Polisov retrovizor: Konvertitstvo kao trofej

11. lipnja: Antisemitizam uz majčino mlijeko

Nekim učenicima iz jedne osnovne škole s Ilidže roditelji su zabranili ulazak u sarajevsku sinagogu. Vijest je na društvenim mrežama podijelio službenik židovske zajednice u Sarajevu Igor Kožemjakin.

Roditelji djeci nameću plemensku koncepciju identiteta, brinu se o čistoći samo „našeg“ identiteta koji se ne smije kontaminirati u susretu s drugima. Na taj način odgajaju mlade koji će se osjećati više kao pripadnici plemena nego kao svjetski ljudi, da ne kažemo građani svijeta. Osim toga, roditelji na ovaj način preko djece pokazuju potpuno nepoznavanje i vlastite vjere koja, jednako kao i kršćanstvo, svoje korijene ima u židovstvu.

Nadamo se da će se za nekoliko godina među ovim današnjim đacima biti i oni koji će se stidjeti antisemitizma i neznanja svojih roditelja, kada im bude jasno da su ih roditelji hranili mržnjom i predrasudama te se trudili da imaju što je moguće skučeniji pogled na život.

12. lipnja: Konvertitstvo kao trofej

Glavna vijest u najčitanijim bh. medijima bila je da je buduća supruga jednog bh. nogometaša prešla na islam. Veliki dio javnosti koji se identificira s tom vjerom, ako je suditi po reakcijama i komentarima, bio je oduševljen ovom činjenicom.

Osobu koja je promijenila vjeru doživljava se kao svojevrsnu zvijezdu i prvorazredni trijumf nad vjerom koju je do ovog trenutka navodno prakticirala. I ranije se izvještavalo o prelasku određenih osoba na islam, ali se radilo o manjim „trijumfima“.

Ovom praksom se bave vodeći „sekularni“ mediji (Dnevni avaz, N1, Klix…) koji se prema konvertitima odnose kao prema trofejima. S obzirom na „normalnost“ s kojom se to čini, ne može zaključak biti drugačiji nego da se radi o njihovom služenju ideološkom narativu, jačanju nacionalizma kroz (zlo)upotrebu religije, a pritom ne vodeći računa da su uvjerenja određenog pojedinca njegova privatna stvar, što je jedan od postulata sekularnog društva.

13. lipnja: Bez empatije i ljudskosti

Prošlogodišnji snimak Darija Kordića, osuđenika za ratne zločine nad civilima Bošnjacima u srednjoj Bosni, dospio je u javnost. Kordić na snimku govorio kako bi je vrijedilo ono što je tijekom rata radio te kako bi opet sve ponovio.

Istine radi, Kordić ne poriče da se dogodio strašan zločin u Ahmićima, ali niječe svoju odgovornost. Iz njegovog kruga najviše optužuju obranu Tihomira Blaškića, koja je Blaškićevu krivicu na njega „prebacila“. Međutim, to se nije uspjelo dokazati na sudu u Hagu, nego je dokazana upravo Kordićeva krivnja.

Ovakvom izjavom i ponašanjem, Kordić je potvrdio da je kao čovjek lišen empatije i da mu se savjest ne uznemiruje zbog tolikog zla za koje je odgovoran. Ovakav stav zaslužuje zgražanje i osudu. Ali svakako da to nije neka posebna novom u ovom svijetu. Mali broj ratnih zločinaca se pokajao za zlodjela, većinom smatraju da su radili dobre stvari i da su bili u službi nekih viših ciljeva. Među sunarodnjacima uživaju status heroja.

Psihološki profil ovakvog soja ljudi neprestani je izazov onima koji razmišljaju i pišu o ljudskom zlu (H. Arendt, I. Đikić, F. David i drugi…).

Veliki dio katoličkog klera, čak i pojedini biskupi, godinama su glorificirali Kordića, njegovu vjeru i „obraćenje“, a on je držao predavanja po crkvama i crkvenim dvoranama, predstavljajući sebe kao nevino trpećeg pravednika i onoga tko je spoznao Božju milost.

Prema Božjoj objavi u Isusu Kristu, Bog je prije svega na strani ubijene bošnjačke djece iz Ahmića, hrvatske djece iz Viteza i na strani svih nevino ubijenih. Temelj kršćanskoga obraćenja je pokajanje, što Kordić nije učinio, niti je pokazao iskreno suosjećanje i supatnju s nevino ubijenim žrtvama iz Ahmića, što je također jedan od temeljnih zahtjeva kršćanstva.

