Polisov retrovizor: Mogu li muslimani i kršćani živjeti zajedno u BiH?

8. rujna: Smrt kraljice Elizabete i probuđene traume koloniziranih

Umrla je Elizabeta II, kraljica Ujedinjenog kraljevstva i 14 drugih zemalja Commonwealtha. Njezina je smrt ubrzo postala top vijest svih svjetskih medija. Medijski prostor odjednom je postao zatrpan detaljima vezanim za ustoličenje novog kralja, Charlesa, njezinom sahranom, brzojavima sućuti kraljevskoj obitelji iz cijeloga svijeta. Prenose se reakcije političkih lidera, intelektualaca, običnog svijeta… Gubitak je to, opći je sud, za Britaniju podjednako kao i za cijeli ljudski rod.

Oni koji nisu emotivno doživjeli odlazak s ovog svijeta ove 96-godišnje starice i to su javno izrazili, morali su se suočiti s kritikama i uvredama. Sarajevski list Dnevni avaz na svojem je portalu čak posvetio tekst nekolicini tih „bezosjećajnih“ ljudi koji ne razumiju povijesni trenutak i ne priznaju zasluge za svijet britanske kraljice.

Britanske novine The Guardian ipak su se potrudile dati prostora drugačijem mišljenju o povijesnoj ulozi Njezinog veličanstva. Afua Hirsch objavila je tekst o kraljičinoj povijesnoj ostavštini u zemljama koje je britanska kruna bila kolonizirala. „Zločini krase njezinu krunu“, piše Hirsch. Spominje stradanje ljudi od nasilja koje je nanijela njezina vlada u Keniji, zatim ožiljcima genocida u Nigeriji, ropostvu diljem Afrike… Zbog britanske krune osjećaju se i danas traume diljem svijeta. Kraljica se nikad nije pokajala za zla koja su pripadnici njezinog naroda počinili svuda po svijetu.

Britanska kraljica bila je simbol moći Velike Britanije, a mnoge privlači moć na takav način da im oduzima snagu kritičkog razmišljanja. Još više ako je moć povezana s glamurom i raskošima.

9. rujna: Pobjedit će SDA, la ilahe illallah

Dvojica interpretora Kur’ana, mevluda, ilahija i kasida iz Kiseljaka, Faris Berbić i Abdusamed Šljivar, otpjevali su ilahiju posvećenu stranci SDA i njezinom lideru Bakiru Izetbegoviću. Ilahija, muslimanska sveta pjesma kojom se isključivo veliča Božja moć i iskazuje ljubav prema njemu, je poslužila da bi se prema Izetbegoviću iskazao servilan odnos i pružila mu se podrška. Dvojica mladih interpretatora svetih tekstova, jedan sin imama džamije na Gromiljaku, pjevaju u melodiji karakterističnoj za ilahije: glasajte za Bakira La ilahe illallah, pobjedit će SDA La ilahe illallah.

Teško je razumjeti da je moguć ovako brutalan način zloupotrebe religije, ali je ipak „razumljivo“ jer se radi o kontinuitetu odnosâ, svojevrsnoj simbiozi, između vjerskih zajednica i pojedinih (nacionalističkih!) političkih stranaka. Ovako vidljivo upadaju u uči samo kada prestanu bili dobri glumci da im agenda nije zajednička.

10. rujan: Heretik Šešelj dobio crkveno odlikovanje

Eparhija novogračaničko-srednjozapadnoamerička Srpske pravoslavne crkve dodijelila je odličje Svetog vladike Mardarija vođi radikala Vojislavu Šešelju, priopćila je Srpska radikalna stranka.

Visoko crkveno odlikovanje Šešelju je u ime vladike Longina dodijelio vladika Irinej, koji je rekao da mu je “pripao dio časti i ugodna dužnost da u ime cijenjenog vladike Longina uruči ovo divno odličje u ime divnog Božjeg tješitelja, sveca, našeg gotovo suvremenika, Svetog brata Mardarija”.

