Polisov retrovizor: Ovdašnji svijet već odavno ne pripada meni

26. veljače: Rasadnik diploma za neobrazovane

Ovih dana se dosta priča o lažnim diplomama koje su se prodavale na brojnim privatnim fakultetima po cijeloj BiH. Pokrenute su i neke istrage protiv odgovornih u nekoliko tih institucija. Vjerojatno ne postoji nitko u BiH tko se s činjenicom da se bez problema kupuju diplome nije pomirio kao s nekom realnošću na koju nije moguće utjecati. Malo je onih koji na taj račun nisu čuli ili ispričali neku šaljivu dosjetku.

Svatko je sve znao, a ponajviše oni koji su takve institucije i stvorili da bi u njima proizvodili neobrazovani podobni i podanički kadar kojim će popunjati javne institucije i biti bez brige za svoju budućnost. Usput se dobro i zaradi.

U bosanskohercegovačkom rasadniku diploma također su birali i kupovali lijenčine i neobrazovani iz susjedne Hrvatske. I njima je sistem omogućio da mogu prevarom doći do mjesta za koja nemaju sposobnosti. Takvih je na tisuće, pišu hrvatski mediji. Ovi su zasigurno među onima koje preplavljuju emocije od ponosa kada čuju povijesni uzvik Franje Tuđmana: Imamo Hrvatsku!

27. veljače: Doći će čas…

U sjajnom autobiografskom romanu Laslo Vegel, mađarski književnik iz Vojvodine, piše: „Ovdašnji svijet već odavno ne pripada meni, a i pitam se postoji li uopće svijet koji mogu smatrati svojim.“ Vegelova Nepokopana prošlost odličan je doprinos razumijevanju duha vremena u kojem živimo.

„Sreo sam“, piše Vegel, „na ulici mlade ljude kojima sam u devedesetima savjetovao ostanak. Požalili su, kažu, što su me poslušali, no ne zamjeraju mi ništa, pozdravili su se sa mnom i rekli da će dalje svojim putem, a ja sam im s neizmjernim grizodušjem pružio ruku silno požalivši u sebi što sam naivno vjerovao da će jednom doći čas kad se polažu računi i kad će sve doći na svoje.“

28. veljače: Gnjavaža s knjigama

Europski statistički ured (Eurostat) objavio je podatak da se BiH nalazi među europskim zemljama u kojima se najmanje troši na kupovinu knjiga.

Za pretpostaviti je da na knjige ne troše ništa oni koji su dobili poslove na odgovornim mjestima na temelju kupljenih diploma ili sređenih ispita. Taj soj ljudi gaji neku posebnu vrstu samouvjerene oholosti i brižno pazi da ga nešto, posebno neka dobra knjiga, ne izbaci iz takvoga stanja. Oni se nerijetko hvale kako su uspješniji od onih koji čitaju i uče. Sposobni su čak do te mjere da im za uspjeh nije potrebna ta gnjavaža s knjigama i čitanjem.

1. ožujka: Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine

Srbi su protiv, Hrvati toleriraju, Bošnjaci slave. Neki govori koje smo čuli kao da su izvučeni iz neke ladice u koju su odloženi prije tri desetljeća, kada ih je netko pročitao prvi put.

Dio ljudi kojima pripadnost određenoj nacionalnoj skupini nije visoko na listi prioriteta zbunjeni su i sa zebnjom sve to gledaju, strahujući za svoju i za budućnost svoje zemlje Bosne i Hercegovine.

2. ožujka: Postslavljeničko raspoloženje

Slavljenička atmosfera je splasnula, ali se još priča o dojmovima s proslave, dijele se fotografije i videozapisi. Posebno je tužno gledati izmanipuliranu djecu koja recitiraju šund stihove o bezvrijednosti života naših ljudi koji su se odselili iz BiH i u kojima ih se poziva na povratak, jer je u Bosni lijepo.

Ako su odrasli već htjeli „iskoristiti“ djecu, mogli su im onda napisati neke stihove koji bi se dotakli razloga zašto ljudi masovno bježe i zašto ta ista djeca neće imati budućnosti u lijepoj Bosni ukoliko se nešto bitno ne promijeni. A možda i nije prilično da svečarsku atmosferu narušavaju teme koje su povezane s realnošću.

3. ožujka: Bezgrešno stanje raspadajućeg društva

Jedna je škola na području gdje se nažalost uglavnom s ravnodušnošću gleda na BiH i njezinu budućnost, proslavila Dan škole. Kako to posvuda i biva, djeca su pripremila prigodni program za roditelje i druge zainteresirane. Nastavnici su djecu pripremili da izvedu dramski komad kroz koji prije svega progovara njihova, roditeljska i učiteljska, malograđanska i manipulatorska suština, puna predrasuda prema zlim zapadnim društvima u kojima ne postoje nikakve vrijednosti. Roditelji su se smijali i pljeskom odobravali dok su mali junaci na pozornici ismijavali vrijednosti Sodome i Gomore u kojima je normalno muško i muško, žensko i žensko.

Kroz izmanipuliranu djecu progovara mentalitet mjesta, kojem se i škola posve prilagodila, u kojem je primitivizam postao kultura. Odlika je takvog mentaliteta da nema moralnih dilema o samome sebi i da ismijava sve što je drukčije. Gdje nema barem malo sumnje u sebe, ondje nema ni pomoći. U takvom kontekstu roditeljima i odgajateljima mladih ne predstavlja izazov suočiti se primjerice s pitanjem zašto barem polovica mladih u toj sredini konzumiraju drogu i tko su toj njihovoj djeci autoriteti kojima se dive i koje nastoje oponašati. Lakše se smijati nemoralu u Njemačkoj i živjeti u iluziji moralne superiornosti negoli istini pogledati u lice. Možda će ovoj bistroj djeci ipak biti malo lakše nego generacijama koje su sjedile u njihovim klupama, jer će im ovi pomoći kad budu odlazili u zemlju bez vrijednosti da se bolje i brže snađu.

4. ožujka: Zlo u tamnoj noći

Po internetu kruži video snimka vlasnika privatne ruske vojne kompanije Wagner čiji vojnici slamaju otpor braniteljima ukrajinskog grada Bahmuta. On snima mrtva tijela ukrajinskih vojnika, potom kako njegovi vojnici zatvaraju improvizirane sanduke u koje su ih stavili te ih potom tovare na vojni kamion. Slažu ih poput drvenih trupaca, namještajući ih tako da ostane što je moguće manje praznog prostora. Dva sanduka stavljaju sa strane, da se iskoristi sav prostor. Kamion se zatvara. Odvoze ih, vjerojatno, u neku već pripremljenu masovnu grobnicu.

Snimka je nastala u noći. Jezivi zločinački posao obavljen je uz pomoć svjetiljki. Majke, supruge, djeca čeznut će da barem saznaju gdje počivaju kosti njihove djece, muževa, očeva.

---

Jozo Š., polis.ba

---