Polisov retrovizor: Otkud snaga Immaculeei Ilibagiza da oprosti ubojici svoje obitelji?

14. kolovoza – Povorka ponosa u Sarajevu

U Sarajevu je održana treća Povorka ponosa pod sloganom „Otpor s margine“. Pripadnici LGBTI populacije prošetali su ulicama glavnog grada kako bi upozorili javnost na probleme, nasilje i diskriminaciju s kojima se, zbog spolne orijentacije, suočavaju u svakodnevnom životu.

Članica Organizacijskog odbora bh. povorke ponosa, Lejla Huremović je upozorila na istraživanja prema kojima se „u BiH u velikoj mjeri krše prava, a svaka treća LGBTI osoba doživjela je neku od vrsta nasilja i uznemiravanja, dok je svaka druga osoba doživjela diskriminaciju na poslu, u školi, kao i u obitelji jer postoji mnogo nerazumijevanja“.

Kao odgovor na ovaj događaj, inicijativa „Iskorak“, na čijem je čelu teolog Sanin Musa, organizirala je prosvjed nazvan „Anti LGBTI“, pod sloganom „Protest ponosa i časti“. Ova skupina je ustvari iskoristila svoje „demokratsko“ pravo da bi upozorila kako LGBTI populacija ne može imati prava što ih oni imaju. Komentari po društvenim mrežama i opće destruktivno i mrzilačko raspoloženje velikog dijela stanovništva prema ovoj populaciji svjedoče da LGBTI osobama u BiH predstoji duga borba za temeljena ljudska prava. Možda je to pitanje u SAD-u i nekim drugim državama djelomično stvar ideološkog nadmetanja, ali u BiH se zasigurno radi o čistoj borbi za dostojanstven i slobodan život.

Sudionike povorke, miroljubive muškarce i žene koji se u okviru demokratskog društva bore za svoja prava, štitilo je više od tisuću policajaca.

15. kolovoza – Talibani ponovno na vlasti u Afganistanu

Nakon što se vojska SAD-a i saveznika povukla iz Afganistana, Talibanima je bilo dovoljno tek nekoliko dana da bez borbe zagospodare velikim dijelom ove zemlje i njezinim glavnim gradom Kabulom. Sudeći prema scenama evakuacije diplomatskog osoblja iz Kabula te kaosu koji se stvorio na aerodromu, nije se očekivalo da će uspjeh Talibana biti tako munjevito brz. Talibani su odmah najavili uvođenje šerijata koji podrazumijeva – osobito ovaj u njihovoj varijanti – diskriminaciju, nasilje i teror nad osobnom slobodom, posebno prema ženama i nemuslimanima. Bježeći od tog terora, rijeke ljudi će uskoro poteći prema europskim zemljama.

Osim na vrijednostima tribalističke paštunske tradicije (uglavnom su pripadnici naroda Paštuni), Talibani su odani fundamentalističkom tumačenju islama, tzv. deobandizmu, koje se pojavilo u 19. stoljeću u Indiji, a kao odgovor na britansku okupaciju i strah od modernističkih utjecaja. Ovaj fundamentalistički pokret, kao i mnogi slični njemu, održao se uglavnom zahvaljujući podršci Pakistana i bogatih zaljevskih monarhija, a za svoje geopolitičke interese su ga iskorištavali SAD i SSSR.

Ovaj dan će ostati upamćen u suvremenoj povijesti svijeta po tome što je jedna fundamentalistička organizacija, kojoj je modus operandi terorizam, preuzela kontrolu nad državom od skoro 40 milijuna stanovnika.

16. kolovoza – Posljednji Židov u Kabulu

Zabulon Simantov (61), posljednji Židov u Afganistanu, izjavio je da ne želi napustiti zemlju i da će ostati brinuti se o sinagogi i biti nit koja povezuje današnje Židove s njihovom poviješću u ovoj zemlji koja je starija od dva milenija.

Ovaj prodavač tepiha i nakita živi u sinagogi, koju je sam obnovio, u središtu Kabula. Bez njegovih napora sinagoga bi se srušila, što bi značilo i nestanak posljednjeg traga židovske prisutnosti.

Osim židovske, i brojne druge manjine u Afganistanu su zabrinute za opstanak, napose kršćanska. Talibani su već najavili da će „doći po njih“. Žalosti činjenica što se gotovo ni jedan glas vodećih muslimana u BiH nije usprotivio teroru nad manjinama u Afganistanu niti je jasno i nedvosmisleno osudio talibansku ideologiju.

17. kolovoza – Zar je sramota jesti na plaži?

Najviša i vrhovna vrednota kapitalističkog svjetonazora je – profit. Vrednuje se prema načelu isplativosti. Onaj tko ostvaruje veću zaradu i može više potrošiti, posvuda je dragocjeniji i poželjniji, a opet posebno na turističkim mjestima. Ideal je ona osoba/turist koji puno troši.

Može se donekle razumjeti takvo mišljenje onih koji žive od turista i želju države koja ubire poreze, ali je u najmanju ruku čudno čitati tekstove i komentare u kojima se mnogi zgražaju nad obiteljima koje ponesu nešto pojesti na plažu (nastranu oni koji pretjeruju i nose stolove na plažu!). To je prije svega sramota za državu u kojoj pošteni muž i žena, čak i ako su oboje zaposleni, vrlo rijetko mogu otići s djecom ručati u restoran. Možda bi im zbog toga trebalo uskratiti uživanje u prirodnim blagodatima koja su svima zajednička, osim što ih se javno pokušava ismijati i prikazati primitivcima?