Šešelj je izrazio kako mu je zadovoljstvo i čast “kao nedostojan” primiti ovo visoko crkveno odlikovanje. Kazao je kako je, dok je boravio u Americi, Kanadi i Australiji, zatekao Srbe tamo “podijeljene, zavađene krvlju i nožem. Pokušao sam, na svakom mjestu gdje sam ostao, prevladati ovaj rascjep, ujediniti crkvu i imao sam dosta uspjeha.“

Vojislav Šešelj je 2018. osuđen na deset godina zatvora od strane Haškog suda zbog poticanja na progon, deportaciju i prisilno raseljavanje Hrvata u vojvođanskom selu Hrtkovci 1992. godine. Poznat je kao najistaknutiji ratni huškač i sijač mržnje na prostoru bivše Jugoslavije. Ovo je drugo odlikovanje SPC-a ovom ratnom zločincu. Srbijanska aktivistica za ljudska prava Aida Ćorović rekla je beogradskim medijima da SPC odavno „nije verska, već par excellence politička organizacija. Ona preuzima ulogu kišobrana za najgore pojave i ljude u ovoj zemlji. Na duže staze, SPC će biti grobar Srbije, u to sam sada sasvim sigurna.“

Valja spomenuti kakao je prije nekoliko godina Vojislav Šešelj gostovao kao „pradavač“ u jednom rijaliti šou i tom prigodom tumačio da Isus Krist nije Bog i da Duh Sveti nije Bog. Ni ta najveća hereza iz kršćanske perspektive nije bila prepreka SPC-u da ga „prepozna“ i odlikuje, jer izgleda da ciljevi te vjerske institucije nisu nebeski (duhovni) nego zemaljski, i to oni najprljaviji. Dok je stavljano odličje Šešelju oko vrata, desetak okupljenih klerika SPC-a uzvikivao je „aksios“, što u prijevodu s grčkog znači – „dostojan“.

11. rujna: Novo krvoproliće u Gorskom Karabahu

U regiji Gorski Karabah ponovno je iznenada buknuo sukob između Armenije i Azerbajdžana. Poginulo je skoro 200 vojnika na obje strane. Obje se strane međusobno optužuju za eskalaciju. A za de-eskalaciju je zadužena Rusija jer se na tom području nalaze tisuće njezinih vojnika u mirovnoj misiji. Rusija također ima vojne baze po Armeniji, ali i dobre odnose s Azerbajdžanom. Analitičari vjeruju da Azerbajdžan nastoji iskoristiti slabosti Rusije koje se ovih dana očituju u njihovoj agresiji na Ukrajinu. Turska, koja je ranije izvršila genocid nad Armencima i protjerala ih sa svog današnjeg teritorija, otvoreno i agresivno i sada podržava njihovo istrjebljenje iz ove planinske regije.

Korijeni sukoba na Gorskom Karabahu pustili su se još u vrijeme Sovjetskog Saveza. Ova je regija, dom Armenaca preživjelih turski genocid, pripala Azerbajdžanu kao autonomna pokrajina, a nakon raspada SSSR-a de jure je ostala u ovoj državi, a de facto izdvojena iz nje. Pokrajina je postala središte duhovnog života Armenaca i mjesto koje ih veže uz očuvanje identiteta te time polažu na njega povijesno pravo, dok Azerbajdžan smatra da je ovo teritorij koji pravno pripada toj državi. Ovaj naizgled nepomirljiv odnos prema Gorskom Karabahu odavno se smatra zamrznutim konfliktom koji s vremena na vrijeme bukne i odnese stotine i tisuće života. Pregovori i kompromisno rješenje se za sada i na jednoj i drugoj strani smatraju izdajom. Bilo kakav dogovor s drugima narodom (slično kao i u BiH) je neprihvatljiv i izdajnički čin.

