Polisov retrovizor: Kada vic nije više smiješan

4. rujna – „Ako se bojimo islama, onda ne cijenimo ni vlastitu vjeru“

Kako smo ovih dana svjedoci povlačenja američkih snaga ih Afganistana i ponovnog dolaska Talibana na vlast, mnogi Afganistanci odlučili su pobjeći iz svoje zemlje i utočište potražiti u zemljama Zapada. Naravno, to je u ovom dijelu svijeta izazvalo uzbunu, jer se govori o tisućama migranata koji će ubrzo pokucati na vrata Europe. No, s dolaskom migranata, otvaraju se stare rasprave o podrijetlu i identitetu tih ljudi, uglavnom muslimana.

Umjesto straha, prema riječima p. Stanka Perice, ravnatelja Isusovačke službe za izbjeglice, „tradicionalno kršćanska Europa bi dolazak migranata islamske vjeroispovijesti trebala prihvatiti kao izazov koji je dobrodošao. Ako se bojimo Islama, onda ne cijenimo ni vlastitu vjeru niti vlastite vrijednosti. Ovo je povijesna šansa da se odnosi između islama i kršćanstva uspostave na boljim temeljima. Papa Franjo tu daje značajne impulse da smo zajedno jači i da možemo svijet učiniti boljim. Izbjeglice i migranti nam mogu u tome pomoći.“

5. rujna – Tužno je danas bilo na Cetinju

U manastiru Svetog Petra Cetinjskog danas je ustoličen mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, uz snažne prosvjede i negodovanja velikog dijela Crnogoraca, nemiri su u Cetinju čak prerasli i u sukob s policijom. Crnogorci smatraju uvredom i provokacijom da poglavar SPC-a u Crnoj Gori bude ustoličen u manastiru gdje po tradiciji počivaju moći svetog Petra Cetinjskog, crnogorskog sveca iz dinastije Petrović-Njegoš. Cetinje je simbol crnogorskog identiteta i državnosti, a ustoličenje Joanikija mnogi su protumačili kao oblik velikosrpskog hegemonizma prema nacionalnim osjećanjima Crnogoraca. Joanikije je, međutim, ocijenio da se čin ustoličenja politizira i da nitko nema pravo tražiti od SPC-a da se održi na nekom drugom mjestu, jer je to mjesto gdje on sam stoluje i gdje su i ranije bila ustoličenja.

Patrijarh Porfirije nakon obreda ustoličenja rekao je: “Srećan sam veoma jer smo izvršili delo Crkve, ustoličili mitropolita po volji Crkve i naroda ove episkopije, naroda koji dubinski voli Svetosavsku Crkvu. Ali sam i više nego tužan, čak užasnut činjenicom da su u vidokrugu bili neki ljudi koji su taj čin ljubavi prema svima nameravali da spreče snajperskom puškom.“

Osim ovoga, bilo je još stvari koje su mogle pobuditi osjećaje tuge. I sam patrijarhov dolazak helikopterom izgledao je ružno i nestvarno poput kakve scene iz akcijskog filma. Tužno je bilo čuti i “borbene” pjesme pravoslavnih svećenika „Kad se vojska na Kosovo vrati“ i „Vrani konji slavne srpske vojske“ u čast novoizabranom mitropolitu. A nadasve je tužno što je SPC duboko zagazila na političko područje (i nije jedina takva religijska institucija na Balkanu!) s kojeg će se teško biti vratiti nazad. A povratak bi bio dragocjen, ponajprije za samu Crkvu, ali i za sva društva na prostoru nekadašnje zajedničke države. Očekivanja su bila da će patrijarh Porfirije raditi upravo na tome, ali ako je suditi po ovome do sada, od toga neće biti ništa. Lakše je izgleda ostati na starim utabanim stazama makar one vodile i u propast. Umjesto Kristu, služiti politici i naciji.

6. rujna – Poražavajuće brojke obrazovanih bez posla u BiH

Danas je Agencija za statistiku BiH objavila informaciju da se u BiH nalazi skoro 400 tisuća nezaposlenih osoba. Od toga broja 63 su doktora znanosti, 6 tisuća magistara i gotovo 7 tisuća s viskom stručnom spremom.

Poražavajući podatke vjerojatno ni jedna razina vlasti u BiH neće shvatiti kao alarm da se učini išta po ovom pitanju. Pretpostavljamo da se među ovim brojkama nalaze mladi, kvalitetni i školovani ljudi koji će svoja znanja investirati u neke od zemalja Zapada. Većina mladih ne vidi da će u narednih nekoliko godina biti bolje u BiH. Siti su, može se svakodnevno čuti, podjela, dnevno-političkih prepucavanja, prijetnji raspadom države i svim onim što bh. političari koriste već godinama kako bi suvereno vladali.

7. rujna – Premijer karikatura

U BiH smo naviknuli da su političari, posebno oni na visokim pozicijama, vrlo upitnog znanja i morala. Stranačka podobnost i ulizništvo jedina im je karta ulaska u sferu političkog odlučivanja. Ta činjenica, svjedoci smo, nikome ne donosi ništa dobroga, osim odabranim pojedincima i skupinama koje su interesno povezane.

