Polisov retrovizor: Lica nostalgije

22. siječnja: Fundamentalizam i kraj svijeta

Ruski patrijarh Kiril: (…) Ta želja da se porazi Rusija danas je dobila, kao što znamo, vrlo opasne oblike. Molimo se Gospodinu da prosvijetli te luđake i pomogne im da shvate da će svaka želja za uništenjem Rusije značiti kraj svijeta. (…)

Čečenski vođa Ramzan Kadirov: (…) Kao što je rekao naš predsjednik Vladimir Putin, koja je svrha opstanka svijeta ako Rusija nestane? Ne želimo da ovi vragovi žive da bismo mi izginuli. Mi idemo u raj, a oni u pakao. (…)

Ruski patrijarh Kiril zadnjih dana daje sve snažniju i otvoreniju podršku predsjedniku Vladimiru Putinu i sve češće izopačenom teološkom argumentacijom pokušava opravdati rusku agresiju na Ukrajini. Rat i agresiju opravdava kao čin borbe protiv zle zapadne izopačenosti čiji je krajnji cilj uništenje Rusije.

Ratoborni čečenski vođa i Putinov aktivni učesnik rata u Ukrajini, Ramzan Kadirov pak smatra da je svijet besmislen ako Rusija ne bude više postojala.

I jedan i drugi eventualni pad Vladimira Putina vide kao kraj Rusije i smatraju da je to dovoljan razlog da cijeli svijet više ne postoji.

Sredstva kojima se svijet može uništiti nalaze se u rukama luđaka i fanatika, koji čak vjeruju da nemaju što izgubiti jer ih – kao rezultat borbe protiv zla na ovom svijetu – čeka mjesto u raju. Vjerski se fundamentalizam i ovoga puta pokazuje kao jedan od glavnih problema ovoga svijeta.

23. siječnja: Mirotvorci izdajnici

Kao odgovor na rusku agresiju, čelnici zapadnih zemalja traže način da što boljim i efikasnijim oružjem opskrbe ukrajinsku vojsku da bi se oduprla ruskim snagama. U američkoj vojnoj bazi Ramstein održan je sastanak najviših vojnih i političkih predstavnika NATO saveza na kojem se razmatralo o slanju novog razornijeg naoružanja ukrajinskoj vojsci. O mirovnim pregovorima se ništa ne priča. Pojedini rijetki glasovi koji se odvaže govoriti o miru odmah se proglašavaju izdajnicima i onima koji su se svrstali na „mračnu stranu povijesti“. Prema novim kriterijima, mirotvorstvo znači zalaganje za što više rata i krvoprolića te podupiranje puta koji ljudski rod vodi prema rubu provalije.

Martha Gellhorn (1908-1998), književnica i izvjestiteljica s ratišta donijela je u knjizi Lice rata (London 1959) mnoga svjedočanstva o tome kako rat pogađa pojedinačne osobe, da se u njemu nevini brutalno uništavaju i pate. „To je sve što imam kazati i to stalno govorim. Oni koji nisu izravno pogođeni ratom ponašaju se kao da je rat neki božanski čin kojeg nije moguće izbjeći; ili se rat u drugim mjestima uopće ne uzima u obzir.“

24. siječnja: Dva lica nostalgije

Jedan od uglednijih angažiranih intelektualaca u Italiji, psihoanalitičar po struci, Massimo Recalcati nedavno je objavio novu knjigu posvećenu nostalgiji (Svjetlo ugaslih zvijezda). Tim je povodom dao intervju jednom časopisu za kulturu u kojem je govorio o glavnim idejama knjige.