12. rujna: Izložba muznih krava, ovce pramenke i sajam Vlašićkog sira

U mjestu Gostilj na Vlašiću organiziran je sajam muznih krava, ovce pramenke i sajam Vlašićkog sira. Vlašićki stočari predstavili su najbolje jedinke iz stada ovaca i krda goveda. Dodijeljene su nagrade za najbolje jedinke i za najkvalitetniji sir. Stočarima je to bila prilika da se podruže i razmjene iskustva, jer rijetke su prilike kad imaju vremena za susrete.

Generalno raspoloženje među našim stočarima ove je godine na malo višoj razini nego prethodnih godina. Cijene mesa i sira su znatno više. Ali su gotovo svi složni da je ova grana poljoprivrede na samrti.

Mate iz sela Ovčarevo pokraj Travnika priča da je on jedan od trojice zadnjih stočara iz toga sela, koje je nekad bilo poznato po uzgoju ovaca i sira. Težak i neisplativ posao razmjerno uloženom truda te osjećaj odvojenosti i izopćenosti od svijeta razlog su zašto je Ibrahim iz travničkog sela Maline svome sinu savjetovao da se ne bavi ovim poslom i da se time prekine njihova višestoljetna tradicija ovčarstva. Kaže da je otišao najprije u Hrvatsku raditi, a sada je u Sloveniji. Na Vlašiću su nekada, tvrde Mate i Ibrahim, pasla stotina stada ovaca, a danas ih je manje od pedeset. Oni sebe vide kao posljednju generaciju, ako se netko mlađi i odluči na ovaj posao, bit će to izuzetak.

Stočarstvom će se uglavnom baviti pojedini tajkuni koji su bliski vlasti i koji će od države dizati velike poticaje i tako se bogatiti. Oni koji su iz ljubavi htjeli raditi ovaj posao, kojima nije bio problem da im kiša i sunce ostavljaju duboke tragove na licu, desetljećima su uništavani od države, imali su male poticaje, a svoje proizvode su teško mogli prodavati, jer se pogodovalo uvoznom lobiju. Cijene proizvoda ove godine su nešto više upravo zato jer tajkuni nisu imali priliku uvoziti toliko jeftinog starog mesa kao ranije. Teško da ova okolnost može probuditi nadu u bolje u ovoj poljoprivrednoj grani u BiH.

13. rujna: Mogu li muslimani i kršćani živjeti zajedno?

Osvrćući se aktualni političko-društveni kontekst, član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Milorad Dodik iznio je svoje uvjerenje da je „BiH primjer kako hrišćanska  i muslimanska zajednica ne mogu naći koegzistenciju. Svaki pokušaj na planetu da se upravlja ovakvim razlikama na svijetu je propao. Nema nijednog primjera da je uspio. Zato BiH ostaje zarobljena u stalnim neuspjelim pokušajima imaginacije.“

Tolike godine nacionalističkog „duha“ koji se društvom širi i po dubini i po širini, na koncu neminovno dovodi do toga da pojedini lideri mogu mirne duše izjaviti kako zajednički život nije moguć, usput napominjući da nigdje na svijetu to nije moguće. Uz silne aktualne probleme u mnogim dijelovima svijeta te brojne bolne primjere iz prošlosti, jedini put napretka i prosperiteta za carstva, države, gradove… bio je u onim razdobljima kada su bili otvoreni za druge, kada se njegovala koegzistencija i poštivala sloboda. Tako je i danas, otvorena društva neminovno su prosperitetnija.

Naši vodeći političari, među kojima Dodik prednjači barem po izjavama, osim što su korumpirani, antihumani i anticivilizacijski, pokazuju da su (a što za posljedicu ima i ovo prethodno) duhovno potpuno zapušteni. Religije kojima nominalno pripadaju, prikazuju s neljudskim licem, da ne kažemo odvratnim. Kao da u srcu tih religija nije vjera u jednoga Boga koji je stvoritelj svakog čovjeka i zemlje na kojoj živimo! Posljedično: svi smo u duhovnom smislu, u dubini, braća jer su nam iskon i krajnji cilj u Stvoritelju.