Primjer jednog takvog političara je Fadil Novalić, premijer Vlade FBiH. Nebrojeno puta do sada je nasmijavao narod ove zemlje svojim skandaloznim izjavama iza kojih stoji neznanje i nemoral. Posljednji put to je učinio sinoć gostujući na Federalnoj televiziji. Komentirajući rast cijena u FBiH, Novalić je kazao da nije poskupio litar ulja, nego da će ga građani moći manje kupiti. “Ako kupujete ulje kupit ćete ga 37 posto manje. Kupit ćete manje litara. Umjesto 100, kupit ćete 63 litra”, kazao je Novalić.

Ovo podsjeća na onaj vic kad su Muju pitali što misli o poskupljenu goriva, a on odgovara: „Meni je gorivo uvijek 20 maraka.” Kad vic postane stvarnost, onda više nije samo smiješan, postaje žalostan.

8. rujna – Korupcija i kupovina svećenika koči pomirenje u BiH

Istraživački tim Sveučilišta u Edinburghu, Centar za empirijska istraživanja religije iz Novog Sada, Centar za empirijska istraživanja religije u BiH, kao i broji stručnjaci iz Edinburgha, Sarajeva, Mostara, Novog Sada, Istočnog Sarajeva proveli su istraživanje pod nazivom „Izgradnja pomirenja i povjerenja u BiH“, u kojem je sudjelovalo 3.520 ispitanika. Zaključak istraživanja je, kako javlja Deutsche Welle, da je korupcija razlog zbog čega nema napretka u pomirenju.

Između ostalog, prema izvješću, govori se o korupciji u religijskim redovima, tj. pristajanje vjerskih službenika na podmićivanje pred izbore i podršku pojedinim političkim strankama i smatra se da političke stranke „kupuju” vjerske službenike da bi ih ovi podržali s propovjedaonica.

Svjesni smo da religijske zajednice u BiH posjeduju duhovni kapital koji bi se mogao iskoristiti u pomirenju naroda na ovom području, međutim, češće se, nažalost, događa da vjerski službenici ne mogu odoljeti zovu moći političkih stranaka. Time samo još više pridonose podjelama i ubijaju nadu za normalan život.

9. rujna – Godišnjica stradanja Hrvata u Grabovici

Polaganjem vijenaca i služenjem svete mise obilježena je 28. godišnjica stradanja Hrvata u mjestu Grabovica kod Mostara. Najmlađa žrtva zločina kojeg su počinili pripadnici Armije BiH imala je četiri godine. Još uvijek se traga za tijelima 17 stradalih, a obitelji žrtava traže informaciju o tome gdje se nalaze tijela njihovih najmilijih.

Za posmrtnim ostacima članova svoje obitelji, kako javljaju mediji, traga i Ante Marić. Pretpostavlja da se nalaze u rijeci Neretvi te stoga se sve manje nada da će ih jednog dana pronaći. Razočaran je radom pravosuđa koji je po ovom pitanju, kako kaže, vrlo sporo jer je osuđeno svega nekoliko izvršitelja. “I nalogodavci i izvršitelji, sve se zna. Za dvije porodice njih pet je osuđeno, a šta je s ostalim?”, upitao je Ante Marić.

Prošlo je 28 dugih godina bez pravde, bez pravednog odgovora države u procesuiranju i kažnjavanju odgovornih, kaže Josip Drežnjak kojemu su ubijeni roditelji i sestra.

“Ja bih sve dobre ljude zamolio, pomozite nam, institucije, pomozite nam. Dajte ove nove dokaze koji su ustupljeni Tužilaštvu, skupimo hrabrosti jer ne smije u ovoj državi biti nedodirljivih. Ovo je 28. godišnjica, a kao da je prva”, rekao je Josip Drežnjak, predsjednik Udruženja hrvatskih stradalnika ‘Grabovica 93’.

10. rujna – Kisikdžija Miko

U doba pandemije iznimno su vrijedne priče o ljudskoj nesebičnosti i požrtvovanosti. Upravo je priča koju je prije nekoliko mjeseci objavio N1 o Miralemu Šabiću iz Konjica dokaz humanosti i odgovornosti prema svojim sugrađanima. Budi nadu u bolje sutra.

Iz Konjica za Sarajevo svakog je drugog dana Miralem Šabić ili, kako ga prijatelji zovu, „kisikdžija Miko“ dovlačio u svom privatnom kombiju prazne boce kisika na punjenje. Radio je kao ložač u konjičkoj bolnici, a volontirao je u izolatoriju. Ratni je vojni invalid s gelerom u plućima, a boce je sam na leđima iznosio na drugi kat izolatorija koji nema lifta.

“Nema te prepreke koju ćemo uraditi da sve bude uredu, da naši Konjičani ozdrave i da bude sve kako treba”, govorio je Miralem Šabić Miko. Danas, međutim, sam Miralem treba pomoć jer je teško bolestan i treba ići na liječenju u Tursku. Budući da su troškovi boravka i liječenja u Turskoj dosta visoki, nadamo se da će Miralemov primjer potaknuti mnoge da mu se osiguraju sredstva za liječenje. Informacije za pomoć Miralemu Šabiću objavljene su na N1.

---

Ivan T., poslis.ba

---