je sin 2020. godine imenovan za službenika bh. veleposlanstva u Kataru.

Dok se god Turkovićka na ovaj način, po mjeri nacionalizma, bude borila za državu, sirotinja se neće umoriti podržavajući je, dok god ima “toplinu doma, svjetlo i nešto da pojede”. O ostalim luksuzima neće imati kada ni misliti. Šizofrenija sirotinje koja se zgraža nad izjavom ove ministrice ogleda se u činjenici da bez zadrške podržava nacionalizam koji stvara ovakve turkoviće i turkovićke.

21. siječnja: “Pozivaju na ljubav i mir, i istodobno podržavaju politike koje raspiruju mržnju i sukobe”

Fra Drago Bojić, bosanski franjevac, teolog i publicist u intervjuu za portal Bljesak.info govorio je o tome kako kriza u Bosni i Hercegovini može biti i njezina šansa te kako je Hrvatima u BiH najviše štete nanijela politika HDZ-a BiH. Govorio je i o opasnim nacionalizmima u zemlji, ulozi Crkve i vjerskih zajednica…

Na pitanje Glorije Lujanović: Jesu li vjerske zajednice, pa i njeni istureni pojedinci, odgovorne za krizu i sudjeluju li, zapravo, u širenju netrpeljivosti? Gase li ponekad oni koji bi prvi trebali biti zagovornici dijaloga i tolerancije svaku mogućnost za tim?, Bojić je odgovorio: “Nemam dobro mišljenje o djelovanju vjerskih zajednica i njihovih poglavara. Riječ je uglavnom o lažljivim i licemjernim ljudima koji jedno govore, a drugo rade. Pozivaju na ljubav i mir, i istodobno podržavaju politike koje raspiruju mržnju i sukobe. Govore o društvenoj nepravdi, a i sami koriste benefite nepravednih društvenih struktura. Pozivaju ljude na respekt prema drugima, a sami su isključivi prema drugima vjerama i narodima. Dakle, riječ je najvećim dijelom o nevjerodostojnim i potkupljivim ljudima.”

22. siječnja: Vatikan traži oprost

Skandali povezani sa seksualnim zlostavljanima maloljetnika u institucionalnom dijelu Katoličke crkve godinama su tema crkvenih i građanskih medija diljem svijeta. Uglavnom na vidjelo izlaze detalji o zločinima koji su se događali nekoliko desetljeća unazad a institucija ih je prikrivala, želeći sačuvati društveni ugled. Pritisak javnosti i postojanje struja unutar same Crkve doprinijeli su da se sustavno počnu istraživati zločini i pronalaziti odgovorni. Tako je sama Crkva u pojedinim državama, poput Njemačke i Francuske, osnivala komisije koje će objektivno i neovisno istraživati odgovornost pojedinaca u Crkvi za zlodjela, kako bi se utvrdila istina koja se mora iznijeti na vidjelo ponajprije zbog žrtava, dječaka i djevojčica, kojima su pojedini svećenici uništili živote.

Za postojanje ovoga zla unutar institucije odgovorni ljudi su o mnogim slučajevima bili na vrijeme upoznati. Najnoviji je onaj iz biskupije Muenchen i Freising. Sveta Stolica je, nakon što je utvrđena odgovornost nekoliko svećenika za zlostavljanje, izrazila žaljenje te “osjećaj srama i kajanja zbog nasilja nad malodobnicima koje su počinili svećenici”.  U izvješću koje je naručila Katolička crkva, odvjetnici navode da kardinal Joseph Ratzinger, prije nego je izabran za papu, nije učinio ništa kako bi udaljio četvoricu crkvenih ljudi koje se sumnjičilo za spolno zlostavljanje malodobnika. Prema zapisniku s jednog sastanka na kojem se raspravljalo o slučaju zlostavljanja, i sam Ratzinger je bio prisutan. Time bi njegova izravna odgovornost bila neupitna.

I ovog puta je utvrđeno da su u Crkvi postojali ljudi na pozicijama moći kojima je bila važnija izvanjska slika o instituciji od samoga života ljudi unutar iste institucije. Zlostavljanje unutar Crkve je nepojmljivo skandalozno i s činjenice što se prikrivalo evanđeoskim idealom ljubavi i žrtvovanja života za bližnje.

23. siječnja: Dr. Kurdić o kmetovima i aristokraciji

Profesor Islamskog teološkog fakulteta u Zenici dr. Šefik Kurdić održao je predavanje u Gradačcu te se, sukladno ideologiji koju od ranije zastupa, osvrnuo za povijesni položaj kmetova i begova u Bosni s neizbježnom aktualizacijom za današnji društveno-politički trenutak.