Govori da postoje dva glavna oblika nostalgije. Prvi je nostalgija-žaljenje. To je ožalošćenost zbog nemogućnosti da se vrati ono što se nekada imalo: mladost, prva ljubav, kuća, tjelesna snaga, itd. Radi se o neutješnoj žalosti koja život drži u prošlosti. Ima jedna scena u evanđelju gdje se radi upravo o tome, kada Isus govori mladiću koji je izgubio oca da gleda naprijed te da pusti da „mrtvi pokapaju mrtve“. Drugi oblik nostalgije nalikuje na posjet. To je nostalgija-zahvalnost. U ovim slučajevima prošlost nas posjećuje i donosi svjetlo, podsjeća nas ne na nešto što je umrlo i što je nemoguće imati, nego na svjetlo koje smo proživjeli i iz kojeg možemo izvlačiti snagu za život. Nostalgija služi životu, a ne smrti.

Nostalgija –  grč. nóstos: povratak (kući); álgos: bol. Povratak sjećanjem u prošlost i osjećaj boli zbog nečega/nekoga. Kod nas pak postoji neka vrsta nostalgije za nečim što nikada nije postojalo. Mnogi u našem društvu žive u nekoj boljoj prošlosti, vezuju se čak za događaje iz srednjeg vijeka ili još starije koje je za potrebe nacionalističke homogenizacije iskonstruirala nacionalistička mitomanska elita. Bijeg u prošlost postaje zaklon pred strahom od sadašnjosti.

25. siječnja: Nova državna vlast

Bosna i Hercegovina je dobila Vijeće ministara, odnosno državnu vladu. Sačinjavaju je: SDND Milorada Dodika, HDZ Dragana Čovića te šest stranaka okupljenih oko SDP-a BiH Nermina Nikšića. Prethodni saziv ovog izvršnog organa državne vlasti bio je najgori od samostalnosti države. Nije se uradilo gotovo ništa. Sada postoje obećanja i neki potpisani sporazum koalicijskih partnera kojim se obvezuju da će, u skladu sa svojim ovlaštenjima, truditi se oko poboljšanja životnog standarda ljudi te da će raditi na jačanju institucija sistema.

Najjači opozicijski glasovi novoj vlasti su dvije nacionalističke stranke Stranka demokratske akcije (SDA) i Demokratska fronta (DF). Upravo je mogućnost da se ove dvije stranke izbace iz vlasti barem na državnoj razini proizvela neke pozitivne učinke. Splasnule su nacionalističke tenzije i čini se da bi bh. društvo moglo ući u nešto mirniju fazu u kojoj će se staviti naglasak na ono oko čega je moguć dogovor te posebno na socijalna pitanja. Mali tračak optimizma u novoj vlasti drže budnim čelnici SDP-a BiH i Naše stranke, Nermin Nikšić i Edin Forto. Od ostalih bi bilo prenaivno nadati se bilo čemu pozitivnom.

26. siječnja: Prešućeni zločini

Prije trideset godina (1993) u malom selu Dusini, na periferiji zeničke općine, ubijeno je deset zarobljenih civila, devetoro Hrvata i jedan Srbin. Čak petero iz obitelji Kegelj. Neki su okrutno mučeni prije ubojstva. U selo više nikada nije vratio ni jedan Hrvat i Srbin, niti je ijedna uništena kuća obnovljena. Za zločin je odgovarao samo jedan od izvršitelja. Nikada se nije razjasnila njegova pozadina.

I većina drugih zločina koje su počinili pripadnici Armije BiH na području zeničke, viteške, kakanjske, travničke općine nisu završili sa sudskim epilozima i kažnjavanjem izvršitelja i nalogodavaca. Zločini koje su počinili pripadnici HVO-a srećom su uglavnom procesuirani te su izvršitelji i nalogodavci kažnjeni.

Na ovaj način, osim nepravde prema nevinim žrtvama i njihovim obiteljima, osjećaj ogorčenja zbog nepravde ukorjenjuje se sve dublje među Hrvatima u srednjoj Bosni koji su se cijelo vrijeme opirali ovom bratoubilačkom krvavom sukobu s Bošnjacima. A to je dalo zamaha bošnjačkom nacionalizmu da se predstavlja kao moralno superiorniji jer njegovi heroji nemaju sudskih presuda. Ova nepravda ide u prilog nacionalistima s obje strane. Institucije hrvatskog naroda u BiH nisu ništa učinile da se ovi zločini istraže i rasvijetle, da ih se komemorira na human način. HDZ BiH koristi ova stradanja jedino u svrhu vlastite političke propagande.