18. kolovoza – Domovinski pokret (DP) i ‘mali nevini čovjek čista srca’

Treća po snazi politička stranka u Hrvatskoj, Domovinski pokret, ovih dana se raspada. Prije nešto manje od mjesec dana, predsjednik i jedan od osnivača stranke, Miroslav Škoro podnio je neopozivu ostavku. Od tada ne prestaju međusobne optužbe za kriminalne i nemoralne radnje među najistaknutijim članovima pokreta koji je sam za sebe tvrdio da je treća politička opcija u Hrvatskoj koja će isključivo služiti interesu naroda.

Upućeniji su odmah znali, a sada je postalo svakome jasno da se tu radi(lo) o interesnoj skupini prevrtljivih tipova koji su našli pukotinu da se probiju na političku pozornicu te da prigrabe moć i materijalnu korist. Zanimljivo je čitati komentare razočaranih članova „s terena“ i glasača koji se čudom čude da se takvo nešto može dogoditi ljudima koji su do jučer bili njihove političke zvijezde. Moglo se čuti kako su Miroslav Škoro i njegovi najbliži suradnici razočarali i izdali „male nevine ljude čista srca koji su im vjerovali“.

Možda i glavni problem ovoga svijeta ponajprije leži u tim „malim nevinim ljudima čista srca“ koji se u pravilu daju zavarati zavodničkim obećanjima manipulatora.

19. kolovoza – Otkud snaga Immaculeei Ilibagiza da oprosti ubojici svoje obitelji?

Ovoga je ljeta Imakulee Ilbagiza, preživjela genocid u Ruandi, i svjetski poznata govornica o vjeri, nadi i praštanju, predstavila je svoju knjigu „Ostavljena da svjedoči“ u nekoliko bh. gradova (Livno, Trebinje, Banja Luka) i govorila je o paklu kojeg je prošla tijekom rata u Ruandi, o iskustvu susreta s Bogom u teškim mukama te o milosti opraštanja koje je kasnije iskusila.

Beogradski web portal teologija.net napravio je kratki osvrt na knjigu Immaculee Ilbagiza. Dio teksta:

Imakule je genocid u svojoj otadžbini, nad narodom kome pripada (Tutsi), preživjela boraveći tri mjeseca u kupatilu dužine i širine jedan metar, sa još sedam žena. Nisu se pomjerale, razgovarale, niti su tješile jedna drugu. Jedino oruđe koje je imala kod sebe bila joj je krunica (Ruanda je većinski katolička zemlja), koju joj je poklonio otac. I Imakule je, u nemogućnosti da traži pomoć, vrišti i izloži se ubicama ne bi li na taj način okončala agoniju (jer to bi značilo i smrt ostalih sastradalnica u kupatilu), sa sviješću da je njena brojna porodica teško mogla da pronađe još jedno takvo sklonište, pronašla Boga.

I o tome se, zapravo, radi u knjizi. O specifičnom, ličnom susretu sa Bogom u minijaturnom toaletu okruženom ubicama. O okretanju svijesti od ovoga gdje smo (jezivog, malog kupatila u konkretnom slučaju) ka vječnosti, i o smrti kao jedinoj izvjesnosti sa kojom je, kako svjedoči Imakule, moguć suživot.

Preživjela je i ostala sama. Bog sa kojim se zbližila u skrovištu postao joj je jedina bliska ličnost.

Nakon rata Imakule je tražila susret sa ubicom svoje porodice i na očigled i užas stražara koji joj je doveo ubicu, oprostila mu.

Immaculee Ilibagiza je u patnji doživjela snažno iskustvo Božje blizine i to ju je učinilo postojanom svjedokinjom nade jednog novog humanog i nenasilnog svijeta. Možda nada ovoga svijeta leži upravo u opraštanju.

20. kolovoza – Na Madagaskaru djeca umiru od gladi

Salezijanac Jean Chrysostome, jedan od utemeljitelja udruge SOS Toliara, upozorio je da je na jugu Madagaskara, jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta, najstrašnija suša u posljednjih 40 godina donijela glad i očaj. Uzgoj riže i kukuruza posljednjih je godina smanjen za 60%. UNICEF upozorava da pola milijuna djece mlađe od pet godina tamo sada trpi nedostatak hrane.

Sve više stanovnika juga Madagaskara u međuvremenu ovisi o humanitarnoj pomoći koja ni približno nije dostatna. Stanje koje se pogoršava iz godine u godinu vjerojatno je povezano s klimatskim promjenama, rekao je salezijanac, dodajući da su Ujedinjeni narodi i naveli Madagaskar kao zemlju koja će se zbog klimatskih promjena prva suočiti s nedostatkom hrane, prenosi ika.

Madagaskar je afrička otočna država koja se također suočava s naglim rastom broja stanovnika, visokom stopom neobrazovanih te korumpiranom vlašću koja služi stranim kompanijama u eksploataciji i krađi prirodnih bogatstava. O nevoljama ljudi na Bliskom Istoku barem se javno priča i pojedine države i organizacije pomažu barem dijelu unesrećenih, dok su, s druge strane, Madagaskar i cijela Afrika potpuno zaboravljeni i napušteni, ostavljeni da umiru od gladi i skapavaju od žeđi. Madagaskar je samo jedan u nizu podsjetnika da su temelji današnjega svijeta postavljeni na nepravdi.

---

Polis.ba, Jozo Š.

---