14. lipnja: Dezerterstvo od rata

Stotine tisuća vojno sposobnih Rusa i Ukrajinaca pobjegli su iz straha od novačenja u druge države. Jedan britanski list objavio je razgovore s nekolicinom. Zajedničko im je da su pobjegli jer ne vide smisao u ratu i ubijanju.

Na pitanje novinara zar mu nije dužnost biti u službi svoje nacije, dezerter je odgovorio da je njegova obitelj njegov jedini svijet od kojeg se ne bi želio rastati.

15. lipnja: Život u Šurmancima

U selu Šurmancima, u blizini Čapljine, dvojica maloljetnika su nanijeli materijalnu štetu na prostorijama mjesnog medžlisa. Nakon što su roditelji počinitelja saznali da su njihova djeca to učinila, odveli su ih pred džamiju u tom selu i zatražili od susjeda muslimana oproštenje i obećali da će podmiriti nastalu štetu. Susjedi muslimani su im velikodušno oprostili, a kao rezultat ovog obostranog čina još više se produbilo prijateljstvo i dobri odnosi među susjedima, koji su ionako bili na visokoj razini.

„Oprost je zatražen i dobiven, zagrljaj i pružena ruka s obje strane“, kazao je jedan mještanin i dodao: „i ljudi važno je, važno je kako odgajamo našu djecu.“

Da smo svjedočili ovakvoj ljudskosti na višim društvenim, političkim ili vjerskim razinama, odmah nakon završetka rata, da se tražio oprost i iskreno pružala ruka pomirenja, sigurno bi sada sve bilo drukčije, stvorile bi se pretpostavke za normalan život i zdravo društvo. Neizmjerno je važno da postoje ljudi poput ovih u Šurmancima koji su spremni tražiti oproštenje i koji su spremni oprostiti. Na takav način se stvaraju novi prostori međuljudskih odnosa, u iskrenom prijateljstvu, poštovanju i povjerenju.

16. lipnja: Marko Rupnik isključen iz Družbe Isusove

Družba Isusova objavila priopćenje u kojem informira da je p. Marko Rupnik isključen iz Družbe „zbog tvrdoglavog odbijanja izvršavanja zavjeta poslušnosti“. Rupnik ima rok za žalbu od 30 dana.

Rupniku je, naime, bilo zabranjeno javno nastupanje i javno obnašanje svećeničke službe. Također mu je bilo zabranjeno javno djelovati kao umjetnik te napustiti talijansku provinciju Lazio. On se nije držao tih zabrana, putovao je zbog umjetničkih projekata i u BiH i u Hrvatsku.

Družba mu je sve ovo zabranila zbog razotkrivenih seksualnih skandala čiji je bio vinovnik, uglavnom prema ranjivim punoljetnim osobama, ponajviše redovnicama. Mnoge od njih su u intervjuima opisivale na koji način ih je seksualno zloupotrebljavao i kakvim im je sve metodama manipulirao da bi došao do svojih perverznih ciljeva.

Bez obzira na zabrane koje su mu bile došle od Družbe, bilo bi nemoguće zamisliti da će Rupnik više pojavljivati u javnosti nakon što je sve o njemu razotkriveno. Međutim, on se bez srama nastavio baviti umjetnošću. Zapanjujuće je da su jednog ovakvog seksualnog nasilnika i perverznjaka pozivali i angažirali i iz katoličkih krugova u BiH.

17. lipnja: Napustio nas je Cormac McCarthy

Umro je jedan od najvećih živućih književnika našega vremena – Cormac McCarthy (1933-2023). Bio je američki književnik, dramaturg i scenarist. Neki njegovi romani adaptirani su u filmove i bili su nagrađenih najprestižnijim filmskim nagradama. Njegov najpoznatiji roman je „Put“ (2006), za koji je nagrađen Pulitzerovom nagradom.

Spomenuti roman opisuje svijet postmoderne apokalipse u kojem su glavni junaci otac i sin. Analiza ovoga djela, psihoanalitičara Massima Recalcatija, objavljena je na Polisu. Tu se može pročitati što znači sintagma da je naša „kultura bez oca“ i kakav model očinstva i sinovstva se predlaže u romanu „Put“.

---

Jozo Š., polis.ba

---