27. siječnja: Zlato Aleksandra Vučića

Iako je po ustavu Srbije glavni nositelj izvršne vlasti Vlada te zemlje, njezin predsjednik krši Ustav vlastite zemlje i drži sve poluge vlasti i odlučivanja u svojim rukama. Ovo političko čedo ratnog huškača Vojislava Šešelja na vlast je došao obećanjem da će zadržati Kosovo u sastavu Srbije.

Ovih dana je postalo jasno da ne samo da od toga neće biti ništa, nego da će on sam u ime Srbije morati priznati Kosovo, ako ne formalno, onda u praksi (u UN-u i drugim institucijama). Već više od desetljeća Vučić sustavno uništava demokratsko tkivo srbijanskog društva. To čini brutalnom medijskom propagandom preko tabloida i nacionalnih televizija, obavještajnim i represivnim aparatom, strahom. Sada kada je neprikosnoveni vladar države suočava se s prijetnjama sankcija od zapadnih zemalja ako ne prihvati plan koje su one predvidjele za Kosovo.

O nužnosti prihvaćanja toga plana govorio je na konferenciji za medije. A da bi prekrio svoj poraz i desetljeće svoje vladavine u kojem je Srbija nazadovala, na kraju obraćanja narodu je obećao – zlato! I Milošević je na sličan način obećao zlato narodu kad se suočio s propašću svoje politike.

I kada bi postojale zlatne rude, stručnjaci tvrde da bi do otvaranja rudnika moglo proći i nekoliko desetljeća. Još jedino preostaje da narod povjeruje u zlato i zlatnu budućnost. A ni to nije nemoguće, tvrdi Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, koja kaže da je „javnost toliko kontaminirana da je moguće lansirati bilo što“.

Srpski nacionalistički mit vezan je za Kosovo koje više nije u sastavu Srbije, a nada u zlatnu budućnost leži duboko u utrobi Homoljskih planina. Krajnji rezultat nacionalizma – potpuna devastacija i sluđenost.

28. siječnja: Djeca za volan kao podvig vrijedan divljenja

Svakim dan je sve više novih youtube kanala čiji osnivači žele privući publiku neobičnim i junačkim podvizima pojedinaca s kojima se susreću po udaljenijim bosanskim selima. Jedan takav prilog o neobičnim sposobnostima dvoje osnovnoškolaca iz sela u podnožju Vlašića pojavio se ovih dana na youtube-u. „Novinar“ ih predstavlja kao male genijalce koji umiju raditi sve što rade odrasli. Na opasnom terenu testiraju staru dotrajalu Nivu, smjenjuju se da bi pokazali kako obojica to dobro umiju. Zatim ih „novinar“ pita što još znaju raditi, a bistri dječaci se hvale kako su uz oca naučili voziti traktor, upravljati poljoprivrednim strojevima, raditi sve što i odrasli. „Novinar“ ih hvali i izražava divljenje, djeca to ponosno prihvaćaju. Stavljena su u poziciju da se osjećaju herojima zato što su preskočili normalno odrastanje i djetinjstvo.

Imamo još mnoštvo sličnih primjera gdje se ovakvo odgajanje djece predstavlja kao uzorno, a djeca se predstavljaju kao mali junaci jer su prebrzo odrasli. U jednom se videu pojavljuje dijete koje se ponosi činjenicom da je napustilo školovanje u sedmom razredu, ali uspješno jaše konja i voza četverotočkaša (quada). Uz dijete stoji otac i divi se svemu.

Takve stvari u našem društvu nema tko ni primijetiti, a kamoli na njih reagirati.

---

Jozo Š., polis.ba

---