Duhovni autoriteti u BiH nisu marili za ovu Dodikovu izjavu, kao ni za gomilu drugih koje izlaze iz usta političara. Nacionalistička ostrašćenost uvela je blasfemiju u javni i politički život, unakazila je vjeru i otrovala duše mnogih. Gdje god postoje „oni“ tu je duhovna bolest nacionalističke ideologije, vjera je pak ondje gdje postojimo samo „mi“. Vjera da smo svi jedno, da smo svi „mi“ je preduvjet za granju zdravog i prosperitetnog društva. U našem društvu nažalost pušu neki drugi vjetrovi, sve se više kidaju spone zajedničkog života koje su stoljećima bile nešto prirodno i samorazumljivo. Na vodećim mjestima je sve manje bogobojaznih, a sve više bahatih kojima upravljaju volja za moć i nagon za vladanjem. Boga se ne boje, jer u njega ne vjeruju, a ni pravne države jer su sve institucije sebi podredili; ne boje se ni naroda jer su mu, uz pomoć vjerskih institucija, unakazili dušu.

14. rujna: Papa u Kazahstanu, „neka sveto ne bude oslonac moći“

U drugom danu apostolskog putovanja u Kazahstan, Papa Franjo je govorio na Sedmom kongresu poglavara svjetskih i tradicionalnih religija, koji se održao u Nur-Sultanu, glavnom gradu te zemlje. Vatikanski mediji prenose da su za okruglim stolom zajedno s Papom sjedili imami i patrijarsi, rabini i budistički redovnici, muftije i diplomati te predstavnici međunarodnih organizacija: njih stotinjak, iz 50 zemalja. Prije otvaranja Kongresa pomolili su se zajedno, u tišini, svatko na svom jeziku i prema svojem vjerovanju.

Papa je, među ostalim, kazao:

Nikada ne opravdavajmo nasilje. Ne dopustimo da sveto bude instrumentalizirano od profanoga. Neka sveto ne bude oslonac moći i neka moć ne bude oslonac svetosti.
Očistimo se od presumpcije pravednosti i ne mislimo da od drugih nemamo što naučiti. Oslobodimo se ovih uskih i pogubnih shvaćanja koja krutošću, ekstremizmom i fundamentalizmom vrijeđaju Božje ime i profaniraju ga mržnjom, fanatizmom i terorizmom, unakazujući također i sliku čovjeka.

Papa je u dubokom uvjerenju kazao da smo svi sinovi i kćeri istoga Neba te da svijet od nas, od vjernika, očekuje autentičnu religioznost. U tom smislu je citirao i stih poznatog domaćeg pjesnika Abaia (1845-1904): „Kakva je ljepota života ako se ne ide u dubinu?“ Papa je kazao da otajstvo beskonačnog, koje nas nadilazi i privlači, podsjeća da smo stvorenja, da nismo svemogući i da putujemo istom nebeskom cilju. Ta zajednička priroda stvara „zajedničku vezu, autentično bratstvo“. Stoga autentična religioznost može utažiti žeđ ljudi za mirom i žeđ za beskonačnim koja je u srcu svakog čovjeka. Potom je govorio o značenju vjerske slobode, o izazovima s kojima se čovječanstvo susrelo tijekom pandemije, o miru i dijalogu… Na koncu je Papa uputio apel da se ulažu sredstva u obrazovanje a ne u naoružanje.

Iako je Papa Franjo poglavar Katoličke crkve i jedan od najvećih moralnih autoriteta današnjice, njegov govor o zloupotrebi religije, nužnosti dijaloga iz vjere, nužnosti stvaranja bratstva među svim ljudima…, nije naišao na odjek u našem društvu, iako je zadnjih mjeseci u javnom prostoru sve veće gomilanje mržnje i netrpeljivosti.

---

polis.ba, J.Š.

---