Pozivajući se na Safet-bega Bašagića, dr. Kurdić je ustvrdio da prije sto godina u Bosni nije bilo “nijednog uha nevjerničkog, tj. pravoslavnog i katoličkog”. Nakon toga je pojasnio kako su “nevjerničke” uši dospjele do Bosne. Kazao je: “A onda su počeli biti kmetovi ovim begovima i lagano se naseljavali. Prije sto godina niste imali gotovo nikoga ovdje. Odjednom, pogledajte, sad bi oni pola Bosne uzeli. Hajde što bi ovi uzeli pola Bosne, hoće i ovi neku Herceg Bosnu. Zamisli sad, pustiš ga u kuću, ti si bio beg, on ti je bio kmet, sluga, i sad sluga postaje jedan od glavnih ljudi ovdje.” Profesor islamskih nauka, dr. Kurdić je dodao da “musliman može biti samo gazija ili šehid. Kad to znaju, naši dušmani ima da drhte.”

Izražavajući najprije poštovanje osobnosti dr. Kurdića i njegovom znanstvenom opusu, glavni čovjek Islamske zajednice u BiH, reis Kavazović, kazao je da su gornji stavovi uvaženog profesora “historijski netačni, društveno neprihvatljivi i politički štetni. Jedina konstanta Bosne i Hercegovine je njena multietničnost”.

Nikakvih, dakle, posljedica za akademskog radnika koji iznosi povijesne neistine, raspiruje mržnju i huška na nasilje. Očito da sama institucija ovakve “stavove” smatra korisnima i poželjnima, jer doprinose učvršćivanju nacionalizma i nacionalne homogenizacije, a izjave za javnost o “neslaganjima” namijenjene su čuvanju obraza pred “kulturnim” svijetom.

24. siječnja: Stepinac u “paklu”

U pravoslavnoj crkvi sv. Jovana bogoslova u mjestu Bela Crkva u Vojvodini naslikan je lik blaženog kardinala Alojzija Stepinca kako gori u paklu. Jutarnji list piše: “Na zidnoj freski, u lijevoj strani lađe, do ulaska u oltarski prostor, nalazi se velika kompozicija koja prikazuje pakao. U paklu se, u prikazu vatre/lave nalazi lik bl. Alojzija Stepinca, s rukama iznad razine tekućine/vatre.”

Lik blaženog Stepinca ubrzo je obojan u bijelo, a zrenjaninski i beogradski biskupi, Nemet i Hočevar, poslali su poruke u duhu dijaloga i suradnje.

Ova freska je najočitiji primjer kako su diljem Balkana svetinje jedne etnije često pakleni likovi u percepciji one druge.

25. siječnja: Psihoanaliza i kršćanstvo

Ugledni talijanski psihoanalitičar Massimo Recalcati dao je intervju za časopis Famiglia Cristiana. Govorio je o odnosu psihoanalize i kršćanstva u odnosu na izazove s kojima se susreće suvremeni čovjek. Iz intervjua su izabrana dva pitanja s odgovorima.

U obrani čovjeka psihoanaliza i kršćanstvo su danas na istim pozicijama?

Da, zato što dijele temeljne pozicije: otpor arogantnom scijentizmu, fetišizmu proračunatosti koja ga označava, vulgarnom materijalizmu algoritama, ali i otpor konzumerizmu zbog njega samoga, profitu te cinizmu i nihilizmu koji su dio kapitalističkog diskursa. Protiv objektivacije scijentizma i neoliberalne komercijalizacije, psihoanaliza i kršćanstvo suprotstavljaju činjenicu da istina uvijek ima singularno lice i vlastito ime. Ovo je najdublja srž kršćanstva i psihoanalize: na prvo mjesto staviti brigu za ime. Nije toliki problem u tome da se kaže istina, nego je problem što se istina ne čini. Konzumerizam i scijentizam dva su neprijatelja koje ne zanima istina imena. Prvi to čini afirmacijom uživanja bez granica, a drugi redukcijom imena na broj, oduzimajući pojedincu osobnost. Ne govori slučajno prorok Izaija: “Ne boj se, po imenu sam te pozvao.”

Osvrnuli ste se i na ulogu Marije u svojim istraživanjima.

Da. Marija utjelovljuje stvarnu egzistenciju majke, zato što pokazuje da je moguće voljeti dijete znajući da je njegova sudbina već određena i da će završiti na križu. Svako dijete u osnovi nalikuje Marijinom sinu zato što su svi određeni za smrt na križu, odnosno sudbina im je da će biti odijeljeni od majke… Ono što čini figuru majke nije samo iskustvo žrtvovanja, nego darivanja. Majka poučava dijete kako živjeti te kako u jednom određenom smislu umrijeti. Njezina je uloga da dijete prepusti njegovoj vlastitoj sudbini.

---

Jozo Š., polis.ba

---